Čarobni svijet ateizma I: o Bogu, bogovima i teoriji svega

U narednoj seriji tekstova, pod zajedničkim naslovom Čarobni svijet ateizma, argumentirat ću da je ateizam neodrživa metafizička pozicija. Štoviše, vjerujem da će na kraju serije biti očito da ateizam predstavlja svojevrsnu gornju granicu iracionalnosti – ako ste ateist, gotovo ne postoji način da sliku svijeta ocrtanu vašim metafizičkim stavovima učinite neistinitijom, bizarnijom i bedastijom nego što već jest. Ta se tvrdnja, priznajem, sama na prvi pogled ne čini plauzibilnom. Konačno, mnogi su pametni i sposobni filozofi i znanstvenici ateisti pa, čak i ako su krivu, djeluje neobično da bi mogli biti baš toliko duboko u krivu, zar ne?^[1] Stoga, na samome početku, analiziram i odbacujem ono što mi se čini kao glavni i najčešći razlog koji ateisti navode za opravdanje svoje pozicije. To će mi ujedno olakšati čišćenje konceptualne zbrke oko glavnih termina, jasnije definirati izraze koje koristim i uvesti nekoliko važnih preliminarnih pojašnjenja.

Because science!

Što će tipičan zapadnjački ateist obično navesti kao epistemičko opravdanje ateizma? Znanost, naravno. Vjerovanje da postoji Bog, smatraju mnogi ateisti, nekompatibilno je s našim najboljim znanstvenim teorijama i epistemičkim praksama. Suvremena znanost, tvrdi se, ako već nije dokazala ili čak i ako ne može izravno dokazati da ne postoji Bog, uklonila je svako koliko-toliko plauzibilno i povijesno razumljivo opravdanje za vjerovanje da postoji Bog i time uklonila Boga iz naše najbolje priče o tome kako funkcionira svijet. Racionalan je odgovor na tu situaciju smatrati da Bog ne postoji, baš kao što, iz više-manje sličnoga razloga, smatramo da ne postoje eter ili flogiston. Ili, čak i ako to još uvijek nije slučaj, barem imamo dobre razloge za vjerovati da će se to dogoditi: argumenti za Božju opstojnost ionako se, u najboljem slučaju, pozivaju na nešto za što još nemamo dovoljno dobro znanstveno objašnjenje, ali napredak znanosti opravdava naše povjerenje da ćemo zadovoljavajuće znanstveno objašnjenje prije ili kasnije pronaći.

Koliko je gore opisano opravdanje ateizma uvjerljivo? U kom je smislu znanost uopće relevantna za pitanje postoji li Bog ili ne? Pretpostavimo na tren da u rukama imamo nešto poput znanstvene “teorije svega”, tj. da raspolažemo zadovoljavajućim potpunim znanstvenim opisom stvarnosti. Što bi se pod tom pretpostavkom promijenilo u filozofijskoj raspravi o Božjoj opstojnosti? Kako bi utjecala na klasične razloge koji se unutar naravne teologije nude za opravdanje teizma? Na kraju, bi li na ikoji način učinila Božju opstojnost nekako manje vjerojatnom ili nepotrebnom? Odgovor na zadnje pitanje je, naravno: “Ne.” A taj bi odgovor trebao biti potpuno očit. Činjenica da nije, sama govori puno. Pogledajmo stoga malo detaljnije zašto bi tko uopće mogao pomisliti da bi napredak znanosti mogao ukloniti Boga iz racionalne slike svijeta.

Objašnjenje je barem dijelom sociološko i povijesno. Stav da je znanstvena slika svijeta nekompatibilna s teizmom općenito i kršćanstvom posebno – nazovimo ovu poziciju scientističkim ateizmom – razvio se u sekulariziranoj pseudokršćanskoj i postkršćanskoj (prije svega protestantskoj) kulturi, kojoj je, s jedne strane, cjelokupan metafizički diskurs kršćanstva postao gotovo nerazumljiv, dok je istovremeno, s druge strane, povijesna, jezična i institucionalna bliskost s kršćanskom kulturom prethodnika učinila ovaj gubitak značenja neobično neprimjetnim. Nije ovo mjesto za detaljniju sociologijsku ili historiografijsku analizu, no upravo je reinterpretacija pojma Boga, koja je u pozadini scientističkoga ateizma, dobar primjer ovoga gubitka značenja. Motivi koji se uporno ponavljaju u internetskoj zajednici ateistā i “skeptikā” – spaghetti monster parodija, na primjer, ili just one more god prigovor – možda su frustrirajuće filozofski naivni, ali jesu ilustrativni. Nerazumijevanje pojma Boga ovdje se ne može pripisati tek intelektualnome barbarstvu tzv. novoga ateizma. Popularna zapadna kultura, čak i kada nije izravno neprijateljska prema kršćanstvu, ili čak kada je, uzevši sve u obzir, relativno dobronamjerna, ima potpuno isti problem u razumijevanju što kršćani, i teisti općenito, razumiju kada govore o Bogu. Bog koji netragom nestaje iz Raja u seriji Supernatural i Bog kojemu se Andrew Cain u jednoj epizodi Zagora zaklinje zajedno s boginjom mjeseca, čine se istom karikaturom kao i ona u spomenutim internetskim dosjetkama – i upravo istom karikaturom koju pretpostavlja scientistički ateizam.

U svim se navedenim primjerima Boga razumije prema modelu superjunaka poganskih mitova, Zeusa, Jupitera, Odina ili koga već. Zanemarimo li ovdje zamršene detalje složenih funkcija koje mitologija može vršiti i uzmemo li da je glavni razlog ili barem glavno intelektualno opravdanje za postuliranje takvih entiteta bilo u tome što se time ponudila predznanstvena teorija kojoj je cilj bio pokušati objasniti ono što se nije moglo znanstveno objasniti u danim povijesnim okolnostima, jasno je u kom smislu znanstvena otkrića mogu vjerovanje da postoje takvi entiteti učiniti neracionalnim. Ako je uloga Zeusa u našoj teoriji bila objasniti zašto nastaju gromovi, na primjer, otkriće elektriciteta je Zeusa učinilo suvišnim. Možda nije strogo dokazalo da Zeus ne postoji, no, ponudivši bolje objašnjenje pojave gromova, uklonilo je razloge zbog kojih smo uopće uvodili Zeusa u našu teoriju i time učinilo vjerovanje da postoji Zeus jednostavno neopravdanim. Naravno, odbacivši opravdanje za vjerovanje da postoji Zeus još nismo nužno pokazali da je neopravdano vjerovati da postoji Posejdon – recimo da možemo objasniti kako nastaju gromovi, ali ne i kako dolazi do morskih oluja. Međutim, ako smo opustošili Olimp zamijenivši dovoljan broj objašnjenja koji se pozivaju na djelovanje nekoga od bogova boljim objašnjenjima u kojima se na bogove nismo morali pozivati, bili bismo opravdano sumnjičavi prema prvome tipu objašnjenja i mogli bismo racionalno očekivati da će napredak znanja prije ili kasnije jednako nepotrebnim učiniti i Posejdona, posebno ako imamo neovisne razloge smatrati Posejdon-objašnjenja nezadovoljavajućima. Sad, ne vrijedi li nešto slično i u slučaju Boga kršćanske i srodnih tradicija?

Scientistički ateisti izgleda vjeruju da je upravo to slučaj. Naravno, očita je razlika što bi u kršćanstvu jedan Bog preuzeo ulogu koju u poganstvu vrši više različitih bogova, no glavna teorijska uloga pojma Boga, smatraju, i dalje bi bila objasniti pojave za koje se ne uspijeva naći “prirodne” uzroke ili “racionalno” objašnjenje. Stoga, svaki put kada nam znanost ponudi uvjerljivo objašnjenje određene pojave koja se prethodno objašnjavala božanskim djelovanjem (npr. evolucijsko objašnjenje nastanka ljudske vrste), vjerovanje da postoji Bog gubi dio svoga racionalnoga opravdanja i postaje progresivno sve manje plauzibilnim. Tko nastavlja vjerovati da postoji Bog, ne želi li zapasti u ekstremni iracionalizam, razloge za to mora tražiti u sve užem području pojava za koje još ne posjedujemo zadovoljavajuće znanstveno objašnjenje. Dosadašnja eksplanacijska uspješnost znanosti razumnu je osobu morala učiniti barem vrlo sumnjičavom prema održivosti objašnjenja pozivanjem na božanske djelatnike i racionalno je opravdati u očekivanju da će fenomeni koji se još uvijek tvrdoglavo opiru znanstvenome objašnjenju prije ili kasnije biti uspješno asimilirani u neku buduću znanstvenu teoriju. Sa znanstvenom teorijom svega, cjelovitim znanstvenim opisom stvarnosti, ne bi više bilo rupa u našem znanju u koje bi se Bog mogao sakriti. Iako sažet, mislim da je ovo više-manje fair prikaz načina na koji scientistički ateizam vidi odnos između znanosti i vjerovanja da Bog postoji. Zapravo, ako ste ateist, mislim da su dobri izgledi da ste upravo nešto poput gore rečenog skloni navesti kao glavni razlog za to (uz, možda, tzv. argument iz zla, ali to je priča za neku drugu prigodu).

Međutim, gore opisani model je potpuno neprikladan za razumijevanje pojma Boga u teističkim tradicijama, filozofijskima i teologijskima, neovisno radilo se tu o kršćanstvu, judaizmu, islamu ili deizmu. Razlog je taj što je Bog tu vrlo različita “vrsta” stvari no poganski bogovi i što je time eksplanacijska uloga koju pojam Boga ima u teističkoj metafizici vrlo različita od uloge bogova u poganskoj mitologiji. Posebno, kauzalni odnos Boga i svijeta s jedne te poganskih bogova i svijeta s druge strane posve je različit. Na žalost, tradicionalna taksonomija religija sa svojim kategorijama monoteizma i politeizma, stvorivši dojam da je glavno razlikovno obilježje kršćanstva spram grčkoga poganstva, na primjer, tek u broju “božanstava”, prije je prikrila nego pojasnila ključne metafizičke razlike između Boga i Zeusa. Činjenica da u oba slučaja rabimo istu riječ, tek uz razliku u velikom ili malom početnom slovu, iako povijesno razumljiva, također nije bila od pomoći.^[2] Sve su ovo tek natuknice, za koje se nadam da će postati jasnije nakon pojašnjenja koje ću dati malo niže. No, prije nego pokušam dati to pojašnjenje, korisno će biti vratiti se malo na priču o znanosti i pogledati kako bi mogla izgledati ultimativna znanstvena teorija, theory of everything.

Teorija svega

Što možemo reći o toj konačnoj “teoriji svega”? Ne puno, naravno, no nešto ipak možemo. Najprije, koje bi uvjete morala zadovoljiti neka teorija da bi uopće imalo smisla govoriti o njoj kao o teoriji svega? U jednoj rečenici, ta bi teorija morala načelno moći objasniti sve što se objasniti može. Postoji li objašnjenje zašto nešto uopće postoji i zašto se ponaša upravo na način na koji se ponaša, to objašnjenje bi, barem okvirno i u vrlo općenitome smislu, na neki način slijedilo iz teorije. No također, idealno, ako što uopće nema objašnjenja, teorija bi objasnila zašto objašnjenja nema. Filozofijski sustavi starih majstora i velike teološke tradicije u tom su smislu pokušavali biti teorijom svega. Međutim, želimo li da naša objašnjenja budu znanstvena (npr. pokazujući kako neko stanje stvarī slijedi iz nekoga prethodnoga stanja stvarī i prikladnoga prirodnoga zakona), teorija svega bi morala biti znanstvena teorija – a to znači, naravno, fizikalna teorija – ili barem kao svoj dio sadržavati znanstvenu teoriju. Ideja je ugrubo sljedeća: pronaći “stvari” koje su osnovni “elementi” stvarnosti i pokazati kako se sve što uopće postoji, ili barem sve što može biti predmetom znanosti, može objasniti pozivanjem na te elemente i kako se svi zakoni prirode mogu svesti na zakone koji upravljaju međudjelovanjem elemenata (tj. razumjeti kao posljedica ili poseban slučaj tih zakona). Uz prikladnu fizikalnu teoriju, teorija svega bi kao svoj dio, dodatak ili kao svoju metateoriju također sadržavala i određenu filozofijsku teoriju objašnjenja. Ta teorija objašnjenja povlačila bi primjerenost fizikalne teorije, tj. tvrdnju da fizikalna teorija doista objašnjava svaku činjenicu koja se može znanstveno objasniti, te bi također za činjenice koje nemaju znanstvenoga objašnjenja, ako takvih činjenica ima, objasnila zašto one nemaju znanstvenoga objašnjenja. Konačno, ako postoje činjenice koje nemaju znanstveno objašnjenje, no imaju objašnjenje neke druge vrste, teorija svega bi uključila također i određenu metafizičku teoriju koja bi ta objašnjenja ponudila. Sve je ovo prilično gruba skica, no mislim da je osnovna misao jasna.

Nazovimo znanstvenu teoriju koja bi ponudila okvir za potpuni znanstveni opis stvarnosti ‘ZTS’, filozofijsku teoriju objašnjenja nazovimo ‘TO’, a metafizički dodatak koji bi objasnio ono što bi unutar ZTS ostalo neobjašnjeno nazovimo ‘MT’. ZTS možemo zvati u užem smislu teorijom svega; u širem smislu to je konjunkcija sve tri teorije. Ako smatrate da bi teorija svega isključila Boga iz racionalne slike svijeta, tad ili vjerujete da ZTS i TO iscrpljuju sva racionalna objašnjenja i da nema potrebe za MT ili pak da istinita MT ne uključuje tvrdnju da Bog postoji.^[3]

ZTS bi bila fizikalna teorija koja bi opisivala fundamentalne konstituente fizičke stvarnosti, njihova svojstva i relacije među njima. Također, ZTS bi nam, uz prikladnu TO, govorila na koji način ostali entiteti i njihova svojstva i relacije – dakle, entiteti, svojstva i relacije koji ne bi ulazili u osnovni namještaj svijeta – ovise o onima prvima i na koji su način teorije “višega reda” (tj. posebne teorije prirodnih i društvenih znanosti) svedive na ZTS. Kao fizikalna teorija, ZTS bi bila izražena u obliku odgovarajućih formula nekoga prikladnoga formalnoga jezika, tj. aksiomā teorije, koje bi uključivale, uz logičke konstante, varijable jedne ili više vrsti, predikatna slova i možda različite predmetne i brojčane konstante. Vrijednosti varijabli i predmetnih konstanti entiteti su koje teorija opisuje, a predikatna slova stoje za njihova svojstva i relacije. Raspišemo li ove formule u primitivnoj notaciji bez definicijskih pokrata, vrijednosti varijabli i predmetnih konstanti bili bi entiteti koje teorija postulira kao osnovne elemente fizičke stvarnosti, dok bi predikatna slova označavala njihova nesvodiva svojstva i relacije. Same formule opisivale bi pak logičke odnose i zakonitosti interakcije između ovih entiteta, a možda i određene inicijalne ili granične uvjete (npr. u slučaju da svijet opisan teorijom nije vječan, već ima temporalni početak).

Tipično se od ZTS očekuje pružiti teorijski okvir koji će objediniti dvije dominantne paradigme u suvremenoj fizici, opću teoriju relativnosti i kvantnu teoriju polja. No, neovisno o tome koji točno oblik ZTS imala, nekoliko njenih važnih karakteristika možemo anticipirati. Navest ću ovdje četiri koje su relevantne za ono što mislim reći.

(1) ZTS, kao i svaka fizikalna teorija, postulirat će određene entitete, koji posjeduju određena svojstva i stoje u određenim relacijama, a koje se same dalje ne može analizirati u terminima te teorije. Kako je, prema pretpostavci, ZTS “konačna” ili “ultimativna” znanstvena teorija, o kojoj logički ovise sve ostale (istinite) fizikalne teorije, ti se entiteti, svojstva i relacije ne mogu dalje analizirati niti objasniti pomoću nekih temeljnijih ili eksplanacijski primarnijih fizikalnih entiteta, svojstava i relacija. Na pitanje zašto postoje upravo ti entiteti (a ne neki drugi), zašto imaju upravo ta svojstva (a nemaju neka druga) i stoje upravo u tim relacijama (radije nego u nekima drugima), ako to pitanje uopće ima smisla, ne može se odgovoriti unutar ZTS ili bilo koje druge fizikalne teorije. Ima li to pitanje smisla i kako bi izgledao legitiman odgovor na nj kazala bi nam naša TO, a odgovor, ako ga ima, bio bi dan unutar MT.

(2) Jednadžbe i druge formule ZTS-a izražavat će fundamentalne fizikalne zakone, tj. zakone koji opisuju ponašanje fundamentalnih fizikalnih entiteta: načine na koji se oni mijenjaju, međudjeluju i kombiniraju u složenije cjeline. Kako fizikalni zakoni ne objašnjavaju sami sebe, a zakoni ZTS-a su, prema pretpostavci, zakoni na koje se mogu svesti svi ostali zakoni prirode opisani posebnim znanostima, činjenica da su fundamentalni fizikalni zakoni upravo ti koji jesu ne može se objasniti niti pozivanjem na ZTS niti tvrdnjom da su oni posljedica nekih “dubljih” prirodnih zakona. Na pitanje zašto, od načelno neograničeno mnogo mogućih različitih temeljnih zakona prirode, u aktualnome svijetu imamo baš taj skup temeljnih fizikalnih zakona, ako to pitanje uopće ima smisla, nema odgovora unutar ZTS ili koje druge fizikalne teorije. Iz istih razloga, jednako će vrijediti za inicijalne uvjete opisane teorijom. Ima li to pitanje smisla i kako bi izgledao legitiman odgovor na nj kazala bi nam TO, a odgovor, ako ga ima, bio bi dan unutar MT.

(3) Fundamentalni fizikalni entiteti postulirani ZTS-om bit će kontingentni entiteti, a propozicije (ili rečenice) o fundamentalnim fizikalnim zakonima bit će kontingentno istinite propozicije (ili rečenice). Jednako vrijedi za svaku fizikalnu teoriju. Naravno, ZTS bi nas, kao i svaka fizikalna teorija, također mogla ontologijski obvezati i na opstojnost određenih apstraktnih, matematičkih entiteta (npr. skupova), koji – prema dominantnome pogledu s vrlo malo disidenata – ako postoje, ne postoje kontingentno, već nužno. Jednako tako, sastavni dio ZTS-a bit će različite pomoćne logičke i matematičke propozicije, koje se, opet, tipično smatraju nužno istinitim propozicijama. Međutim, ZTS u kojoj bi svi postulirani entiteti postojali nužno, tj. postojali u svakome mogućem svijetu, i čiji bi svi aksiomi bili nužno istiniti, tj. istiniti u svakome mogućem svijetu, ne čini se uopće mogućom. Nemamo nikakav koliko-toliko koherentan pojam nužno opstojećih fizikalnih entiteta niti nužno istinitih fizikalnih zakona, a ne izgleda da bi se ZTS, kao fizikalna teorija, mogla sastojati samo od logičkih ili matematičkih propozicija niti da bi njeno predmetno područje moglo sadržavati samo apstraktne entitete.^[4]

(1), (2) i (3) izravno slijede iz naše karakterizacije ZTS-a kao fizikalne teorije o kojoj logički ovisi potpuni znanstveni opis stvarnosti i vrijedit će neovisno o konkretnim detaljima teorije. No, također, neovisno o konkretnim detaljima, ZTS će najveći dio onoga što vjerujemo o svijetu vjerojatno ostaviti netaknutim. Ne očekujemo od ZTS radikalno novu sliku svijeta, već tek da u jednu teorijsku cjelinu objedini različite teorije koje su se pokazale zadovoljavajućima u objašnjenju pojedinih područja, aspekata ili “razina” stvarnosti. Iako bi se, na primjer, zbog uzajamne nekompatibilnosti opće teorije relativnosti i kvantne teorije polja, barem jedna od njih unutar ZTS pokazala kao, strogo gledano, neistinita, one bi vjerojatno i dalje preživjele kao dobre aproksimacije u svome području primjene i većina bi objašnjenja i predviđanja tih teorija ostalo neproblematično, otprilike na način na koji je klasična mehanika za većinu praktičnih primjena sasvim dobra aproksimacija.

(4) ZTS će većinu naših objašnjenja i predviđanja ostaviti takvima kakvi jesu. Niti logiku niti matematiku ZTS ne će reformirati. Periodni sustav elemenata ostat će nepromijenjen, kao i drugi zakon termodinamike; ni balistika ni farmakologija ne će doživjeti revoluciju. U većinu onoga za što imamo dobre razloge vjerovati, imat ćemo razloge vjerovati i dalje.

Ovdje su nam važni (1), (2) i (3), dok (4) navodim samo kako bih bez puno riječi mogao ostavio po strani jeftini skepticizam.

Philosophy’s not dead

Vidjeli smo u prošlome odsječku da znanstvena teorija svega, potpuno neovisno o konkretnome sadržaju teorije, načelno ne bi mogla objasniti doista sve: sama ne bi, naime, ponudila objašnjenje fundamentalnih fizikalnih entiteta, njihovih svojstava i relacija, kao ni fundamentalnih prirodnih zakona koji opisuju njihovu interakciju.^[5] ZTS je idealna ultimativna znanstvena teorija i granice njene eksplanacijske moći su granice znanosti same – u najoptimističnijem scenariju. No i s ovim zamišljenim idealnim krajem znanosti, ostali bismo sa savršeno legitimnim filozofijskim pitanjem imaju li ti fundamentalni fizikalni entiteti i zakoni – što god i kakvi god oni na kraju bili – objašnjenje nekoga drugoga tipa i, ako imaju, kako bi to objašnjenje moglo izgledati. Je li tko teist ili ateist ovisit će, između ostalog, i o tome koji je odgovor na ta pitanja sklon dati. Ipak, primijetite: koji god odgovor i koje god razloge za nj ponudili – čak i ako je vaš odgovor da fundamentalni fizikalni entiteti i zakoni nemaju nikakva daljnjega objašnjenja i da stoga ne postoji istinita MT – odgovarajući na ta pitanja više se ne bavite znanošću, već filozofijom.

Jedna je od središnjih metafizičkih intuicija utjelovljenih u pojmu Boga ta da kontingentni entiteti – dakle, entiteti koji bi mogli i ne biti, tj. koji ne opstoje nužno – ne mogu naprosto, neobjašnjivo biti, već da mora postojati neko objašnjenje ili razlog zašto postoje, objašnjenje ili razlog zašto postoje baš te-i-te stvari radije nego neke druge ili pak ništa uopće. Jednako to vrijedi za gromove i morske oluje, superstrune i kvantnu pjenu, primordijalne vode i kozmička jaja. Slična je intuicija i za kontingentne činjenice, tj. kontingentno istinite propozicije: ne čini se da one mogu biti istinite naprosto, bez ikakva daljnja razloga, već da mora postojati neko objašnjenje zašto su istinite baš te propozicije, a ne neke druge. Naravno, pritom se ne tvrdi da nam objašnjenje mora uvijek biti poznato ili dostupno. Tvrdnja da mora postojati objašnjenje egzistencije kontingentnih entiteta i tvrdnja da mora postojati objašnjenje istinitosti kontingentnih činjenica tradicionalno se, ponekad bez jasnoga razlikovanja među njima, nazivaju načelom dostatnoga razloga (NDR). O različitim preciznijim formulacijama toga i sličnih načela, razlozima za njihovo prihvaćanje, njihovim kritikama i teorijskim posljedicama njihova odbacivanja više će riječi biti u idućim tekstovima. Za sada je dovoljno primijetiti da NDR, u obje gornje formulacije, prima facie djeluje vrlo plauzibilnim: želite li se na sudu braniti tvrdnjom da jednostavno ne postoji razlog zašto su vaši otisci na mjestu zločina i da je krvava mrlja na vašoj košulji, eto, tek jedna od činjenica bez ikakva objašnjenja, niti Bob Massingbird vas ne bi sačuvao zatvora.

Međutim, ako je NDR istinito, ono se odnosi i na fundamentalne fizikalne entitete i zakone ZTS-a, jednako kao i na bilo koje druge kontingentne entitete i činjenice. Kako sam kazao gore, osnovni fizikalni entiteti, koji god bili, i temeljni fizikalni zakoni, kako god glasili, kontingentni su entiteti i kontingentno istinite propozicije. Fizikalni entiteti ne opstoje nužno i fizikalni zakoni nisu nužno istiniti: “pojmljive” ili “zamislive” su okolnosti ili situacije u kojima aktualno postojeći entiteti ne bi postojali i u kojima propozicije koje opisuju aktualno postojeće fizikalne zakone ne bi bile istinite (situacije, na primjer, u kojima bismo imali neki drugi skup fundamentalnih fizikalnih entiteta i drugi skup fundamentalnih fizikalnih zakona). Iskazano u danas standardnoj filozofijskoj terminologiji, koji god skup entiteta postulirala ZTS i od kojih se god propozicija sastojala, ti entiteti ne postoje u svakome mogućem svijetu i te propozicije nisu u svakome mogućem svijetu istinite. Drugim riječima, postoji mogući svijet (zapravo, beskonačno mnogo njih) s različitim osnovnim entitetima i različitim temeljnim zakonima – kao, uostalom, i mogući svijet u kome uopće nema fizikalnih entiteta i zakona.^[6] Ne čini se da išta protuslovno ili metafizički nemoguće slijedi iz postuliranja takvih mogućih svjetova. No ako jest tako, pod pretpostavkom da NDR jest istinito, mora postojati objašnjenje zašto je upravo mogući svijet s tim i takvim fundamentalnim fizikalnim entitetima i zakonima aktualan svijet. Stoga, ako je nešto poput NDR dio ispravne TO, ZTS ne može biti eksplanacijski ultimativna: uz ZTS, potrebna nam je MT koja će ponuditi objašnjenje opstojnosti entiteta koje postulira ZTS i istinitosti propozicija od koje se ZTS sastoji. Još jednom, to vrijedi posve neovisno o konkretnim detaljima bilo koje znanstvene teorije i neovisno o tome koju vrstu stvarī smatrali fundamentalnim fizikalnim entitetima.

Ništa što sam do sada napisao nije samo po sebi argument da Bog postoji – o tim ću argumentima nešto više reći u idućim tekstovima. No, imamo li gore rečeno na umu – čak i ako smatrate da istinita MT ne sadrži tvrdnju da Bog postoji ili pak mislite da fundamentalni fizikalni entiteti i zakoni uopće nemaju objašnjenje – morala bi biti jasna osnovna teorijska funkcija pojma Boga u teističkoj metafizici i njezina razlika spram navodne teorijske uloge božanstava poganskih mitologija, kao i razlog zašto znanost sama, niti u idealnim okolnostima u kojima bismo imali u rukama potpuni znanstveni opis stvarnosti, načelno ne može isključiti Boga iz racionalne slike svijeta.

O Bogu i bogovima

Bog kršćanske i srodnih tradicija nije tek jedno od bića-u-svijetu, kao što bi to, kada bi postojali, bili Zeus ili Atena, niti je teorijska uloga pojma Boga u teističkoj ontologiji objasniti pojave za koje trenutno nemamo zadovoljavajuće znanstveno ili “racionalno” objašnjenje.^[7] Naprotiv, teorijska je funkcija pojma Boga ponuditi ono “dubinsko” metafizičko objašnjenje stvarnosti, za koje se – ako su barem neke inačice NDR-a i srodnih metafizičkih načela istinite – čini da bi svijet nužno morao imati, pa sastojao se on u konačnici od superstruna, berkeleyjevskih ideja, demokritovskih atoma ili nečega desetoga. Pojam Boga je u tom smislu pojam metafizički prvoga uzroka, ultimativne stvarnosti, apsoluta, temelja bitka – ili jednostavno Stvoritelja.^[8] Argumenti koji pokušavaju dokazati opstojnost metafizički prvoga uzroka tradicionalno se nazivaju kozmologijskim argumentima za Božju opstojnost, a njihovom eksplikacijom i analizom pojma prvoga uzroka slijedi – ponegdje uz pomoć drugih teističkih argumenata, ovisno već o detaljima konkretne inačice argumenta – da bi prvi uzrok morao biti u nekome smislu, makar analogijom, osoba, kao i da bi morao posjedovati svojstva, možda na različite načine kvalificirana, poput aseitas i metafizičke nužnosti, jedinstvenosti, transcendentnosti, neuzrokovanosti, nepromjenjivosti, jednostavnosti, svemoći, sveznanja, moralne savršenosti, providnosti i sl.^[9] Govoreći konkretno o kršćanskoj tradiciji, iako je pripisivanje ovih svojstava Bogu, njihovo preciziranje i opis njihova međusobnoga odnosa, u velikoj mjeri rezultat naknadne filozofijske i teologijske refleksije, osnovne su intuicije sadržane već u Post 1, 1: najvažnija razlika između hebrejskoga mita o postanku i mnogih drugih bliskoistočnih i općenito poganskih mitova o stvaranju upravo je u tome što kontingentni svijet (kaos, primordijalne vode, kozmičko jaje ili što slično) nije vječan niti je naprosto neobjašnjivo dan – naprotiv, svijet sam ima početak i svijet je stvorenje.

Niti jedan od nabrojanih klasičnih atributa koji se u teističkim tradicijama pripisuju Bogu nisu svojstva koja bi uopće mogla pripadati bićima poput Zeusa ili Atene – ili, ako hoćete, bićima poput zubić-vile, Djeda Božićnjaka i Flying Spaghetti Monstera – osim što bi i ona, ako bi postojala, pretpostavljeno bila osobe, tj. posjedovala razum i volju. Ako Bog postoji, može se pokazati, Bog je (logički) nužno jedan, no ništa ne prijeći protu-djedicu zasjesti na južni pol, niti ima išta logički nemoguće u godišnjoj konvenciji bogova gromovnika. Zeus, koliko god moćan bio, ne postoji metafizički nužno niti je svijet ontološki ovisan o njemu: Kron je Zeusa mogao i ne začeti, a da ga je i sretno progutao, svijet bi sasvim lijepo funkcionirao i bez njega. Atena je cool mačka koja voli oružje i filozofe, ali je, kao i Zeus, ipak samo entitet koji egzistira u prostoru i vrjemenu, uzrokovan i s temporalnim početkom, ograničenih moći i znanja te, na kraju, smrtan. Božanstva poganskih panteona utoliko su ontološki srodnija ljudskim bićima, vodokotlićima i elektronima nego li Bogu. Stoga je, usput, pitanje postoje li Zeus, Jupiter ili Odin potpuno irelevantno za pitanje postoji li Bog: argumenti za Božju opstojnost, bili oni uspješni ili ne, ne ovise o tome skriva li se Zeus u olimpskim klancima ništa više nego što ovise o tome postoje li jeti ili chupacabra.

Kauzalni odnos bogova i svijeta s jedne te Boga i svijeta s druge strane također je različit. Zeus i Atena, kada bi postojali, bili bi, kao i bilo koja druga stvar u svijetu, tek prirodni ili tzv. sekundarni uzroci, koji bi kao moguća objašnjenja konkurirali objašnjenjima u terminima nekih drugih prirodnih, sekundarnih uzroka. Nakon udara munje, imalo bi smisla pitati je li ona uzrokovana tek pražnjenjem elektriciteta u atmosferi ili ju je uzrokovao Zeus, otprilike kao što bi se liječnik mogao pitati jesu li određeni simptomi izazvani ovom ili onom bakterijom, a nogometni sudac je li loptu izvan igrališta izbacio igrač ove ili one momčadi. Objašnjenje koje će se pozivati na Zeusa i objašnjenje u terminima električkoga pražnjenja tu su alternativne, konkurentske hipoteze i istinitost jedne povlači neistinitost druge. Upravo zbog toga znanost može opovrći ili barem učiniti neplauzibilnom tvrdnju o postojanju Zeusa.

Drugačije stvar stoji s Bogom i njegovim kauzalnim djelovanjem. Bog je metafizički prvi uzrok, ne samo u smislu inicijalnoga stvaranja svijeta (ako svijet ima temporalni početak), već, između ostaloga, i u smislu da o njegovome kauzalnome djelovanju ovise kauzalno djelovanje i kauzalne moći stvorenih entiteta – svejedno radilo se o anđelima, elektronima, vodokotlićima ili samome Zeusu – koji se upravo zbog toga u tradiciji kršćanske filozofije nazivaju drugotnima ili sekundarnima uzrocima. Da iskoristim poznati primjer, odnos između drugotnih i prvoga uzroka otprilike je analogan načinu na koji kauzalno djelovanje štapa koji pomiče kamen ovisi o kauzalnome djelovanju ruke koja pokreće štap. Istinitost tvrdnje da je uzrok kretanja kamena pomicanje štapa ne povlači neistinitost tvrdnje da je kretanje kamena uzrokovano pomicanjem ruke; pomicanje ruke je, naprotiv, razlog zašto štap pomiče kamen. Tako bez protuslovlja možemo reći da je Bog uzrok nekog događaja iako su nam potpuno poznati prirodni uzroci toga događaja: Šaul je slobodnom odlukom počinio samoubojstvo, no ujedno je Bog ubio Šaula (1 Ljet 10) i Bog jest stvorio čovjeka čak i ako je biološka ljudska vrsta rezultat postupne biološke evolucije.^[10] Glavni je posao znanosti otkrivanje i opisivanje prirodnih uzroka događajā i s vremenom eksplanacijski uspješnije znanstvene teorije zamjenjuju one manje uspješne. Opća teorija relativnosti zamijenila je klasičnu mehaniku, baš kao što je ova prethodno zamijenila aristotelovsku teoriju nebeskih sfera. No, kakva god bila kauzalna struktura svijeta u terminima prirodnih uzroka i koja god se znanstvena teorija na kraju pokaže kao ultimativna znanstvena teorija, ona sama po sebi ne može isključiti postojanje metafizički prvoga uzroka iz cjelovite racionalne slike svijeta. Štoviše, ako su teistički argumenti uspješni, sama mogućnost znanstvenoga opisa svijeta upravo pretpostavlja postojanje prvoga uzroka.

Dva su glavna cilja ovoga teksta i oba ovise o ispravnome razumijevanju pojma Boga u teističkoj metafizici. Prvi je pojasniti odnos između znanosti i tvrdnje da postoji Bog. Naravno, ponekad znanost doista može potkrijepiti ili osporiti teologijski zanimljive empirijske tvrdnje (npr. tvrdnju da svijet ima konačnu prošlost). No, nadam se da je sada dovoljno jasno zbog čega su bilo postojeće bilo buduće znanstvene teorije same po sebi nemoćne odgovoriti na pitanje postoji li Bog i da se ono mora rješavati na filozofijskome megdanu, ne u laboratoriju. Drugi je cilj jasnije definirati sukobljene strane u tome pitanju, tj. precizirati način na koji koristim izraze ‘teizam’ i ‘ateizam’. Kako sam gore prilično detaljno opisao pojam Boga kao metafizički prvoga uzroka i naveo najvažnija svojstva koja implicira pojam prvoga uzroka, teizam mogu jednostavno definirati kao metafizičku poziciju prema kojoj postoji Bog, tj. poziciju prema kojoj je propozicija “postoji Bog” istinita. Ateizam je tada metafizička pozicija prema kojoj ne postoji Bog, tj. pozicija prema kojoj je “postoji Bog” neistinita propozicija. Upravo sam u tome smislu kroz cijeli tekst rabio izraze ‘teizam’ i ‘ateizam’ i upravo su to standardna značenja koja ti izrazi imaju u filozofiji religije.

U idućim tekstovima serije preostalo mi je pokazati da je ateizam neodrživa metafizička pozicija.

 

[1] Zapravo, prema nekim istraživanjima, većina znanstvenika i filozofa danas su ateisti. S druge strane, većina filozofa koji rade u području filozofije religije – i koji bi, prema tome, bili najmjerodavniji za problem kojim se ovdje bavimo – jesu teisti. Obje su ove činjenice zanimljive i sugestivne, no ne mislim dublje ulaziti u interpretaciju tih rezultata niti je dobar običaj filozofijska pitanja rješavati statistikom.

[2] Odabir između ‘B’ i ‘b’ prenosi, dakle, važnu informaciju i stoga kršćani i drugi teisti ne rabe veliko slovo, kako bi tko mogao pomisliti, iz pukoga poštovanja. Zeus bi, ako bi postojao, bio bog, ali ne i Bog; što bilo kršćani bilo deisti nazivaju Bogom, s druge strane, nije bog u smislu u kome bi Zeus bio bog. Stvar će postati malo jasnija kasnije.

[3] U opisu ZTS-a potpuno slijedim mainstream naturalističku koncepciju znanosti. Očito pretpostavljam nešto poput metodološkoga naturalizma, barem utoliko što isključujem Boga iz skupa legitimnih entiteta u fizikalnim objašnjenjima. Također pretpostavljam da bi ZTS slijedila obrazac bottom-up objašnjenja, prema kojima dijelovi (atomi, recimo) eksplanacijski prethode cjelini (npr. molekuli sastavljenoj od tih atoma). Obje su te pretpostavke možda otvorene prigovorima, ali mislim da bi se opis koji sam dao mogao parafrazirati tako da te prigovore uvaži. U svakom slučaju, to nisu prigovori koje bi iznio scientistički ateist. Naravno, za očekivati je da granica između ZTS, TO i MT u konkretnoj teoriji ne bi bila tako jasno ocrtana kako je prikazana na gornjoj skici.

[4] Pojmovi mogućega svijeta, kontingentnosti, mogućnosti, nužnosti i sl. imaju vrlo precizno tehničko značenje, koje ću detaljnije pojašnjavati kako će se ukazati potreba. Možemo očekivati da će se stvari zakomplicirati kada razlika između npr. logičke, metafizičke i epistemičke mogućnosti uđe u igru, ali za sada bi nam osnovne modalne intuicije trebale biti dovoljne.

[5] Ako bi ispravna filozofijska analiza pokazala, kako sam sklon vjerovati, da se ono što nazivamo prirodnim zakonima može zadovoljavajuće objasniti u terminima kauzalnih moći entitetā u pitanju, ove dvije stvari nisu međusobno neovisne u mjeri u kojoj tekstom sugeriram. Primijetite također da za fundamentalne fizikalne zakone ponegdje pišem da upravljaju, ponegdje da opisuju interakciju između fundamentalnih fizikalnih entiteta, što otprilike odgovara dvama dominantnim metafizičkim teorijama o naravi prirodnih zakona. Kako ništa presudno u tekstu ne ovisi o tome koje je od konkurentskih razumijevanja pojma prirodnoga zakona ispravno, ležerno rabim oba idioma.

[6] Za slučaj da se do sada niste susretali s ovom terminologijom, kada se govori o mogućim svjetovima ne misli se na nešto poput galaksija far, far away, niti na fantastične druge “dimenzije” ili, recimo, univerzume unutar tzv. multiverzuma. Sve što sam napisao o ZTS-u jednako će vrijediti čak i ako je fizički svijet doista aglomerat mnoštva nekakvih zasebnih prostorno-vrjemenskih područja ili kauzalno odvojenih posebnih univerzuma. I u tom bi slučaju, na primjer, fundamentalni fizikalni zakoni koji upravljaju multiverzumom bili samo kontingentne činjenice i postojao bi mogući svijet u kome su ti zakoni drugačiji nego što aktualno jesu, kao i mogući svijet u kome multiverzum uopće ne postoji. Moguće svjetove je najjednostavnije shvatiti kao određenu vrstu apstraktnih entiteta, tj. kao (maksimalne suvisle) skupove propozicija, koji predstavljaju različite načine na koje bi (aktualan) svijet mogao biti. Za propoziciju p tada kažemo da je istinita u mogućem svijetu s ako i samo ako je p član skupa s. Ako ste pak nevoljni pripustiti u vašu ontologiju apstraktne entitete poput propozicija i skupova, moguća je, iako znatno kompliciranija, nominalistička parafraza definicije mogućega svijeta. U svakom slučaju, analiza mogućnosti i nužnosti u terminima mogućih svjetova preciznija je od psihologističkoga objašnjenja modalnosti u terminima pojmljivosti ili zamislivosti.

[7] “Ha ha! Znanost to ne može objasniti, dakle Bog”, unatoč popularnome mitu, nikada nije bio standardni teistički argument. Teistički argumenti nisu konkurentski znanstvenim teorijama niti su teistička objašnjenja alternativa znanstvenim objašnjenjima. Svi klasični argumenti naravne teologije metafizički su argumenti čije su premise i središnje tvrdnje (poput npr. tvrdnji da postoji svijet i da je svijet kontingentan, da se neke stvari u svijetu mijenjaju, da svaki kontingentno postojeći entitet mora imati objašnjenje svoje opstojnosti, da svaki entitet koji nastaje mora imati uzrok itd.), bile one istinite ili ne, dovoljno općenite da ih ili mora pretpostaviti svaka moguća znanstvena teorija ili su kompatibilne sa svakom mogućom znanstvenom teorijom ili barem sa širokom klasom plauzibilnih znanstvenih teorija. Optužba za god-of-the-gap argument možda je najviše na mjestu u slučaju Paleyjevoga argumenta iz dizajna, no moguće je da niti tu situacija nije posve jasna. Kako bilo, Paleyjev se argument pojavio povijesno relativno kasno i ktomu bi, iz različitih razloga, mogao biti vrlo sumnjiv iz perspektive klasičnoga teizma.

[8] ‘Stvaranje’ ne treba shvatiti u uskome smislu kao da implicira temporalnu konačnost stvorenoga svijeta. Iako kršćani i mnogi drugi teisti tipično smatraju da svijet doista ima vrjemenski početak, i iako mislim da i filozofijski argumenti i naše najbolje kozmologijske teorije (blago rečeno) snažno sugeriraju da svijet jest vrjemenski konačan, nigdje u tekstu nisam pretpostavljao da bi ZTS implicirala da je fizički svijet samo konačno star. I u slučaju vječnoga svijeta imali bismo određenu vrstu jake ontološke ovisnosti svijeta o Bogu i sasvim bismo legitimno (iako nestandardno) mogli govoriti o Božjemu stvaranju, možda analogno načinu na koji se u kršćanskoj tradiciji ponekad govori o creatio continua. Slično vrijedi i u slučaju da je tzv. B-theory of time istinita i svijet, iako temporalno konačan, nije, strogo gledano, “nastao”. Naravno, bilo da je svijet vječan bilo da je istinita teorija vrjemena teorija B, neki bi klasični teistički argumenti (kalam kozmologijski argument) ispali iz igre, no većina je (npr. leibnizovski i tomistički kozmologijski argumenti) kompatibilna s oba ta scenarija.

[9] Za ilustraciju, nasuprot dominantnome razumijevanju Božjih atributa, neki teistički filozofi (možda npr. R. Swinburne) ne smatraju da je Bog metafizički nužan, već da je Božja opstojnost ultimativna kontingentna činjenica bez objašnjenja; neki (najpoznatiji povijesni primjer je Descartes) da Božja svemoć znači da Bog može učiniti i logički protuslovne stvari, recimo stvoriti okrugli kvadrat; neki (prije svega među predstavnicima tzv. open teizma) misle da Božje sveznanje ne uključuje znanje propozicija o budućim događajima, itd. Također se ponekad može čuti da je prema deističkome shvaćanju Bog moralno indiferentan, ali to se ne čini potpuno točnim: i deisti (barem prosvjetiteljskoga tipa) Boga tipično smatraju izvorom moralnoga zakona i prirodnih prava.

[10] Naravno, mnogi teisti smatraju da Bog ponekad proizvodi učinke koji ne bi mogli nastati kauzalnim djelovanjem prirodnih (tj. drugotnih) uzroka prisutnih u dano vrijeme na danome mjestu, najbolji primjer čega je Uskrsnuće. Upravo je to je tehnička definicija čuda, ne emocionalno nabijena metafora (à la Hume) o čudu kao kršenju prirodnih zakona. Izvješća o navodnim čudima time su podložna znanstvenoj provjeri i pronaći plauzibilno prirodno objašnjenje obično je dovoljno za odbaciti tvrdnju o čudu.

 

Rochejaquelein

 

Čarobni svijet ateizma:

Prvi dio: O Bogu, bogovima i teoriji svega
Drugi dio: Bog
Treći dio: Problem kontingentnosti i teistički odgovor

Prilog: Svemir „iz ničega“ i kozmologijski argumenti