U članku koji sam prije par tjedana objavio na Bitno.net, napomenuo sam kako su muškarac i žena jednaki dostojanstvom i uzvišenošću kršćanskoga poziva, ali da ta jednakost ne implicira jednakost u svemu. Primjerice, u braku su njihove uloge nejednake. “Žene neka se pokoravaju svojim muževima kao Gospodinu, jer je muž glava ženi, kao što je i Krist glava Crkvi” (Ef 5, 22).
Nazovite tu tezu “hijerarhijski ustroj obitelji” (HUO): muž/otac ima poseban autoritet nad ženom kao poglavar u obitelji. Ovdje bih htio proširiti ono što sam napisao za Bitno.net i odgovoriti na neke potencijalne prigovore.
HUO je nezabludivi nauk
Naučava li Crkva HUO? Definitivno. Naučava ga, štoviše, tako da višestruko zadovoljava uvjete potrebne za nezabludivost. Nalazimo ga nedvosmisleno u Novome zavjetu (1 Kor 11, 3; Kol 3, 18; Tit 2, 3-5; 1 Pet 3, 1-5, Ef 5, 22; 1 Tim 2, 12). Nalazimo ga jednoglasno među crkvenim ocima (a jednoglasnost crkvenih otaca po pitanju doktrine je znak nepromjenjivosti nauka). Nalazimo ga u više papinskih enciklika, gdje ga se naučava kao stvar objave i božanskoga zakona.
Prema riječima filozofa Josepha Shawa,
sam svetopisamski nauk takve jasnoće bio bi dovoljan da pokaže kako se radi o nepromjenjivom nauku Crkve. Jednoglasnost otaca bi sama bila dovoljna da to pokaže. Univerzalni konsenzus papa i teologa do 1960. bi bio dovoljan da to pokaže. Uzevši ova tri izvora zajedno, slučaj je trostruko premoćan. Ne postoji ni sjena slučaja za njegovo nijekanje. Ako bi Crkva mogla biti u krivu po ovom pitanju, onda bi mogla biti u krivu u svakom pitanju. Zanijekati ovaj nauk efektivno znači zanijekati da Crkva može autoritativno proglasiti bilo koji nauk. Ako su feminizam ili “moderni uvjeti” ili bilo što drugo “pokazali” da je taj nauk pogrešan, onda su ipso facto pokazali da je Katolička Crkva složena prevara. I k tome, ne postoji ozbiljan magisterijalni pokušaj ni od 1960. da se taj nauk zaniječe; jednostavno ga se prešutilo, a našu se pažnju svratilo na druge nauke i druge biblijske tekstove.
Kakav točno autoritet muža u braku HUO implicira? To (među ostalima) pojašnjavaju Lav XIII. u enciklici Arcanum divinae sapientiae i Pio XI. u enciklici Casti conubii.[1] Ukratko, ne radi se o proizvoljnoj dominaciji muža; nikakvo krkanstvo ili odnos prema ženi kao prema ropkinji ili djetetu, nego poglavarstvo u ljubavi, poput Krista u odnosu prema Crkvi. A Krist nije došao da bude služen, nego da služi.
Sa ženine strane se, slično, ne radi o podložnosti koja negira slobodu ili dostojanstvo; nikakvo slijepo slušanja svakog prohtjeva, iracionalnih želja ili zahtjeva protivnih vjeri. Evo kako je to rekao Lav XIII:
Žena, zato što je tijelo od njegova tijela i kost od njegovih kostiju, mora biti podložna svojemu mužu i slušati ga; ne, doista, kao sluškinja, nego kao družica, tako da njezinoj poslušnosti ne nedostaje ni čast ni dostojanstvo…. neka uvijek bude, i u onome koji zapovijeda i u onoj koja sluša, nebeska ljubav koja oboje vodi u njihovim vlastitim dužnostima.
K tome – ističe Pio XI. – “ako muž zanemaruje svoje dužnosti, spada na ženu da preuzme njegovo mjesto u upravljanju obitelji”.
Osim toga, Pio XI. napominje da “podložnost žene mužu u stupnju i načinu može varirati prema različitim uvjetima osoba, mjesta i vremena”, ali naglašava da je ta struktura obitelji – s mužem/ocem kao poglavarom koji ima poseban autoritet – “utvrđena i potvrđena od Boga” te da se mora “uvijek i posvuda održati nedirnutom”.
To bi značilo da je HUO još više od teze koja, strogo govoreći, nije dio objave, ali je s njom usko povezana (o čemu Crkva također može nezabludivo naučavati i tada govorimo o res tenenda definitiva), nego HUO spada u samu božansku objavu (i tada govorimo o de fide nauku).[2] Negirati HUO bi stoga bilo objektivno heretično.
Da se izbjegnu nepotrebni nesporazumi, važno je shvatiti da HUO nije teza o autoritetu muškaraca nad ženama općenito, nego o autoritetu muža/oca u obitelji. Ja (koji sam muškarac) nemam nikakav poseban autoritet nad kolegicama na poslu, prijateljicama s faksa ili bilo kojom drugom ženom. HUO se tiče poretka u braku, a ako niste u braku (kao što ja nisam), onda se HUO na vas ne primjenjuje.[3]
Je li HUO nemoralan?
Možda bi se moglo prigovoriti da HUO uključuje podložnost jednog ljudskog bića drugome, a svaka vrsta podložnosti je nemoralna i stoga je HUO nemoralan.
Ali čim malo razmislite, postaje jasno koliko je ovo loš argument. Podložnost jednog ljudskog bića drugome je posljedica priznavanja bilo kakvog autoriteta. Ako mislite da policajac ima autoritet nad vama u pitanju očuvanja zakona, onda prihvaćate određenu vrstu podložnosti. Ako mislite da porota i sudac imaju autoritet nad optuženim u pitanju presude, onda prihvaćate određenu vrstu podložnosti. Ako mislite da biskup ima autoritet nad svojim svećenicima u pitanju poslanja, onda prihvaćate jednu vrstu podložnosti.
Gornji argument bi bio uvjerljiv jedino totalnom anarhistu. Međutim, vrlo, vrlo malo ljudi su totalni anarhisti. Većina nas s pravom priznaje barem neke autoritete i stoga barem neke vrste podložnosti.
Možda bismo mogli prihvatiti da podložnost nije inherentno nemoralna, ali svejedno argumentirati da je specifično podložnost žene u braku nepravedna, i to na dva načina: (1) nemoralno je da muž dominira ženom i (2) nemoralno je da netko bude podložan drugome mimo vlastitog izbora.
Pogledajmo prvo (1). Čini mi se da to nije vrlo dobar prigovor jer smo već vidjeli da odnos poglavarstva i podložnosti u kršćanskome braku nije pitanje dominacije nego međusobnog služenja u ljubavi. Krist ne dominira Crkvom u bilo kojem ponižavajućem ili nemoralnom smislu, nego polaže svoj život za nju, a Pavao odnos muža i žene uspoređuje upravo s odnosom Krista i Crkve.
Slično tome, podložnost jednog redovnika poglavaru nije pitanje igre moći, nego služenja ispunjavajući vlastitu ulogu u ljubavi. Samo ideološki obojeno poimanje podložnosti kao pitanja dominacije i moći (što ima više zajedničkog s marksističkim društvenim teorijama ili feminizmom trećega vala nego s kršćanstvom) će nas navesti da prihvatimo kako se podložnost tiče proizvoljnog nametanja vlastite volje.
Dominacija i proizvoljno nametanje volje jest nemoralno. Ali to nije, prema katoličkom nauku, odnos muža spram žene u braku. Stoga ne slijedi da je HUO nemoralan.
Što je s (2): nemoralno je da netko bude podložan drugome mimo vlastitoga izbora? Možda podložnost per se nije nemoralna, ali se čini etički upitnim da netko dođe u odnos podložnosti mimo vlastitoga izbora.
Prihvaćamo podložnost državnim institucijama poput policije, moglo bi se argumentirati, jer prihvaćamo biti njezini građani. Redovnica nema moralnog prigovora slušanju svoje poglavarice jer je ona prihvatila redovnički život. Međutim – išao bi argument – žene koje ulaze u brak tipično ne smatraju (a i vrlo rijetko im se na zaručničkim tečajevima govori) da stupaju u hijerarhijski odnos gdje je muž poglavar.
Ovo nije ništa bolji argument od prethodnih. Stupanje u brak s nekim je izbor par exellence.[4] A pogrešne ideje o braku (kao pogrešna ideja da brak nema hijerarhijsko uređenje) ili neinformiranost o naravi braka (poput neinformiranosti o njegovoj hijerarhijskoj naravi) u katoličkoj sakramentalnoj teologiji ne čini njihov izbor nevaljanim.[5] Zašto? Zato što se drži da supružnici žele brak kakav je (kakav je u nauku Crkve), a ne brak kako ga oni zamišljaju (ne nužno kakav je u nauku Crkve). U suprotnome bi samo vrlo učeni teolozi, koji su godinama proučavali katoličku teologiju ženidbe i znaju što točno Crkva o tom sakramentu naučava, bili sposobni dati privolu za stupanje u brak.
Slično je, ako razmislite, i s navedenim primjerima države (što plauzibilno nije slučaj izbora) i redovničkoga života. Ako netko pročita ustav države čiji je građanin i odjednom shvati da je imao pogrešnu ideju o svojoj domovini (o njezinom uređenju ili podjeli vlasti ili štogod) ili da se ne slaže s člankom 4, nije kao da to negira njegovo građanstvo, magično ga čini ne-građaninom ili čini njegovu podložnost državnim institucijama nemoralnom. Slično i s redovnicom. Recimo da nakon 20 godina ponovno iščita konstitucije svojega reda i pronađe redak o poslušnosti koji joj je nekako promakao i s kojim ima problema. To ne bi, očito, učinilo njezino redovništvo (uključujući podložnost poglavarici) ni nevaljanim ni nemoralnim.
HUO i razvoj doktrine
Je li moguće da je HUO nadiđen razvojem crkvenoga nauka? Najnoviji Katekizam Katoličke Crkve ga ne spominje, o toj se doktrini gotovo nikada ne propovijeda te se čini da ga neki noviji papinski dokumenti odbacuju (barem prema određenom čitanju tih dokumenata). Radi li se o zastarjelom poimanju odnosa u obitelji?
Autentičan razvoj doktrine ne može proturječiti nauku koji razvija. Prvi vatikanski sabor u Dogmatskoj konstituciji o katoličkoj vjeri Dei Filius objašnjava:
Bog pak ne može nijekati samoga sebe, niti ikada može proturječiti istina istini. Neutemeljeni privid te suprotnosti rađa se ponajviše odatle, ili jer vjerske dogme nisu iznešene i shvaćene prema mišljenju Crkve, ili jer se izrečena mišljenja smatraju za riječi razuma.
Također,
kod svetih dogmi treba trajno zadržati onaj smisao koji je jednoć izjavila sveta majka Crkva, niti se ikada smije odstupiti od tog smisla pod prividom i u ime boljeg razumijevanja
U kanonima se takvo poimanje i anatemizira:
Tko kaže da se može dogoditi, da se dogmama koje je odredila Crkva, u skladu s napretkom znanosti, nekada mora dati smisao drugačiji od onoga kako ga je shvaćala, i kako ga Crkva shvaća: neka bude kažnjen anatemom.
Sam bl. John Henry Newman je o razvoju doktrine rekao: “Da bi razvoj bio vjeran, mora zadržati i doktrinu i načelo s kojim je započela”. Sv. Vinko Lerniski, kojeg Newman navodi, ističe da razvoj nikada ne može značiti “promjenu” Svetoga pisma ili Tradicije te da svaki napredak mora biti u “istoj doktrini”, mora imati “isto značenje” i “isti import” kao nauk koji razvija.
Stoga, bilo koji autentičan razvoj doktrine o hijerarhijskom ustroju obitelji ne može negirati HUO; mora uključivati tezu da otac kao poglavar obitelji posjeduje poseban autoritet.
Činjenicu da KKC ne spominje HUO možemo zanemariti kao irelevantnu. Prešućivanje ne dokazuje ništa, pogotovo ne prevladanost nauka koji višestruko zadovoljava uvjete nezabludivosti i objavljenosti. Slično je i s drukčijim formuliranjem doktrine. Kako god je formulirali, ona mora zadržati isti smisao, isti sadržaj kao i prethodne formulacije. Inače imamo problema s Prvim vatikanskim saborom i onom nezgodnom anatemom.[6]
Mulieris dignitatem i međusobna podložnost
Najbolji kandidat za navodno prevladavanje HUO-a u nedavnom (postkoncilskom) Učiteljstvu je apostolsko pismo Mulieris dignitatem,[7] u kojem sv. Ivan Pavao II. naučava “međusobnu podložnost” muža i žene. Kaže papa Wojtyła:
Autor Poslanice Efežanima ne vidi proturječje između poticaja formuliranog na taj način [Kristov način odnošenja prema ženama] i riječi: “Žene neka se pokoravaju svojim muževima kao Gospodinu. Jer muž je glava ženi” (5, 22-23). Autor zna da taj način govora, tako duboko ukorijenjen u običaje i vjerske tradicije tog vremena, valja razumjeti i izvršiti na novi način: kao “međusobnu podložnost u strahu Kristovu” (usp. Ef 5, 21). To je posebno istinito zato što se muža naziva “glavom” žene kao što je Krist glava Crkve; on je to da bi samoga sebe “predao za nju” (Ef 5, 25), a predati sebe za nju znači dati čak i vlastiti život. Međutim, dok u odnosu između Krista i Crkve postoji podložnost samo sa strane Crkve, u odnosu između muža i žene “podložnost” nije jednostrana, nego međusobna.
U odnosu sa “starim”, to je očito nešto “novo”: to je novina evanđelja. Nalazimo razne retke u kojima apostolski spisi izražavaju tu novinu, premda također prenose ono što je “staro”: što je ukorijenjeno u vjerskoj tradiciji Izraela, u njezinom načinu razumijevanja i objašnjavanja svetih tekstova, kao primjerice drugog poglavlja Knjige postanka”
Prema najizravnijem shvaćanju teksta, činilo bi se da je u njemu HUO zanijekan. Ne postoji jednostrana podložnost mužu kao nekome tko ima poseban autoritet, nego postoji međusobna podložnost supružnika. Jednostrana podložnost zbog muževljeva posebnog autoriteta u braku je nešto “staro” i ukorijenjeno u tadašnjim kulturnim poimanjima. Evo kako Joseph Shaw to objašnjava:
Međusobna podložnost je teološki odgovor na tradicionalna poimanja muškog poglavarstva obitelji. Postoje dobre, loše i indiferentne inačice takvih poimanja, ali ono što im je zajedničko je da prema njima muž ima neku vrstu autoriteta nad ženom, koji žena nad njim nema. Postoji asimetrija u odnosu i obitelj ima hijerarhijsku strukturu. Umjesto pojašnjavanja naravi, ograničenja, svrhe ili motiva za taj autoritet ili pak istraživanja odgovarajućih očekivanja i prava žene vis a vis muža, pristup “međusobne podložnosti” se sastoji u negiranju te asimetrije. Najprirodniji način da se to učini bilo bi jednostavno reći da nema podložnosti žene mužu: ne postoji odnos moći ili autoriteta ni hijerarhija u braku. To bi bilo stajalište, pretpostavljam, većine sekularnih ljudi. Umjesto toga, prijedlog “međusobne podložnosti” je da postoji odnos moći ili autoriteta, ali je on obostran. Žena se podlaže mužu i muž se podlaže ženi.
Sad, jasno je kako je ovakvo poimanje međusobne podložnosti (dalje MP) u proturječju s HUO-om. Prema ovom tumačenju MP-a u Mulieris dignitatem, ispalo bi da muž/otac nema poseban autoritet kao poglavar obitelji. Kontradikcija je eksplicitna.
Moglo bi se prigovoriti da se tu ne proturječi HUO-u, nego da ga se samo proširuje. Muž ima poseban autoritet nad ženom, ali i žena ima isti taj poseban autoritet nad mužom. Međutim to je nekoherentno. Točno isti autoriteti bi se poništili i ne bi postojao nikakav autoritet. Kako kaže Shaw,
Što znači podložiti se autoritetu osobe koja je na točno isti način podložna tvojem autoritetu? Mogu imati autoritet nad tobom kao tajnik kluba kojem si se pridružio, a ti možeš imati autoritet nada mnom kao prometni policajac nad vozačem auta, ali ne možemo imati autoritet jedan nad drugim točno iste vrste. To jednostavno nema smisla. Odnosno: jedini smisao koji to može imati je da se sukobljeni autoriteti međusobno poništavaju.
Čini se da, onda, imamo stvarnu kontradikciju. Učiteljstvo je definitivno naučavalo HUO, a Mulieris dignitatem, naučavajući MP tome proturječi.
Najjednostavnije rješenje bi bilo reći da je Ivan Pavao II. pogriješio. Mullieris dignitatem je apostolsko pismo – dokument nižeg ranga od gore navedenih enciklika koje naučavaju HUO, a osim toga sv. Ivan Pavao II. nije predložio MP kao nezabludivu doktrinu. Radilo bi se o još jednom slučaju pape koji je tijekom svojeg pontifikata proturječio utvrđenom učiteljstvu.[8] Been there, done that za dvotisućljetnu povijest Katoličke Crkve.
Međutim, ne moramo ići tako daleko da potkopavamo nasljedstvo velikana poput sv. Ivana Pavla II. Moguće je predložiti sasvim pravovjerno tumačenje MP iz Mulieris dignitatem, što je više teologa već opširno izložilo.
Ukratko, MP o kojoj se govori u Mulieris dignitatem treba shvatiti ne kao posjedovanje jednakog (legalnog) autoriteta u obitelji (o kojem govori HUO), nego kao podložnost poput one koju je očitovao Krist kad je služio učenicima i oprao im noge. Krist tu nije odustao od svojeg autoriteta, nego je očitovao u kojem ga duh treba izvršavati. Radi se o “međusobnoj podložnosti” koju trebaju očitovati svi kršćani jedni prema drugima – o duhu služenja. To, dakako, ne negira da neki kršćani imaju stvaran i asimetričan autoritet nad drugima (biskup nad svojim svećenicima, primjerice).
čitano “hermeneutikom reforme” Benedikta XVI, u Mulieris dignitatem se željelo ukazati da se novozavjetni tekstovi poput Pavlovih uputa muževima i ženama ne smiju tumačiti paternalistički, tlačiteljstki i da podrazumijevaju uzajamnost. Ivan Pavao II, pritisnut “ženskim pitanjem” osjetio se ponukan o tome progovoriti i to je učinio na način koji ne proturječi utvrđenom nauku, nego razvija njegov drukčiji vidik, naime duh međusobnoga služenja. Naglašavanje uloge svećenika kao službenika ljudi ili biskupa kao onih koji *služe* vršeći svoj autoritet, ali imajući pritom očinski odnos, gajeći razumijevanje sa svojim svećenicma (a to se upravo u zadnje vrijeme naglašava kad se govori o svetome redu. Pogledajte samo više puta opetovane savjete pape Franje svećenicima i biskupima) ni na koji način ne niječe njihov stvaran autoritet, nego razvija drugi, komplementaran vidik njihove uloge. Tako i – u ovoj hermeneutici – sa Mulieris dignitatem, mužom, ženom i MP-om.
Riječ “staro” u gornjem citatu iz Mulieris dignitatem, koliko god to možda htjeli u ovom slučaju, nije ista kao i “zastarjelo”. I evanđelja su “stara”, ali daleko od toga da su “zastarjela”. Naglašavajući međusobnu podložnost supružnika i “novinu” koju donosi evanđelje Ivan Pavao II. je želio kontrastirati kršćanski stav s krivim poimanjem dominacije i iskrivljenjem hijerarhijskog ustroja obitelji kao muževljeva samovoljnog vladanja.[9]
Prema riječima G. C. Dilsavera,
Nauk Ivana Pavla II. onda, shvaćen u svjetlu stalnog nauka Crkve, predočuje da je Krist pročistio i ponovno vratio brak u njegovo izvorno, ali i dalje patrijarhalno stanje, iskorjenjujući ne obiteljsku hijerarhiju, nego ono što je bilo njezino grješno izobličenje.
[…] Spisi Ivana Pavla II. mogu se onda vidjeti kao čišćenje puta za utvrđivanje autentične kršćanske patrijarhalnosti, patrijarhalnosti koja je pročišćena svake grube dominacije i svjetovne moći te je čvrsto utemeljena na Kristu… prema tradicionalnoj egzegezi i nauku.
Čitan u svjetlu tradicionalnog nauka, Ivan Pavao II. ne niječe HUO i stoga nemamo (nepotrebnu) kontradikciju u papinskom učiteljstvu.
Zaključak
Vidjeli smo da je HUO dio redovitog Učiteljstva i da ga se stalno poimalo kao stvar objave, što zadovoljava uvjete najvišeg ranga magisterijalnih i nezabludivih izjava. Vidjeli smo da HUO, ispravno shvaćen, nije nemoralan jer ne implicira bilo kakvu glupu ideju o prirodnoj superiornosti muškaraca nad ženama ili gospodarenju muža nad ženom kao ropkinjom. Također smo vidjeli kako autentičan razvoj doktrine ne može nijekati njezin prethodno utvrđeni sadržaj; stoga bilo koja nada za razvoj HUO-a ne može nijekati tezu o posebnom autoritetu muža.
Pokušaj tumačenja učiteljstva Ivana Pavla II. kao “razvoja” koji negira HUO bi stoga uveo proturječje u Učiteljstvo. A budući da je Mulieris dignitatem dokument nižega ranga od prethodnih koji su naučavali HUO (kao stvar božanskoga zakona k tome) jasno je što bi – u slučaju da doista postoji proturječje – otpalo.
Ali ne moramo misliti da doista postoji proturječje jer su nam dostupna benevolentna tumačenja ideje međusobne podložnosti kako o njoj govori papa Wojtyła. Stoga, čitan u hermeneutici kontinuiteta, nema proturječja između MP i HUO.
No, što sav ovaj govor o autoritetu konkretno znači za odnos muža i žene? Možda je to najbolje (samo poluhumoristično) izrazio o. Ray Ryland:
Evo jednog zabavnog primjera kako to funkcionira. Žena kaže svojem mužu: “Dragi, podlažem se tvojem služenju u poglavarstvu. Sad, molim te, podloži se mojoj potrebi da se iznese smeće i da se promijene prljave pelene.
Međusobna podložnost i poglavarstvo u akciji!
Hrvoje Juko, SJ
[1] Pročitajte obje enciklike. Više su nego vrijedne vašega vremena.
[2] Više o kategorijama magisterijalnih izjava vidi u dokumentu Donum veritatis. Dodatno, vidi 7. poglavlje klasika Averyja Dullesa Magisterium: Theacher and Guardian of the Faith.
[3] Osim ako ste, dakako, maloljetno dijete pod autoritetom svojih roditelja. Ali pretpostavljam da malo čitatelja ovdje to jest.
[4] Zato što “prisilni brakovi” nisu uopće brakovi.
[5] Osim u slučaju kad određuje volju stupiti u brak. Vidi ukratko komentar Edwarda Petersa ovdje.
[6] Osim ako ste sljedbenik liberalnog katolicizma. I ne, pod “liberalni katolicizam” ne mislim na ono što je pod tim imenom bilo poznato u 19. stoljeću: katolici koji su smatrali da demokratsko uređenje države nije nespojivo s katolicizmom. U tome smislu smo, pretpostavljam, danas gotovo svi “liberalni katolici”. Ali to nije veliko otkriće i to nije ono što mislim pod “liberalnim katolicizmom” kad o njemu pišem, naime asociranje s Katoličkom Crkvom i identificiranje s katolicizmom dok se istovremeno negira obvezujuća i trajna valjanost Učiteljstva. Nešto mekši izričaj toga bi bilo priznavanje samo jednog dijela Učiteljstva ili jednog perioda učiteljskih čina, dok se druge zanemaruje. Danas bi to tipično značilo davanje važnosti jednino učiteljskim činima nakon Drugog vatikanskog sabora, dok se prethodni ignoriraju ili odmahuju kao “zastarjeli” i “nadiđeni”.
[7] Odnedavno u to možemo uključiti i postsinodsku pobudnicu Amoris laetitia. Ali u njoj papa Franjo samo preuzima ono što je po tom pitanju rekao sv. Ivan Pavao II., stoga ću se usredotočiti na njega.
[8] Što ga ne bi automatski učinilo heretikom. Hereza uključuje više od pukog nijekanja de fide nauka. To također ne bi falsificiralo dogmu papinske nezabludivosti jer nijedan od slučajeva ne uključuje ex cathedra proglašavanje hereze kao obvezujućeg nauka.
[9] Ista hermeneutika vrijedi i za odlomak u kojem govori o Post 3, 16. Više o tome vidi primjerice ovdje.
“Vidjeli smo da je HUO dio redovitog Učiteljstva i da ga se stalno poimalo kao stvar objave, što zadovoljava uvjete najvišeg ranga magisterijalnih i nezabludivih izjava. ”
Što to točno znači? Zato što je skup ljudi od kojih 90 posto nikada nije stupila u brak donosi neku odluku ili je se drži kroz desetljeća, stoljeća, znači da je nezabludiva? Znači li to da je riječ Kim Jong una nezabludiva jer se već dugi niz godina sustavno donose odluke koje potčinjavaju razvitak ljudske slobode?
“A budući da je Mulieris dignitatem dokument nižega ranga od prethodnih koji su naučavali HUO (kao stvar božanskoga zakona k tome) jasno je što bi – u slučaju da doista postoji proturječje – otpalo.”
Dokument nižeg ranga? Što to znači? Manje vrijedan jer je niže na stepenici hijerarhije moći?
Božanski zakon? Zar smo mi ljudi napokon dostigli stanje nadilaženja naše ograničenosti da budemo sposobni interpretirati božje poruke?
“Nalazimo ga jednoglasno među crkvenim ocima (a jednoglasnost crkvenih otaca po pitanju doktrine je znak nepromjenjivosti nauka).”
Po kakvim to pravilima crkveni oci imaju autoritet po odlučivanju što je dobro za tuđi život, brak, ljubavni odnos ako ga sami ne iskusuju? A nepromjenjivost nauka je negiranje promjenjivosti ljudske prirode koja biva mijenjana od strane društva i obrnuto, društvo je u stalnoj mijeni zbog pojedinaca koji to društvo čine.
Možeš li tvrditi da su određenja današnjeg društva – društvenog, ekonomskog, materijalnog, duhovnog – jednaka društvima prije 2000 godina? Želiš li reći da su ista strahovanja, egzistencijalni problemi, odnosi i vrijednosti iste? Naravno, srž im je ista jer se tiče čovjeka samog i njegove egzistencije.. ali možemo li reći da je unutarnja struktura čovjeka koji je živio u feudalizmu i kapitalizmu ista?
Nemojmo zaboraviti društvena događanja, sociološki pogled koji jasno može dati objektivnu sliku zašto se mijenjaju vrijednosti, stanovišta prema novcu, ljubavi, sreći, smrti.
Protestantska etika je učinila veliku stvar za gledanje oca kao autoriteta i glavu obitelji u doba kad se prelazilo sa feudalizma na industrijsku proizvodnju pa kasnije i kapitalizam. Muškarac je bio ekonomska osnova obitelji (brakovi su se ugovarali zbog održavanja ugleda i slično mnogo više nego što nisu), žena nije (smjela?) raditi, muškarac je bio izvor ekonomske stabilnosti. A možemo reći što hoćemo, no od trenutka kad nam je novac postao novi bog, novac je izvor zadovoljenja primarno egzistencijalnih potreba – hrana, toplina, sigurnost. To je (samo) jedan od razloga koji su doveli do takvog gledanja na hijerarhiju u obitelji. Od malih nogu nas uče, čak i danas u 21. stoljeću – muškarac radi i priskrbljuje, žena se brine za djecu i kućanstvo. Što osoba lišena mogućnosti da se materijalno samostalno postavi na noge može nego biti ovisna o mužu koji je “glava” obitelji.
“sam svetopisamski nauk takve jasnoće bio bi dovoljan da pokaže kako se radi o nepromjenjivom nauku Crkve. ”
Kako nauk, pisan od čovjeka, koji je promjenjiv u skladu sa svojom naravi, i koji mijenja društvo u kojem živi – jedan svekoliko dinamički odnos koji je stalna promjena, stalna promjena, na bolje, na gore, nije bitno, ali se mijenja – kako se pozivati na nepogrešivost riječi proizašle iz čovjeka koji teži nepogrešivosti, ali ju ne dostiže i nikad neće, što ne znači da treba prestati pokušavati.
Želiš li reći da smo moćni kao bogovi, zauvijek stalni, zauvijek u mjestu jer smo postigli svoju potpunu aktualizaciju? Ne bih se složila da smo actus purus koji nema potrebe za mijenom jer kroz nas on tu mijenu živi. Njemu smo potrebni mi, jer on koji je apsolutna perfekcija, perfekcija je baš stoga što mi to nismo. Stvari se mijenjaju, nauci se mijenjaju, mišljenja se mijenjaju, ljudi se mijenjaju. Na nama je da shvatimo stalnost podloge na kojoj se mijene događaju, ali negiranje mijene u naravi čovjeka i u naravi društva koje poprima narav ljudi koje u određenom periodu žive je negiranje života samog.
Muškarac i žena, ako se vole i poštuju neće imati potrebu unutar svog odnosa postavljati hijerarhiju. Gdje postoji odgovornost, poštivanje tuđe osobe i ljubav u autentičnosti, tu nema hijerarhije. Tu se svi gledamo u oči. I prihvaćamo ono što vidimo bez osjećaja ugroze da nas nečija veličina ili malenost može zastrašiti ili učiniti da se osjećamo superiornije. So I say, to hell with authority. Ne do anarhizma, ali ako pričamo o autoritetu on mora biti racionalno utemeljen – zbog toga kakav je tko, kakav je čovjek, kakva osoba, a to govore njegova djela, ne riječi. Riječi su fragilne, mogu biti lažne, mogu biti uvjerljive. Ali djela su ta koja ostavljaju trag. I zato prihvaćati autoritet nekoga koga nikad nismo vidjeli, upoznali, nego su nam rekli ” e on je taj i taj.. njega se treba poštivati” je samo igra prijestolja, igra ugleda i moći. Jadno i beskorisno za ljudski život i ljudsku sreću. No vidjeti na primjeru nekoga tko živi kao čovjek, neovisno o zabludivosti ili nezabludivosti riječi koje govori, to nam daje poticaj da i mi budemo više ljudi.
I na kraju, nema nepromjenjivosti crkvenog nauka, ali ne zato jer je bog tako rekao, nego zato jer su ljudi tako rekli. Osim ako netko nema doušnika negdje gore na nebu koji šalje kodirane poruke na morseovoj abecedi o tome što bog govori kako bismo trebali živjeti svoje živote. Mislim da je bogu bitnije da ga prvenstveno živimo i budemo kao list na struji rijeke koje joj se niti opire niti želi promijeniti njen tok. Ono što je bitno jest da je on list i da teži biti najbolji mogući list u skladu sa svojim datim mogućnostima. Sve naknadno dodane konstrukcije su samo udaljavanje od srži – list ne radi pogreške, ostao on na drvetu ili pao, posmeđio ili pozelenio. On je i dalje list i čini ono što list može činiti – biti list. A isto je i s čovjekom. Ono što se mora vratiti u život današnjeg čovjeka je iskrenost prema sebi i svijetu, težnja za istinom (ne dobrim ili lošim, nego istinom jer ona nadilazi kategorije dobrog i lošeg), ljubav u odnose, poštivanje i brigu, istinsku brigu za drugoga koja može proizići samo ukoliko postoji ljubav i briga prema samome sebi – da budemo bolji (vrsniji. ako ćemo se odmaknuti od konotacija moralne superiornosti nekog kao “boljeg” naspram nekog “lošijeg”) , iskusniji, mudriji, suosjećajniji ali također i racionalniji i objektivniji. Smisao cijelog ovog života je – biti čovjek. Good luck with that to us all, may the Force (God) be with you.
Pozdrav, kćeri vjetra! Čitav članak je napisan pod pretpostavkom istinitosti katoličke vjere. Očito, netko tko odbacuje katolicizam (ili kršćanstvo općenito) neće smatrati argumente u članku preimpresivnima, kao što se tebi ne čine previše moćnima. Prijepor se onda premješta na višu razinu: je li katolicizam uopće istinit? Kojih razloga imamo smatrati da je katolicizam ispravan? To je drukčiji argument, i nadam se da ćemo i o njemu pisati na ovome blogu. U svakom slučaju, možeš uzeti moj članak s jednim velikim antecedensom: “Ako je katolicizam istinit, onda…..” Ti se s tim antecedensom ne slažeš (o čemu možemo neki drugi put pričati), ali mislim da bi se mogla složiti s koherentnošću argumenata pod uvjetom da je istinit.
Oprosti ali ne razumijem što za tebe (ili bilo koga) znači istinitost KATOLIČKE vjere? Zar istinitost vjere zadobiva veći autoritet ako joj se nadjenu ljudski stvorene konstrukcije, gdje jedna drži hegemoniju nad drugom jer… je istinitija? Samo zato što nosi jedan pridjev, koji nekom paše više nego drugom?
Kršćanstvo nipošto ne odbacujem, poštujem ga i učim iz njega i njegove srži Kristove poruke, ali čitajući ju kao vapaj ljudske duše da bude više čovjekom jer je to potrebno za duhovni razvitak pojedinca i čovječanstva. A ako se nauk katolicizma negira ljudsku bit, a to je da se mijenja, raste, rađa se i umire, skupa s ideologijama, zakonima, filozofijama, osjećajima, ili bilo koja druga karakteristika proizašla iz čovjeka.
Uzeti premise kao istinite, odnosno kao aksiome (dogme, ako ćemo) koji nisu podložni preispitivanju nego su apriori uzeti kao istiniti, naravno da može voditi slaganju jednog primamljivo koherentanog logičkog argumenta. Ali život je nešto mnogo kompleksnije od slaganja koherentnih argumenata.
“razvoj nikada ne može značiti “promjenu” Svetoga pisma ili Tradicije te da svaki napredak mora biti u “istoj doktrini”, mora imati “isto značenje” i “isti import” kao nauk koji razvija.”
Ono što je čovjek ustanovio kao sveti zakon svojim ograničenim umom i spoznajom i težnjom da spozna beskonačno long time ago, mora biti vječni zakon danas, gdje je život postao kompleksniji zato jer se razvitkom društva i kulture razvilo tisuće drugih stvari koje utječu na našu psihu i karakter, duh, dušu, na naše poimanje boga, braka, vjere, ljubavi, sebe, drugih, novca?
Kako se može tvrditi stalnost zakona proizašlih iz ljudskog uma? Nije li misao podložna promjeni, i dapače, potiče se jer tako rastemo i stičemo nove uvide, nove perspektive, nove spoznaje koje integriramo u postojeće iskustvo života? Nisu li oni filozofi koji su mogli u kasnijem životu pogledati na svoje ideje i reći – ah, pogriješio sam – jer su stekli nove uvide kroz iskustvo, godine (katolicizam kroz stoljeća) upravo oni na koje su gledali kao mudre, kao vrijedne određenog strahopoštovanja zbog iskrenosti prema sebi i svojoj nestalnosti? Nije li Akvinac rekao na kraju života da je sav njegov rad bio na neki način mlaćenje prazne slame?
Ta zastrašujuća nestalnost i gledanje u oči našoj ograničenosti.
Zar smo još na razini doslovne interpretacije Biblije i njene poruke, word by word? Ili smo uvidjeli da mnogi od zakona u Bibliji su odraz tadašnjeg društva, načina kako su ljudi funckionirali i kakvi su ih egzistencijalni problemi snalazili? To je nauk o patnji ljudske duše i vapaju za čovječnošću, ljubavi i poštivanju drugih kao same sebe, jer oni jesu mi. “Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!”
Tvrditi nepogrešivost i nezabludivost riječi proizašli iz ljudske situacije je jednako intelektualnom, emotivnom i sopstvenom samoubojstvu. Jer onda autoritet postaje samo naputak za življenje, dok zaboravljamo da se život događa kad ga živimo, a ne izvršavamo po naredbama. Zanimljiva je još jedna stvar: da je katolicizam, rob celibata (što smatram negiranjem osnovne čovječne potrebe, naravno ukoliko je čin ljubavi, a ne požude) toliko jako zabrinuta i opterećena oblikom i načinom prakse braka, iskustva kojeg velika većina nije ili neće imati prilike proći. Bi li prihvatio autoritet istinitosti nauka uglednog respektibilnog neurokirurga koji ti govori kako popraviti auto, a nikad u životu nije položio vozački, a kamoli imao prilike popravljati auto? Zbog toga, što eto, situacija i društvo u koju si rođen i time njome uvjetovan vjeruje u nauk, doktrinu, da doktori, pošto dobro popravljaju ljude implicitno vodi zaključku da znaju popravljati i aute? No experience, no knowledge. Pokaži mi na bilo kojeg pisca, filozofa, koji je pisao o patnji a da ju nikad nije iskusio. Koji je zagovarao ljubav kao konačni odgovor na ljudsku patnju ako se nikad nije zaljubio i patio i uživao zbog toga?
Logičko dokazivanje uređenja ljudskih odnosa lišeno je svakog realiteta o tome kako ti odnosi zaista izgledaju i funkcioniraju. Isto je s dokazivanjem boga. Bog se osjeća, ne dokazuje se. Jer onaj koji ga je osjetio, nema potrebe za ničim drugim, nikad više. A najmanje dokazivanjem ili pozivanjem na pisanu ljudsku riječ i ustanovljene crkvene dogme (crkva je sastavljena od ljudi, ne bogova. ljudi su pogrešivi.)
A ako se nauk katolicizma suprotstavlja ljudskoj biti, kojoj je naravno da se mijenja, raste, rađa i umire, skupa s ideologijama, zakonima, filozofijama, osjećajima, ili bilo koja druga karakteristika proizašla iz čovjeka, onda da, ne slažem se s katolicizmom.
Mišljenja sam da sve dogme, nauci i uvjerenja koja upućuju u nepogrešivost nečijeg autoriteta – a katolički je nauk, ukoliko zaista drži sebe samim nepogrešivim i nepromjenjivim, pokazuje da je duhovno ozračje onih koji ga se čvrsto drže manifestacija njihovog straha od preuzimanja odgovornosti za življenje, jer teško je živjeti, ali lako je živjeti po naputcima ne propitkujući ništa, jednostavnije je, bezbolnije i stabilnije, stalnije, sigurnije.
Tragično gubljenje vjere u svoje snage i svojih čovječjih potencijala polažući bezuvjetnu vjeru u “what he said” je onesposobljavanje čovjekova duha i kočenje duhovnog razvitka čovječanstva kao cjeline. Postajemo mudriji kao ljudi kroz život, kroz iskustva, kroz nove perspektive i nova saznanja, ukoliko smo sposobni integrirati ih u cjelinu svog života i učiti iz njih. Postajemo mudrija civilizacija kroz povijest ljudskog razvoja, kroz filozofiju, umjetnost, kulturu, kroz odnose, kroz institucije, kroz karakteristike ovog i onog, kroz nove uvide o ljudskoj naravi, o naravi svijeta, o onom izvan i unutar nas.
No da bi zaista bili mudri, treba te uvide integrirati u dosadašnji duhovni razvoj čovječanstva i učiti iz njih, a ne tvrditi da svi dokazi za promjenjivost svega čovječnog nisu valjani jer to taman paše u nečiji (moram ovdje reći nametnuti) logički sustav vjerovanja kako život funckionira.
Uostalom, možda će se netko usuditi tvrditi i ono što se ne smije preispitivati – da božji zakoni također nisu stalni? Ako se njegovi zakoni ispoljavaju kroz nas, promjenjive ljude, jedino što je nezabludivo i nepogrešivo jest da je promjena stalna. I to je jedina stalnost koja je potrebna da bi život išao dalje.
Oprosti na podugačkim postovima, primilo me pisanje, ali svakako bih voljela čuti tvoje odgovore na neke od ovih stvari. Pod uvjetom da mi ne dokazuješ njihovu istinitost logičkim premisama 😉
Pozdrav opet. Nemam previše vremena zbog osobnih i profesionalnih obveza za velike rasprave u komentarima, stoga samo nekoliko neusustavljenih napomena.
Mislim da si opet krivo shvatila nakanu teksta. Kad kažem “istinitost katolicizma” želim reći istinitost tvrdnji koje Crkva naučava učiteljskim autoritetom. To ne znači da su te tvrdnje uzete na neki način pogrešno kao nedokazivi aksiomi, nego jednostavno da za svrhe ovoga teksta uzimam polazište istinitosti katolicizma i onda pokušavam pokazati neke posljedice toga. Kad astrofizičar piše o posljedicama teorije velikoga praska, ne mora u svakom svojem članku argumentirati za istinitost te teorije. To, očito, ne znači da je uzeo TVP kao neopravdani aksiom imun na prigovore. Isto i s mojim člankom ovdje. Imaš puno prigovora na ono što pretpostavljam, i o tome možemo nekom drugom prigodom razgovarati, ali to nisu prigovori na moj članak. Shvati ga, kako sam rekao, kao “ako je katolicizam istinit, onda slijedi ovo i ovo”.
Katolicizam je otvoren prigovorima za razliku od nekih iracionlističkih religija, a kao religija koja inzistira na povijesnosti svojih tvrdnji (primjerice o životu, smrti i uskrsnuću Isusa Krista) katolicizam je podložan falsifikaciji, za razliku od drugih, nepovijesnih religija. To dvoje držim intelektualnim krepostima, a ne manama. Ali svrha ovoga članka nije bila argumentirati za istinitost katoličke vjere. O tome imaš puno resusrsa drugdje, a nadam se da će ih jednom biti i na ovoj stranici.
Ne slažem se s tvojom tvrdnjom da se bit čovjeka mijenja. Ali predmnijevam da se možda razlikujemo u poimanju što je uopće “bit” i što je “čovjek”. Ako te zanima moj stav o tome, on je ugrubo aristotelovsko-tomistički (o čemu imaš jako puno dobrih resursa na internetu i lako možeš istražiti koji su vjerojatni razlozi našeg razilaženja po tom pitanju).
Čini mi se također da imamo radikalno različite epistemologije i stavove o tome što je predmet čovjekove spoznaje. Osim toga, nigdje nisam tvrdio doslovno shvaćanje svih biblijskih redaka, nego uzimanje zaozbiljno redaka gdje Pavao govori o ustroju obitelji. To dvoje je vrlo različito, mislim da ćeš se složiti.
Moje premise – razveselit ću te – u ovom članku nisu logičke (u smislu logičkih istina), nego su poprilično kontingentne. Ovise o postojanju svijeta, određenoj objavi, određenoj povijseti stvari…. puno toga. *Argumenti* međutim jesu logički (u smislu da su valjani), inače bismo bili jednostavno iracionalni i rasprave bi se pretvorile u nametanje moćnije volje.
Kao što rekoh, nemam previše vremena za combox, a pokrenula si puno opširnih tema. Svrati povremeno na ovaj blog, pa možda vidiš neke od njih šire obrađene u nekim tekstovima kad budem imao više vremena na raspoalagnju 😉
Cijenim kod vas sto izlazete i druge mogucnosti tumacenja problema premda se na kraju uvijek priklonite toj famoznoj hermeneutici reforme u kontinuitetu. S obzirom da logicno razmisljate, vjerujem da cete ipak na kraju shvatiti neodrzivost takve pozicije koja naprosto losije objasnjava stvarnost (promjene u Crkvi u zadnjih 50 godina) od objasnjenja koja daju tradicionalni katolici.
No, pravi razlog mog komentara je vise ovo tumacenje sto muzev autoritet znaci u primjeru s kraja clanka. Ako sam dobro shvatio, taj autoritet zapravo moze biti posve ispraznjen od znacenja i svoditi se na to da zena priznaje muzu da on ima “autoritet” koji ni u kojoj konkretnoj odluci nema pravo provesti.
Takodjer, s obzirom da ste nacitani, znate li sto su tradicionalni moralisti (poput sv. Alfonsa) davali kao primjer muzevljevog autoriteta nad zenom?
Pozdrav, Toma!
U ovom konkretnom slučaju se radije priklanjam kontinuitetu, da. Mislim da takvo čitanje papinskih (ili koncilskih) tekstova treba općenito uživati našu naklonost, a i pokušavam slijediti savjet sv. Ignacija da radije trebamo opravdati nego osuditi.
Međutim, ne bih rekao da se “uvijek” priklanjam hermeneutici reforme u kontinuitetu. Mislim da suprotna evidencija može prevagnuti početnu naklonost tom čitanju. Da se sutra otkrije, primjerice, neko tajno pismo Ivana Pavla II. o tome kako je u MD htio preokrenuti tradicionalni nauk, onda bih pristao uz gledište da je IP2 jednostavno bio u krivu, kako sam naveo u članku.
Ako hoćeš primjer toga gdje ne pristajem uz čitanje u kontinuitetu (jer mi se suprotna evidencija čini prejakom, osobito nakon vijesti proteklih dana), to bi bila Amoris laetitia u barem od nekim od svojih kontroverznih dijelova (uključujući, ali ne i iscrpno, pričest za rastavljene i ponovno vjenčane koji žive more uxorio). Tu mislim da je Franjo jednostavno u krivu i da je u tim dijelovima dokument nevažeći jer ne može preokrenuti doktrinu. Nadao bih se da će u latinksom službenom tekstu u Acta ti dijelovi biti ispravljeni ili da će (možda rukom nekog budućeg pape) biti opozvani na neki način. Barem da će tradicionalni nauk biti potvrđen na svečani način novim dokumentom visokoga ranga, poput apostolske konstitucije ili enciklike. Ali to je tema za neki drugi razgovor.
Sad, s primjerom na kraju članka. Ne vidim kako bi on značio potpuno ispražnjenje značenja muževljeva autoriteta ni na to da “žena priznaje da ima ‘autoritet’ koji ni u kojoj konkretnoj odluci nema pravo provesti”. Primjer na kraju sam naveo jer na simpatičan način ilustrira oba aspekta koja sam spomenuo u članku: Muževljev poseban autoritet (koji žena priznaje) i međusobno služenje u ljubavi (ženina molba da iznese smeće/promijeni pelene). Ne vidim u tome, iskreno, ništa kontroverzno. Bilo bi pogrešno učitavati u njega previše značenja i iscrpnosti (koje mu ja, u svakom slučaju, nisam ni namjeravao dati).
Moj stav je stav Pija XI. iz Casti conubii da “podložnost žene mužu u stupnju i načinu može varirati prema različitim uvjetima osoba, mjesta i vremena”, ali kako ona konkretno treba izgledati za jedan par danas ne mogu reći, a to nije bila ni tema mojega članka. To će, pretpostavljam, ovisiti o zrelom razmatranju svojih bračnih uloga, savjetovanju sa mudrim duhovnikom…. ali tako da se “temeljna struktura” – koja znači HUO – održi nedirnutom (i “neispražnjenom” značenja).
Nadam se da ovo pojašnjava stvari.
….Eva daje Adamu jabuku
Gotovo svaka majka je kljucna licnost u razvoju svog djeteta do prve tri god zivota..majka moze djetetu dati jabuku il Rijec Bozju
Dakle gotovo svaki muskarac, kakav god autoritet postigao u svom braku, temelje svoje licnosti crpi iz odgoja svoje majke..tako da ispada fer 🙂 prepustit autoritet muskarcu u braku kad ga ionako najvise oblikuje zena, a nije zanemariv niti utjecaj supruge koja mozda nije autoritet al ima djelovanje na autorite.
..kao i Marija Magdalena koju Isus salje da prenese Radosnu Vijest ucenicima..dakle ne da propovjeda pognima nego samo ucenicima
..jer nije prihvatljivo da zena.zbog svojih karakteristika propovjeda poganima koji nisu u stanju odvojit zensku pojavu od navijestene Rijeci