„Kako su Ameri mogli izabrati Trumpa za predsjednika? Baš su glupi! Takve su stvari moguće jedino u Americi!“ U takvoj reakciji očituje se ne samo čuđenje, već i neka satisfakcija jer su to učinili glupi Amerikanci, a ne neizmjerno mudri – u ovom slučaju – Hrvati. Ali zapitajmo se ovdje: otkad to poslovni čovjek s ogromnim iskustvom u medijima ne može postati predsjednik jedne države? Što je s Italijom i Berlusconijem? No skrećem s teme… Nakon što sam se načitao i naslušao brojnih jadikovki te ih analizirao, došao sam do sljedećeg zaključka: većina ljudi ne zna zašto je Donald J. Trump izabran za predsjednika jer se inače ne bi toliko – što lažno, što istinski – sablažnjavali što je postao šef SAD-a. Nije meni dana neka posebna gnoza, neko uzvišeno znanje koje mi omogućuje bolji uvid u situaciju u Americi. Stvar je u tome što skoro godinu dana intenzivno pratim stanje američkog društva, kulture, politike i sveučilišta. Prvo što sam otkrio je da zapravo ne znam što je to Amerika: pa kako i znati kad je riječ o ogromnoj zemlji s preko 300 milijuna ljudi! I da se izrazim pomalo patetično: trebalo bi živjeti u toj zemlji, upoznati te ljude i osjetiti tu atmosferu da bi čovjek pravo razumio što to Amerika jest, a ne intenzivnije praćenje zbivanja s ove strane bare. Iako nisam iz prve ruke iskusio što je to Amerika, nakon što sam godinu dana pratio događanja u toj zemlji, mogu reći da sam stekao kakvo takvo „početno razumijevanje“, što, nažalost, brojnima nedostaje. Kako inače opravdati sablažnjavanje i zgražanje Trumpovim izborom za predsjednika SAD-a? Prema tome, ovaj tekst je odgovor na te pretjerane reakcije. Želim ponuditi razloge zašto mislim da je američki narod izabrao baš Donalda Trumpa, a ne Hillary Clinton; da razumijete ‘zašto’ se dogodilo to što se dogodilo. No zadržat ću se prvenstveno na razlogu, koji smatram najvažnijim za njegov izbor, a to je politička korektnost, ali o tome više kasnije.
1. Sad zaozbiljno: zašto baš Trump?
Krenimo ispočetka: Šok i vjeverica! Donald J. Trump je prošloga tjedna postao 45. po redu predsjednik jedne od najmoćnijih, ako ne i najmoćnije zemlje svijeta. Mogli bismo nabrojiti cijeli niz razloga zašto su upravo njega Amerikanci izabrali za predsjednika, a ne Hillary Clinton. No ovdje ću se ograničiti samo na neke:
- Trump je obećao da će Ameriku opet učiniti velikom i snažnom gospodarskom silom (otud slogan: Make America Great Again), a time se referirao na – po mnogima – zlatno doba SAD-a, na eru predsjednika Ronalda Reagana.
- Privukao je radničku srednju klasu, koja strahuje da će pojačano useljavanje i globalizacija ugroziti njihove poslove kao i njihovu materijalnu egzistenciju.
- Najavio je da će postrožiti mjere protiv ilegalnog useljavanja, olakšati legalno useljavanje i sagraditi zid za koji će platiti Meksiko (We will build a wall and Mexico is going to pay for it!), iako tek treba vidjeti u kojoj će mjeri ostvariti potonje obećanje.
- Trump je također poručio da će krenuti u borbu protiv radikalnog islama, koji je zadao nekoliko jako bolnih udaraca Americi (9/11, San Bernardino, Boston, Orlando). Dodao bih da nisu samo rasistički, islamofobni i ksenofobni bijelci protiv radikalnog islama, već i sami muslimani i muslimanke.
- Obećao je postaviti konzervativne suce u Vrhovni sud koji bi mogli značiti jedan važan pro-life (is)korak za Ameriku. Popis kandidata možete pronaći ovdje.
- Trump je uspio uvjeriti Amerikance da im neće uzeti njihovo oružje, koje im je zajamčeno Drugim amandmanom.
- Njegova protukandidatkinja, Hillary Clinton, objektivno je bila loš kandidat i to ne samo za konzervativce, već i za liberalne, a to se ne bi promijenilo ni da smo u 2116. godini[1]. (Demokrati bi možda i pobijedili da nisu unaprijed odredili Hillary Clinton kao kandidatkinju, pritom tražeći sve moguće načine da spriječe Bernija Sandersa koji bi možda i pobijedio Trumpa.) Htio bih naznačiti samo jednu stvar: Hillary Clinton, borac za prava manjina svih vrsta, primila je višemilijunske donacije od takvih pobornika prava žena i seksualnih manjina kao što su Saudijska Arabija i Katar, koje financiraju samozvanu Islamsku državu, čiji pripadnici nemaju nikakvih problema bacati homoseksualce sa zgrada i koristiti žene kao seksualno roblje. Inače, sama Clinton je znala da Saudijska Arabija i Katar financiraju samozvanu Islamsku državu.
- Neki tvrde da razlog njegove pobjede treba tražiti u njegovu seksizmu, ksenofobiji, rasizmu i homofobiji, kojima je iz brloga izvukao sve one seksiste, šoviniste, homofobe i ksenofobe, koji su zadnjih osam godina spavali zimski san. No kako to u životu biva, stvari nisu tako jednostavne kao što ih se nastoji prikazati. Na stranicama Pew Research Center možete (ovdje i ovdje) pronaći podatke tko je glasovao za koga. Pritom nije važno samo gledati ovogodišnje izbore, već usporediti i s ranijim izbornim godinama, kako bi se dobio što bolji pregled. Ima nekoliko zanimljivih podataka: Trump je bolje prošao među crnačkom populacijom od Romneya i McCaina – usprkos svemu što je napravio – makar je među tom populacijom razlika između njega i Clinton ogromna, jer crnci tradicionalno glasuju za demokrate. Nadalje, Clinton je podržalo 55% žena, a Trumpa 42%, čime su oboje na razini prethodnih demokratskih, odnosno republikanskih kandidata iz 2008. i 2012. godine (55% Obama vs. 44% Romney) i (56% Obama vs. 43% McCain). Slika više nije toliko crno-bijela, zar ne? (NB: Ljudi zaboravljaju da je jedan od najvećih pobornika i promotora Donalda Trumpa bio upravo homoseksualac – Milo Yiannopoulos, koji predstavlja sablazan za ljevicu jer nije podupirao demokratsku kandidatkinju, makar se ona zalaže za prava svih vrsta manjina i obespravljenih, uključujući i seksualne manjine. Zbog toga je zaradio brojne titule, među kojima su homofob i antisemit, makar mu je majka Židovka, što ga čini Židovom. No sigurno je samomrzeći i samoprezirući homoseksualni Židov, nema drugog objašnjenja, zar ne?)
Uz nabrojene razloge Trumpove pobjede treba navesti još jedan važan – ako ne i najvažniji – razlog. Kao što sam već napisao na početku, Trump je pobijedio zato što je za vrijeme kampanje krenuo u obračun s jednim kulturnim problemom, koji je važan za brojne Amerikance, a riječ je o političkoj korektnosti. Sve gore nabrojeno stoji, ali velik broj ljudi je glasovao za Trumpa jer su bili bijesni na političku korektnost; jer im je više bilo dosta društvenog ugnjetavanja od strane političara, akademije te filmskih i glazbenih zvijezda, koji su bacali etikete ‘zaostalost’, ‘rasizam’ i ‘tko-zna-koji-ne-izam-i-fobiju’ zato što ljudi, primjerice, nisu pristajali uz to da postoji 31 rod, a ne samo dva – muško i žensko; ukratko, Trump je pobijedio jer je obećao uništiti političku korektnost. „Fenomen Trump“ je bunt protiv umišljenih, elitističkih i privilegiranih ljevičara, koji su ljudima govorili te i dalje govore što trebaju misliti i kako se izražavati. „Ako se slažeš s nama, dobrodošao među prijatelje, ti divni, napredni i prosvijetljeni čovječe; ali ako ne misliš kako ti mi naređujemo te se ne izražavaš kako treba, onda šuti, ti cisrodno[2] bijelo smeće, odnosno šuti ženo, koja si internalizirala mizoginiju…“ No, što je uopće politička korektnost? Ima li taj koncept uopće značenje? Koje posljedice može imati na društvo? Je li opravdano političku korektnost nazivati – da upotrijebimo crkvenu terminologiju – herezom današnjice?
2. Politička korektnost: „One ring to rule them all…“
Što je onda politička korektnost? Sveta Wikipedia nam objavljuje da je politička korektnost (eng. political correctness ili jednostavno PC) izraz koji predstavlja izbjegavanje gesti, ponašanja ili uporabu izraza koji predstavljaju ili se mogu protumačiti kao vrijeđanje ili omalovažanje određene društvene skupine ili manjine. Drugu moguću definiciju političke korektnosti ponudila je za vrijeme nedavne rasprave o tom fenomenu CNN-ova politička komentatorica Sally Kohn, izjavivši da je riječ o ideji „odnošenja prema svima s poštovanjem i temeljnom pristojnošću“ kako bi se stvorio siguran prostor za iskren dijalog. No postavlja se pitanje: ako je svrha političke korektnosti omogućiti „siguran prostor za iskren dijalog“, kako to onda Trump i ekipa vide političku korektnost kao prepreku istinskom dijalogu? Zašto se konzervativci, libertarijanci i klasični liberali bore protiv političke ako su namjere onih koji promiču političku korektnost časne i dobre? No politička korektnost nije baš tako dobroćudna kako se naizgled čini. Gore navedene definicije su samo neke moguće definicije tog pojma. Mislimo da znamo o čemu je riječ, ali se nalazimo u problemima kad riječima želimo izraziti na što se točno taj koncept odnosi. Pokojni Ljubomir Antić prepoznao je problem nejasnoće u shvaćanju tog pojma:
To je ono što svatko misli da zna što je, ali nitko u to nije siguran. A kako bi i mogao biti, kad oni koji je zagovaraju izbjegavaju dati njezino točno značenje. Slučajno? Sumnjam. Prije bi se moglo reći da se s političkom korektnošću događa isto što i s drugim ideološkim tvorbama: zamagljuju se kako bi se u njih moglo utrpati ono što vam u određenom trenutku odgovara! Politička korektnost nije, dakle, od onih pojmova koji se s vremenom istroše ili isprazne od svog izvornog sadržaja – ona zapravo nikad nije ni bila jasno određena.
Antić potom daje pregled mogućih definicija političke korektnosti te kako utječe, primjerice, na terminologiju nekih crkvi:
Kako je kontroverzna, politička korektnost različito se definira. Prema jednima ona se svodi na zahtjev da se izbjegavaju riječi i geste koje se mogu shvatiti kao vrijeđanje ili omalovažavanje nepovlaštenih društvenih skupina, dok je drugi opisuju kao nastojanje da se putem novogovora ostatku društva nametne nečija ideologija, odnosno uvede cenzura i ograniči sloboda govora. Zastupnici druge definicije potkrepljuju je primjerima kojima se služe zagovornici političke korektnosti, dok oni – ne ograđujući se od tih primjera – tvrde da se tom metodom samo žele ocrniti njihova dobra nastojanja. A takvih primjera, uzoraka, doista je napretek. Stoga ću ovdje navesti samo neke koji se pokušavaju implementirati u crkve, a u svrhu ravnopravnosti spolova i rasne jednakosti. Tako bi trebalo nekorektne Oca, Sina i Duha Svetoga zamijeniti korektnima „Stvoritelj, Otkupitelj i Branitelj“ ili još bolje „Otac, Sin i Duh Sveti, Jedan Bog, Majka svih nas“. Umjesto Sin čovječji korektnije bi bilo da stoji „Biće ljudsko“, a popularnu američku pjesmu Bog naših otaca trebalo bi prevesti u Bog svih vjekova. Ne znam koliko o tome vode računa oni koji rade na novom prijevodu Biblije na hrvatski. U svakom slučaju kada dođu do Ps 51,9 bilo bi politički korektno da „…operi me, i bit ću bjelji od snijega!“ prevedu na „… operi me odmah!“
No odakle potječe takvo poimanje političke korektnosti? Antić nudi nekoliko mogućih kandidata, da bi potom istaknuo nešto oko čega postoji opći konsenzus:
[A]ktualna se politička korektnost oblikovala na američkim sveučilištima, gdje su se donosili svojevrsni kodeksi govora, odnosno što i kako se smije govoriti ili ne govoriti. Iz „akademskih gulaga“ ona se uskoro prelijeva po cijeloj Americi, da bi se na valu globalizacije (amerikanizacije) vrlo brzo, kao i drugi dobro dizajnirani američki proizvodi, proširila cijelim Zapadom.
Zanimljivo je u tom kontekstu pročitati što je Theodore Dalrymple, engleski pisac i umirovljeni psihijatar, koji je svoj radni svijet proveo u zatvorima i bolnicama, kazao u intervjuu za Front Page Magazine. Na upit da pojasni svoje stajalište kako „politička korektnost uzrokuje zlo zato što se radi o nasilju nad dušama ljudi koje tjera da kažu ono što ne misle (ali to ne smiju ispitivati)“ Dalrymple je odgovorio:
Politička korektnost je (prikrivena) komunistička propaganda. U svojem proučavanju komunističkih društava, došao sam do zaključka kako smisao komunističke propagande nije nagovoriti ili uvjeriti, niti informirati, cilj je poniziti; samim time, što manje odgovara stvarnosti to bolje. Kada su ljudi prisiljeni šutjeti dok im govore najočitije laži, ili čak gore, kada su prisiljeni ponavljati te laži, gube svoj osjećaj za čestitost. Pristati na očite laži znači surađivati sa zlom, i na jedan maleni način postati zao, prestajete se odupirati bilo čemu. Društvom oslabljenih lažaca je lagano kontrolirali. Mislim da ako istražite političku korektnost da ćete shvatiti da ima isti učinak i da joj je to cilj. (prijevod KSDK)
Vjerujem da polako postaje jasno zašto je politička korektnost problematična i ako joj je svrha bila da omogući iskreni dijalog, ne samo da u tome nije uspjela, već je njen učinak suprotan – priječi istinski dijalog. Ono što se događa jest da se svaka buna protiv ‘naprednjačkih’ ideja – kao što su rodni antiesencijalizam (ideja da rod nije određen bîti, već je stvar izbora), feminizam (trećeg vala), gay brak i abortus, da nabrojim samo neke kandidate – naziva političkim korektnim rječnikom ‘zaostalim’, ‘srednjovjekovnim’, ‘(klero)fašističkim’ i ‘mizoginim’ razmišljanjem. Dodajmo tomu i etiketu svojstvenu hrvatskom kontekstu, a koju drage volje prihvaćam – ‘ognjištar’. Ukratko, da ponovim Antićeve riječi, politička korektnost je nastojanje da se novogovorom ostatku društva nametne nečija ideologija, odnosno uvede cenzura i ograniči sloboda govora. Ili kao što je američki filozof Peter Kreeft jednom rekao: „Kontroliraj jezik, pa ćeš kontrolirati misli; kontroliraj misli, pa ćeš kontrolirati ponašanje; kontroliraj ponašanje, pa ćeš kontrolirati svijet.“ Taj isti Peter Kreeft u svojem članku „The Language of Beauty – Jezik ljepote“ upozorava što se događa kada se manipulira s riječima. Zašto su riječi tako važne? U tom kontekstu najprije donosi citat iz Heideggerovog „Uvoda u metafiziku“:
„Riječi i jezik nisu omot u kojem su stvari zapakirane kako bi njima trgovali oni koji pišu i govore. U riječima i jeziku prvo nastaju stvari i jesu. Iz tog razloga zloupotreba jezika, u praznoj priči, u sloganima i frazama, uništava naš autentičan odnos prema stvarima.“
Imajući te Heideggerove riječi na umu Kreeft nastavlja:
Ako su riječi kuća bitka, onda ono što učinite riječima, činiti stvarima – zato je propaganda tako moćna. Sjetite se, u 1984. [distopijski roman Georgea Orwella, op.a.] najmoćnije oružje totalitarne države je novi rječnik, izmijenjeni jezik. Ako više nemate riječ, poput slobode, onda više nemate niti koncept. Koncept je kao osoba. Ako ste beskućnik i nemate kuću u kojoj možete živjeti, nećete živjeti dugo; umrijet ćete. Dakle ako nemate riječ, koncept će vrlo brzo umrijeti. Kada koncept umre, stvarnost umre. Tako da napadi na metafizičku stvarnost dolazi kroz napad na jezik.
Konfucije, najuspješniji reformator u čitavoj povijesti svijeta koji je transformirao najveću svjetsku naciju iz razdoblja kaosa, razdoblja zaraćenih država, u povijest zajedništva i mira i stabilnosti, imao je šestotinjak principa reformi. Netko ga je pitao, ukoliko bi mogli provesti samo jednu reformu, koju bi proveli? Rekao bi reformaciju jezika – obnovu pravilnih riječi. (prijevod KSDK)
Iz dosad napisanog slijedi da je ovakvo shvaćanje političke korektnosti – a koje prevladava u američkom društvu, pa i šire – protivno ljudskoj težnji za dobrim, istinitim i lijepim te – kao što je već rečeno – čini nas podatnijim za manipuliranje i upravljanje.
3. Praktične posljedice političke korektnosti
No možda vam se sve ovo čini odviše apstraktnim i tražite konkretnije primjere političke korektnosti. Ranije sam citirao Ljubomira Antića, koji objašnjava da je današnje poimanje ovoga pojma došlo s američkih sveučilišta. Svjesni smo da se upravo na sveučilištima oblikuje politička, intelektualna i kulturna elita, koja će jednog dana upravljati nekom zemljom. Stoga je vrlo važno pitanje: što oblikuje te mlade ljude? Hoće li ih formirati potraga za dobrim, istinitim i lijepim kamo god to osobu odvelo ili će se njihova formacija sastojati od izbjegavanja suočavanja – pa i mogućih konflikata – s drugim i drukčijim od sebe te iznimna pozornost na formulacije kako nekoga ne bi povrijedili? U pravu ste ako smatrate da bi se na sveučilištima trebala promicati prva opcija, ali je na američkim sveučilištima – no ne samo njihovim – situacija drukčija. Naime, mlade se ne potiče da se suoče sa stajalištima i mišljenjima, koja su drukčija od njihovih, čime im se onemogućuje stjecanje jedne intelektualne širine i dubine, a ujedno ih se čini nesposobnim artikulirati svoju poziciju i dati odgovarajuće razloge za nju. Štoviše, više obrazovne institucije su, prema Allanu Bloomu, koji se tim problemom bavi u svojoj knjizi „The Closing of the American Mind – Zatvaranje američkog uma“, davno odustale od potrage za objektivnom istinom. Mlade se tako ne potiče na kritičko i sustavno promišljanje, već ih se mazi, pazi i štiti od suprotnih stajališta kako slučajno – ne daj Bože – ne bi osjetili neugodnost suočavanja s osobom koja se ne slaže s njima. Ako se to slučajno dogodi – što naravno izaziva ozbiljnu emocionalnu i psihičku neugodnost – slijede sati psihološkog savjetovanja i popravljanja učinjene štete (vidi također ovdje). No stara poslovica nas uči „bolje spriječiti nego liječiti“, pa se radi prevencije zabranjuje gostovanje govornika i mislioca (najčešće konzervativnih) na američkim kampusima, a ako se nekako uspiju provući kroz školsku administraciju te prosvjednike, onda obrazovne institucije svojim krhkim anđelčićima nudi opciju ‘sigurnih prostora’, u kojima uz pomoć kolačića, mlijeka, bojanki, plastelina, umirujuće glazbe, dekica, jastučića te videa s veselim psićima mogu barem na tren zaboraviti traumu kroz koju prolaze.
Postoji samo jedan problem u čitavoj priči: stvarni svijet ne funkcionira na takav način, odnosno postoje ljudi koji se neće složiti s mojim mišljenjem. Primjerice, očekujem da se dio ljudi dijelom ili u potpunosti neće složiti s onim što sam iznio u ovom tekstu, kao i sa stilom pisanja, ali to je sastavni dio života. Moj ego može biti pogođen time, ali koga briga! Za vrijeme studija se ljudi mogu sakriti u neki sigurni prostor ili prosvjedom/peticijama/pritiskom na školske vlasti izbjeći suočavanje sa stajalištem drukčijim od svoga kako bi se zaštitili. No njihov bajkoviti svijet političke korektnosti sa svojim ‘okidačima’, ‘sigurnim prostorima’ i ostalim mitološkim bićima će se urušiti kada izađu u stvarni svijet. ‘Pahuljice’ će se morati upustiti u istinsku raspravu i dijalog s drugim ili će se vikom, plakanjem te bježanjem u ‘sigurne prostore’ učiniti sve više i više nesposobnim za život. Ipak, i za to postoji rješenje: raditi pritisak na mjesne i državne vlasti (skoknuti i do UN-a ako treba) kako bi svijet postao jedan veliki sigurni prostor, gdje će svako suprotno stajalište i izražavanje koje nam se ne sviđa biti utišano kao ‘rasističko’, ‘fašističko’, ‘seksističko’, ‘šovinističko’, ‘mizogino’, ‘homofobno’, ‘ksenofobno’, ____________ (umetni fobiju).
Ako mislite da se ovo nas ne tiče, onda se varate. Sjetimo se samo hajke na američku znanstvenicu Judith Reisman ili referenduma koji je organizirala inicijativa „U ime obitelji“ te kako je u ime političke korektnosti napadana, pa i demonizirana druga strana. I još jedna stvar: Amerikanci barem imaju Prvi amandman, koji im jamči slobodu govora. I to nije samo tako na papiru: obično kad pred Vrhovni sud dođu pitanja, koja se tiču Prvog amandmana, Sud u pravilu presuđuje u korist amandmana. Mi Europljani se možemo rugati i smijati Amerikancima koliko nas je god volja, ali sloboda govora nije kod nas baš na cijeni, što god govorili. ‘Napredni’ Europljani tako gledaju kako umanjiti neugodnost političarima tako da zabrane memove, koji ih izruguju. Ne događa se to u Erdoganovoj Turskoj, već u Španjolskoj. (I dok su Španjolci jako zabrinuti za osjećaje svojih političara, slične suosjećajnosti nema kad je riječ o katolicima.) Policija u Škotskoj upozorava ljude da paze što stavljaju i komentiraju na društvenim mrežama jer ih prate. Njemačka je sklopila ‘deal’ s Facebookom, Twitterom i Googleom (vidi također ovdje) da unutar 24 sata izbrišu svaki komentar, koji sadrži govor mržnje protiv izbjeglica i migranata, pa makar to bilo ukazivanje na seksualno napastovanje od strane nekih izbjeglica i migranata, kao što je to bio slučaj u Kölnu. U Rotherhamu (Velika Britaniji) je u razdoblju od 1997. do 2013. godine barem 1400 djece seksualno eksploatirano, a krivci su bili muškarci pakistanskog podrijetla, a nije se ništa učinilo kroz sve te godine jer su mjesne vlasti strahovale da će ispasti ‘rasističke’ i ‘ksenofobne’. Ili u toj istoj Velikoj Britaniji pravosuđe je odbacilo slučaj pobačaja na temelju spola djeteta na temelju istog razloga: da ne ispadne rasističko. Stvari nisu tako ružičaste kakvima su se ranije činile, zar ne?
Zaključne misli
Vjerujem da sam ovim tekstom uspio koliko toliko razjasniti zašto je Donald Trump postao novi predsjednik SAD-a te da svijet neće propasti pod predsjednikom Trumpom, a vrijeme će tek pokazati koliko će predizbornih obećanja ostvariti. Nakon što sam naveo nekolicinu razloga, koji su mu pomogli pobijediti, istaknuo sam – po meni – najvažniji razlog: napad na političku korektnost. Nadalje, nastojao sam pojasniti što taj koncept označuje da bismo otkrili kako je već u startu (namjerno) nejasno definiran. No ono što je postalo jasno jest da se politička korektnost koristi kako bi se putem novogovora ostatku društva nametnula nečija ideologija, odnosno uvela cenzura i ograničila sloboda govora. Zatim sam se kratko osvrnuo na stanje američkog sveučilišta danas i do čega je kultura političke korektnosti, ‘sigurnih prostora’ i ‘upozorenja na okidače’ dovela. Konačno, iznio sam nekoliko crtica, kojima sam htio ukazati na to, što politička korektnost čini slobodi govora i mišljenja u Europi.
Ipak, sve ovo što sam dosad napisao, objasnio je mnogo bolje s daleko manje riječi jedan moj dragi prijatelj:
„[P]objeda Trumpa je šamar cijelome establišmentu, mainstream medijima, holivudskim zvijezdama, komičnim talk showovima, bankarima, SJW-ima (social justice warriors – borci za socijalnu pravdu, op.a.), političkoj korektnosti, itd. Ovo je pobjeda farmera, smetlara, čistačica i ostalih ‘malih’ ljudi kojima je dosta sranja, koja im se podmeću. Ljudi više ne puše to.“
I tako bi.
DODATAK: Dva mjeseca poslije…
Sjećate li se kada je prije tri mjeseca Donald Trump svojim biračima, pristalicama i cjelokupnom narodu Sjedinjenih Američkih Država obećao da će prihvatiti rezultate ovih povijesnih predsjedničkih izbora – ako pobijedi? (THUG LIFE!) Svoju biračku bazu je oduševio, a brojni su se sablažnjavali nad njegovom izjavom jer bi time potkopavao novu predsjednicu, demokraciju, pa čak i doveo do nasilja – poručio je prije Trumpove pobjede uvijek objektivni i nimalo pristrani HuffPost, a Clinton je označila njegovu izjavu „zastrašujućom“. Poruka je bila: Trump mora prihvatiti rezultate izbora! (Važno je primijetiti da su svi mainstream mediji, Hollywood i establišment vjerovali u pobjedu Hillary Clinton, pa je poruka zapravo glasila: Trump, moraš prihvatiti njenu pobjedu!) Nije li onda ironično što mnogi Amerikanci izlaze na ulice (pitanje je koliko je tih prosvjednika stvarno glasovalo: primjerice, preko polovice od 112 uhićenih prosvjednika u Portlandu uopće nije glasovalo na izborima), praktički svi mainstream mediji i čitav Hollywood te dio političkog establišmenta ne žele prihvatiti Trumpa kao novog predsjednika SAD-a te ga još k tomu žele na razne načine poniziti kao što je nekidan BuzzFeed pokazao svojim dnom dna od novinarstva? Zanimljivo mi je sljedeće: objavljuju dokument za koji kažu da nisu mogli ustanoviti njegovu vjerodostojnost i koji sadrži neke očite greške, a napisali su i to da je upitno može li se uopće ustanoviti vjerodostojnost optužbi, ali su svejedno objavili i dali američkom narodu da razluči i odluči koliko su te optužbe opravdane. Nema što, novinarstvo za Pulitzerovu nagradu! Trump je reagirao prozvavši na prvoj tiskovnoj konferenciji kao izabrani predsjednik BuzzFeed smećem, a ni CNN nije štedio: nazvao ih je „lažnim vijestima“ (u svakom slučaju, bila je to zabavna tiskovna konferencija). Izgleda da je ovime – kao i čitavom hajkom na „lažne vijesti“ koja se mainstream medijima obila o glavu – uništeno ono malo kredibiliteta što su ga mediji imali, a neki smatraju da je ovim neodgovornim novinarstvom narušena medijska sposobnost pozivanja Trumpa na odgovornost.
U protekla dva mjeseca smo bili svjedoci nasilnih prosvjeda protiv Trumpa s iznimno originalnim transparentima „Not my president!“ i „Love trumps Hate“, a prosvjednici su pritom izvikivali jednako originalne parole poput „No Trump! No KKK! No fascist USA!“ i „F*** Trump!“; mogli smo također vidjeti kako se ljude pretuklo ili ostavilo u snijegu jer su glasovali za njega, a nažalost žrtva nasilja je bio i 19-godišnji mladić s posebnim potrebama kojeg je skupina mladih crnaca zavezala, zlostavljala i izrugivala mu se, izvikujući „F*** white people!“ i „F*** Trump!“. Mogao bi netko reći da su i Trumpove pristaše bile odgovorne za nasilje proteklih mjeseci, ali su se ti slučajevi pokazali više-manje kao lažni ili neutemeljeni. No vratimo se mi nasilju tolerantnih liberala koji uzvikuju „Loves trumps hate“: to nije ništa novo, budući da su već za vrijeme predizborne kampanje, „progresivni“ liberali znali fizički napadati Trumpove pristaše (vidi također ovdje). Inače, postoje dokazi da su Demokratska stranka i Clintoničina kampanja poticali nasilje na Trumpovim skupovima za vrijeme predizborne kampanje. Osim toga, izgleda da su neke skupine planirale izazvati nasilje na predstojećoj inauguraciji.
Pritom ni Hollywood i ostatak poznatih nije mirovao: ne samo da su prvo pokušali videom uvjeriti glasače prije izbora da ne glasuju za Trumpa (i doživjeli neuspjeh), potom i neke od republikanskih elektora da učine isto (ponovno doživjevši neuspjeh), a konačno su zatražili i od američkog kongresa da se usprotivi Trumpovoj mrzilačkoj, seksističkoj, homofobnoj, transfobnoj i rasističkoj politici. Također su u više navrata ponovili svoje sablažnjavanje i protivljenje novoizabranom predsjedniku SAD-a, a najnoviji slučaj je Meryl Streep. Time samo pokazuju nevjerojatnu umišljenost i činjenicu kako uopće nisu u doticaju sa stvarnošću s kojom se suočava prosječni Amerikanac. Što se tiče komičara… Izgleda da se Stephen Colbert oporavlja od gubitka smisla za humor u izbornoj noći, te nastavlja temeljiti svoj repertoar na nevjerojatno originalnom sprdanju na Trumpov račun. Nisam siguran je li se John Oliver uspio oporaviti jer je njegov šou trenutačno na pauzi, dok Billu Maheru sigurno više nije smiješna primjedba Ann Coulter, koja je prije godinu i pol rekla da od republikanskih kandidata najveće šanse za pobjedu na predsjedničkim izborima ima Donald J. Trump. Dodajmo svemu ovomu i to da nijedna od „zvijezda“, koja je obećala kako će napustiti SAD i preseliti se u Kanadu ili neku od drugih zemalja zapadne hemisfere ako Trump pobijedi, nije ostvarila svoje obećanje, već su se „vadili“ na to da je bila riječ o šali ili su smislili neku drugu lošu izliku.
Brojni borci za socijalnu pravdu su doživjeli živčani slom, u što se možete posvjedočiti ako odete na Youtube i upišete „SJW meltdown“ – dobit ćete čitav niz rezultata. Dodajmo kako se Milo Yiannopoulos na svojoj The Dangerous Faggot Tour susreo s kalifornijskim SJW-ima koji vjeruju u različitost, toleranciju i razmjenu ideja, dok god imaš točno ona vjerovanja koja ti oni propišu. Rezultat toga je bilo otkazivanje predavanja jer uprava sveučilišta nije mogla zajamčiti sigurnost. K tomu, nedavno mu je oduzeta gay titula.
Nemojmo zaboraviti ni Hillary Clinton kojoj su svi drugi krivi za poraz na predsjedničkim izborima samo ne ona (F.B.I. i Rusija su glavni krivci), a Barack Obama, gospodin kakav jest, nastoji otežati posao svom nasljednik gdje god stigne. Taj isti Obama je prije koji dan pomilovao transrodnog izdajnika Bradleya Manninga (a sada Chelsea Manning), koji je predao WikiLeaksu 700 tisuća tajnih dokumenata. Pomalo je to čudno nakon silnog sablažnjavanja liberala i demokrata zbog činjenice da je WikiLeaks pustio u optjecaj sve one “nestale” mailove Hillary Clinton. Da sam zloban pomislio bi da je to zato što je Bradley u zatvoru postao Chelsea, a demokrati ne žele ispasti transfobni, makar je predao dokumente omraženom WikiLeaksu. Možda se i Assange trebao identificirati kao žena i sve bi bilo oprošteno…
Sve ovo je samo kap u moru onoga što se događalo u protekla dva mjeseca. Svjedočili smo licemjerju i nasilju od strane „progresivaca“, ali glavno da se ljudima prodaje priča o nasilnim, mrzilačkim, rasističkim, ksenofobnim, transfobnim, homofobnim, islamofobnim i mizoginim Trumpovim pristašama. Možda je prerano za ovo što ću sada reći, ali smatram da su svime ovime svi ti SJW-ovci, slavni i poznati, politički establišment i mainstream mediji osigurali Trumpovu pobjedu na predsjedničkim izborima 2020. godine.
Luka Ilić
VAŽNA NAPOMENA (20. siječnja 2017.): Ovaj tekst sam napisao prije nešto više od dva mjeseca nakon što je Donald J. Trump izabran za 45. predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, a odlučio sam ga proširiti u prigodi inauguracije. Tekst je više-manje isti, jedino sam uključio u tekst „Dodatak“ u kojem donosim kratki pregled događanja od Trumpovog izbora za predsjednika.
P.S.
- Dosad najbolji argument protiv Donalda Trumpa je stigao iz naše nam drage Hrvatske. Naime, vječiti bivši predsjednik RH Stjepan „Vicmaher“ Mesić čestitao je Trumpu na pobjedi, unatoč tomu što je čitav politički i medijski establišment bio protiv njega, te mu ponudio uslugu savjetovanja, jer, eto, ima mnogo političkog iskustva za razliku od novog predsjednika SAD-a. Više o tome ovdje.
- Ako ovaj tekst čitaju žene i žele se baviti filozofijom, ali ne samo, ono, usput, već za stvarno, onda vam je slijediti sljedeće savjete. (Iako je povod za pisanje teksta početak Trumpove ere, ova načela su vječno istinita, makar je pitanje o naravi istine muški koncept… no razumijete što želim reći.)
P.P.S. (20. 11. ’16.)
- Umjesto da ja opisujem što je Rightly Considered, dopustit ću njima samima da to učine: “We are philosophers who think being perennially orthodox is worth being presently heterodox; i.e., politically, we are generally right, and therefore think leftists are generally wrong, if not insane.” Više o njima možete pronaći ovdje. Volio bih izdvojiti dva teksta što su objavljena proteklih dana: Ragnar komentira kako je dobar dio profesora zadnjih dana preuzeo ulogu terapeuta za svoje studente, čime pomaže njihovoj infantilizaciji, te uz to daje neke savjete koji bi trebali pomoći studentima da sazriju i očvrsnu; Catholic Hulk objašnjava što je sloboda te zašto je Bog važan.
- Ni Bill Maher nije oduševljen političkom korektnošću, što nije neka velika tajna, no vjerujem da njegovi komentari pridonose boljem shvaćanju zašto je Donald J. Trump pobijedio na izborima.
[1] „Zato što je (trenutačna) godina“ je ‘argument’ kojim se želi pokazati da smo nevjerojatno napredni i guba jer umjesto da nam prvo mjerilo izbora na neku dužnost bude sposobnost kandidata, mi se odlučujemo postaviti ih na to mjesto isključivo na temelju njihovog spola, boje kože, nacionalnosti, religije, rodne ili seksualne orijentacije. Zašto? Jer je (trenutačna) godina.
[2] Cisrodnost je pojam suprotan transrodnosti i označava osobe čiji rodni identitet odgovara i zasniva se na njihovom biološkom spolu.