Je li homoseksualnost bolest?

Nekoliko tjedana prije pisanja ovoga teksta pojavila se vijest da je protiv umirovljenog španjolskog nadbiskupa i budućeg kardinala Fernanda Sebastiána Aguilara (84) pokrenuta istraga zbog njegovih stavova o homoseksualnosti iznesenih u intervjuu lokalnim dnevnim novinama. Koliko mogu vidjeti iz spornih dijelova intervjua (tj. iz odgovora na pretposljednja dva pitanja), ništa što je kardinal rekao ne bi se moglo nazvati pretjerano šokantnim: stavovi koje je iznio u skladu su s učenjem Crkve, a izraženi su ktomu vrlo blagim i odmjerenim jezikom. Homoseksualnost je nazvao “nepotpunim oblikom spolnosti” (una manera deficiente de manifestar la sexualidad), nedostatkom usporedivim s visokim krvnim tlakom, napomenuvši da se u mnogim slučajevima može izliječiti (recuperar). Zbog tzv. anti-diskriminacijskih zakona koji su na snazi u Španjolskoj, navodno je kažnjivo nazivati homoseksualnost bolešću, no kardinal je pažljivo izbjegavao termin ‘bolest’ i radije rabio neutralniji izraz ‘nedostatak’ (deficiencia). Svejedno, nakon prijave jedne homoseksualne organizacije i javne osude raznih LGBT aktivista, političara i medija, tužitelj je pokrenuo istragu, što bi oca Aguilara moglo učiniti dosad najvišim dostojanstvenikom Crkve koji se našao na sudu s optužbom za “homofobiju”. No dobro, niste li se netom probudili iz dugogodišnje kome, teško da vas je ova vijest previše iznenadila. U zoru novoga totalitarizma, u državama poput Španjolske ili Republike Hrvatske, opisati homoseksualnost kao bolest, nedostatak ili poremećaj lako bi vas moglo odvesti pred sud ili vas barem izložiti drugarskoj kritici.

Dakle, jedva da smo mogli odabrati bolju temu za otvaranje borbene stranice poput Konzervativca od pitanja je li homoseksualnost bolest. A, naravno, odgovor koji ovdje branim je: “Da.” Postoji jasan smisao u kome se može opravdano kazati da homoseksualnost jest bolest. Malo preciznije, tvrdit ću sljedeće: ako želite kazati da homoseksualnost nije bolest, obvezujete se ujedno na naizgled vrlo neplauzibilne stavove o naravi bolesti, npr. stav da je bolest socijalna konstrukcija ili pak da je pitanje treba li određeno stanje klasificirati kao bolest ili ne u konačnici stvar subjektivne procjene.

Prije nego pokušam nešto reći u prilog ovoj tvrdnji, nekoliko riječi o nazivlju. Izraze ‘bolest’ i ‘poremećaj’ rabit ću neodređeno široko, no u skladu s njihovom svakodnevnom i medicinskom upotrjebom. Razlike u njihovu značenju, kao i pitanje pod kojim bi uvjetima kojoj od njih valjalo dati prednost pri opisu homoseksualnosti, ovdje ću zanemariti i uglavnom ih tretirati kao istoznačnice. Iako u medicinskom diskursu postoje konteksti unutar kojih se prednost daje jednoj ili drugoj, njihovo značenje nije strogo odvojeno i u mnogim kontekstima ove su riječi jednostavno uzajamno zamjenjive. Slično, izraz ‘poremećaj’ može se ovdje čitati bilo kao ‘biološki poremećaj’ bilo ‘medicinski poremećaj’,^[1] a sama argumentacija ne bi smjela na važan način ovisiti o više ili manje suptilnim razlikama između ovih izraza. ‘Nenormalno’ i ‘neprirodno’ također nose nešto od značenja intendiranog tvrdnjom da je homoseksualnost bolest, no njihovo preciziranje odvelo bi nas predaleko od razmatranja u tekstu. ‘Homoseksualnost’ pak ovdje rabim za relativno trajnu i isključivu spolnu privlačnost prema vlastitom spolu, neovisno o tome je li aktualizirana u spolnom činu ili praćena određenim životnim stilom.

Je li reći da je homoseksualnost bolest govor mržnje?

Je li kazati da je homoseksualnost bolest ili poremećaj “govor mržnje”? Svakako, obje su ove riječi nabijene negativnim konotacijama, no je li to dovoljno da etiketiranje homoseksualnosti nekom od njih smatramo izrazom mržnje, pozivanjem na nasilje ili stvaranjem nekakvog neprijateljskog, ponižavajućeg ili uvrjedljivog okruženja?

Najprije razjasnimo dvije stvari. Prvo, kazati da je određeno svojstvo, stanje ili dispozicija poremećaj ili bolest normalno ne znači ujedno moralnu kritiku – osim u situaciji kad osobu na neki način smatramo odgovornom za izazivanje ili održavanje poremećaja. Ako su dijabetes, kratkovidnost ili erektivna disfunkcija medicinski poremećaji to ničime samo po sebi ne povlači moralnu odgovornost dijabetičara ili kratkovidnih osoba. Slično, kako obično ne smatramo da je osoba odgovorna za svoja spolna nagnuća – za razliku od svojih spolnih činova – reći da je homoseksualnost poremećaj ne implicira tvrdnju da je osoba homoseksualnih sklonosti na ikoji način za to moralno odgovorna.

Drugo, kad neko stanje opišemo kao poremećaj to – iako ima jak normativni prizvuk – u normalnim okolnostima obično ne znači da mislimo da bi bilo opravdano prisiliti osobu s poremećajem na pokušaj njegova uklanjanja. Naravno, postoje tu iznimke, recimo u situacijama u kojima je zdravlje drugih ugroženo (npr. u slučaju zaraznih bolesti) ili pak u situacijama kada se procijeni da osoba ne može samostalno donijeti odluku (npr. u slučaju nekih duševnih bolesti). No, obično ćemo prisilu držati moralno i zakonski nedopustivom. Smatramo li tako da je pretilost poremećaj, čak i ako pretilu osobu smatramo odgovornom za izazivanje toga stanja i, štoviše, smatramo da ona ima moralnu obvezu pokušati to stanje ukloniti, normalno ne ćemo smatrati opravdanim pretilu osobu prisiljavati, zakonski ili kako drugačije, na liječenje protiv njene volje. Ne želi li osoba s visokim krvnim tlakom paziti na svoju prehranu, mogu to smatrati neozbiljnim i neodgovornim, no obično ne i nečime na što bi ju društvo trebalo prisiliti. Slično, držati homoseksualnost objektivnim poremećajem ne znači nužno podržavati nekakvo prinudno liječenje ili zakonsku zabranu homoseksualnih činova. Naprotiv, moje su političke intuicije libertarijanske i grozim se paternalističke države. Posebno, ne mislim da bi posao države trebao biti paziti na ćudoređe – svejedno radi li se tu o zakonima protiv sodomije ili zakonima o suzbijanju diskriminacije.

Dakle, izgleda mi jasnim da klasificirati homoseksualnost kao poremećaj ili bolest ne zaziva samo po sebi niti moralnu osudu niti prisilnu terapiju niti zakonske sankcije. Teško mi je stoga vidjeti zašto bi opis homoseksualnosti kao bolesti valjalo razumjeti kao poziv na mržnju, nasilje ili nepravednu diskriminaciju i time kao nešto što bi trebalo zakonom sprječavati – čak i kad bih se načelno slagao s uvođenjem “anti-diskriminacijskih” zakona. Kažem li da je kratkovidnost poremećaj, implicira li to da na neki način mrzim kratkovidne osobe? Ako ne, zašto je reći da je homoseksualnost poremećaj poziv na diskriminaciju, dok reći da je kratkovidnost, impotencija ili pretilost poremećaj to nije? Zato, mogao bi tko reći, jer homoseksualnost nije poremećaj. No, kao prvo, ovaj odgovor pretpostavlja upravo ono što niječem, naime da homoseksualnost nije poremećaj. Kao drugo, čak i ako sam u krivu, zakonski sprječavati raspravu o tome treba li određeno biološko ili mentalno stanje klasificirati kao poremećaj ne čini mi se ništa više opravdanim nego sprječavati raspravu o tome treba li određeno nebesko tijelo klasificirati kao planet ili ne.

Uglavnom, ne vidim uvjerljivih razloga za zakonsko ili kakvo drugo formalno ili neformalno kažnjavanje koga samo zbog tvrdnje da je homoseksualnost bolest. Ako vam je neugodno priznati da vam se homoseksualnost čini nečim “bolesnim” ili “poremećenim”, glavu gore. Ne čini vas to groznom osobom, čak i kad biste bili u krivu. No, da stvar bude bolja, vaše su intuicije sasvim na mjestu i relativno im je lako naći plauzibilno opravdanje.

Je li homoseksualnost objektivni poremećaj?

Pogledajmo za početak neke od primjera bolesti i poremećaja koje sam rabio gore: dijabetes, kratkovidnost, pretilost i dr. Mislim da nijedan od ovih primjera nije pretjerano kontroverzan: dijabetes jest bolest i kratkovidnost jest poremećaj. No, što tad ove i druge primjere koje sam spominjao zapravo čini bolešću ili poremećajem? Zašto kratkovidnost klasificiramo kao poremećaj? Najprije, je li to na ikoji način stvar subjektivne procjene ili možda društvene konvencije? Sasvim općenito, hoće li ispravna klasifikacija nekoga stanja, svojstva ili dispozicije kao bolesti ili poremećaja u relevantnom smislu ovisiti o našim sklonostima, željama i interesima, socijalnoj strukturi i kulturalnim kodovima? Pretpostavljam da je odgovor koji bismo na prvu dali: “Ne, naravno da ne!” Uglavnom ne mislimo da bi klasifikacija čega kao bolesti mogla opravdano ovisiti o nekakvim socijalnim ili subjektivnim čimbenicima. Konačno, karcinom bi bio bolest i u plemenskoj zajednici koja nema niti izraza za nj, a osoba može biti bolesna čak i ako ne zna to.

No onda, još jednom, što dijabetes ili kratkovidnost čini medicinskim poremećajem? Pa, odgovor bi mogao glasiti otprilike ovako: i dijabetes i kratkovidnost smatramo medicinskim poremećajem jer i u jednom i u drugom slučaju odgovarajući organ (gušterača i oko) ne obavlja svoju funkciju, odstupa od normalnog ili jednostavno ne radi kako bi trebao. I zaista, već i pogled u medicinski rječnik pokazat će da su definicije bolestî i opisi simptomâ – ali i općenito opisi organâ i bioloških podsustava – krcati teleološki i normativno nabijenim izrazima poput ‘funkcija’ i ‘disfunkcija’ ili ‘normalno’ i ‘abnormalno’. Pretpostavka takva opisa jest da organi i biološki podsustavi imaju određene prirodne biološke funkcije, uloge ili svrhe: funkcija gušterače je, između ostalog, lučenje inzulina; funkcija oka je sudjelovanje u proizvodnji vida. (Ovaj opis je prilično laički, no smisao bi trebao biti jasan.) Bolest ili poremećaj upravo se sastoji od odstupanja nekog dijela organizma od njegova normalnog funkcioniranja, od prestanka vršenja određene uloge ili neispunjavanja svoje svrhe. A što su pak biološke funkcije tog-i-tog organa i vrši li organ svoju funkciju ili ne, stvar je objektivnog stanja stvarî, ne naše subjektivne ili kulturalne interpretacije. Što god vjerovao, funkcija oka je povezana s vidom; kako god se osjećao, gušterača koja ne proizvodi inzulin ne vrši svoju funkciju. Tako barem stvar izgleda na prvu loptu.

Što bismo sad mogli reći o homoseksualnosti? Je li homoseksualnost na relevantan način slična primjerima koje sam dao? Je li homoseksualnost poremećaj? Ako jest, o poremećaju kojega organa ili organskog sustava govorimo? Što u slučaju homoseksualnosti ne vrši svoju pretpostavljenu biološku funkciju? Očito, ako homoseksualnost jest bolest ili poremećaj, radit će se o bolesti ili poremećaju reproduktivnoga sustava. Ako uopće ima smisla govoriti o biološkim funkcijama – a to je govor koji teško možemo izbjeći opisujući biološke fenomene, posebice unutar medicinskoga diskursa – nekakav funkcionalni opis ljudskog reproduktivnog biološkog podsustava uključivao bi i opis “hardverskih” značajki poput oblika i uloge spolnih organa i “softverskih” značajki poput pratećeg psihičkog aparata.^[2] No ako je tomu tako, ne bi li trajnu i isključivu spolnu privlačnost prema vlastitom spolu prikladno bilo opisati kao pogrješku u psihičkom aspektu reproduktivnog podsustava – program koji jednostavno ne odgovara sustavu na koji je instaliran i koji onemogućava ili otežava njegovo normalno funkcioniranje? Ako je otežano ili onemogućeno obavljanje bioloških funkcija organâ i organskih sustava medicinski poremećaj, i ako reproduktivni sustav ima reproduktivnu funkciju, i ako homoseksualnost otežava ili onemogućuje reproduktivnom sustavu vršenje njegove biološke funkcije – homoseksualnost jest medicinski poremećaj. Homoseksualnost bi u tom pogledu zaista bila analogna impotenciji ili kratkovidnosti – ili, uostalom, više-manje bilo čemu što možemo naći u MKB-10. Pa, ako bi se za impotenciju ili kratkovidnost moglo kazati da su poremećaji ili čak “neprirodni” – utoliko, naime, što u tom slučaju odgovarajući biološki podsustavi ne obavljaju ili ne mogu obavljati svoju “prirodnu” biološku funkciju – ne vidim zašto se to ne bi moglo kazati i za homoseksualnost. Ako impotencija jest poremećaj, tad bi to morala biti i homoseksualnost.

Je li bolest socijalna konstrukcija?

Koliko vidim, barem su četiri načina na koje bi se moglo pokušati izbjeći zaključak da homoseksualnost jest bolest ili poremećaj. Prvi je tvrditi da reproduktivni sustav, za razliku npr. od krvožilnoga, zapravo nema biološku funkciju pa da stoga ne možemo niti govoriti o poremećaju reproduktivnoga sustava. Ovaj odgovor navodim samo kao načelnu mogućnost i ne mislim da bi ga tko ozbiljno išao braniti. Ako prihvaćamo da postoje biološke funkcije, nejasno je kako bi uopće mogao izgledati argument da ono što nazivamo reproduktivnim sustavom nema biološku funkciju. Uostalom, de facto prihvaćamo da takva funkcija postoji: u protivnom niti impotenciju niti neplodnost ne bismo imali razloga smatrati poremećajima.

Drugi odgovor bio bi tvrditi da, iako reproduktivni sustav ima odgovarajuću biološku funkciju ili funkcije – recimo, spolno uživanje – omogućavanje reprodukcije nije jedna od njih. Reprodukcija bi tu bila takoreći tek usputna posljedica rada spolnih organa. I ovaj odgovor navodim samo kao logičku mogućnost. Kad bi on bio ispravan, značilo bi da smo toliko duboko u krivu da je već i sam naziv ‘reproduktivni sustav’ pogrješan. Također, iako bi ovaj odgovor dopuštao da impotenciju smatramo poremećajem, ne bismo mogli opravdano govoriti o liječenju neplodnosti.

Treći pristup bio bi zanijekati da homoseksualnost otežava vršenje reproduktivne funkcije – barem na dovoljno značajan način da bismo je opravdano smatrali poremećajem. Konačno, homoseksualci mogu imati djecu kao i bilo tko drugi, zar ne? Zacijelo, mogu i imaju, upravo kao što kratkovidne osobe mogu vidjeti udaljene predmete – mogu im se, naime, približiti ili mogu koristiti optička pomagala – no to ne znači da kratkovidnost nije poremećaj. Tvrdnja da homoseksualnost ne ometa prirodno funkcioniranje reproduktivnog sustava pretpostavlja da spolna žudnja usmjerena prema suprotnome spolu nema nikakvu ili ima tek malu ulogu u funkcioniranju reproduktivnog sustava, a to se čini očito pogrješnim. Mislim da treći odgovor ne stoji puno bolje nego prethodna dva.

Četvrta je strategija najradikalnija, no ujedno bi mogla izgledati najviše obećavajućom. Moglo bi se, naime, u cijelosti odbaciti pojam prirodne biološke funkcije i zanijekati da postoji nešto poput objektivno normalnog ili objektivno zdravog funkcioniranja organizma. Organi, sustavi organâ i organizmi jednostavno mogu biti u različitim stanjima i funkcionirati na različit način, no nijedno od ovih stanja ili procesa nije u nekom apsolutnom ili objektivnom smislu “prirodniji” ili “normalniji” od bilo kojega drugoga. Stanja organizma nisu sama po sebi normalna ili nenormalna, zdrava ili bolesna, ali neka od ovih stanja subjektivno ili kulturalno preferiramo i smatramo poželjnima, dok druga držimo nepoželjnima. Ona stanja organizma koja iz ovoga ili onoga razloga držimo neželjenima klasificiramo kao bolest ili kao poremećaj.^[3] Gušterača koja ne luči inzulin samo je u jednome od svojih mogućih stanja, no kako je, na primjer, vjerojatnije da će organizam u tome stanju ranije umrijeti, a smrt općenito držimo nepoželjnom, dijabetes smatramo bolešću. Neplodnost je tek neko od stanja u kojemu se može naći naš reproduktivni sustav, a smatramo je bolešću ili poremećajem jer općenito preferiramo mogućnost vlastitog potomstva. Homoseksualnost je jedno od mogućih stanja psihičke arhitekture povezane s radom spolnih organa, ali kako homoseksualne osobe općenito ne smatraju ovo stanje nepoželjnim, homoseksualnost nije bolest.

Analiza poput ove gore radikalno odstupa od razumijevanja bolesti kao objektivnog stanja organizma, neovisnog o našim sklonostima, željama i interesima, no postoje razlozi – posve neovisni o pitanju o medicinskom statusu homoseksualnosti – zašto bi je tko bio sklon prihvatiti.^[4] Ne mislim sam da se radi o dobrim razlozima, ali priča o tome odvela bi nas predaleko. U svakom slučaju, mislim da vrijedi barem sljedeće: posljedice na koje nas takvo shvaćanje bolesti obvezuje dovoljno su neobične da, čak i ako bismo bili intuitivno skloni vjerovati da homoseksualnost nije bolest, teorijsku cijenu spašavanja ove intuicije učine vrlo visokom.

Četvrtu strategiju opisao sam u vrlo općenitim terminima, no, malo određenije, ona bi mogla uzeti barem dva različita oblika. Prvi bismo mogli nazvati kulturalno relativističkom teorijom bolesti, a drugi subjektivno relativističkom teorijom bolesti. Je li određeno stanje organizma bolest u prvom bi slučaju ovisilo o određenoj kulturalnoj ili socijalnoj konvenciji, a u drugom slučaju o subjektivnim preferencijama osobe koja se u tome stanju nalazi. Relativno je lako za oba ova slučaja zamisliti scenarije u kojima bismo na pitanje je li što bolest ili ne morali dati protuintuitivan odgovor pa ovu vježbu mogu prepustiti čitatelju. No, htio bih ukazati na izravnu posljedicu ovako relativističke teorije bolesti po pitanje kojim sam naslovio tekst: “Je li homoseksualnost bolest?”

Relativistička strategija dopušta reći da barem u nekim slučajevima homoseksualnost nije bolest. Međutim, ona nam očito ujedno niječe mogućnost kazati da homoseksualnost nije bolest u nekakvom objektivnom ili apsolutnom smislu. Ako odgovor na pitanje je li što bolest ovisi o osobnim preferencijama, katoliku, na primjer, koji bi vlastitu homoseksualnost držao neželjenom, ne bismo mogli opravdano kazati da njegova homoseksualnost nije poremećaj niti bismo imali opravdanje zanijekati mu pravo na liječenje. S druge strane, ako je klasifikacija čega kao bolesti tek funkcija normi i vrijednosti pojedinoga društva, u društvu koje bi homoseksualnost tretiralo kao bolest homoseksualnost bi zaista i bila bolest.^[5] Homoseksualnost bi mogla biti poremećaj u Hrvatskoj, ako već nije u Španjolskoj, a međukulturalna kritika bila bi tek izraz vlastitih kulturalnih predrasuda.

Za kraj, rečeno bismo mogli sažeti na sljedeći način. Ako je biti bolest ili poremećaj objektivno svojstvo nekog stanja organizma, čini se opravdanim govoriti o homoseksualnosti kao o bolesti ili poremećaju. Ako ste, izbjegavajući zaključak da je homoseksualnost bolest, spremni prihvatiti tvrdnju da to je li neko stanje organizma bolest ovisi na neki način o subjektivnom ili kulturalnom tumačenju, morate biti spremni prihvatiti radikalne teorijske posljedice takve tvrdnje – uključujući onu da homoseksualnost barem u nekim okolnostima zaista jest bolest.

 

[1] No ne i ‘psihički poremećaj’. Na stranu činjenica da se homoseksualnost više de facto ne klasificira kao psihički poremećaj – činjenica koja sama zaslužuje posebnu temu – kriteriji da bi se što smatralo psihičkim poremećajem različiti su od onih koje ovdje primjenjujem i stoga ovaj tekst ne govori ništa o tome kakav bi trebao biti psihološki status homoseksualnosti.

[2] Pritom je svejedno hoćemo li ovaj opisati mentalističkim jezikom ili ga pokušati opisati u fiziološkim (npr. kao određene organske procese u mozgu) ili bihevioralnim terminima (kao obrasce ponašanja ili dispozicije za ponašanje).

[3] Ovo, naravno, ne bi bio dovoljan uvjet da se određeno stanje klasificira kao bolest. Detaljnija bi analiza navela dodatne kriterije klasifikacije – npr. uvjet da se stanje percipira kao makar načelno “izlječivo” – ali ovdje mi nije cilj nagađati kako bi detaljnija analiza mogla izgledati.

[4] Ako ste metafizički naturalist, obvezni ste na analizu koncepta bolesti koja bi bila više-manje slična predloženoj četvrtoj strategiji. Naime, naturalistički ontologijski okvir ne dopušta postojanje nečega poput svrha ili finalnih uzroka pa biste stoga bili prisiljeni tvrditi da su biologijski ili medicinski opisi koji naizgled pretpostavljaju da biološke strukture imaju svoje objektivno postojeće svrhe (npr. opisi bioloških funkcija pojedinih organa) ustvari tek neprecizan i metaforičan način izražavanja kojega se, barem načelno, može sasvim eliminirati i prevesti u neteleološki naturalistički diskurs. Je li to moguće i kako to točno napraviti notoran je problem u filozofiji biologije.

[5] Pojednostavio sam stvari pretpostavivši da u oba slučaja imamo posla s racionalnim djelatnicima (rational agents). Stvar bi bila složenija ako bi osoba (ili društvo) pripisivala homoseksualnosti status nekonzistentno vlastitom skupu preferencija (ili normi i vrijednosti).

 

Rochejaquelein

P. S. Prije objavljivanja nisam primijetio da je dr. Poljaković napisao tekst istog naslova kao i moj. Unatoč imenu, sadržajno se radi o vrlo različitim radovima.

 

Corrigenda, 2. 9. 2016.

Kada bih danas pisao ovaj tekst, neke bih stvari napisao drugačije. Najveći problem je pomalo idiosinkratska uporaba izraza ‘reproduktivni sustav’. Tako u tekstu pišem da “funkcionalni opis ljudskog reproduktivnog biološkog podsustava uključivao bi i opis ‘hardverskih’ značajki poput oblika i uloge spolnih organa i ‘softverskih’ značajki poput pratećeg psihičkog aparata”, no to nije način na koji se izraz ‘reproduktivni sustav’ standardno rabi. Koliko mogu vidjeti, govor o reproduktivnome sustavu uglavnom je ograničen na opis fiziološkoga ili, u donekle korisnoj gornjoj metafori, “hardverskoga” aspekta spolnosti, bez ili s vrlo malo izravnoga referiranja na psihološke ili “softverske” značajke poput spolnoga nagnuća ili spolne “orijentacije”. To ograničenje jest razumljivo i postoji, između ostalih, dobar pragmatični razlog za nj: potrebne kompetencije i metode dijagnosticiranja i liječenja vrlo se razlikuju u slučaju neplodnosti, na primjer, od onih u slučaju niskoga libida. S druge strane, čini mi se jasnim da je u analizi ljudske seksualnosti govor o cjelovitome sustavu koji uključuje i fiziološke i psihološke elemente potpuno opravdan i da zadovoljavajući funkcionalni opis ljudske spolnosti mora uključiti oba ova aspekta – otprilike na način na koji bi potpun funkcionalni opis rada računala morao sadržavati ujedno i opis procesora i opis operativnoga sustava. Zamjenom gore citiranoga dijela teksta s “funkcionalni opis ljudske seksualnosti uključivao bi i opis ‘hardverskih’ značajki poput oblika i uloge spolnih organa i ‘softverskih’ značajki poput pratećeg psihičkog aparata”, uz odgovarajuće izmjene u ostatku teksta, glavni slijed argumenta mi se i dalje čini ispravnim. Otvara se, doduše, sada mogućnost prigovora da ‘seksualnost’ i ‘spolnost’ nisu dovoljno jasni i jednoznačni medicinski termini i da stoga nisam pokazao da je homoseksualnost doista medicinski poremećaj ili bolest. U redu. Ako i jest tako, u najgorem sam slučaju pokazao da, unutar teleološkoga diskursa, ima smisla govoriti o homoseksualnosti kao o seksualnome poremećaju, analogno načinu na koji govorimo o medicinskome poremećaju – ili, da dodatno iskoristim računalnu metaforu, o tehničkome kvaru. Naravno, mnogi će osporavati tvrdnju da ljudska spolnost ima objektivnu prirodnu svrhu, funkciju ili finalni uzrok, ali upravo je pitanje je li svijet teleološki ustrojen teorijski središnje za raspravu o metafizičkome statusu homoseksualnosti. Sama činjenica da je neplauzibilno, ako uopće jest moguće, eliminirati teleološki govor u opisu bioloških i medicinskih fenomena govori u prilog tome da jest.