U prvome tekstu ovoga niza napisao sam da mi je namjera pokazati da je ateizam neodrživa metafizička pozicija. Ateizam sam, sasvim standardno, definirao kao metafizičku poziciju prema kojoj Bog ne postoji. Prije nego krenemo s ozbiljnijim filozofijskim poslom, radi jasnoće moram malo precizirati danu definiciju i kvalificirati tvrdnju o neodrživosti ateizma.
Problem s definicijama
Umjesto izravnoga definiranja teizma i ateizma kao nekakvih pozicija, stavova ili gledištā, možda bi bilo preciznije i elegantnije najprije definirati određene teorije kao teističke, odnosno ateističke. Nazovimo tako teističkom teorijom svaku onu teoriju (tj. skup propozicija) koja bilo sadrži propoziciju “Bog postoji” bilo tu propoziciju ima kao svoju logičku posljedicu. Teistom nazovimo svakoga tko za neku teoriju vjeruje da je ujedno teistička i istinita. Paralelno definirajmo i ateizam: ateistička je teorija svaka teorija koja bilo sadrži bilo implicira propoziciju “Bog ne postoji”, a ateist je svatko tko za neku teoriju vjeruje da je ujedno ateistička i istinita. Teizam (odnosno ateizam) bio bi tada stav da je neka teorija ujedno teistička (odnosno ateistička) i istinita.[1] Teorije koje ne sadrže i ne impliciraju niti propoziciju “Bog postoji” niti njezin nijek možemo nazvati agnostičkima.
I s ovim parafrazama naših definicija, pažljiviji bi čitatelj mogao biti nezadovoljan načinom na koji sam povukao granicu između teizma i ateizma. Zadovoljavajuća definicija nekoga izraza, mogao bi ići prigovor, morala bi navesti nužne i dovoljne uvjete koje bilo koja stvar (ili bilo koja stvar relevantne vrste) mora zadovoljiti da bismo na nju primijenili definirani izraz.[2] U našem slučaju, dobra definicija izraza ‘teistička teorija’ morala bi za svaku danu teoriju – ili barem za svaku eksplicitno artikuliranu metafizičku teoriju – jednoznačno odrediti je li ta teorija teistička ili nije. Jednako vrijedi za ‘ateistička teorija’. Međutim, moći za svaku danu teoriju odrediti je li bilo teistička bilo ateistička pretpostavlja, prema našim definicijama, da za svaki entitet čije se bilo postojanje bilo nepostojanje tvrdi ili implicira teorijom u pitanju možemo odrediti je li taj entitet Bog. No, nije uvijek očito treba li ili ne entitet opisan nekom teorijom smatrati Bogom. Na primjer, je li demijurg iz Platonova Timeja Bog ili tek bog? A Brahman u ovoj ili onoj inačici hinduizma? Ako odrediti to i nije neki problem veteranu naravne teologije, teško to možemo očekivati od nekoga koga je do malo prije zbunjivala razlika između biblijskoga Boga i Zeusa. Kako u tekstu nisam ponudio jednoznačnu definiciju izraza ‘Bog’ – tj. nužne i dovoljne uvjete koje svaki entitet mora zadovoljiti da bismo ga smatrali Bogom – definicije teizma i ateizma koje sam dao nisu u tome smislu zadovoljavajuće. Stoga, strogo gledano, nije potpuno jasno što zapravo imam na umu kada govorim o ateizmu i time nije jasno koje sam to točno teorije opisao kao metafizički neodržive. Iako možda prepedantna za običan upis na blogu, to mi se čini kao razumna primjedba i odgovoriti na nju središnja je tema ovoga i sljedećega teksta.[3]
Ovaj problem bismo mogli, pomalo pompozno, nazvati problemom transteorijske identifikacije Boga, odnosno problemom nalaska kriterija po kome bismo za opise entitetā (prije svega “bogolikih” entiteta) unutar različitih teorija mogli kazati jesu li su doista opisi Boga. Ovdje ne ću pokušati ponuditi neki takav kriterij. Kao prvo, ništa slično de facto nemamo na raspolaganju: odluka hoćemo li ili ne na dani entitet postuliran ili impliciran nekom teorijom primijeniti izraz ‘Bog’ ovisi prije o tome koliko entitet u pitanju ima, u wittgensteinovskome smislu, “obiteljskih sličnosti” s Bogom paradigmatskih teističkih teorija (npr. s tomističkim actus purus) nego o tome zadovoljava li neki precizno definiran skup uvjeta. Malo niže bit će jasnije što time mislim. Kao drugo, ne mislim da je moguće – u svakom slučaju, nije jednostavno – za izraz s tako kompleksnim značenjem i bogatom filozofijskom poviješću kao što je izraz ‘Bog’ ponuditi nekakav neproizvoljan skup nužnih i dovoljnih uvjeta kao kriterij primjene toga izraza na proizvoljno odabran teorijski entitet.[4] Kao treće, ta bi nas razmatranja mogla odvesti predaleko u filozofiju jezika i pitanje pod kojim bismo uvjetima za različite opise, uključujući međusobno nekonzistentne opise, mogli kazati da referiraju na “istu stvar”.[5] Konačno, i najvažnije, za potrebe Čarobnoga svijeta ateizma pitanje možemo li ponuditi ujedno dovoljno preciznu i dovoljno plauzibilnu definiciju izraza ‘Bog’, koja bi nam omogućila za svaku moguću teoriju kazati radi li se o teističkoj, ateističkoj ili agnostičkoj teoriji, moći ćemo, srećom, ostaviti otvorenim.
Naime, moj skroman i defanzivan odgovor na gornju primjedbu bit će ukratko sljedeći. Unatoč najavi da namjeravam pokazati da je ateizam neodrživa metafizička pozicija, klasa ateističkih teorija koje imam na umu nije sveobuhvatna i ne sadrži svaku zamislivu niti svaku danas branjenu ateističku teoriju: načelno je moguće prihvatiti većinu argumenata koje iznesem u ovoj seriji, a i dalje biti neka vrsta ateista. S druge strane, ta klasa ateističkih teorija jest dovoljno široka da obuhvati više-manje sve pozicije koje nam obično padaju na um kada govorimo o ateizmu i, u svakome slučaju, uključuje one metafizičke poglede koji su danas dominantni među filozofima (i nefilozofima) koji se nazivaju ateistima. Tu je pak klasu, vidjet ćemo u sljedećem nastavku, relativno lako specificirati i bez precizne definicije izraza ‘Bog’.
No, da ne bismo brzali, u ovom ću tekstu malo detaljnije opisati problem transteorijske identifikacije Boga i zatim pokušati finijim potezima nego sam to učinio u prošlome nastavku naznačiti granicu između teizma i ateizma. Nadam se da će to olakšati razumijevanje načina na koji se u naravnoj teologiji rabi izraz ‘Bog’ i time olakšati razumijevanje argumenata koji nas čekaju u narednim tekstovima ovoga niza.
Bog i dovoljni uvjeti
Za početak uočite da, iako u prošlome tekstu nisam predložio preciznu definiciju, dosta toga o pojmu Boga jesam kazao. Naveo sam neke od glavnih metafizičkih intuicija za koje mi se čini da leže u pozadini pojma Boga – npr. da je fizički svijet kontingentan i da stoga sam mora imati uzrok (ili objašnjenje) – i nabrojao sam mnoga najvažnija svojstva za koja se standardnim argumentima naravne teologije pokušava pokazati da bi ih entitet koji bi bio uzrok kontingentnoga svijeta (ili entitet na koji bi referiralo objašnjenje kontingentnoga svijeta) morao imati, svojstva poput nužne (tj. nekontingentne) opstojnosti, osobnosti, jedinstvenosti, transcendentnosti, neuzrokovanosti, nepromjenjivosti, svemoći, sveznanja, moralne savršenosti i sl. Ta i njima slična svojstva nazivat ću, kako je uobičajeno, ‘Božji atributi’, ne prejudicirajući tim terminom da doista opstoji Bog. Navedeni skup svojstava u svakome slučaju jest dovoljan skup uvjeta da bismo entitet koji bi ih posjedovao nazvali Bogom i da bismo time teorije koje bi tvrdile ili implicirale egzistenciju takvoga entiteta držali teističkima: smatrati, na primjer, da postoji nužno opstojeći, nužno jedinstven, transcendentan stvoritelj svijeta, koji posjeduje razum i volju i ktomu je svemoćan i sveznajuć, a ujedno odbijati na taj entitet primijeniti izraz ‘Bog’, bio bi tek ekstravagantan semantički ispad. S druge strane, točno je da navedeni skup svojstava nije ujedno skup nužnih uvjeta za biti Bogom i ponekad će različiti filozofi i teolozi imati donekle različite stavove o nekima od tih svojstava, a i dalje se opravdano smatrati teistima. Međutim, otvara se sada pitanje u kojoj mjeri određena pozicija može kvalificirati ili odbaciti navedena svojstva metafizički prvoga uzroka, a da i dalje ostane teističkom pozicijom. Koliko teorija smije odstupati od onoga što nazivamo klasičnim teizmom, a da bismo je i dalje računali kao teističku teoriju? Koliko je fleksibilna gramatika izraza ‘Bog’ u naravnoj teologiji?
U najjednostavnijem slučaju, teorije se međusobno razlikuju tek u filozofijskoj analizi nekoga od Božjih atributa. Neki filozofi smatraju, na primjer, da Božja svemoć uključuje i moć činjenja logički protuslovnih stvari i da Bog može, između ostaloga, stvoriti okrugli kvadrat. Većina ipak drži da logička mogućnost ocrtava granice Božje svemoći i uopće granice unutar kojih uopće ima smisla govoriti o kauzalnoj moći. Biti svemoguć, prema plauzibilnoj analizi, znači moći aktualizirati svaki mogući svijet. Bog ne može stvoriti okrugli kvadrat – niti, recimo, kamen koji on sam ne bi mogao podići – jednostavno zato što protuslovni izrazi poput ‘okrugli kvadrat’ i ‘kamen koji Bog ne bi mogao podići’ ne denotiraju ništa niti u jednome mogućem svijetu i stoga uopće nema smisla govoriti o aktualizaciji mogućega svijeta koji sadrži okrugli kvadrat ili kamen koji Bog ne bi mogao podići. Neki će filozofi možda pak dodatno ograničiti pojam omnipotencije na mogućnost aktualizacije onoga što nije tek logički moguće, već na ono što je metafizički moguće. (Idući ću put kazati malo više o razlici između logičke i metafizičke mogućnosti.) Slično, dominantan je pogled da Božje sveznanje implicira da Bog zna propozicije o budućim događajima, dok neki pak smatraju da ih Bog ne može znati jer propozicije o budućim događajima (npr. “Sutra će biti pomorska bitka”) uopće nemaju (klasičnu) istinitosnu vrijednost, tj. nisu niti istinite niti neistinite, pa stoga, prema standardnome shvaćanju znanja kao opravdanoga istinitoga vjerovanja, načelno nisu vrsta stvari koje se uopće mogu znati. U oba ova slučaja, ne niječe se da prvi uzrok posjeduje svojstva svemoći i sveznanja, već je razlika samo u tome kako ta svojstva valja točno shvatiti pa zato, unatoč donekle različitim opisima prvoga uzroka u konkurentnim teorijama, za sve te opise možemo kazati da doista referiraju na Boga i teorije smatrati teističkima u najužem smislu. Slično vrijedi, naravno, za bilo koji od standardnih Božjih atributa.
U ozbiljnijem slučaju, neki bi od filozofa koji prihvaćaju argumente za opstojnost metafizički prvoga uzroka mogli potpuno odbaciti neke od svojstava koje sam naveo. Na primjer, neki će filozofi možda odbaciti ideju da je metafizički prvi uzrok savršeno jednostavan i nepromjenjiv i tvrditi, naspram klasičnoga teizma, da prvi uzrok, barem nakon stvaranja svijeta, ne postoji izvan vrjemena, već u svakome vrjemenskome trenutku. Ipak, i u tome slučaju, slažu li se da prvi uzrok mora postojati u svakome mogućem svijetu, da mora biti osoba, transcendentan, jedinstven i uopće posjedovati većinu svojstava koje standardni argumenti naravne teologije pripisuju Bogu, te bismo pozicije također smatrali neproblematično teističkima. Poneko bi pak, zbog različitih pozadinskih razmatranja, mogao potpuno odbaciti pojam metafizičke nužnosti i možda radije govoriti o kauzalnoj nužnosti prvoga uzroka, na primjer, ili pak smatrati da je opstojnost osobnoga transcendentnoga stvoritelja svijeta, koji posjeduje barem većinu standardnih Božjih atributa, iako sámo kontingentna činjenica bez objašnjenja, najbolje objašnjenje zašto uopće postoji kontingentan fizički svijet i zašto taj svijet ima neobična i neočekivana svojstva koja već ima. Opstojnost takvoga entiteta, prema tome prijedlogu, jednostavno je eksplanacijski elegantnija i time teorijski poželjnija od hipoteze da je opstojnost takvoga-i-takvoga svijeta sama tek kontingentna činjenica bez objašnjenja. I u tom slučaju, čini mi se, tu bismo poziciju opravdano smatrali očito teističkom pozicijom.
No što s manje očitima slučajevima? Što s metafizičkim teorijama koje bi tvrdile opstojnost nečega što bismo bili spremni nazvali metafizički prvim uzrokom ili nečega čija bi teorijska funkcija bila vrlo slična teorijskoj funkciji prvoga uzroka u standardnim teističkim teorijama, ali što ne bi posjedovalo mnoga (ili čak većinu) svojstava koja tipično pripisujemo Bogu? Jesu li, na primjer, Platonov demijurg ili Hegelov apsolutni duh ili Gilliamov Supreme Being Bog? Jesu li teorije koje bi tvrdile opstojnost tih i sličnih entiteta teističke ili ateističke? Ili možda niti jedno niti drugo? Odnosi li se moja tvrdnja o neodrživosti ateizma i na te teorije? Naravno, odgovor je: “Ovisi o konkretnim detaljima.” No, vidjet ćemo, u praksi je, barem u slučaju filozofijskih teorija, detaljniji odgovor na ta pitanja relativno lako dati i bez precizne transteorijske definicije Boga.[6]
Bog i nužni uvjeti
Iako zadovoljiti svako od gore navedenih svojstava nije nužan uvjet da bismo dani teorijski entitet nazvali Bogom, neka od tih svojstava doista jesu nužna za smatrati što Bogom: za ništa što ne bi posjedovalo ta svojstva ne bismo opravdano kazali da jest Bog. Odnosno, svaka teorija koja bi tvrdila ili implicirala da svaki entitet koji postoji ne posjeduje barem jedno od tih svojstava samim bi time bila ateistička teorija.
Pokušajmo nabrojati neka od tih svojstava. Na primjer, za bilo što što bismo bili spremni nazvati Bogom vrijedi da bi sve ostalo što postoji (i uopće sve što može postojati) moralo biti u jakome smislu o njemu ontološki ili kauzalno ovisno: ako, per impossibile, Bog ne bi postojao, ništa ne bi postojalo.[7] Bog bi, drugim riječima, morao biti “temelj bitka” i stvoritelj svijeta. Stvaranje svijeta ne mora se pritom shvatiti kao događaj u vrjemenu: iako mnogi teisti doista smatraju da svijet ima temporalni početak, postoje teorije, npr. u novoplatoničkoj i aristotelovskoj tradiciji, koje bismo smatrali nesporno teističkima, a prema kojima je svijet temporalno vječan (ili bi to barem mogao biti), ali je ipak u jakome smislu (nužno) kauzalno ovisan o Bogu. Sad, plauzibilnim se čini tvrditi da kauzalna ovisnost svijeta o Bogu povlači, između ostaloga, da postoji mogući svijet u kome postoji samo Bog – uključujući, naravno, pojmove i propozicije u Božjemu umu, Božja svojstva i sl. – ali ne i mogući svijet u kome postoji bilo što drugo ali ne i Bog.[8] Prema tome uvjetu, demijurg iz Timeja nije Bog: ideje po uzoru na koje demijurg stvara fizički svijet postoje, čini se, nužno i neovisno o demijurgu. Iz istoga se razloga tim uvjetom kao ateističke klasificira većina povijesnih i suvremenih platonističkih teorija, pri čemu se ‘platonizam’ razumije kao oznaka za one teorije koje tvrde da apstraktni entiteti – npr. ideje ili forme, matematički objekti poput skupova i funkcija, propozicije, svojstva, mogući svjetovi itd. – postoje neovisno o umu. Naime, apstraktni entiteti, ako postoje, postoje nužno, tj. postoje u svakome mogućem svijetu i stoga ne postoji mogući svijet u kome postoji samo Bog. Dakle, prema platonizmu, čak i ako postoji nekakav kreator fizičkoga svijeta, dobar je komad stvarnosti (apstraktni entiteti) o njemu kauzalno neovisan i stoga tvorac fizičkoga svijeta ne bi bio u punome smislu Bog, već tek bog. Platonizam je ipak relativno lako asimilirati unutar teističkoga metafizičkoga okvira tako da se apstraktne entitete shvati kao pojmove i propozicije u Božjemu umu, čime bi oni, iako postoje u svakome mogućem svijetu i stoga nisu kauzalno ovisni o Bogu, bili o Bogu ontološki ovisni. Štoviše, Božanski konceptualizam, kako se ponekad takve teorije nazivaju, povijesno je mainstream pogled na apstraktne entitete unutar kršćanske filozofijske tradicije. S druge strane, čini se da Hegelov apsolutni duh zadovoljava rečeni uvjet: sve što uopće može postojati, mora biti manifestacija apsolutnoga duha.
Transcendentnost se također čini nužnim uvjetom za smatrati dani entitet Bogom: što god bilo Bog, Bog semantički ne može biti istovjetan sa svijetom niti bi fizički svijet mogao biti njegov pravi dio. Svojstva poput nevrjemenitosti, neprostornosti i nematerijalnosti možda izravno slijede iz toga uvjeta. Prema tome uvjetu, panteizam i njemu srodne pozicije nisu teističke: Spinozin Deus sive Natura nije Bog, kao što to nije ni Hegelov apsolutni duh. Osobnost, barem u nekome analognome smislu, također je nužan uvjet: bilo koji entitet na koji bismo primijenili izraz ‘Bog’ morao bi biti u nekome smislu osoba, tj. posjedovati nešto poput razuma i slobodne volje. Ograde poput “u nekome smislu” navodim zato što mi se čini da je, od navedenih uvjeta, uvjet osobnosti najteže precizirati i da ponuditi nužan i dovoljan kriterij osobnosti nije jednostavan zadatak. Ponekad stoga nije jasno za svaku konkretnu teoriju treba li metafizički prvi uzrok (ili nešto što bi unutar dane teorije vršilo eksplanacijsku ulogu sličnu ulozi prvoga uzroka) shvatiti kao osobu ili ne. Demijurg očito jest osoba, dok skup platonovskih ideja nije; stvar je puno manje jasna u slučaju Spinoze ili Hegela. Konačno, biti jedan – štoviše, biti nužno jedan – čini se kao nužan uvjet za biti Bogom: naivni politeizam nije teistička pozicija, nespretnome jeziku unatoč. No, čini se da nema uvjerljivoga razloga zašto ne bismo mogli imali više od jednoga Platonova demijurga ili Gilliamova Vrhovnoga bića. Ako je tako, postoji mogući svijet – čak i ako taj svijet nije aktualan svijet – u kome postoje dva demijurga, a to se ne čini dopustivom posljedicom bilo koje teorije koju bismo bili spremi nazvati teističkom.
Ovime smo se jedva dotakli složenog pitanja Božjih atributa i njihovih međusobnih odnosa, no bit će to dovoljno za naše potrebe. Ako sam u pravu u svojoj kratkoj analizi nužnih uvjeta koje bilo koji entitet postuliran ili impliciran metafizičkom teorijom mora zadovoljiti da bismo ga smatrali Bogom, propozicija “Bog postoji” povlači – čak i ako nije ekvivalentna njoj – propoziciju “Postoji jedinstven osoban transcendentan stvoritelj svijeta”. U praksi, ovo nam je uglavnom sasvim dovoljno za povući granicu između teizma i ateizma. Većina metafizičkih teorija – možda čak i sve – koje su trenutno na filozofijskoj sceni (i uopće većina pozicija koje su se pojavile u povijesti filozofije) takve su da doista tvrde ili impliciraju da propozicija “Postoji jedinstven osoban transcendentan stvoritelj svijeta” nije istinita i stoga su po definiciji ateističke ili su pak takve da tvrde ili impliciraju da je navedena propozicija istinita i pritom ujedno stvoritelju svijeta pripisuju više-manje sve klasične Božje atribute (ili dovoljan broj njih) da bismo ih neproblematično smatrali teističkima – ili su, naravno, agnostičke. Teorije prema kojima bi postojao jedinstven osoban transcendentan stvoritelj svijeta, ali koji bi bio ograničenih moći, znanja i moralno zao, na primjer – teorije koje bismo stoga možda bili neskloni klasificirati bilo kao teističke bilo kao ateističke bilo kao agnostičke – čak i ako bi bile koherentne, jednostavno nisu previše popularan proizvod na filozofijskome tržištu. U umjetnosti bi, nagađam, stvar mogla biti drugačija.
Što nazivamo ‘Bog’ u abrahamovskim religijama time očito jest Bog, kao što je to, čini se, i Jedno u novoplatoničkoj filozofiji i Prvi pokretač u (barem kasnijoj) aristotelovskoj tradiciji. Naravno, granica tu nije jasna, ako uopće ima smisla govoriti o njoj: od filonovskoga prologa Ivanovu evanđelju pojmovni je okvir grčke filozofije važno konceptualno oruđe kršćanske i njoj srodnih religijskih tradicija. Deizam prosvjetitelja se čini teističkom pozicijom. Tolkienov Eru Ilúvatar je također Bog, a to bi bio, kako izgleda, i Kiki Manito iz Zagorova univerzuma. S druge strane, niti demijurg, niti apsolutni duh, niti Deus sive Natura nisu Bog, a nije to niti Supreme Being, kao što to nije niti jedan lik iz Heziodove Teogonije. Možda zabavan podatak: Bondye vudua jest Bog i vudu je utoliko teistička religija; što mormoni nazivaju Bogom – iako je Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana nastala unutar protestantskoga kršćanstva i prihvaća Sveto pismo – osim osobnosti, ne zadovoljava niti jedan od navedenih nužnih uvjeta za smatrati ga Bogom i utoliko je, prema našoj definiciji teizma i ateizma, mormonstvo ateistička religija, bliža time pučkome mnogoboštvu nego, recimo, katoličanstvu. Načelno, agnostičke metafizičke pozicije, uključujući i neke religije, ne tvrdeći niti implicirajući bilo da postoji bilo da ne postoji jedinstven osoban transcendentan stvoritelj svijeta, kompatibilne su i s teizmom i s ateizmom i stoga bi mogle imati i teističke i ateističke inačice. Budizam je možda jedna od njih.[9]
Mada u tekstu nisam pružio jedinstven dovoljan i nužan skup uvjeta koje bilo koji entitet mora zadovoljiti da bismo na nj primijenili izraz ‘Bog’, nadam se da sam uspio donekle pojasniti što imam na umu kada govorim o Bogu. Kako bilo, razlog zašto nas ne mora brinuti to što u rukama nemamo preciznu definiciju izraza ‘Bog’ i time preciznu definiciju ateizma, to je što je klasu ateističkih teorija koje me u Čarobnome svijetu ateizma zanimaju – a koja obuhvaća i danas i povijesno najčešće ateističke teorije – vrlo lako specificirati i bez precizne definicije ateizma. Specificirati tu klasu ateističkih teorija bit će glavni cilj sljedećega teksta.
[1] Formulacije u definicijama teizma i ateizma (i u definicijama teista i ateista) izgledaju možda stilski nespretne, no za takve formulacije postoji dobar razlog. Da sam, kako na prvu izgleda prirodnije, definirao teista (ateista) kao svakoga tko vjeruje da je neka teistička (ateistička) teorija istinita, za neke bismo osobe morali reći da su, prema našim definicijama, ne znajući, u isti mah i teisti i ateisti. Na primjer, netko tko bi ujedno smatrao istinitima i neku eksplicitno ateističku teoriju i neku teoriju čija bi neuočena implikacija bila propozicija “Bog postoji”. Slično bi, prema tim definicijama, netko mogao biti teist iako krivo vjeruje da je ateist. Definicija u glavnome tijelu teksta, prema kojoj osoba, da bi bila ateist, mora samo vjerovati (istinito ili ne) da je teorija koju prihvaća ateistička, puno je plauzibilnija.
[2] Navođenje nužnih i dovoljnih uvjeta standardan je zahtjev za definicije u filozofiji (i drugdje). Dobra definicija nekoga pojma “F” ima strukturu “x je F ako i samo ako x zadovoljava Φ“. Iz toga slijedi, za bilo koji x, ako x zadovoljava uvjet (ili konjunkciju uvjeta) Φ, x je F. Stoga je zadovoljiti Φ dovoljan uvjet za x da bi bio F. Također, x je F samo ako x zadovoljava Φ. Stoga je zadovoljiti Φ nužan uvjet da bi x bio F. Drugim riječima, Φ zadovoljavaju sve i samo one stvari koje su F. Stvar za koju bismo kazali da je F, a koja ne bi zadovoljavala Φ, ili pak stvar koja zadovoljava Φ, ali za koju ne bismo htjeli reći da je F, bila bi protuprimjer definicije. Predlaganje definicija (npr. znanja, umjetničkoga djela, osobnoga identiteta itd.), pronalazak protuprimjerā, modificiranje definicija kako bi asimilirale protuprimjere ili pak odbacivanje protuprimjerā, dobar je dio posla filozofā. Naravno, izvan filozofije i matematike, takva je sitničavost u pogledu definicija relativno rijetka. Primijetite također da ponegdje govorim o definiciji izraza, ponegdje o definiciji pojma, ponegdje o definiciji stvari na koju se izraz ili pojam odnosi. Iako se tipično smatra da je najpreciznije govoriti o definiranju izraza, ta je višeznačnost uglavnom bezopasna.
[3] Padaju mi na pamet još barem tri prigovora koja bi se mogla uputiti načinu na koji sam opisao ateizam (i teizam), no odgovor na njih je više-manje očit pa stoga o njima samo ukratko u podrubnici. Prvi je da definicije teizma i ateizma, kako sam ih dao u tekstu, dopuštaju da su neke teorije ujedno i teističke i ateističke. Naime, prema klasičnima (i mnogima neklasičnima) logikama, ako možemo dokazati da neka teorija T implicira međusobno protuslovne tvrdnje p i ne-p, onda možemo dokazati i da T implicira svaku tvrdnju koja se može iskazati u jeziku te teorije (ex contradictione quodlibet). Stoga iz nekonzistentnih metafizičkih teorija slijede i propozicija “Bog postoji” i propozicija “Bog ne postoji” te bi nekonzistentne teorije ujedno bile i teističke i ateističke. Dovoljan je odgovor na taj prigovor da kada u tekstu govorim o metafizičkim pozicijama ili teorijama uvijek implicitno pretpostavljam da je govor o konzistentnim teorijama. Drugi je prigovor da ateizam, ispravno shvaćen, nije uopće pozicija ili teorija, već jednostavno neposjedovanje vjerovanja da postoji Bog. Iako rašireno među tzv. novim ateistima, takvo se razumijevanje ateizma, barem bez dodatnih pojašnjenja, ne čini primjerenim: prema njemu bismo npr. i životinje i nežive predmete morali smatrati ateistima već utoliko što ne posjeduju nikakva vjerovanja. Kako bilo, u ovim me tekstovima ne zanimaju mentalna stanja posjedovanja i neposjedovanja ovih ili onih vjerovanja, već istinitost propozicije “Bog ne postoji”. Kako teorije koje tvrde tu propoziciju moram nekako nazvati, izraz ‘ateističke teorije’ se čini najprirodnijim izborom. Treći je prigovor da bi prema definiciji koju sam dao i poganski politeizam također bio ateistička pozicija, ali da to nije način na koji se izraz ‘ateizam’ obično rabi. Odgovor je da je, za svrhu ovih tekstova i općenito za argumente naravne teologije, razlika između npr. metafizičkoga naturalizma i pučke religije starih Grka posve nebitna: sve što ću kazati jednako će se odnositi na obje pozicije. Ako pak ustrajete na tome da se izraz ‘ateizam’ ne bi trebao odnositi na pozicije koje tvrde postojanje bilo kakvih božanstava ili “viših bića”, svaki put kada u Čarobnome svijetu naiđete na izraz ‘ateizam’ i njegove izvedenice, slobodno mentalno zamijenite te izraze nekim neutralnim terminima, recimo ‘pozicija P‘ i ‘P-teorija’. No, imajte pritom na umu da je skup teorija koje smatrate “pravim” ateističkim teorijama podskup skupa P-teorijā i da se stoga sve što kažem općenito o P-teorijama također odnosi i na ateističke teorije.
[4] Želimo li biti precizniji, morali bismo razlikovati između definicije izraza ‘Bog’ unutar neke metafizičke teorije (tj. definicije koja bi uključivala kvantifikaciju samo nad entitetima koji su dio ontologije te teorije) i transteorijske metadefinicije izraza ‘opis Boga’ (koja kvantificira nad opisima entitetā u različitim teorijama). Alternativno, i u potonjem slučaju možemo govoriti o definiciji Boga ili izraza ‘Bog’, ali imati na umu da ta definicija uključuje kvantifikaciju i nad nepostojećima (čak i nemogućima) “entitetima”, odnosno nad svim “stvarima” čija se opstojnost ili neopstojnost tvrdi ili implicira bilo kojom (ili bilo kojom relevantnom) metafizičkom teorijom. Kada u tekstu govorim o problemu definiranja Boga u kontekstu problema klasifikacije metafizičkih teorija kao teističkih (odnosno ateističkih) očito imam na umu definiciju u potonjem (“meta”) smislu. Unutar neke dane teorije moguće su definicije ili specifikacije koje bi jedinstveno identificirale određeni entitet kao Boga – npr. “ono od čega se ništa veće ne može misliti”, “čista aktualnost”, “ono što posjeduje sva pozitivna svojstva” i sl. – ali te nam definicije ne mogu puno pomoći u transteorijskoj identifikaciji entiteta postuliranih različitim teorijama kao iste stvari ili, drugim riječima, za provjeru jesu li specifikacije rabljene u različitim teorijama “dovoljno slične” da referiraju zapravo na istu stvar. Posebno je to očito u slučaju teorija koje operiraju u međusobno vrlo udaljenim pojmovnim okvirima.
[5] Negdje pred Božić 2015. godine, pitanje “Štuju li kršćani i muslimani istoga Boga?” izazvalo je živu raspravu među kršćanskim filozofima i teolozima. Kako i kršćani i muslimani (i teisti općenito) ne smatraju tek da postoji jedan Stvoritelj, već da je on nužno jedinstven (tj. da ne bi uopće moglo postojati više entiteta te “vrste”), sama gornja formulacija pitanja vrlo je nespretna, možda i nekoherentna. Želi li se to pitanje dobronamjerno interpretirati, ono se treba shvatiti bilo kao pitanje o referenciji opisā (npr. “Pretpostavimo li da postoji entitet kojeg kršćani nazivaju ‘Bog’, uspijeva li opis Alaha u islamskoj tradiciji referirati na taj entitet?”) bilo kao pitanje o samim opisima ili pojmovima (npr. “Koje su razlike u pojmu Boga u kršćanstvu i islamu?”).
[6] Očito je to puno teže to učiniti u slučaju književnih opisa, na primjer, ili alegorijskih opisa u usko religijskim tekstovima. U teističkim religijama s razvijenom teologijskom i filozofijskom tradicijom, odstupanja dijelova religijskoga teksta od opisa Boga unutar naravne teologije obično je jedan od signala da te dijelove valja čitati alegorijski.
[7] Iako tu postoji određena sloboda u terminologiji pa bismo kauzalnu ovisnost možda mogli klasificirati kao podvrstu ontološke ovisnosti (tako sam koristio izraz ‘ontološka ovisnost’ u prethodnome tekstu), ‘ontološka ovisnost’ u ovome odlomku rabim za načine na koje npr. (nužna, vječna, nepromjenjiva) Božja svojstva i sadržaj Božjega uma ovise o Božjoj opstojnosti, a ‘kauzalna ovisnost’ pak za načine na koje o njemu ovisi svijet koji je stvoren i održavan Božjim kauzalnim djelovanjem.
[8] To vrijedi barem kada je riječ o teorijama prema kojima Bog slobodno stvara svijet. Stvar se komplicira u slučaju teorija prema kojima je svijet, iako kauzalno ovisan o Bogu, sam na neki način nužan, na primjer tako što svijet nastaje (nužnom) emanacijom iz Boga ili tako što Bog nužno stvara najbolji mogući svijet. Dopuštaju li takve teorije mogući svijet u kome postoji samo Bog? Možda bi u tim slučajevima pomoglo razlikovanje između, recimo, kauzalne i moralne modalnosti: Bog, kako je svemoguć, kauzalno može stvoriti drugačiji svijet ili ga ne stvoriti uopće (i stoga svijet nije kauzalno nužan), ali zbog svoje savršene naravi nužno stvara najbolji mogući svijet (i u tome smislu svijet jest nužan)?
[9] Preciznije, shvatimo li teoriju kao skup propozicija, agnostička teorija T imala bi i teističku i ateističku nadteoriju, tj. postojali bi konzistentni skupovi propozicija S i S‘, kojih je teorija T pravi podskup, takvi da S sadrži ili implicira propoziciju “Bog postoji”, a S‘ propoziciju “Bog ne postoji”.
Rochejaquelein
9. 12. 2016.
Dodana podrubnica [9] i ispravljeni zatipci u [8].
Čarobni svijet ateizma:
Prvi dio: O Bogu, bogovima i teoriji svega
Drugi dio: Bog
Treći dio: Problem kontingentnosti i teistički odgovor
Mislim da je tvoja definicija ateizma apsolutno kriva, pa su zbog toga krivi i sami zaključci. Način na koji ti definiraš ateizam, a to je kao “metafizičku poziciju prema kojoj Bog ne postoji”, prepuna je ishitranih implikacija i omogućava ti da na ateizam projeciraš puno toga što s ateizmom u osnovi uopće nema veze. S druge strane, tvoja očita potreba da ateizam definiraš kao kontrapoziciju teizmu posve jasno odaje imanentne osobne strahove o besmislu vlastite filozofske pozicije, a vjerojatno tu ima i egzistencijalnih razloga.
Postavit ću ti samo dva pitanja sa pojašnjenjem, a ukoliko imaš odgovore, volio bi ih čuti.
Zar su teisti danas baš toliko očajni da moraju postulirati Boga kako bi definirali ateizam? Da li je ateizam uopće metafizička pozicija da bi mogla biti neodrživa?
Što smatram “postuliranjem Boga”? Naime, iako uvriježena, definicija ateizma kao negacije postojanja Boga pretpostavlja poznavanje koncepta Boga (teističkog) od strane neke osobe da bi da osoba uopće mogla negirati njegovo postojanje. Ja tvrdim da poznavanje koncepta Boga nije nužno da bi osoba bila ateist, a ako nije, onda ne samo da je tvoja definicija ateizma pogrešna, nego je posve jalovo i besmisleno čitavo ovo tvoje lamentiranje nad ateizmom u nastavcima.
Zamislimo na trenutak homo sapiensa koji je živio toliko davno da niti on sam niti bilo tko u njegovoj blizini niti je čuo niti je spomenuo Boga. Ne samo da takav hipotetski Homo Sapiens nije znao za pojam teističkog Boga, jer je teistički Bog jako napredan mentalni konstrukt, već ni deističkog niti bilo kakvog drugog gospodara neba i zemlje, stvaraoca svega živog i neživog i slično. Ne samo da taj Homo Sapiens nije poznavao koncept bilo kakvog boga/Boga već su mu bili strani i animistički ili spiritistički protoreligijski koncepti. Ukratko, njemu je nepoznato bilo što što danas nazivamo religijom.
Kako bi izgledao hipotetski razgovor sa takvim hipotetskim Homo Sapiensom u kojem bi ga pokušao navesti na religijska promišljanja, ali ne bi mu smio prenijeti koncept boga niti ičeg drugog nadnaravnog?
P: Što je to grom? O: Nemamo pojma. Znamo samo da se pojavi kad je oluja i ako te dotakne, ubije te.
P: Što je to Sunce? O: Velika vatrena lopta koja nam daje svjetlost i grije.
P: Što je bol? O: Bol je pojava kad te iz nekog razloga boli, ako imaš ranu kad te probode divlja svinja kljovama ili te nešto jako udari pa imaš modricu.
P: Što je to bolest? O: Bolest je pojava kad boli, a da ne znamo zašto. Kad je netko bolestan, više ne može hodati, loviti ili raditi, boli ga i može umrijeti. Ponekad i ozdravi.
P: Što je to smrt? O: Smrt je kad netko prestane živjeti jer ga ozlijedi životinja, ili se sam ozlijedi, ili se razboli.
P: Da li si tužan kad ti umre majka, sestra, žena ili dijete? O: Naravno!
P: Zašto si tužan? O: Zato što sam ih volio.
P: Što je to ljubav? O: Voliš ljude koji su ti bliski. To je tako.
P: A što napravite kad netko umre? O: Jako smo tužni i od tuge ne možemo ništa raditi i plačemo.
P: Što napravite kad se isplačete? O: Zakopamo tijelo u zemlju da ne smrdi.
P: A što se dogodi sa osobom koja je umrla nakon što je sahranite? O: Što bi se dogodilo?
…
Tvrdim da bi takvog hipotetskog Homo Sapiensa posve sigurno mogli okarakterizirati ateistom, iako nema nikakvu “metafizičku poziciju” o postojanju Boga, što je sadržaj mog drugog pitanja. Štoviše, nema apsolutno nikakvu metafizičku poziciju, a ne može biti veći ateist nego što jest.
Naravno, takav pra-atesit je isključivo hipotetski, ne samo jer su razni protoreligijski koncepti po svemu sudeći stariji od Homo Sapiensa, već i zato što je Homo Sapiens po svojoj prirodi, koja se može objasniti evolucijom, sklon kreirati metafizičke koncepte kako bi pomoću njih objasnio svijet u kojem živi i tako povećao šanse za preživljavanje. Ako pak misliš da je takav hipotetski pra-ateist potpuni nonsens i da sam ga izmislio samo rasprave radi, onda mi molim te dočaraj dubinu religijske misli jednog sasvim običnog modernog trogodišnjeg djeteta. Uglavnom, uzmi jedno pleme ovakvih bezbožaca ili pak skupinu trogodišnje djece i stavi ih u okoliš gdje ima dovoljno hrane, da se ne moraju baviti golom egzistencijom. Vrlo vjerojatno, imat ćeš nekakav animizam unutar par mjeseci, a prvog vrača valjda unutar godine dana.
Da li takva ljudska sklonost metafizici znači da sam u krivu što u potpunosti odbacujem tvoj način definiranja ateizma i svega što si napisao o tome kao posljedicu takvog shvaćanja ateizma? Ne. To samo znači da ljudi imaju veliku maštu i sposobnost da čak ako im nitko ne objasni što je to Bog, ako im daš dovoljno vremena, da će ga prije ili kasnije izmisliti.
Metafizika vodi ka fizici, religija ka znanosti. Pila je postavljena naopako. Samo kažem.
Pozdrav, Imbehind. Hvala što si navratio na blog i hvala ti na komentaru.
Sad, dobar je običaj pročitati tekst prije nego se napiše komentar. Tvoja primjedba nije nova i u tekstu sam ju anticipirao i odgovorio na nju u podrubnici [3]:
“Drugi je prigovor da ateizam, ispravno shvaćen, nije uopće pozicija ili teorija, već jednostavno neposjedovanje vjerovanja da postoji Bog. Iako rašireno među tzv. novim ateistima, takvo se razumijevanje ateizma, barem bez dodatnih pojašnjenja, ne čini primjerenim: prema njemu bismo npr. i životinje i nežive predmete morali smatrati ateistima već utoliko što ne posjeduju nikakva vjerovanja. Kako bilo, u ovim me tekstovima ne zanimaju mentalna stanja posjedovanja i neposjedovanja ovih ili onih vjerovanja, već istinitost propozicije ‘Bog ne postoji’. Kako teorije koje tvrde tu propoziciju moram nekako nazvati, izraz ‘ateističke teorije’ se čini najprirodnijim izborom.”
Dopusti mi dodatno eksplicirati taj odgovor. Prvi je nastavak Čarobnoga svijeta ateizma završio provizornom definicijom ateizma kao metafizičke pozicije prema kojoj Bog ne postoji, no preciznije (“službene”) definicije uveo sam na početku drugoga teksta. Ponudio sam tako definicije izrazā ‘ateistička teorija’, ‘ateist’ i ‘ateizam’. ‘Ateistička teorija’ definirana je kao skup propozicija koji bilo sadrži bilo implicira propoziciju “Bog ne postoji”. Ta je definicija tu središnja, ostala dva izraza definirao sam referirajući na nju. Čarobni svijet ateizma rad je iz naravne teologije (i općenito filozofije religije), ne iz psihologije ili antropologije. Ne zanimaju me stoga u njemu mentalna stanja posjedovanja vjerovanjā i pojmova, već, kako sam eksplicitno napisao, u njemu se bavim pitanjem je li propozicija “Bog ne postoji” istinita ili ne – i time jesu li teorije (shvaćene jednostavno kao skupovi propozicija) koje impliciraju tu propoziciju istinite ili nisu. Kao ime za klasu tih teorija odabrao sam ‘ateističke teorije’, a kao ime za stav ili poziciju prema kojoj postoji teorija koja je ujedno istinita i ateistička (u gore definiranome smislu) odabrao sam ‘ateizam’. Taj izbor nije bio proizvoljan: i etimologija i tradicija uporabe izraza ‘ateizam’ sasvim su u skladu s njime. To je također, sviđalo ti se to ili ne, standardni način na koji se ‘ateizam’ i izvedeni izrazi rabe u filozofiji religije.
Naravno, isti izraz u različitim kontekstima može značiti različite stvari. Na primjer, ‘libertarijanizam’ ne znači isto u političkoj filozofiji kao i u metafizici; ‘skeptik’ u epistemologiji ima različito značenje od onoga što ga je dobio u popularnoj kulturi. Želiš li, recimo u kontekstu evolucijske psihologije, definirati izraz ‘ateist’ tako da označava svaku osobu koja ne posjeduje pojam Boga ili koja ne posjeduje vjerovanje da Bog postoji ili već nešto slično, slobodan si to učiniti. No pitanja kojima ćeš se u tome kontekstu baviti različita su od pitanja kojima se ja bavim u ovim tekstovima. Ponavljam, ono što me zanima je pitanje postoji li Bog – preciznije, pitanje istinitosti i plauzibilnosti teorija čija je implikacija da Bog ne postoji. Bio u svojoj analizi u pravu ili ne, što ću tvrditi bit će istinito ili neistinito posve neovisno o tome postoji li uopće itko tko vjeruje da Bog postoji i posve neovisno o tome je li primjereno osobu koja nema jasno formiran pojam Boga nazvati ateistom ili ne. Bilo da je propozicija “Bog ne postoji” istinita ili neistinita, bila je to i prije nego se razvila naša vrsta i bit će to i nadalje, čak i ako sutra svi zajedno nestanemo s lica zemlje. U svakom slučaju, njena istinitosna vrijednost ne ovisi o “ispravnoj” semantici izraza ‘ateizam’.
Kako sam u istoj fusnoti dao do znanja, ako te smeta način na koji rabim izraz ‘ateizam’, slobodan si u čitanju teksta zamijeniti svaki pojavak toga i sličnih izraza nekim drugim terminom, recimo ‘pozicija P‘. Ništa u tekstu ne ovisi pretjerano o tome. Posebno, to ne će promijeniti činjenicu da su, ako ću biti u pravu u svojoj argumentaciji, teorije koje impliciraju propoziciju “Bog ne postoji” u najboljem slučaju dobrano neplauzibilne. Opet, potpuno neovisno o tome imaš li ti ili tko drugi eksplicitno vjerovanje da Bog (ne) postoji i neovisno o tome kakve su tvoje semantičke sklonosti. Dakle, da skratim priču, na tvoju primjedbu već sam u tekstu odgovorio i ktomu je jednostavno irelevantna.
Da ti odgovorim…
“takvo se razumijevanje ateizma, barem bez dodatnih pojašnjenja, ne čini primjerenim: prema njemu bismo npr. i životinje i nežive predmete morali smatrati ateistima već utoliko što ne posjeduju nikakva vjerovanja.”
Ne znam jesi li čuo i da li pratiš znanost, ali postoji jedna relativno nova znanstvena spoznaja koja bi te mogla iznenaditi. Naime, čovjek (homo sapiens) je prema nekim znanstvenicima životinja! Štoviše, uspjeli su nas klasificirati i staviti u porodično stablo sa drugim životinjama. Znam da zvuči šokantno, ali čovjek je prema njima biće koje pripada životinjskom carstvu, roda homo (to je onaj homo u “Homo Sapiens”), tribusa hominini, pretporodice homininae, porodice hominidae, nadporodice hominoidea, reda primata, razreda sisavaca, koljena svitkovaca.
Ako zanemarimo taj sitan previd, što je u redu, ipak je to relativno nova znanstvena spoznaja, definitivno si u pravu. Barem djelomočno. Naime, amebe, ribe, žabe, iguane, štakore, majmune i sve ostale životinje možemo slobodno smatrati ateistima. Za primate i čovjekolike majmune, a vjerojatno i za neke delfine i kitove to više nije toliko sigurno.
“To je također, sviđalo ti se to ili ne, standardni način na koji se ‘ateizam’ i izvedeni izrazi rabe u filozofiji religije.”
Upravo o tome sam i govorio i hvala ti što barem na ovakav doduše posredan, ali vrlo jasan način potvrđuješ, ne jednu, nego obe moje tvrdnje – Da je ateizam o kojem ti govoriš nastao kao rezultat postuliranja Boga, jer bez postuliranja Boga ne bi bilo ni filozofije religije te da je, posljedično, tvrdnja da je ateizam “metafizička pozicija” samo subjektivni doživljaj osoba koje se bave filozofijom religije. Dodao bi još i to da je subjektivni doživljaj u slučaju osoba koje se bave filozofijom religije i jedini moguć, jer po samoj definiciji u čitavom tom polju fiozofije nema ama baš ničeg objektivnog. S druge strane, ja sam govorio o objektivnom, a time i jedinom ispravnom shvaćanju definicije ateizma.
Zašto ne želiš prihvatiti objektivno značenje definicije ateizma ne znam, vjerojatno postoje neki subjektivni razlozi, ali me čudi da možeš tvrditi da su moje primjedbe semantičke naravi. Možda ti je promakla poanta mojeg prethodnog izlaganja, a to je da je Bog (i sve primitivnije podvrste nadprirodnih vjerovanja) produkt evolucijskog razvoja živčanog sustava u viših životinja (primata i čovjekolikih majmuna), a ne obrnuto. Posve pojednostavljeno, čovjek je stvorio Boga, a ne Bog čovjeka. Da je to VRLO vjerojatno potvrđuje i očekivana činjenica da se paralaleno sa razvojem živčanog sustava u primata, a kasnije kulture i civilizacije u čovjeka, razvijao i koncept religije, od primitivnog prema sofisticiranom, što potvrđuju brojni arheološki nalazi koji potvrđuju da je koncept boga evoluirao zajedno sa našom sposobnošću da boga konceptualiziramo. Da li je to semantika? Čisto sumnjam.
Još me više čudi završetak tvojeg odgovora u kojem brzopleto i posve nepotrebno upadaš u logički besmisao (DVAPUT) i praktički diskvalificiraš sam sebe (DVAPUT) za bilo kakvu ozbiljniju filozofsku raspravu:
(1X) “Ponavljam, ono što me zanima je pitanje postoji li Bog – preciznije, pitanje istinitosti i plauzibilnosti teorija čija je implikacija da Bog ne postoji.” i (2X) “Posebno, to ne će promijeniti činjenicu da su, ako ću biti u pravu u svojoj argumentaciji, teorije koje impliciraju propoziciju “Bog ne postoji” u najboljem slučaju dobrano neplauzibilne. Opet, potpuno neovisno o tome imaš li ti ili tko drugi eksplicitno vjerovanje da Bog (ne) postoji i neovisno o tome kakve su tvoje semantičke sklonosti.”
Ne postoje ateističke “teorije koje impliciraju propoziciju “Bog ne postoji””. Ni jedan ateist koji drži do sebe, a kamoli znanstvenik neće ni pokušati dokazati da Bog ne postoji. Ne može se dokazati nepostojanje Boga kao što se ne može dokazati ni nepostojanje “Ružičastog jednoroga” ili poslovičnog “Russelovog čajnika”. Teret dokaza je na tebi prijetelju. Tvrditi da postoje “teorije”, valjda znanstvene, koje dokazuju nepostojanje bilo čega, a pogotovo Boga je logički krivo i zbog toga, oprosti mi na otvorenosti, više nego smiješno.
Ponavljam, ateisti, ako zanemariš ljude koji se pogrešno nazivaju antiteistima i često upadaju u iste logičke bunare kao i vjernici, ne posjeduju “eksplicitno vjerovanje da Bog (ne) postoji”, jednostavno ne vjeruju u Boga jer nemaju razloga za takvo nešto. (inače, antiteist i nije onaj koji “eksplicitno vjeruje da Bog ne postoji”, nego čovjek koji bi čak i kad bi teistički Bog, kako ga opisuju suvremene monoteističke, pogotovo abrahamske religije, postojao odbijao bilo kakav oblik klanjanja ili potčinjavanja tom hipotetskom božanstvu)
Još sitnica. Kažeš: “[T]voja očita potreba da ateizam definiraš kao kontrapoziciju teizmu posve jasno odaje imanentne osobne strahove o besmislu vlastite filozofske pozicije, a vjerojatno tu ima i egzistencijalnih razloga.” Nebitno. Možda sam samo računalni program koji, evo, uspješno prolazi Turingov test, možda sam plaćenik u velikoj jezuitskoj uroti, možda sam samo trol. Propozicije koje tvrdim istinite su (ako su istinite) i argumenti koje nudim dobri (ako su dobri) potpuno neovisno o mojoj osobnoj povijesti, motivima i crtama ličnosti. Psihoanaliza nije legitimni potez u filozofijskoj raspravi, Imbehind.
Ako kažem da je tvoj osnovni problem subjektivnost, onda špekulaciju o razlozima takve subjektivnosti ne treba smatrati ad hominem napadom. U iskrenim filozofskim raspravama je bitna temeljna logika (koju si grubo prekršio u prethodnom odgovoru) i valjanost argumentacije, a ne pristojnost. You still have much to learn. my young padawan…
Međutim, grafička oprema članka je prikladna. 🙂
Samo prikladna? Hajde, zar nije prejaka? 😀
Eh, ta današnja mladež… 🙂
Ne postoje nikakve “ateističke teorije”, sam termin je besmislen. Postoji hipoteza o bogu, za sada nepotkrijepljena nikakvim dokazima osim cirkularnog dokazivanja u “svetim” knjigama (Bog postoji jer tako piše u Bibliji! A zašto tako piše u Bibliji? Pa zato što bog postoji!). A što se tiče ateizma u ne-ljudskih životinja, one se ne mogu smatrati ateistima iz jednostavnog razloga što uopće ne postavljaju niti mogu razumjeti pitanje, a kamoli odgovor na pitanje postoji li bog/bogovi. Naravno, a-teizma ne može ni biti bez pripadajućeg teizma, tako da time cijela stvar dodatno gubi smisao. Doduše, čini se da se mogu primijetiti nekakvi rudimenti magijskog ponašanja u viših sisavaca/primata, što bi se moglo smatrati začetkom razvoja religioznosti, ali o teizmu/ateizmu nema ni govora.
Ako promatraš termin ateizam kroz teoriju skupova, onda ne možeš reći da postoji skup ateista. Postoji skup teista, a ateisti su svi oni koji ne pripadaju tom skupu. Ako kažeš da su baš svi pripadnici skupa teista i baš svi oni koji to nisu (ateisti) podskup isključivo skupa ljudi (Homo Sapiens), onda bi bio u krivu, jer se zna da postoje druga živa bića koji nisu teisti. Ukratko, ako možeš tvrditi da amebe nisu teisti, a možeš, možeš slobodno tvrditi i to da su amebe ateisti.
Kad bi postojao skup ateista koji egzistira unutar istog nadskupa sa teistima, što tvrdi Rochejaquelein jer smatra da je ateizam zasebna filozofska pozicija, a ne odsustvo filozofske pozicije teizma, onda bi mogao tvrditi da amebe nisu ateisti jer da bi imao bilo kakvu filozofsku poziciju treba ti živčani sustav, pa još mnogo toga… Ali to ne tvrdiš, zar ne? U drugome se naravno slažemo.
”Ako promatraš termin ateizam kroz teoriju skupova, onda ne možeš reći da postoji skup ateista. Postoji skup teista, a ateisti su svi oni koji ne pripadaju tom skupu. Ako kažeš da su baš svi pripadnici skupa teista i baš svi oni koji to nisu (ateisti) podskup isključivo skupa ljudi (Homo Sapiens), onda bi bio u krivu, jer se zna da postoje druga živa bića koji nisu teisti.”
Bezvezni pokušaj sofističkog izmotavanja. Kao što objasnih gore, i teisti i ateisti mogu biti samo pripadnici vrste Homo sapiens jer su jedini od svih životinja u stanju shvatiti i pitanja i odgovore glede (ne)postojanja boga/bogova.
A ateizam se može nazvati zasebnom filozofskom pozicijom, jer u načelu smatra da nije potrebno vjerovati u boga/bogove zbog nedostatka dokaza na njihovo postojanje, barem ne dok se takvi dokazi ne pojave.
Hej, Ivane, hvala na čitanju i komentiranju. Samo par kratkih napomena.
(1) Kako si mogao pročitati, izraz ‘teorija’ u tekstu označava bilo koji skup propozicija. To je uobičajeno generalizirano tehničko značenje izraza ‘teorija’. Malo preciznije, ‘teorija’ je tehnički termin za skup propozicija (ili, alternativno, rečenica) koji je zatvoren određenim logičkim operacijama. Na primjer, teorija skupova ZF(C) je skup koji se sastoji od aksioma logike prvoga reda (u nekoj prikladnoj formulaciji), aksiomā teorije skupova ZF, aksioma izbora i svih njihovih logičkih posljedica. Dakle, teorija skupova je određeni skup propozicija. Alternativno, izraz ‘teorija’ može se shvatiti ne kao skup već kao (beskonačna) konjunkcija propopzicija. Do sada u tekstu nisam postavio uvjet da teorija mora sadržavati sve svoje logičke posljedice – odnosno, rabio sam ‘teorija’ u posve generalnome smislu naprosto za skupove propozicija – ali taj ću uvjet uvesti u trećem nastavku kada će se pokazati potreba ograničiti pažnju na “zanimljive” skupove propozicija. Teorije, kao skupovi propozicija, mogu biti istinite (u slučaju kada su svi članovi toga skupa istiniti) ili neistinite (kad je barem jedna propozicija iz skupa neistinita). Neki skupovi propozicija imaju kao logičku posljedicu propoziciju “Bog ne postoji”. Te sam skupove propozicija nazvao ‘ateističke teorije’. U tome terminu očito nema ničega “besmislenoga”, ako termine čitaš onako kako su u samome tekstu definirani, a ne projicirajući na njih značenja koja se tebi učine zgodnima.
(2) Govoriš o dokazima i dokazivanju, no to su pomalo neprecizni termini u hrvatskome jeziku. S jedne strane, pod ‘dokaz’ razumijemo matematički ili logički izvod (opet, niz rečenica ili uređeni skup propozicija koji zadovoljava određene formalne uvjete), a s druge strane evidenciju ili dokaznu građu. Predlažem da izraz ‘dokaz’ rabimo samo u prvome značenju, u kome se tome izrazu može dati vrlo precizna formalna definicija. Dakle, govorimo ovdje radije općenito o argumentima ili razlozima ili opravdanjima za tvrdnju da Bog postoji. (Pojam argumenta je općenitiji od pojma formalnoga dokaza.) Sad, nikada u životu nisam čuo ili čitao ikoga tko bi branio tvrdnju da Bog postoji time što to “piše u Bibliji”. (U svakome slučaju, ne među katolicima, katolici ne čitaju Bibliju. 🙂 ) S druge strane, sviđalo ti se ili ne, hrpa je argumenata za Božju opstojnost. Naravno, to ne znači da su ti argumenti dobri i slobodan si ih odbaciti. No evo što treba imati na umu. Svaki se argument (dobar ili loš) načelno može preinačiti u formalno valjan argument, tj. takav da konkluzija slijedi iz premisa prema nekome specificiranome skupu inferencijskih pravila. (Jednostavno svaku implicitnu pretpostavku i definiciju uključi eksplicitno u svoje premise i definicije i specificiraj svako primijenjeno pravilo izvođenja.) Pretpostavimo da ti netko ponudi takav formalno valjan argument za tvrdnju da Bog postoji. Želiš li odbaciti konkluziju argumenta, a ujedno si racionalna osoba, to znači da moraš ili odbaciti neko od upotrijebljenih inferencijskih pravila ili pak odbaciti barem jednu od premisa argumenta. Naime, ako su premise istinite i inferencijska pravila čuvaju istinitost, tada je istinita i konkluzija. Na primjer, ako argument rabi pravilo isključenja trećega, mogao bi tvrditi da je intuicionistička logika “ispravna” i stoga odbaciti to pravilo kao nelegitimno. Ili bi, kao recimo u nekim argumentima za Božju svemoć, mogao odbaciti aksiom izbora (preciznije Zornovu lemu) koja se rabi u tim argumentima kao neistinitu premisu. Međutim, kao što propozicije imaju logičke posljedice, imaju ih i negacije propozicija. Ono što otprilike namjeravam pokazati u ovome nizu jest da odbacivanje bilo koje premise jedne standardne klase argumenata za Božju opstojnost ima metafizički neprihvatljive (dozlaboga neplauzibilne, bizarne, ako ne i protuslovne) logičke posljedice. Drugim riječima, ponuditi reductio ad absurdum ateističkih odgovora na rečene teističke argumente. Nadam se da ćeš, kao i do sada, uživati u čitanju.
S malim kašnjenjem, sretan ti Božić i uspješna nova godina.
@Rochejaquelein u točki (2) odlično si definirao “dokaz” s elokvencijom koja je meni kao osobi koja čitanje filozofske literature smatra gubljenjem vremena naprosto nedostižna. Šteta što je nisi iznio i u raspravi u članku “Izazov scijentizmu: što znanost (ne) može?” pa bi puno toga od samog početka te rasprave bilo puno jasnije. Svejedno, mislim da Fred Delacroix čita i ovo pa ne gubimo ništa.
Ukratko, u potpunosti se slažem s tvojom definicijom i prijedlogom da “pod ‘dokaz’ razumijemo matematički ili logički izvod (opet, niz rečenica ili uređeni skup propozicija koji zadovoljava određene formalne uvjete)”, a ne evidenciju ili dokaznu građu.
Međutim, onda iz toga direktno proizlazi ono što sam u onom drugom članku tvrdio, a to je da se empirijska znanost ne bavi dokazivanjem u smislu matematičkog ili logičkog izvoda, nego naprosto prikupljanjem “dokazne građe”, kako se kolokvijalno nazivaju podaci koji se prikupe tijekom izvođenja znanstvenih eksperimenata ili mjerenja. Raduje me da se u tome izgleda slažemo.
Ono što mene buni jest to što mi se čini da smatraš da se Bog može dokazati isključivo takvim logičkim procesom dokazivanja, što misli recimo i WLC. Da li to možeš malo pojasniti? Konkretno, (1) zar takvo dokazivanje ne počiva na nekim osnovnim nedokazivim pretpostavkama ili barem formalnim pravilima logičkog izvoda koja su također nedokaziva? Također, zanima me (2) iz čega proizlazi da se stvarni svijet uopće ponaša sukladno onome što nam kaže logika i logički izvedeni dokazi?
Primjerice, WLC voli koristiti kozmološki argument koji kaže da sve što nastane ne može nastati bez da ima uzrok svog nastanka, pa tako i univerzum (i onda taj uzrok nalazi ne samo u bogu, već u Bogu). Ako se i složimo sa jednim takvim logičkim izvodom, da li to automatski znači da se univerzum ponaša u skladu s takvom logikom? Suvremena kozmologija nam kaže da je sasvim moguće da je univerzum nastao spontano iz ničega. Uostalom, kvantne fluktuacije su eksperimentalno potvrđene i nema nekog posebnog razloga da ako iz vakuma može spontano nastati subatomska čestica, da ne ne može i čitav univerzum. Ako je to tako, što onda sa logičkim zaključcima koje nudi WLC kad je očito dokazano da nešto može nastati iz ničega spontano? Da li stvarnost treba prilagođavati logici ili logiku stvarnosti?
Ovo o čemu ti govoriš nije ateizam nego filozofska pozicija iz domene gnoseologije ili u užem smislu epistomologije i nije ništa drugo nego stari dobri racionalizam. Ateizam je naprosto odsustvo filozofske pozicije teizma i ne može se definirati na način da se opiše što bi bilo potrebno da se usvoji teizam.
Istina jest da su ateisti u slučaju viših primata obično ujedno i racionalisti pa kad ih netko suoči sa možebitnim postojanjem Boga zahtijevaju da im se predoče racionalni razlozi prije eventualnog prihvaćanja teističke filozofske pozicije. To obično nije moguće jer je cijela filozofija religije u domeni iracionalnog. Amebe nemaju tih problema jer nisu sposobne za nikakvo, pa ni racionalno razmišljanje. Naprosto su ateisti po prirodi. 🙂
Nadalje, govoriti da je ateizam filozofska pozicija, kako smatra Rochejaquelein, zahtjevala bi od tebe da definiraš temelje te svoje pozicije. U slučaju teizma to je Bog, a valjda bi u slučaju ateizma to trebalo biti odsustvo boga. Upravo to cijelo vrijeme turpija Rochejaquelein, jer vjerojatno zna da je jedina stvar koja je teža od dokazivanja Boga upravo dokazivanje njegovog nepostojanja.
Njegov način manipulacije je očit, a pojasnit ću jednostavnim primjerom kojim se koristi na svojem blogu. Tu piše:
—
“Nazovimo tako teističkom teorijom svaku onu teoriju (tj. skup propozicija) koja bilo sadrži propoziciju “Bog postoji” bilo tu propoziciju ima kao svoju logičku posljedicu. … Paralelno definirajmo i ateizam: ateistička je teorija svaka teorija koja bilo sadrži bilo implicira propoziciju “Bog ne postoji”, a ateist je svatko tko za neku teoriju vjeruje da je ujedno ateistička i istinita.”
—
Njegova definicija ateizma ( ateizam = logički preobrat teizmu ) je pogrešna.
Naime, ukoliko vrijedi:
SLUČAJ JE DA teistička teorija sadrži propoziciju “Bog postoji”. ( = Teistička teorija SADRŽI propozicju “Bog postoji”. )
Tad slijedi (logički preobrat):
NIJE SLUČAJ DA ateistička teorija sadrži propoziciju “Bog postoji”. ( = Ateistička teorija NESADRŽI propoziciju “Bog postoji”. )
Logički preobrat se odnosi na predikat (sadrži), a ne na objekat (propozicija “Bog postoji”).
Jednostavniji primjer:
Ukoliko vrijedi:
SLUČAJ JE DA X igra šah. ( = X igra šah)
Tad slijedi:
NIJE SLUČAJ DA X igra šah. ( = X ne igra šah)
On pak postulira:
X igra fudbal ( = X igra NEšah).
A, zašto? Jer ti je bitno da podvali floskulu “sve je to igra” stoga logički preobrat postavlja na objektu (šah), a ne na predikatu (igra) jer mu je bitno da se prihvati polaznica da “svi mi igramo” te na taj način da poistovjeti šah i NEšah (iliti fudbal, ukoliko bi smatrali da fudbal je kontraran šahu).
To je taj retorički trik kao i podvala kojom se koristi.
Ja sam mislio da sam kroz teoriju skupova bio dovoljno precizan… možda i previše, pošto su kolege sa suprotne strane odustale od dokazivanja suprotnog. Možda ih ovo tvoje utrljavanje soli u ranu malo trgne… 😉
Hej, Imbehind…
Kažeš da su “kolege sa suprotne strane odustale od dokazivanja suprotnog”. No ne postoji tu ništa “suprotno” što bi trebalo dokazivati. Želiš rabiti izraz ‘ateist’ u širem značenju nego ja, tako da označava bilo što što nije teist i, već sam ti rekao, slobodan si rabiti jezik kako želiš. To šire značenje jest, pretpostavljam, sasvim legitimno, no isto tako je sasvim irelevantno za bilo što što u tekstu piše. Izraze ‘ateistička teorija’, ‘ateist’ i ‘ateizam’ u tekstu rabim isključivo u smislu u kojem sam stipulirao njihovo značenje i stoga ništa u tekstu niti najmanje ne ovisi o drugim mogućim značenjima – u svakome slučaju ne ovisi o tome preferiraju li ljudi koji sami sebe nazivaju ateistima nazivati ateistima također i amebe, katastarske urede i redne brojeve. (Otprilike kao što pitanje je li neka rečenica u formalnome jeziku neke matematičke teorije teorem ne ovisi niti o jednom značenju izrazā koji se u toj rečenici javljaju osim o značenju danom prethodno uvedenim eksplicitnim definicijama tih izraza.) Uže značenje izraza ‘ateizam’ koje rabim u tekstu također je legitimno: provjeri u bilo kojem rječniku – posebno u bilo kojem filozofijskome rječniku – i to ćeš značenje naći kao jedno moguće (zapravo, najčešće upravo kao glavno) značenje. No, eto, imaš magijsko razumijevanje jezika i zbunjuje te što isti izraz u različitim diskursima može imati različito značenje ili što izraz može imati i uže i šire značenje. Stoga sam ti već rekao da slobodno mentalno zamijeni svaki pojavak izraza ‘ateistička teorija’, ‘ateist’ i sl. nekim drugim, neutralnim izrazima, npr. ‘teorija P’ i ‘osoba koja vjeruje da postoji istinita teorija P.’ Ili, manje proizvoljno, svaki put kada u tekstu vidiš izraz ‘ateist’, čitaj to kao ‘ateist u užem smislu’. Ništa se time ne mijenja.
Rijetko odgovaram na komentare. Ponekad bacim pogled na komentare ispod mojih tekstova i iz pristojnosti pozdravim novoga posjetitelja. Komentare ispod ostalih tekstova ne čitam. No čak i kada bih imao vremena raspravljati u komentarima, ne bi mi se dalo raspravljati s tobom. Među stvarima koje si napisao valjda nema niti jedne koju već stotinama puta nisam čuo i koja je vrijedila truda i vremena napisati je. Ništa što si napisao ne nadilazi razinu klinca koji je netom otkrio Jerryja Coynea i misli da je kazao išta više od logičke pogrješke (ili u najboljem slučaju tek neargumentirane tvrdnje) napisavši nešto poput: “Bog (i sve primitivnije podvrste nadprirodnih vjerovanja) produkt [je] evolucijskog razvoja živčanog sustava u viših životinja (primata i čovjekolikih majmuna), a ne obrnuto. Posve pojednostavljeno, čovjek je stvorio Boga, a ne Bog čovjeka.” Oprosti što sam grub, ali i tvoje znanje i tvoje argumentacijske sposobnosti jednostavno su debelo ispod standarda na koji sam navikao. Ne mislim da si glup, ali puno još žganaca moraš pojesti da bismo bilo ti bilo ja imalo profitirali iz naše razmjene misli.
Naravno, red je sada dati i poneki argument za to što sam napisao. Uzmimo teoriju skupova, kad si je već potegnuo. Matematička logika je u središtu moga profesionalnoga interesa i pristojno sam upoznat sa standardnima (i nekim nestandardnima) teorijama skupova. Ti, s druge strane, govoriš o teoriji skupova, čini mi se, bez elementarnoga poznavanja onoga o čemu govoriš. Kažeš tako: “Ako promatraš termin ateizam kroz teoriju skupova, onda ne možeš reći da postoji skup ateista. Postoji skup teista, a ateisti su svi oni koji ne pripadaju tom skupu.” Sad, rabimo li riječ ‘ateist’ u tom širokom značenju, tako da su ateisti “svi oni” koji nisu teisti, tvrdnja da ne postoji skup ateista može biti istinita, ali može biti i neistinita. Ovisi o nekoliko stvari. Najprije, ovisi o tome što smatraš da točno znači ‘svi oni’. Je li baš doslovno svaka “stvar”, svaki entitet koji nije teist ateist? Uključujući i skupove? Je li prazan skup, na primjer, ateist? Ako doista rabiš riječ ‘ateist’ tako da su i skupovi ateisti, onda si u pravu da ne postoji skup ateista – u nekim teorijama skupova! (Pretpostavimo da govorimo o teorijama skupova koje dopuštaju skupove koji nisu čisti, tj. skupove koji kao elemente mogu imati entitete koji sami nisu skupovi.) U ZFC ne postoji univerzalan skup U, tj. skup kojega su elementi sve što postoji, uključujući njega samoga. Stoga u ZFC ne postoji niti skup {x: x ∈ U & ¬teist(x)}, tj. skup svih ateista. OK. Pogledajmo sad NBG teoriju skupova. NBG razlikuje između skupova (koji sami mogu biti elementi) i pravih klasa (koje su “prevelike” da bi bili elementi). Ne postoji univerzalan skup u NBG, ali postoji univerzalna klasa i tako u NBG, istina, ne bismo imali skup ateista, ali imali bismo (pravu) klasu ateista. No, još bolje, postoje teorije skupova, npr. NF i ML, u kojima postoji univerzalan skup i u kojima tako doista postoji i skup ateista! A ako pak ni ti nisi sklon skupove nazivati ateistima, onda skup ateista postoji čak i u ZFC. Uzmi samo neki proizvoljan skup kojega su svi ateisti članovi, npr. skup svih konkretnih (tj. ne-apstraktnih) entiteta ili skup svih fizičkih objekata ili nešto slično. Nazovimo ga ‘S‘. Tada, pod pretpostavkom da je izraz ‘ateist’ dobro definiran na skupu S – odnosno da za svaki x ∈ S vrijedi da ili x jest ateist ili x nije ateist – jednostavnom instancijacijom aksiomatske sheme separacije dobijaš da postoji skup kojega su članovi svi i samo oni članovi skupa S koji su ateisti. Drugim riječima, ne samo da postoji skup ateista, već to da postoji skup ateista trivijalno slijedi iz aksioma teorije skupova. Ili pak – pod plauzibilnom pretpostavkom da je skup S konačan (fizičkih je predmeta, koliko znamo, samo konačno mnogo) – skup ateista možeš dobiti konačnim brojem primjene aksioma parova i aksioma unije. Itd, itd… Dakle, da sažmem, ako želiš tvrditi da ne postoji skup ateista, obvezan si tvrditi da su ne samo amebe, već i apstraktni entiteti poput skupova također ateisti (što je po sebi semantička ekstravagancija, no u redu), a čak i tada moraš tvrdnju ograničiti na teorije skupova koje ne dopuštaju univerzalan skup.
Sve to, naravno, nema nikakve veze s tekstom, ali, za Boga miloga, Imbehind, u kojoj to situaciji uopće vidiš sebe kao meni zanimljivog sugovornika?
Rochejaquelein out.
To bi bilo točno kad bi netko tko ne igra šah nužno igrao nogomet, ali moguće je da ne igra ni jedno ni drugo. Međutim, u slučaju teizma i ateizma, postoje samo dva skupa koja se ne preklapaju, samo što ljudi skaču iz jednog u drugi.
Ako ne vjeruješ u Boga, nije retorički trik reći da si ateist. Neka treća skupina, npr. ljudi koji nisu ni teisti ni ateisti, nego npr. ‘vjeruju u šah’, jednostavno nije cool. 🙂
@isprobavan Grčki prefiks “a” ne znači “ne”, nego “bez”. Baš kao u riječima amoralan, anarhist ili aseksualan i znači odsustvo neke značajke. Doslovan prijevod riječi ateist bi bio “bezbožac”. Ako je to tako, a jest, onda ateisti nemaju svoj skup, nego jednostavno nisu pripadnici skupa teista, baš kao što sam i rekao. Hoćeš da ti nacrtam vennov dijagram? 🙂
@imbehind
Vennov dijagram bi bio baš super, hvala!
There you go… https://goo.gl/gdNfxE
Ovdje se raspravlja o bogu iz filozofije, a ne onome iz religije. Filozofski bog nije još sišao među običan puk, vjerojatno nikad i neće. Govori se o razlici između politeističkih bogova i onog monoteističkog,
a prešućuje se da je kroz cijeli stari zavjet monoteizam zapravo henoteizam (čak i monolatrizam kao još blaža verzija jer drugi se bogovi katkad i eksplicitno imenuju), dakle zabrana štovanja drugih bogova osim Jahvea, ali ne i njihova eksplicitna negacija. I rano kršćanstvo je počelo henoteistički, što je i normalno s obzirom na nivo prvih kršćana – bili su nepismena, uglavnom podjarmljena raja koja je većim dijelom i sama odrasla unutar politeizma. Tek je rabinski judaizam iz kasnoantičkog razdoblja prvi istinski monoteizam. S nivoa akademske teologije bi se moglo možda i reći da danas konačno imamo monoteizam, ali se praxis štovatelja Boga Oca, Sina i Duha Svetoga, Svete Obitelji, tisuća i tisuća svetaca te štatijaznam više čega ne, kvalitativno baš i ne razlikuje od praktičnog politeizma, ali se zato strahovito razlikuje od filozofskog boga kao eponima prauzroka o kojem je ovdje riječ. Također, bog o kojem je ovdje riječ mogao bi biti i apstraktni deistički bog stvaratelj, a kojeg opet dijeli provalija od teističkog boga-tatice koji voli svoju dječicu i popločava im put kojim koračaju da se jadni ne bi ublatili, nemajući drugog posla u tom golemom kozmosu nego da pazi na svoje kreacije koje je hotimično ostavio u vječnom stadiju potrebe za roditeljem.
Sve u svemu, ateisti uglavnom nemaju problema s poimanjem boga kakvo je opisano u ovom članku, jer to je bog Leibnizov, Descartesov ili Platonov, a taj pak, po riječima jednog filozofa i ateista, B. Russella, osim terminološke i nema neke druge veze bogom iz abrahamskih religija. Ateisti problema imaju uglavnom s trivijalizacijom tog pojma, a tu trivijalizaciju zovemo konvencionalno religijom i nažalost je dominantni sociološki kontekst u kojem se taj pojam (bog) spominje (uz psovke, naravno). Katkad maštam da kad bi bog stvarno postojao, mora da bi se smijao kako ga karikaturalno doživljavaju njegovi najodaniji proponenti. Mislio bi: opraštam im sve gluposti samo zato što me tako dobro zabavljaju.
Ipak i bez obzira na nemala neslaganja (i katkad dosadu zbog, po mom skromnom i grešnom sudu, previše “piljenja” oko očitih detalja), pohvala autoru na trudu i štivu za čitanje koje odudara od jednostavnih apologija. Samo.. kao što rekoh, bog u kojeg je vjerovala moja nepismena prabaka i ovaj ovdje, dvojica su…
@Vyhor, misliš da bi se današnje kršćanstvo ili u užem smislu katoličanstvo moglo smatrati monoteizmom u bilo kojem kontekstu? (ili si mislio samo na klasični rabinski judaizam?)
U praksi kršćanstvo, a napose katolicizam, nikad nisu prema van izgledali kao monoteizam. Što mislim s ovim “prema van”? Zamisli da si kao dr. Who prostor-vremenski putnik i pokušavaš naučiti o katoličanstvu direktno promatrajući svu tu šaroliku ikonografiju bez poznavanja teoretskih detalja iz akademske teologije. Da o katoličanstvu skupljaš znanje pričajući s pukom na seoskim procesijama, na proštenjima i kirvajima. Da skupljaš znanje u komunikaciji s prosječnim ljudima kao što je moja spomenuta pokojna prabaka, umjesto sa samozvanim i samoproglašenim profesionalnim tumačima božjeg uma. Što bi zaključio iz te kakofonije ikona, svetišta, relikvija, svetaca, kipova, hramova posvećenim ovom-onom…? Recimo da si prije toga bio u antičkoj Grčkoj pa radiš poredbenu analizu (jer ti kao putniku kroz prostor-vrijeme nije problem skakati čas amo, čas tamo). Zar bi vidio neku bitnu razliku između njihovih svetišta i ovih danas, njihovih bogova i ovih današnjih polubogova-svetaca, njihovih vidjelica i proročica i ovih današnjih međugorskih, fatimskih itd itd.. I napose, zar bi vidio neku razliku u odnosu samih ljudi prema toj pitoresknoj ikonografiji? Mislim da ne. Mislim da bi zaključio da je bit ostala ista, a da su promjene tek kozmetičke.
I onda je malo tko mario za Platonovog Demiurga osim rijetkih učenih faca. I danas malo tko mari za apstraktnog boga stvoritelja. Taj stvaralački aspekt vrhunaravnog kreatora koji u raspravama s vjerničkim apologetima igra primarnu ulogu, u stvarnom životu prosječnog vjernika ne igra nikakvu ulogu, kao što niti Brahman u hinduizmu, apstraktni bog stvoritelj, ne znači nikome ništa osim svećenicima samim, a narod koji jedva da znade za njega štuje one narodu bliže bogove: Šivu, Višnua, Ganešu, Kali itd.. Tako i katolički puk štuje svece njima bliske, štuje Sina, štuje Mater, štuje i onaj roditeljski, očinski, skrbnički, tutorski aspekt boga samoga, dok ga za onaj kreatorski boli đon. Više bogva ili jedan s mnogo lica, u čemu je razlika?
Pozdrav, Vyhor, hvala na čitanju i komentaru.
Čarobni svijet ateizma tekst je iz naravne teologije, ne iz povijesti niti sociologije religije i stoga ću samo preskočiti tvoju tvrdnju o navodnome henoteizmu Staroga zavjeta i ranoga kršćanstva.
Iako želiš povući nekakvu oštru granicu između “Boga filozofā” i “Boga kršćanā”, na primjer, ta granica jednostavno ne postoji. Postoje razlike, naravno, utoliko što posebne religijske tradicije tvrde o Bogu mnoge stvari o kojima naravna teologija šuti, ali ništa što sam napisao niti kršćanin niti musliman niti deist ne bi trebao vidjeti kao neistinito ili sporno. Pojam Boga u kršćanstvu bogatiji je od pojma Boga naravne teologije, ali tvrdnje kršćanstva ne protuslove tvrdnjama naravne teologije, već ih štoviše pretpostavljaju. (Otprilike kao što niti moja tvrdnja da je ispred mene staklena čaša niti nečiji prigovor da je čaša zapravo plastična ne protuslove tvrdnji da ispred mene jest čaša.) Bog o kome pišem, Bog naravne teologije, jest ujedno Bog svetoga Pavla i Ivana Evanđelista, crkvenih otaca i crkvenih naučitelja – i, uostalom, Bog Nicejsko-carigradskoga vjerovanja koje je tvoja nepismena prabaka svake nedjelje recitirala na misi. Što je tvoja prabaka pritom točno vjerovala, slike i metafore koje je rabila, naprosto je nebitno, bilo za ono o čemu pišem bilo za ikakvu sadržajnu kritiku kršćanske metafizike. Nebitno je u istome smislu u kojem je za kritiku marksizma nebitno što je vjerovao moj nepismeni djed ili što vjeruje pijana pankerica na Monteparadisu. Nebitno u istome smislu u kojem su za raspravu o biološkoj evoluciji nebitni klinci koji ne znaju da su teleologijski nabijene formulacije tek nedoslovni i pragmatično skraćeni opisi neteleoloških procesa. Itd.
Mala terminološka napomena. Ovo je, još jednom, tekst iz naravne teologije – i time tekst iz metafizike. Različite teorije stoga klasificiram tako da klasifikacija iznese na vidjelo metafizički značajne sličnosti i razlike između različitih teorija, prije svega sličnosti i razlike u razumijevanju, nazovimo to tako, fundamentalnoga ustrojstva stvarnosti. Teorije koje eksplicitno tvrde ili čija je logička posljedica da postoji jedinstven osoban transcendentan stvoritelj svijeta – neovisno o karakteristikama tih teorija koje bi nam bile zanimljivije u nekim drugim kontekstima – stavljam stoga u jednu taksonomijsku ladicu, teorije koje tvrde ili impliciraju da takav entitet ne postoji stavljam u drugu, a teorije iz kojih ne slijedi niti jedno niti drugo stavljam u treću. Kako je uobičajeno, na prvu sam ladicu nalijepio etiketu ‘teističke teorije’, na drugu ‘ateističke’, na treću ‘agnostičke’. Deizam u toj klasifikaciji, standardnoj u naravnoj teologiji, jest teistička pozicija: bez obzira na sociologijski, historiografski, etički i kako-sve-ne zanimljive razlike između deizma i kršćanstva, zajedničko im je shvaćanje “ultimativne stvarnosti” kao jedinstvenoga osobnoga transcendentnoga stvoritelja. Kako rekoh, to je ono što nam je ovdje metafizički zanimljivo. Deizam je u tome smislu i kontekstu vrsta teizma. U nekome drugome kontekstu – zanima li nas, recimo, povijest različitih religijskih tradicija, društvene funkcije religije, odnos religije i etike i sl. – moglo bi biti prikladnije upotrijebiti neku drugu klasifikaciju i one se de facto ponekad rabe. Nisi li sklon magijskome shvaćanju jezika i ako te stoga ne zbunjuje ideja da se isti skup stvarī može, ovisno o teorijskim potrebama, klasificirati na različite načine i da isti jezični znak u različitima kontekstima može označavati različite stvari, to bi trebalo biti jasno. Dakle, da, sve što sam do sada napisao i sve što ću napisati odnosi se na deizam koliko i na kršćanstvo ili islam. Duh… 🙂 Također, između ‘Bog’ i ‘bog’ u tekstu leži važna značenjska razlika.
E sad, o piljenju… Tu ne mogu pomoći, oprosti. Namjera mi je napisati tekst koji bi relativno lako mogli čitati bistri neprofesionalci i stoga se moram zadržavati i pojašnjavati stvari koje će znalac prepoznati kao očite. S druge strane, namjera mi je također da tekst bude prihvatljivo štivo profesionalnim filozofima i stoga se moram zadržavati na distinkcijama čiju važnost netko izvan ceha ne će odmah uočiti. Ktome uglavnom pišem vrlo oprezno, važući implikacije svake fraze i formulacije i anticipirajući moguća nerazumijevanja i prigovore. “Piljenje” tako dijelom uklanja i primjedbe koje vjerojatno nikome drugome tko će pročitati tekst ne će pasti na pamet, ali umiruju moju intelektualnu savjest. 🙂
Još jednom, hvala na komentaru i pohvali. Sretan ti Božić i sve najbolje u novoj.
Slažem se, međutim volio bi čuti mišljenje kolega konervativaca koji su vjernici.
@rochejaquelein, ajde da i ja budem malo grublji, pa nismo djeca… (valjda)…
Gubitak vremena je bilo kakav dijalog sa neiskrenim sugovornikom, kakvim si se upravo prikazao. Ne mogu reći da takvu neiskrenost nisam i očekivao nakon onoga što sam napisao, jer aplogeti to obično i rade kad ih suočiš sa realnošću – potonu u neku svoju paralalnu… Međutim, sad izgleda želiš vlastito samozavaravanje, iz kojeg i proizlazi tvoja neiskrenost, magično transplatirati u um ostalih koji ovo čitaju. No, to ne ide baš tako kod osoba koje nisu sklone samozavaravanju, za razliku od vas teista, pa mogu sami razabrati kamo tvoja retorika vodi.
Naime, možeš imati i 3 doktorata iz matematičke logike kad umjesto da to znanje koristiš konstruktivno ono ti nažalost, i sasvim izvjesno, služi samo kao fancy štaka u neproduktivnim filozofskim raspravama koje si izgleda naučio voditi. Jer, jedno je nadmetati se sa “zanimljivim” istomišljenicima oko toga tko će bolje afirmirati kolektivnu fantaziju oko koje ste se okupili, a drugo je suprostaviti vlastito mišljenje nekome tko se s njim fundamentalno ne slaže i može argumentirati zašto se ne slaže. Jasno mi je da ti u toj ulozi nije ugodno pa umjesto da kreneš sa argumentima, sada ti posežeš za ad hominemom, nakon čega prilično sofisticticirano ali vrlo očigledno daješ petama vjetra jer ti je, kao, postalo “nezanimljivo”. 🙂
Nadalje, dok sam čitao ovu tvoju litaniju, nije mi u oči mogao ne upasti tvoj elokventan ali slon-u-staklari nespretan pokušaj obrane stajališta kako su ateisti oni koji “impliciraju propoziciju “Bog ne postoji”” od mojih nemuštih pokušaja da ga pobijem. Možda je to iz puke neopreznosti, jer nasuprot tebe ipak stoji osoba čije su “argumentacijske sposobnosti jednostavno debelo ispod standarda na koji si navikao” ili si se naprosto prejeo žganaca prije nego što si išao odgovorati, ne znam… Ali vidi, upravo si potrošio najmanje sat vremena kako bi uspješno dokazao da čitava tvoja serija članaka, na koju si utrošio barem 20 sati, ima smisla jedino u slučaju kad bi pod pojmom “ateizam” podrazumijevali isključivo najuže moguće značenje pojma, kao što uostalom i sam tvrdiš kako u člancima tako i u uvodu ovog zadnjeg odgovora.
Čestitke! 😀
Međutim, iako nerado moram priznati da sada vidim kakav takav smisao u seriji tvojih članaka, osjećam obavezu (ali i perverzno zadovoljstvo) da ti priopćim kako definiciju ateizma koja daje smisao tvojem magna opusu dijeli vrlo mali broj ateista, obično noobova i valjda još vas par mega mozgova iz sjemeništa. Predlažem da to uglaviš u disclaimer poviše svakog članka kako više ne bi dovodio ljude u zabludu. 😛
Usput recimo i slijedeće – pošto izgleda sebe definiraš kao profesionalnog filozofa (ako sam dobro razumio), brine me očit nedostatak profesionalne etike i discipline u pristupu logičkoj argumentaciji kojeg si izabrao koristiti – umjesto da pošteno braniš svoje filozofsko stajalište teizma, jer očito naslućuješ da je neobranjivo, ti radiš slijedeće: Prvo definiraš ateizam na način “Bog ne postoji”, što je najuža i većinom kolokvijalna definicija, pa onda umetneš malo filozofskog tehno blebetanja, da bi se nekako dovukao do (upitnog) zaključka da je ateistička pozicija (kako je ti definiraš) u “najboljem slučaju dobrano neplauzibilna”. I onda valjda očekuješ od čitatelja laika, jer profesionalni filozof sebi ne bi dozvolio tako nešto, da napravi “leap of faith” sa (nedokazanog) zaključka da je ateistička pozicija u “najboljem slučaju dobrano neplauzibilna” na poziciju da ako je već pozicija ateizma “neplauzibilna”, onda mora da je pozicija teizma ne samo plauzibilna, već i, što da ne, racionalna pozicija koju bi osoba trebala zauzeti. How lame is that? Nemaš nikakve jače argumente ili intelektualno pošteniji pristup obrani teze o postojanju svog Boga od ovoga okolišanja i navlačenja koje si prerušio u filozofiju?
Štoviše, sad kad pažljivije čitam što si pisao, čitava tvoja argumentacija je u osnovi bespravno sagrađena teistička kula od karata koja počiva na tvrdoj definiciji ateizma. Jer, slijedeći tvoju vlastitu logiku i u sklopu iste, i samo postostojanje Boga postaje “u najboljem slučaju dobrano neplauzibilno” bez definiranja ateizma na način na koji ti to radiš – kao tvrdog, “Bog ne postoji”, ateizma, a ako već spominjemo filozofiju kao profesiju, i sama formulacija tvog zaključka “u najboljem slučaju dobrano neplauzibilno” je formalna logička pogreška u argumentaciji koju zovemo pozivanje na vjerojatnost (ili nevjerojatnost). 🙂
Mene osobno tvoja pozicija koju si iznio u članku i odgovorima asocira na varijantu izvrnute logike Russlovog čajnika – Ako netko tvrdi “U orbiti oko Jupitera NE nalazi se čajnik” i ako možemo bez sumnje dokazati da se to nikako ne može logički tvrditi (a ne samo, kao u tvom slučaju, sramežljivo napisati da je tvrdnja “u najboljem slučaju dobrano neplauzibilna”), kako onda iz tog dokaza proizlazi da se u orbiti oko Jupitera doista i nalazi čajnik? Da li se na to svodi čitava tvoja argumentacija 😛 Uz to, sigurno bi postojali i likovi koji bi na sličan način krenuli dokazivati ne samo da u orbiti oko Jupitera postoji čajnik, i ne samo da je taj čajnik žute boje, nego da je to baš njihov osobni Čajnik, bez kojega su izgubljeni jer nemaju iz čega piti čaj. 😀
Kad se i ja dadem nagovoriti na svašta… 🙂
Hej, Ibehind…
(1) Priznajem da sam u svome prethodnome komentaru bio neugodniji nego mi je navika, ali frustrirajuće je kako uspijevaš još uvijek promašiti smisao i teksta i mojih komentara i uporno ustrajati na nečemu što je potpuno nebitno. Uh… Hajdemo ispočetka i pokušaj ovo pročitati polako. Što pokušavam napraviti u Čarobnome svijetu? Najprije pojasnimo što ne pokušavam. Nije mi cilj opisati i komentirati konkretne pojedince ili grupe koji sebe nazivaju ateistima, njihova vjerovanja i jezične prakse. To rado prepuštam sociolozima i psiholozima. Naprotiv, cilj mi je, posve općenito, utvrditi određene logičke odnose među tim-i-tim propozicijama. Preciznije, cilj mi je pokazati da negacija propozicije “Bog postoji” (∃xBx), tj. propozicija “Bog ne postoji” (¬∃xBx), ima (u konjunkciji s nekim drugim plauzibilnim pretpostavkama) neke neobične – zapravo, bizarne i racionalno neprihvatljive – logičke posljedice. Na primjer, tvrdit ću da onaj tko ∃xBx smatra neistinitim, tj. tko ¬∃xBx smatra istinitim, mora (ako je racionalna osoba) ujedno kao istinite prihvatiti – u najboljem slučaju! – takve tvrdnje kao što su da ne postoje kontingentne činjenice i da je svijet takav kakav jest metafizički nužan. U malo gorem slučaju, prisiljen je na radikalni skepticizam, tj. na tvrdnju da sam nema nikakvih opravdanih vjerovanja o vanjskome svijetu. U još gorem – pa, ostavimo to za sada tajnovitim. Primijeti sada da to što sam rekao niti najmanje ne ovisi o ovoj ili onoj definiciji izraza ‘ateizam’! Naravno, morao sam za skupove propozicija koje kao posljedicu imaju propoziciju ¬∃xBx odabrati neko ime (jer je, očito, ‘skupovi propozicija koji…’ predugo i stilski nespretno), a htio sam neko ime i za one koji propoziciju ¬∃xBx smatraju istinitom, kao i ime za stajalište da je ¬∃xBx istinita. Odabrao sam tako nazive ‘ateističke teorije’, ‘ateisti’ i ‘ateizam’. Tvoj je prigovor – i to jedini prigovor koji se imalo dotiče sadržaja teksta – da su ti nazivi neprikladni jer izrazi ‘ateist’ i ‘ateizam’ imaju, ili bi trebali imati, puno šire značenje od značenja u kome ih ja koristim. Što je bio moj odgovor? Umjesto da se prepirem s tobom oko semantike, lijepo sam kavalirski odgovorio: “Neka ti bude, odaberi ime koje god želiš.” Naime, kao što bi, je li, ruža jednako mirisala i ako je nazoveš ‘bršljan’, tako i argument da onaj tko smatra da ∃xBx nije istinito mora ujedno tvrditi vrlo bizarne stvari ostaje valjanim pa nazvao ti njega ‘ateist’ ili ‘šmateist’. Samo pazi! Ti – koliko se dade zaključiti iz tvojih komentara – također smatraš da nije istina da Bog postoji i stoga si i ti, ako će moji argumenti držati vodu, racionalno prisiljen prihvatiti te bizarne posljedice. Opet, nazvao ti sebe ovako ili onako i posve neovisno o tome kako si sklon rabiti ovaj ili onaj izraz. (A jednako, nagađam, vrijedi više-manje za sve koji sebe nazivaju ateistima.)
Hajdemo sada istu stvar pokušati objasniti na jedan drugi način. Recimo da te pitam smatraš li ∃xBx istinitim ili neistinitim. Koliko vidim, imaš sedam mogućih odgovora:
i) ∃xBx je istinito;
ii) ∃xBx je neistinito;
iii) ∃xBx ima neku treću istinitosnu vrijednost (time se obvezuješ na neku neklasičnu viševrijednosnu logiku);
iv) ne može se znati koja je istinitosna vrijednost ∃xBx (možda se čak to nužno ne može znati);
v) ‘∃xBx’ je besmislica, nema baš nikakvo značenje i ne označava nikakvu tvrdnju koja bi mogla biti bilo istinita bilo neistinita bilo imati ikakvu drugu istinitosnu vrijednost;
vi) nemam pojma;
vii) ne razumijem pitanje.
Zanemarimo komplikacije vezane uz (iii) i pretpostavimo neku klasičnu logiku. Odgovor (v) također možemo zanemariti: to su u prvoj polovici prošloga stoljeća pokušavali tvrditi logički pozitivisti, no taj je projekt neslavno propao. Očito svi izrazi u ‘Bog postoji’ imaju značenje, a ‘Bog postoji’ je sintaktički sasvim ispravna izjavna rečenica i stoga ima smisla pitati za njenu istinitosnu vrijednost. Što s (ii)? Moj je cilj pokazati da iz (ii) slijede neke neistinite propozicije (da malo ublažim retoriku). Ako je tako, jednostavnim modus tollensom slijedi da je (ii) također neistinito. No ako je (ii) neistinito, onda (u klasičnim logikama) slijedi da je (i) istinito. (Odatle pak slijedi i da je (iv) neistinito te ni agnosticizam nije prihvatljivo rješenje.) Primijeti još jednom da ništa tu ne ovisi o tome koje ćemo etikete nalijepiti na one koji prihvaćaju neku od tvrdnji (i)-(vii). Nazvali mi ateistima samo one koji prihvaćaju (ii), one koji prihvaćaju bilo (ii) bilo (iii), ili pak sve one koji prihvaćaju bilo što od (ii)-(vii), zajedno s amebama, ratnim operacijama i matematičkim funkcijama, nema to ama baš nikakav utjecaj na sam argument.
Dakle, valjda je sada jasnije, suprotno od toga što tvrdiš, ne samo da ništa presudno u tekstu ne ovisi o tome da koristim “isključivo najuže moguće značenje” izraza ‘ateizam’, već, kako uporno ponavljam, ne ovisi uopće o tome hoću li rabiti taj ili neki sasvim deseti izraz poput ‘pozicija P’. Sve što tvrdim je ovo: ako misliš da Bog ne postoji, moraš tvrditi lude stvari i jedini racionalni izbor je smatrati da Bog postoji. Bile amebe ateisti ili ne.
(2) Sada kada smo to riješili, hajdemo ipak baciti pogled na – ponavljam, za tekst sasvim irelevantno – pitanje koja je “ispravna” definicija izraza ‘ateizam’. Jesam li taj izraz odabrao zbog nepoznavanja jezika ili pak jer sam želio nekako uzrujati ljude koji se identificiraju kao ateisti? Ma sigurno zato što sam te, jezuitski prepredeno, pokušao pokatoličiti? Kažeš da način na koji rabim izraz ‘ateizam’, definiciju ‘ateizma’ koju sam dao u tekstu, “dijeli vrlo mali broj ateista, obično noobova i valjda još vas par mega mozgova iz sjemeništa.” OK. Dvije stvari. Prvo, smatraš li također da vrlo mali broj onih koji se nazivaju ateistima smatra da Bog ne postoji? Da vrlo mali broj njih misli da je ∃xBx neistinito – ili, što je u klasičnim logikama ekvivalentno, da je ¬∃xBx istinito? Ako da, onda se moj tekst doista tiče samo vrlo maloga broja njih. Ako pak misliš – a misliš, zar ne? – da ipak malo veći broj njih misli da je ∃xBx neistinito, onda se moj tekst tiče, eto, ipak malo većeg broja njih, neovisno o definiciji ateizma kojoj su skloni. (A ako bi mi htio kazati da većina ateista prihvaća neku neklasičnu logiku, odgovorio bih ti da je to vrlo malo vjerojatno: prije bih rekao da je vrlo mali broj ateista upoznat i s elementarnom logikom.) Drugo, jesi li možda pogledao u koji rječnik značenje riječi ‘ateist’? Ne? Sve pet.
Kako sam dušica od čovjeka, olakšat ću ti posao. (Dam ti autora i godinu pa guglaj ako želiš.) U Pence (2000) je značenje za koje kažeš da ga “dijeli vrlo mali broj ateista, obično noobova”, zamisli, jedino značenje (“the belief or position that God does not exist”); Filipović (1989), iako razlikuje “dogmatski” i “kritički” ateizam (i mrmlja nešto o Marxu, kako je to već bio običaj), “poricanje opstojanja boga (ili bogova)” navodi kao jedini filozofijski relevantan smisao; Runes (1962) iznosi dvije uporabe izraza, “doslovan prijevod” (“The belief that there is no God”) i “manje strogu” (“non theistic”); Audi (1999) također daje dva smisla, “široki” (“merely not believing in God”) i “stroži” (“a belief that there is no God”) za koji kaže da je postao standardni. Vidi vraga, nitko od njih ne daje prednost “ispravnoj” definiciji, ako je uopće znaju. I nigdje ni naznake da bismo za amebe i skupove mogli reći da su ateisti. Hm… Je li možda (ali, ono, samo možda) najjednostavnije objašnjenje to da ekipa s “Ateisti i agnostici Hrvatske” i srodnih virtualnih okupljališta, slijedeći zbunjole poput Hitchinsa, rabi izraz ‘ateizam’ u vrlo nestandardnome smislu? Što kažeš?
Manje sarkastično, kvarenje i mijenjanje značenja izraza čini mi se čestom boljkom među ateistima. Ne samo ‘ateizam’, već i uporaba riječi poput ‘skeptik’, ‘racionalizam’, ‘humanizam’ itd. znaju jako odudarati od standardnoga. Ali, što ćeš, tako to valjda ide. Sam sam semantički liberal i više-manje mi je svejedno kako odlučiš koristiti koju riječ – dok god se potrudiš izbjeći nesporazum dovoljno preciznim, bilo kontekstualnim bilo eksplicitnim, specificiranjem načina na koju tu riječ rabiš. Kako se to radi, možeš lijepo vidjeti u tekstu kojega komentiramo.
(3) Neka je p propozicija ∃xBx i neka je q neka propozicija za koju iz neovisnih razloga vjerujemo da je neistinita, u idealnome slučaju zato što je protuslovna. Osnovni moj argument ima sljedeću strukturu: “Ako ¬p, onda q. Ali ¬q. Dakle, ¬¬p. Dakle, p.” Ništa više od elementarne logike nije potrebno da bi se taj argument prepoznao kao valjan. Radi se o uobičajenome načinu zaključivanja: pretpostaviš negaciju tvrdnje koju dokazuješ, pokažeš da ta pretpostavka vodi do neistinite konkluzije i stoga zaključiš da je pretpostavka također neistinita, tj. da je tvrdnja koju si htio dokazati istinita. Ne ću tvrditi da su logičke posljedice propozicije ¬∃xBx logički protuslovne, ali hoću da su metafizički nemoguće, iz čega slijedi i da je ¬∃xBx metafizički nemoguća. Ničega tajanstvenoga niti neiskrenoga u tome argumentu nema. I očito nema nikakve paralele s Russellovim čajnikom. No, naravno, razumjeti to zahtijeva barem minimalnu upoznatost s elementarnom logikom. Mislim li da je to jedini način za dokazati Božju opstojnost? Ne, naravno. Zašto bih to mislio? Većinu klasičnih teističkih argumenata smatram uspješnima. Svi oni imaju sposobne branitelje i ne da mi se tu izmišljati toplu vodu. No, neizravni argumenti poput planiranoga daju nam vidjeti koje su logičke posljedice propozicije ¬∃xBx, tj. koju smo sliku svijeta prisiljeni prihvatiti ako smatramo da nije istina da Bog postoji. O tome se piše relativno rijetko, a čini mi se da tu imam što reći.
Čitaj polako, nije teško jednom kad se navikneš.
Pusa iz sjemeništa. 😉
I sama činjenica da si se posve povukao u svoju užu specijalnost i komuniciraš nekakvim hijeroglifima pokazuje koliko si uvjeren u ispravnost svojih tvrdnji i intelektualno poštenje načina na koji te tvrdnje predstavljaš. Podsvijest is a bitch, ha?
Uz to, i dalje ustrajavaš na gubljenju vremena dokazujući ono što si već dokazao – da je tvoj članak relevantan jedino ukoliko se pod pojmom “ateizam” razumijemo najuže moguće značenje tog pojma. Obzirom da si to već evo nekoliko puta uspješno dokazao, predlažem da povučeš konzekvence i promijeniš naslov članka barem u “Čarobni svijet tvrdog ateizma”. Ili, ako tvrdoglavo ustraješ u tome kako je moja primjedba irelevantna, čemu ovo opetovano pojašnjavanje što si htio reći? Jer, ne moraš ti meni objašnjavati što znači pojam ateist ništa više nego što bi ja tebi trebao objašnjavati što bi to bio kršćanin. Ili možda misliš da moraš i da bolje znaš što znači biti ateist? 🙂
Ali krenimo redom.
Da li ti misliš da su tvrdnje “Mislim da Bog ne postoji” i “Ne mislim da Bog postoji” istoznačnice? Znam da ne misliš, ali onda to jasno i napiši. Prva predstavlja tvrdi ateizam (II), a druga opisuje ateizam u njegovom općem obliku, tj. ona je takva da vrijedi za sve ateiste kojih se bilo tko može sjetiti (pa i ti u točkama II-VI), a samim tim je i najtočnija moguća, bez obzira što bilo tko kaže, uključujući i sve tvorce rječnika ovog svijeta (na koje se pozivanje zove logička pogreška pozivanja na autoritet, tako svojstvena vama teistima da je maltene vaš trademark). Začudo, uporno izbjegavaš priznati validnost te definicije jer onda ne bi mogao zaključiti da “ako je (ii) neistinito, onda (u klasičnim logikama) slijedi da je (i) istinito” što i sam priznaješ da je cilj cijelog članka. Da si u svojoj logičkoj analizi imao poštene namjere, onda bi napisao cijeli članak i ne bi ni jednom napisao riječ ateizam i spominjao ateiste, nego bi se bavio teologijom i propozicijom “Bog ne postoji”, ali to nisi napravio nego spominješ ateiste i sada ti nije pravo što ti se javljaju ateisti koji osporavaju premise tvoje logike. Uostalom, što bi prema tvojem očekivanju tvrdi ateisti trebali napraviti? Dokazivati nepostojanje Boga kao odgovor na tvoj članak? 🙂 Zato i tvrdim da je tvoj pristup nepošten jer znaš da ga druga strana ne može direktno braniti.
Što se mene osobno i tvoje tvrdnje kako ja “smatram da nije istina da Bog postoji”, nisam siguran na kojeg Boga misliš? Zeusa, Odina, Tora, Mitru, Amon Ra, Jehovu, Allaha ili neko drugo božanstvo? Pretpostavljam da ti vjeruješ da Jehova postoji, što te čini (vjerojatno) tvrdim ateistom što se tiče ostalih nabrojanih božanstava. Ako je to tako, onda smo najvećim dijelom istomišljenici, jedino ja idem i još jedan korak dalje i smatram da ni jedno od navedenih božanstava ne postoji. (Zapravo idem dva koraka dalje, ali ovo nije rasprava o atiteizmu, nego ateizmu). Što nas dovodi do tvojeg idućeg direktnog pitanja:
“Prvo, smatraš li također da vrlo mali broj onih koji se nazivaju ateistima smatra da Bog ne postoji?”
Iako sam ti maločas defakto napisao da sam tvrdi ateist, kad bi mi postavio pitanje da li je to apsolutna definicija moje filozofske pozicije, brzo bi se ispravio i uzmaknuo u smijeru “Ne mislim da Bog postoji” ateizma, jer ako ti meni želiš tvrditi da Bog postoji, onda je teret dokaza na tebi i ne želim ti olakšavati posao. Da je to ispravno, pokazuje i ovaj tvoj članak gdje pokušavaš dokazati Boga osporavanjem pozicije tvrdog ateizma. Ponavljam, zašto ne pokušaš dokazati Boga na neki direktniji način umjesto preko leđa tvrdih ateista koji nisu u poziciji da se brane?
Kao što sam upravo napravio ja, tako to radi i velika većina ateista sa vrlo dobrim razlogom i to je odogvor na tvoje pitanje. Međutim, neovisno o tome što sam i kako se identificiram ja i moji prijatelji ateisti, i dalje tvrdim da je definicija ateista kao osobe koja ne misli da Bog postoji najopćenitija, a time i ne samo primjenjiva na amebe, nego i najtočnija. (Jer su i amebe ateisti, sasvim sigurno)