Scijentizam možemo definirati kao ideologiju koja „izdiže znanost iznad ostalih tumačenja života“, a karakterizira ga „pretjerano povjerenje u metode prirodne znanosti koje se primjenjuju u svim područjima istraživanja.“[1] Riječ je o razmišljanju „kako je samo znanstvena spoznaja pravo znanje – da ne postoji racionalan, objektivan oblik istraživanja koji nije grana znanosti.“[2] Ili drukčije rečeno: „[S]cijentizam je pristup po kojemu je znanstvena spoznaja jedino pravo znanje te zapravo i ne postoji racionalan i objektivan način istraživanja koji ne bi bio znanost. Tako je znanost u sebe apsorbirala svu ljudsku racionalnost.“[3] Scijentizam i danas zastupaju neki mislioci poput tzv. novih ateista: Richard Dawkins, Sam Harris, Daniel Dennett i pokojni Christopher Hitchens da nabrojim samo najpoznatije. Radi preciznosti valja napomenuti kako unutar scijentizma postoje dvije struje: 1) jaki/tvrdi scijentizam koji smatra da je empirijska znanost jedini izvor našega znanja o svijetu i 2) slabi/blagi scijentizam prema kojem je empirijska znanost najbolji izvor racionalnih vjerovanja o svijetu (valja imati na umu da prema slabom scijentizmu druga područja istraživanja imaju svoju vrijednost, ali su daleko inferiornija prirodnim znanostima).[4]
J. P. Moreland i William Lane Craig u svojoj nam knjizi „Philosophical Foundations for a Christian Worldview“ dodatno mogu pomoći razjasniti razliku između jakoga i slaboga scijentizma. Oni pišu da je jaki scijentizam
„stajalište kako je neki iskaz ili neka teorija istinita/racionalna ako i samo ako (akko) je znanstveni iskaz, odnosno [znanstvena] teorija. Odnosno, [neki iskaz ili neka teorija istinita/racionalna je] akko je riječ o dobro utvrđenom iskazu ili teoriji, koja je uspješno oformljena, testirana i korištena u skladu s odgovarajućom znanstvenom metodologijom. [Prema takvom stajalištu] ne postoje istine osim znanstvenih istina, a čak i kada bi postojale, ne postoji razlog vjerovati u njih.“[5]
Međutim, jaki scijentizam nije iskaz znanosti, već iskaz drugoga reda o znanosti iz filozofije prema kojem su jedino znanstveni iskazi istiniti i/ili racionalni smo vjerovati jedino u njih.[6]
S druge strane,
„zastupnici slaboga scijentizma dopuštaju postojanje istinâ neovisno o znanosti i čak su voljni dati im neki minimalni, pozitivni status racionalnosti bez potpore znanosti. No zastupnici slaboga scijentizma i dalje drže kako je znanost najvrjednije, najozbiljnije područje ljudskoga znanja te ujedno posjeduje najveći autoritet. Svaka druga intelektualna aktivnost inferiorna je znanosti. Nadalje, skoro pa i ne postoje granice znanosti. Prema slabom scijentizmu, nema toga područja koje znanstveno istraživanje ne može rasvijetliti. Do one mjere do koje neki problem ili vjerovanje izvan znanosti može dobiti znanstvenu potvrdu ili biti sveden na znanost, do te mjere problem ili vjerovanje postaje racionalno prihvatljivo. Moglo bi se govoriti o intelektualnoj, pa čak i moralnoj obvezi nastojanja korištenja znanosti da se riješe problemi u drugim područjima, koje dosad znanstvena metodologija nije dotakla. Primjerice, trebali bismo riješiti probleme u pitanjima uma metodama neurofiziologije i računarske znanosti.“[7]
Valja primijetiti i to da slabi scijentizam tvrdi kako područja izvan znanosti dobivaju na snazi, na racionalnosti ako imaju potporu znanosti, no to ne vrijedi obratno. Uzmimo, primjerice, vjerovanje da je svemir počeo postojati. Prema slabom scijentizmu, dobri znanstveni argumenti daju dodatnu potporu filozofskim i teološkim argumentima za početak postojanja svemira, no pobornici slaboga scijentizma ne smatraju da vrijedi obrnuto, odnosno da dobri filozofski i teološki argumenti za početak postojanja svemira povećavaju racionalnost takvog vjerovanja koje se izvorno temeljilo samo na znanstvenim argumentima.
Nadam se da sada postaje jasno što bi trebalo označavati „pretjerano povjerenje“ u metode prirodne znanosti. No postoji jedan problem kako za pobornike jake verzije tako i za pobornike slabije verzije scijentizma: znanost posjeduje mnoga ograničenja, što predstavlja izazov scijentizmu. O kojim je to ograničenjima znanosti uopće riječ? Što je to izvan dohvata znanosti? Ili drukčije rečeno: što to znanost ne može? William Lane Craig u svojoj je prvoj debati s Peterom Atkinsom, još davne 1998. godine, istaknuo sljedeća područja koja nisu dostupna znanstvenoj metodi[8]:
- logičke i matematičke istine ne mogu se dokazati znanošću jer ih ona pretpostavlja, a dokazati ih znanošću predstavlja kružno dokazivanje;
- metafizičke istine poput „postoji vanjski materijalni svijet neovisan o našem umu“, „svijet je inteligibilan“, „postoje drugi umovi izuzev mojega“ ili „svijet nije stvoren prije pet minuta s prividom starosti“ racionalna su vjerovanja koja ne mogu biti znanstveno dokazana i – kao u slučaju logičkih i matematičkih istina – znanost te istine već pretpostavlja;
- etička vjerovanja o vrijednosnim sudovima nisu dostupna znanstvenoj metodi: ne možemo znanošću dokazati da je ono što su nacistički znanstvenici činili u koncentracijskim logorima doista bilo zlo;
- estetski sudovi također su izvan dohvata znanosti: ne možemo znanstveno dokazati lijepo ili ružno;
- konačno, ni sama znanost ne može biti opravdana znanstvenom metodom jer se znanost temelji na samom znanošću nedokazivim pretpostavkama. Tako specijalna teorija relativnosti ovisi o pretpostavci da je brzina svjetlosti u jednome smjeru između bilo koje točke A i B konstantna.
Ni jedno od navedenih područja nije dostupno znanstvenoj metodi, a opet smo potpuno racionalni ako ih držimo. Ako, poput scijentista, smatramo „kako je samo znanstvena spoznaja pravo znanje – da ne postoji racionalan, objektivan oblik istraživanja koji nije grana znanosti”, onda bi mnoga naša vjerovanja – do kojih nismo došli putem znanstvene metode – bila iracionalna. Štoviše, sama znanost ne bi mogla biti opravdana znanstvenom metodom jer se – kao što smo vidjeli ranije – znanost temelji na samom znanošću nedokazivim pretpostavkama.
Ovomu možemo pridružiti i razmišljanje američkoga filozofa Edwarda Fesera o scijentizmu koji u svojoj knjizi Scholastic Metaphysics: A Contemporary Introduction (2014) piše da je znanost deskriptivno i eksplanatorno ograničena. Znanost je deskriptivno ograničena jer inzistira na kvantitavnom opisu svijeta kojemu je jezik matematika, a problem je u tome što mi u svakodnevnom životu stvarnosti pristupamo kvalitativno: doživljavamo boje, zvukove, mirise, toplinu i hladnoću, misli i izbore, svrhu i smisao. Znanost pak apstrahira od toga bogatstva detalja, ignorirajući sve ono što ne može biti izraženo matematičkim jezikom. Time znanost radikalno pojednostavljuje prirodni red. I dok načelno nema ništa pogrješno u takvom apstrahiranju, ono što trebamo imati na umu jest da nam znanost ne daje potpunu sliku stvarnosti.
Međutim, znanost je i eksplanatorno ograničena: ne može, primjerice, ponuditi konačno objašnjenje stvarnosti. Feser pritom ističe da scijentistička taktika pozivanja na prirodne zakone ne rješava apsolutno ništa. Problem je u tome što taj pristup povlači za sobom niz pitanja o tome što je prirodni zakon, kako prirodni zakon ima ikakvu djelotvornost i odakle prirodni zakon dolazi. Znanost u načelu ne može odgovoriti na ova pitanja, već ih pretpostavlja. Scijentističko se pozivanje na prirodne zakone kako bi se objasnilo postojanje svemira tako pokazuje uzaludnim. Scijentisti egzaktnim znanostima pokušavaju doći do konačnoga objašnjenja koje je izvan dosega istih, a do kojega može doći samo filozofija. Drugim riječima, znanost ne može niti će ikada moći odgovoriti na pitanje: zašto postoji nešto a ne ništa?[9]
Na temelju napisanoga zaključujemo da je scijentizam – bilo u slaboj bilo u jačoj verziji – izrazito slaba pozicija. Štoviše, riječ je o apsurdnoj, iracionalnoj i intelektualno neodrživoj opciji.
Luka Ilić
Corrigenda, 28. prosinca 2016.
Budući da je prethodnomu tekstu manjkalo preciznosti u određenim točkama, odlučio sam izmijeniti ga i proširiti: naslov sam promijenio iz „Što znanost (ne) može?“ u „Izazov scijentizmu: što znanost (ne) može?“; uveo sam distinkciju između jakoga i slaboga scijentizma te sam ukratko pojasnio što je jedan, a što drugi; blago sam izmijenio prijevod Craigova izlaganja o područjima koja su nedostupna znanstvenoj metodi točnosti radi; prebacio sam Feserovo razmišljanje o ograničenosti znanosti iz bilješke u tekst. Možda su tu još pokoje sitne izmjene, ali ovo su ključne stvari. Ovaj tekst ne iscrpljuje sve što se ima reći o scijentizmu, već mi je namjera bila ponuditi definiciju i neke probleme s kojima se suočavaju pobornici scijentizma. Ako netko smatra kako nije dovoljno rečeno o scijentizmu ili kako je to učinjeno na nezadovoljavajući način, može se obratiti izvorima koje sam naveo u tekstu.
Corrigenda II, 23. ožujka 2019.
Izmjene u tekstu pretežno su stilske naravi. Učinio sam dvije veće izmjene: proširio sam Feserovo razmišljanje o ograničenosti znanosti i preformulirao sam zaključak teksta.
Corrigenda III, 13. travnja 2021.
Blago sam izmijenio dio o područjima nedostupnima znanstvenoj metodi.
[1] „Scijentizam“, Hrvatska enciklopedija, http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=55057, (19. prosinca 2016).
[2] Edward Feser, „Zaslijepljen scijentizmom“, Katolik s dna kace, 2012, http://katoliksdnakace.blogspot.it/2012/03/zaslijepljeni-scijentizmom.html (pogledano 19. prosinca 2016).
[3] Stipe Kutleša, “Scijentizam kao nova religija”, Vijenac 544 (2015): http://www.matica.hr/vijenac/544/Scijentizam%20kao%20nova%20religija/ (pogledano 28. prosinca 2016).
[4] Usp. Bill Vallicella, „What is Scientism?“, Maverick Philosopher, 24. prosinca 2012, http://maverickphilosopher.typepad.com/maverick_philosopher/2012/06/what-is-scientism.html (pogledano 27. prosinca). Vidi također njegov članak „Rosenberg’s Definition of Scientism and the Problem of Defining ‘Scientism’“.
[5] J.P. Moreland – William Lane Craig, Philosophical Foundations for a Christian Worldview (Downers Grove: InterVarsity Press. 2003), 347.
[6] Ibid.
[7] Ibid.
[8] William Lane Craig – Peter Atkins, „What is the evidence for/against the existence of God?“, Reasonable Faith, 1998, http://www.reasonablefaith.org/debate-transcript-what-is-the-evidence-for-against-the-existence-of-god/ (pogledano 19. prosinca 2016).
[9] Više o ovome u Edward Feser, Scholastic Metaphysics: A Contemporary Introduction (Heusenstamm: Editiones Scholasticae, 2014), 12-21.
Zbog čega skoro svaki članak na ovom portalu (kojeg sam pročitao) uključuje frazu “kako je X intelektualno neodrživa opcija”? Uz to, Rochejaquelein se u svojem serijalu o ateizmu barem kvantitativno potrudio argumentirati takvo stajalište što ovdje nije slučaj.
Prvo mi nije jasno da li je članak kritika znanosti ili scijentizma, pa molim autora da prilagodi ili naslov ili sadržaj članka.
Drugo, zbog čega se u članku za definiciju scijentizma uzima prvenstveno pejorativno značenje pojma scijentizam, kad on ima, doduše puno dosadniju, ali i precizniju definiciju? https://goo.gl/FYTrPl
Dosadna definicija scientizma je ta da je scijentizam stajalište prema kojem (1) znanstveni pristup i znanstvena metoda imaju univerzalnu primjenjivost te prema kojem je (2) empirijska znanost najvrijedniji dio ukupne ljudske spoznaje.
Međutim, mora se priznati da čak i ta dosadna definicija scijentizma skriva i otkriva u isto vrijeme imanentni konflikt između znanosti i ostalih vidova ljudske spoznaje. Naime, scijentizam ne kaže da je znanost JEDINI dio ukupne ljudske spoznaje, nego najvrijedniji, ali u isto vrijeme tvrdi da bi znanstveni pristup trebao imati univerzalnu primjenjivost što su tvrdnje međusobno isključive. Činjenica jest da određeni dio ljudske spoznaje ipak leži van dosega znanosti kao discipline iako empirijska znanost možda i jest najvrijedniji dio ukupne ljudske spoznaje obzirom na njenu praktičnu vrijednost. (Što mene čini poluscijentistom) 🙂
Iz vjerničke pozicije možda i nije jasno zašto bi empirijska znanost bila najvrijedniji dio ukupne ljudske spoznaje, budući da vjernici materijalni svijet i život na Zemlji smatraju manje vrijednim od vječnog života koji ih čeka s one strane smrti, ali mi ateisti nemamo nikakvih dvojbi. To ne znači da ateisti ponekad ne vrednuju metafizičko ispred materijalnog pogotovo u individualnom kontekstu, ali ako govorimo o znanju u užem smislu, tu nam je situacija jasna.
Što se tiče WLC-a… Čovjek je napravio karijeru u “isticanju” činjenica koje nitko ne spori koristeći neupućenost i subjektivnost svojih obožavatelja. Sve ovo što je gore nabrojano kao valjda nekakav vrhunski domet filozofske misli kršćanskog apologeta (što i jest) tako zvuči samo onome koji ALI UOPĆE ne razumije što znanost jest niti kako znanost funkcionira. Najveća ironija je u tome što u tim svojim intelektualnim vratolomijama WLC jako pazi da zvuči znanstveno, kako bi valjda stvorio nekakav kredibilitet kod publike, što je smiješno kad ne bi bilo žalosno.
Ali evo da kratko komentiram njegovu intelektualnu masturbaciju kad ste je već naveli…
(1) Znanost NE DOKAZUJE ništa niti se time bavi.
(2) Znanost se ne bavi kako metafizičkim istinama, tako ni metafizičkim neistinama.
Jedina (naizgled) iznimka koja potvrđuje pravilo je MATEMATIKA koja je pak čista metafizika pa se zato se i može baviti dokazivanjem ili ako ne može dokazati, onda pretpostavlja. Međutim, matematika ne poznaje znanstvenu metodu i u užem smislu NIJE znanost, već je naprosto alat kojega znanstvenici koriste u svojem radu, baš kao i npr. instrumente, opremu pa i intuiciju ili čak vjeru. https://goo.gl/LI8q2t
Jasno mi je da se WLC pretvara da mu ovo gore nije jasno, ali vi ste mladi ljudi i ne morate vjerovati svemu što čujete. Čak i ako ste vjernici i vjerujete u Boga ne znači da isti princip (slijepe) vjere treba primijeniti na svaku sferu vašeg života – intelektualni razvoj, filozofska stajališta, političare, kumicu sa placa ili pak WLC-a.
Zdravo Imbehid, hvala na interesu za naš blog!
Prvo, htio bi te upozoriti da ovdje ne želimo tolelirati nepristojnost, ad hominem argumente ili insinuacije i svaki oblik kršenja akademskog ethosa u raspravama. Znam da su ove teme katkad emocionalno nabijene, ali valja se suzdržati od primjedbi na naše godine i komentara koji bi trebali pokazati tvoju intelektualnu superiornost npr.:
„ali vi ste mladi ljudi i ne morate vjerovati svemu što čujete. Čak i ako ste vjernici i vjerujete u Boga ne znači da isti princip (slijepe) vjere treba primijeniti na svaku sferu vašeg života – intelektualni razvoj, filozofska stajališta, političare, kumicu sa placa ili pak WLC-a.“
Takav pristup nam je krajnje nepotreban iz više razloga. Kao prvo, nije istinit: svi iza sebe imamo filozofske diplome, pola nas je na doktoratu (logika, filozofija), a začudio bi se koliko neki imaju i godina. Kao drugo, demotivira kvalitetnu raspravu i umanjuje priliku da se dođe do istine, koja nam je svima cilj. Ovdje se raspravlja o argumentima i dokazima, to je ono što je od interesa.
U redu, pređimo sada na tvoj komentar. Kao prvo, Lukina provizorna definicija scijentizma je u biti leksikonska ili rječnička, nema ništa pejorativno ni krivo u preuzimanju takve definicije. Iako, za potrebe dužih tekstova mogu biti razjašnjene ili promijenjene po potrebi. Ista stvar u dobrom dijelu se nalazi u Filozofskom leksikonu (Zagreb: LZMK, 2012, str. 1029).
Luka je govorio o scijentizmu simpliciter čiji je dobar predstavnik spomenuti Peter Atkins, ili recimo Michael Shermer. Iako takav „čisti“ scijentizam djeluje naivno i utopistički, rasprostranjen je ili dosta prešutno pretpostavljen u razmišljanju novog ateizma.
Što se tiče tvog shvaćanja scijentizma, rekao bih da se uopće ne radi o scijentizmu ili se radi o jako slaboj verziji scijentizma. Zašto? Zato što i ja kao teist vjerujem da neki dijelovi ljudske spoznaje leže izvan dosega znanosti kao discipline i da je empirijska znanost najvrjedniji dio ukupne ljudske spoznaje s obzirom na njenu praktičnu vrijednost. Sad, ta definicija ima smisla jedino ako „praktičnu“ vrijednost čitamo kao „tehničku“ vrijednost. Ako mislimo na općenitu praktičnu vrijednost onda je potpuno kriva. Zašto? Zato što je praktičnost u filozofiji tipično normativan pojam, a znanost uopće nije normativna što se tiče, npr. etike. Dakle, ako je riječ o tehničkoj vrijednosti, kao što je građenje space shuttlea ili sl., onda naravno da je empirijska znanost tehnički najvrjednija, uzevši u obzir našu epistemičku situaciju. No, to uopće nije scijentizam, to je jednostavno epistemički realizam koji uvažava normalnu domenu znanosti.
Iz vjerničke perspektive je i više nego jasno zašto bi empirijska znanost imala vrijednost u svojoj domeni. Teist ima temelja vjerovati da je svemir inteligibilan ili shvatljiv našim kognitivnim aparatom, jer postoji inteligentni stvoritelj koji je stvorio svemir i u našim naravima probudio razum koji ga može shvatiti. Teista zanima istina o svijetu oko njega jer svijet nije besmisleni konglomerat materije koji nesvrhovito lebdi u ništavilu i čeka propast, već je kreacija inteligentnog i dobrog stvoritelja čije tajne donose intelektualni ushit i pružaju mjesto za uozbiljavanje intelektualnih vrlina. Ne čudi stoga što su upravo teisti začetnici rane znanstvene metode (Albert Veliki, R. Bacon, R. Grosseteste), kasnije R. Descartes, G. W. Leibniz, I. Newton itd. S druge strane, razlozi zašto bi ateist išao u istraživanje bilo čega mi se čini arbitrarnim i utemeljenim na zapravo fiktivnim vrijednostima. I sam sam bio ateist, pa mi je poznato.
Zadnje, WLC je briljantan filozof i savjetujem ti da pročitaš neku njegovu knjigu namijenjenu filozofima, iznimno kvalitetno štivo. On je iznimno vičan filozofiji znanosti i jako dobro zna što je znanost i kako funkcionira. WLC zvuči znanstveno jer je iznimno znanstveno potkovan a u svojim radovima koji su vrlo blisko vezano uz fiziku surađuje i s fizičarima kao u Blackwell Companionu o Kalam argumentu. S osobne strane, čitao sam brdo ateističkih filozofa i brdo teističkih filozofa, s nekima se slažem s nekima ne, ali nisam primijetio da Craig zaostaje bilo stilom bilo ozbiljnošću argumenata. Naravno u javnim nastupima govori zapravo samo sažete stvari prilagođene široj publici, gdje onda nedostaje filozofske rigoroznosti na koju smo navikli u tipičnim znanstvenim radovima.Treba mu dati poštenu intelektualnu priliku.
Nadalje, Craig se ne zalaže da znanost ne dokazuje ništa niti se time bavi. Nit je ikad to tvrdio. Drugo, matematika nije čista metafizika, matematika je deduktivna znanost. Postoji filozofija matematike koja aksiomatske sustave proučava kroz prizmu metafizike, ali sama matematika jest ili bi barem trebala biti metafizički neutralna. Matematika nije samo alat i ona jest znanost. Matematika i logika su živa područja istraživanja u kojima se svakim danom redaju nove spoznaje. Mnoge te spoznaje uopće nisu uozbiljene niti će ikad biti u prirodnim znanostima, pa je reduciranje matematike na čisti organon apsurdno. Slično je i s logikom. Formalna neodlučljivost sustava aksiomatiziranih Peanovom aritmetikom nije nešto što se koristi kao alat, već služi kao znanstvena spoznaja o spomenutim sustavima.
Pozdrav!
Ne želim biti ičiji branitelj bez da me prethodno ovlasti (i plati ako je ikako moguće, uz dužne isprike na mom materijalizmu), ali ne mogu se ne složiti s uvaženim Fredom od Križa da matematika nije metafizika. Je li ili nije znanost, o tome bih mogao napisati podulji esej, ali kako su oni već napisani ne želim tratiti vrijeme, a zapravo mi i nije stalo do te apozicije. Većina matematičara bi se složila s time da matematika ipak nije znanost, ali svakako bi se njih najmanje 99% složilo da nipošto nije metafizika. Neki epistemolozi matematiku smatraju jedinim “pravim” znanjem, ima takvih i vjernika i nevjernika.
Moj maleni desant u diskurs Vas dvojice završio bih napomenom kako onaj pasus o “teistima” i uvrštavanju Leibniza i Descartesa među dotične, možda i vrijedi za Descartesa kao privatnu osobu, ali ne i Descartesa kao filozofa koji je komprimirao boga u formu matematičkog entiteta – ne znam ima li naziv za takvu vrst predodžbe boga, ali teizam mi se čini odveć širok. A što se tiče Leibniza, o njemu i kao filozofu i kao privatnoj osobi znamo dovoljno da možemo ustvrditi bez veće dvojbe: bio je deist.
Ova posljednja implicitna kritika tiče se gotovo svih članaka objavljenih ovdje. Naime, praktički sve što je ovdje navedeno vrijedilo bi i za deističko božanstvo, no ipak se ovdje provlači samo jedan pojam: “teizam”. Ne morate to nužno shvatiti kao kritiku, nego samo kao konstataciju. Ipak, golema je provalija koja dijeli deizam i teizam. Ili.. možda ipak nije? Katkad mislim da je deist onaj koji je napravio mentalnu apoteozu ljudskog razuma, dok je teist onaj koji je deističkoj apoteozi samo nadodao i apoteozu ljudskih emocija, kompletiravši time apoteozu čitava čovjeka sa svom njegovom ljudskošću. Bog (teistički) je tako postao čovjek, ali čovjek nije postao bog. Baš kao što je kvadrat ujedno i pravokutnik, ali svaki pravokutnik nije kvadrat (ili savršeni pravokutnik, kad već matematiziramo).
“Znam da su ove teme katkad emocionalno nabijene, ali valja se suzdržati od primjedbi na naše godine i komentara koji bi trebali pokazati tvoju intelektualnu superiornost.”
Nije sramota biti mlad, a ako netko od vas to nije, onda se najdublje ispričavam. Što se tiče moje intelektualne superiornosti, ukoliko uopće postoji, ona ne proističe iz mojih godina, nego iz činjenice da sam skeptik. Ako misliš da pozicija skeptika nije intelekutalno superiorna alternativama, onda bi to morao argumentirati. Osim toga i sam pokušavaš uspostaviti intelektualni autoritet spominjanjem doktorata pa ne vidim razloga zašto se buniš. Ali ostavimo to, vratimo se argumentima.
Što se tiče scijentizma, opet radite grešku u koracima koju imate običaj raditi i vezano za pojam “ateizam” ili pojam “znanost”. Naime, radi se o tome da jednom relativno jednostavnom pojmu dajete smisao, značenje ili osobine koji on u suštini i izvorno nema, a bez nužne argumentacije, i onda krećete izvlačiti zaključke bazirane na tom vašem imputiranom značenju. Ako to jest tako, a pejorativni tj. implicitno subjektivni karakter “definicije” scijentizma na to upućuje, onda o takvoj definiciji ne treba raspravljati jer se tu uopće ne radi o definiciji već o nečijoj intenciji.
Naime, spornu definiciju u njenom pejorativnom značenju, koju je iznio Luka, smislili su upravo oni koji se osjećaju ugroženima napretkom u sferi empirijske znanosti koja prijeti da defakto nametne univerzalnu primjenjivost znanstvenog pristupa i znanstvene metode u znanstvene discipline koje su do sada bile pošteđene rigoroznosti koja empirijska znanost zahtijeva (tu mislim na društvene znanosti poput sociologije, ekonomije, lingvistike, psihologije itd.)
Naravno, primjena znanstvene metode nikad neće biti moguća u disciplinama koje se bave konstruktima ljudskog uma kao što su matematika, filozofija i naravno religija. Zbog toga sam i tvrdio da matematika nije znanost jer se bavi apstraktnim, kao što nije ni filozofija koja se bavi subjektivnim, a pogotovo religija koja se bavi fiktivnim. Ako matematičare ostavimo po strani, jer nitko ne spori da je matematika kao metafizički konstrukt jako korisna, postavlja se pitanje zašto se filozofi i pogotovo teolozi uopće bune i izmišljaju pejorativna značenja termina scijentizam? Umjesto da budu zadovoljni zbog činjenice da ih znanost nikad neće niti pokušati ugroziti, jer se znanost naprosto NE BAVI onim čime se oni bave, neki od njih, a posebno teolozi ne prestaju trabunjati o znanosti pokušavajući pritom uvući znanstvenike u beskrajne rasprave o vlastitim fikcijama, a da niti ne pokušavaju razumjeti što znanost jest, a pogotovo kako znanost funkcionira. Poznato je da znanstvenici uopće ne izučavaju bitak i Boga niti o tome objavljuju znanstvene radove, a s druge strane imamo hrpe filozofa i teologa koji se ne bave ničim drugim nego osporavanjem znanosti i znanstvenih spoznaja iz svih područja, a pogotovo iz područja biologije i kozmologije. I kako značajnost filozofije i teologije s vremenom postaje sve manji, jer utjecaj empirijske znanosti raste, to se filozofi i teolozi sve više trude taj isti rastući utjecaj umanjiti ili barem zaustaviti njegov rast. Tu dolazimo do WLC-a.
Upravo WLC (neargumentirano) smatra “da je svemir inteligibilan ili shvatljiv našim kognitivnim aparatom, jer postoji inteligentni stvoritelj koji je stvorio svemir i u našim naravima probudio razum koji ga može shvatiti”, a bome se tako i ponaša. Čovjek je umislio da se do odgovora na sva naša pitanja o univerzumu može doći čistom logikom polazeći od jednostavnih aksioma koje (i po vlastitoj) definiciji ne može dokazati. Znanstvenici tako ne razmišljaju. Znanstvenici odgovore na pitanja o postanku i naravi univerzuma traže u samom univerzumu na način da svoje pretpostavke, zaključke i teorije kontinuirano testiraju mjerenjima i opažanjima tog istog univerzuma.
WLC je “briljantan filozof” koji “jako dobro zna kako znanost funkcionira”? Ako je toliko brilijantan i ako zna kako znanost funkcionira zašto se ponaša suprotno? Luka je odlično sažeo svu dubinu intelektualne brilijantnosti i poznavanja znanosti od strane WLC-a u onih par točaka. Ne znam zašto govorite da se “Craig ne zalaže da znanost ne dokazuje ništa niti se time bavi. Nit je ikad to tvrdio.” kad Lukin sažetak u tih par točaka svjedoči suprotnom? Ja sam na te točke dao komentare, a očito je da ih moram i dodatno pojasniti i preformulirati.
(1) Znanost se ne bavi DOKAZIVANJEM. Čemu onda Uporno ponavljanje od strane WLC-a kako znanost ne može dokazati ovo ili ono, kad se zna da znanost ne može dokazati ništa niti je dokazivanje ono čime se znanost bavi. Znanstvenici postavljaju hipoteze na osnovu kojih donose zakone koji im omogućavaju da produciraju kvantificirana predviđanja. Takva kvantificirana predviđanja uspoređuju sa empirijskim podacima i ukoliko su predviđanja točna svoje hipoteze postuliraju u obliku najviših znanstvenih postignuća, a to su znanstvene teorije. Znanstvene teorije ne samo da se mogu oboriti ukoliko se empirijski dokazi ne slažu sa teoretskim predviđanjima, već se ne mogu niti postaviti bez da je jasan način na koji se teorija može oboriti (od čega ne pate ni filozofija ni teologija). Bilo koja ljudska djelatnost koja drugačije funkcionira naprosto nije znanost, što nas dovodi do točke:
(2) Znanost se ne bavi izučavanjem ljudskih subjektivnih maštarija, već izučavanjem objektivne stvarnosti. To znači da znanost prihvaća stvarnost onakvu kakva ona jest, odnosno preciznije, onakvu kakvu potvrđuju empirijska istraživanja, a ne onakvu kakvu bi neki željeli da ona bude jer se takva uklapa u brilijantna logička razmatranja takve magnitude kakav je očito WLC u vašim očima. Vama WLC možda i zvuči znanstveno, ali i to se može jednostavno objasniti time što ni sami niste znanstvenici. Naime, znanost se ne bavi svim ovim što je nabrojao WLC – “logičkim i matematičkim istinama”, “metafizičkim istinama”, “etičkim vjerovanjima” i “estetskim sudovima”. Njima se bave matematičari, filozofi, teolozi, etičari i umjetnici, nikako znanstvenici (osim u fenomenološkom ili sociološkom smislu). Isto tako što nije slikar svatko tko radi sa kistom i bojama i kao što obojani zid nije slika, tako nije ni znanstvenik svatko tko nešto proučava ili se bavi intelektualnim radom niti je svaki njegov literarni uradak “znanstveni rad” što mi se čini da tvrdiš kad spominješ filozofsku rigoroznost u istoj rečenici sa tim pojmom.
Znanstvena metoda je DANAS ono što određuje da li je nešto znanost ili ne, nikako subjektivni dojam, riječnik ili leksikon. A što se tiče tvoje opservacije kako “Ne čudi stoga što su upravo teisti začetnici rane znanstvene metode”, da si kojim slučajem znanstvenik onda bi lako zaključio da u povijesnim uvjetima i vremenu u kojima je nastajala znanstvena metoda nije ni bilo ateista (ili se nisu smjeli tako izjašnjavati) te da je stoga posve očekivano da se znanstvenu metodu razviju baš teisti. Sve drugo bi bilo highly unlikely.
Scijentizam kao pretjerana vjera u znanost? U redu, za volju rasprave prihvatit ću takvo značenje te novokovanice (iako samo jedno od mnogih mogućih). Već i sama atribucija je implicite te automatski ujedno i kritika, kao i svaka “pretjeranost” uostalom (zbog samog značenja tog pojma). Ako autor ne razjasni i ne konkretizira svoju apstraktnu kritiku, onda imamo problem. Jer, ne samo scijentizam kao pretjerana vjera u znanost, već i svaka druga “pretjerana vjera” je implicite negativna, zar ne? Što vi mislite, štovani autore? Ja bih rado vidio profesionalne teologe kako metu pred vlastitim pragom umjesto da stalno vide prašinu kod susjeda. Postoji li “pretjerana vjera u boga”, zanimalo bi me doista? A pretjerana molitva? Pretjerani odlasci u crkvu? Pretjerano atribuiranje negativnim onoga što nema veze s religijom? Nisam nikad čuo župnike da vlastitoj pastvi zamjeraju “pretjerivanje u vjeri”, ali o nedostatnom prakticiranju iste se stalno čuje. Ne kažem da nema takvih župnika, već samo da su oni meni potpuno nepoznati. Možda je to zbog one narodske: “Ne reži granu na kojoj sjediš!”, a znamo dobro da svećenici slušaju svoj narod.
Ne želim braniti znanost, jer ovdje i nije riječ o napadu na znanost samu nego o napadu na “pretjeranu vjeru u znanost” (navodnicima ne mislim reći da citiram autora, nego samo potenciram poantu). Naravno, kako pretjeranost nije egzaktno definirana, netko može atribuirati kao pretjeranost ono što je za drugog posve normalno. Pretjeranost je subjektivna. Za cirotičara je tako i jedna kap alkohola pretjerana. Sve dotle dok ne razgovaramo o konkretnim primjerima i zadržavamo se u domeni apstrakcije, vrlo je teško ne složiti se s tezama iz članka čak i najzagriženijem apologetu znanstvene metode. Osim što bih, dakle, rado vidio kritiku “pretjerane vjere” u vlastitom dvorištu, rado bih vidio o kojim se konkretno zamjerkama “pretjeranoj vjeri u znanost” radi? Koji su to konkretni primjeri scijentizma kao pretjerivanja s vjerom u znanost? Dokle god ostajemo u sferi apstrakcije, ostajemo u sferi nedorečenosti. Primjere molim stoga. Hvala unaprijed.
Zdravo Vyhor!
Oko matematike bi se dalo razglabati je li ona prirodna znanost ili je samo znanost. Koliko je meni poznato stav da matematika uopće nije znanost jest duboko kontroverzna. Naposljetku matematika jest jedna od prvih znanosti, a po svojoj metodi je mnogo preciznija od, recimo, sociologije. Sad, u modernoj filozofiji matematika zasigurno nije metafizika, što se lako može uvidjeti u filozofiji matematike. Sama matematika je ontološki neutralna i može se interpretirati na razne načine.
U filozofiji matematike neki matematički formalizam tretiraju fikcionalistički a aksiomatsku narav shvaćaju slično pravilima šaha. Oni gledaju matematiku antirealistički, deflacijski i reduktivno. Intuicionisti objekte matematike shvaćaju kao konstrukt ljudskog razuma, a ne platonistički kao subzistentne entitete. Postoji široka diverzifikacija stavova o metafizičkom statusu matematičkih entiteta, tako da je vrlo neprecizno i nadasve grubo govoriti o matematici kao metafizici.
Što se tiče deizma i teizma: naravno da postoji razlika između koncepcija Boga koji dobivamo pojedinim argumentima naravne teologije i onog koji je prikazan npr. u Bibliji. Ja teizam i deizam oboje nazivam teizmom jer držim da je za teizam dovoljno vjerovanje da je propozicija „Bog postoji“ istinita. Za neki generički teizam vezan uz monoteističke religije nam onda treba preciznija definicija Božjih svojstava, za kršćanski još preciznija itd.
E sad, naravni teolog tipično ne nastoji samo jednim argumentom dokazati i pokazati ukupnost bića koje se dokazuje, već projektu pristupa skromnije i s mnogo više koraka. Primjerice, Kalam argument, ukoliko uspješan, može pokazati da postoji neuzrokovani, transcendentni, moćni i osobni Kreator svemira. No, ništa u Kalamu ne pokazuje da je taj Kreator uopće zainteresiran za svijet koji je stvorio ili da je on dobar itd. Potrebni su, dakle, drugi argumenti. Mnogi filozofi ove različite argumente uzimaju i probabilistički pa Bayesovim teoremom dolaze do plauzibilnosti određenih koncepcija Boga itd. Moralni argument i modalni ontološki argument su dobri primjeri argumenata koji bi trebali demonstrirati da je Bog dobar itd. Kad se dobije takva više elaborirana predodžba, tipično se ustanovi da nije nisko vjerojatno da se takav Bog negdje čovjeku i objavio. Onda se uspoređuju razna vjerovanja i religije, i prema njihovim učenjima, koherentnostima, povijesnim dokazima itd. se zaključuje na plauzibilnost pojedinih verzija religijskoj vjerovanja. Dakle, postupak je deduktivan po naravi i nema baš neke veze s emocijama.
Jezik je često ograničavajući faktor, što se dobro vidi na pojmovima znanost i znanstvenik. Očigledao postoji uža definicija koja podrazumijeva znanstveni empirički pristup, znanstvenu metodu, peer review… ali se koriste i u širem smislu za svaku vrstu proučavanja neke materije uključujući i matematiku, filozofiju i teologiju.
Pretpostavljam da se slažemo da su metode, ciljevi i domena onoga što ja nazivam znanošću toliko različite od ostalih navedenih disciplina da ih je jako teško svesti pod isti nazivnik. Ako sve ovo što ja smatram znanošću nazovemo “prirodnom znanošću”, kako nazvati i podijeliti ostalo?
Uz to, granice gdje završava prirodna znanost su prilično nejasne. Pod kapom “prirodne” je već odavno biologija i medicina, ali u zadnje vrijeme i pojedina područja psihologije i sociologije. Ako uzmemo najnovija dostignuća u razvoju umjetne inteligencije u obzir, u prirodne znanosti možemo ubrojiti područja ontologije, epistemologije, pa čak i teologije, kako se čini.
Da barem postoji analogija znanje->znanost->znanstvenik, mudrost->XXXXX->mudrac… pa da ove “neprirodne znanosti” sve podvedemo pod tu ljudsku djelatnost… (Jer kad mi netko spomene znanstveni rad i WLC-a u istoj rečenici… 🙂 bez uvrede… ) (Možda je XXXXX=filozofija pa bi bilo mudrost->filozofija->mudrac/filozof i ne bi imao ništa protiv da netko kaže da je WLC mudrac ili filozof kao što imam kad ga netko nazove znanstvenikom)
Sretan Božić svima koji ga slave na ovom portalu, pa makar i nevjernici bili!
@Fred zaboravio sam pitati – da li se možemo složiti da posao (prirodne) znanosti nije da dokazuje bilo što niti to uopće radi ili se dokazivanjem uopće bavi? Ako da, onda mi molim te objasni na što je točno mislio WLC (ako znaš) kad takvo nešto očekuje od (prirodne) znanosti.
Hvala na čestitkama! Također sretan Božić želim i sve najbolje.
Što se tiče prve primjedbe o znanosti, slažem se da su različite znanosti duboko drukčije u metodama i predmetima rada, tako da je teško sve svesti na zajednički naziv. Čak se i grane unutar iste znanosti mogu snažno razlikovati po metodama rada čak i po disciplinarnim matricama odluka. Vjerujem da je puno te konfuzije nastalo kad se probalo fiziku i metode fizike gurnuti iznad svega ostalog, recimo, u 20-stoljeću pod jakim ideološkim vodstvom Bečkog kruga. Činilo se da sve znanosti moraju težiti jasnoći bilo matematike bilo fizike. Kasnije je bečki verifikacionizam podosta propao u kontekstu filozofije znanosti i pojavili su se klasičnije i manje isključive tendencije osnovane na shvaćanju scientiae. Ako pod znanost mislimo nešto bliže klasičnom pojmu scientia, mislim da dobivamo pogled sličan današnjoj klasifikaciji znanosti i neznanosti koja je međunarodno prihvaćena.
Zato Craig piše “znanstvene” radove, jer je filozofija u tom smislu znanost. Kad Craig objavi neki rad u nekom službenom znanstvenom filozofskom časopisu kao što je, recimo, Ratio ili možda Filozofska istraživanja (čisto radi primjera, nije da je objavljivao tamo), to se klasificira kao “izvorni znanstveni članak” ili “original scientific paper”. Članak, naravno, mora proći rigorozne recenzionističke postupke ‘peer review’ itd. Tako je nedavno bila ‘znanstvena’ konferencija na HS-u, o Bogu i Božjim atributima, gdje su filozofi ali i ljudi iz drugih grana znanosti (biologija, fizika) razglabali o argumentima za postojanje Boga i srodnim temama. Takva je praksa po cijelom svijetu, tako da, u akademskim terminima, nema toliko isključivosti oko “znanstvenog”, kao što nije bilo ni kroz bogatu povijest scientiae.
Što se tiče drugog pitanja o znanosti i dokazivanju, rekao bih da duboko ovisi na kakvo dokazivanje misliš. Prvo, valjalo bi reći da je pitanje metodičkim postupaka za cijelu prirodnu znanost vrlo kompleksno, pa je teško adekvatno generalizirati. Ako govorimo o dokazivanju u nekom uvriježenom smislu kako se obično govori među znanstvenom zajednicom, rekao bih da se prirodna znanost svakako bavi dokazivanjem. Naravno, ideja dokazivanja je u samom srcu znanosti jer je integralni dio matematike i logike. No, izvedeno iz tog meta aspekta, dokazivanje se svejedno može vidjeti u npr. empirijskoj verifikaciji. Primjerice, otkriće usporenog poluraspada ubrzanih muona u CERN-u je bila empirijska opservacija u prilog jednoj od glavnih predikcija specijalne teorije relativnosti. Eksperimenti u laboratoriju u Dubni koji su rezultirali kreiranjem superteškog elementa Flerovija su dobar primjer potvrđivanja (ili dokaza, jel) teorijske predikcije elementa br. 114. U biologiji oblik mozga morskih sisavaca možemo smatrati jednim od dokaza ili potvrdom teorije evolucije, jer je jedna od predikcija teorije evolucije određena morfološka sličnost organa morskih sisavaca s kopnenim sisavcima za razliku od riba itd. Ili, pojava srpaste anemije kao bolesti u medicini, možemo smatrati potvrdom (dokazom) mikroevolucije u kontekstu ljudske prilagodbe na virus malarije itd. Naravno, reći da znanost dokazuje nešto, ne bi bila cjelokupna priča (niti se može u odgovoru na blog pošteno izbiflati sve nijanse priče). Znanost se bavi i falsifikacijom, odnosno traženjem protuprimjera predikcija nekih teorija, hipoteza i sl. E sad, falsifikacija je isto zapravo dokaz, ali dokaz protiv neke hipoteze, teorije ili sl. Uspoređivanje empirijskih podataka s teorijama, hipotezama itd. je isto forma dokaza jer diskrepancija između empirijskih podataka i predikcija vodi nesigurnosti u teoriju, dok poklapanje vodi konfirmaciji i podizanju statusa teorije. Peer review je isto osnovan na dokaznom razmišljanju, eksperiment se smatra pouzdanim indikatorom nečega tek ako se on da reproducirati, dakle, reproduciranje je svojevrstan dokaz pouzdanosti koji kulminira pozitivnom ocjenom peer-a koji review-aju.
Na kraju, što se Craiga tiče, njegova se primjedba treba shvatiti u skroz drugom svjetlu. To je bio njegov odgovor na Atkinsa koji je baš scijentist u punom ‘pejorativnom’ smislu. Atkins je tvrdio eksplanatornu omnipotentnost znanosti i onda je Craig nabrojio baš ona područja gdje prirodna znanost nema odgovore niti ih može imati čak i u idealnom smislu. Smatram da je ta Craigova primjedba snažno na tragu Wittgensteinove svojedobne tvrdnje, gdje je on (otprilike) rekao da čak i kad bi odgovorili na sva pitanja prirodne znanosti, ne bi riješili ni jedan filozofski problem. Što je, vjerujem, točno i baš onako kakve stvari jesu. Imaš fiziku za empirijska pitanja, dok imaš filozofiju za meta pitanja na koja fizika uopće ne može odgovoriti. Dobar primjer sam vidio u zborniku sa znanstvenog simpozija u Rusiji o filozofiji vremena i prostora gdje su fizičari i filozofi razglabali na tu temu. Hrpa pitanja postavljenih nije metodički ni moglo biti odgovoreno iz pozicije fizike, već baš iz nekog interdisciplinarnog rada, recimo: kako interpretirati teorijski entitet manifolda u općoj teoriji relativnosti i njegovu primjenjivost na stvarnost? Platonist ne bi imao problema takve vrste cantorovskih kontinuuma instancirati u stvarnost, dok antirealist smatra da se radi o korisnim matematičkim alatima ali u stvarnosti ne postoji doista kontinuum mnogo vremensko-prostornih točaka itd. Naravno, ne moguće je napraviti eksperiment u kojemu uočavamo kontinuum mnogo točaka u stvarnosti, tako da je pitanje samo teorijsko a praktički sve ostaje isto. Dobro pitanje je koliko bi se vremenska ontologija promjenila kada bi umjesto tenzora koristili twistore u GTR-u itd. Čak i da znanost ima potpunu i sređenu teoriju svega, uvijek postoje ekvivalentni ili bitno slični načini izražavanja istih stvari drugim matematičkim formalizmom koji onda mijenja shvaćanje svijeta, ali ne mjenja neke naše praktične aproksimacije itd. Ideju je dublje i apstraktnije razradio Rochejacquelein u Čarobnom svijetu ateizma. Bez obzira na ove preciznije ekskurse u fiziku, Craigova načelna primjedba stoji, i mnogi ateisti koje sam čitao se zapravo slažu s njim po tom pitanju. Npr. apsurdno je govoriti da bi znanost mogla riješiti moralne probleme kad znanost uopće nije normativna. No, Michael Shermer (koji nije filozof, da budemo pošteni) recimo znade iznositi takve bizarne ideje.
Pozdrav!
OK, drago mi je da smo se složili oko definicija, a mogu samo konstatirati da se ne slažemo oko WLC-a niti ćemo se ikad složiti. Za mene, čak i ako na njega gledamo kao na znanstvenika, što ne možemo jer ni jedan znanstvenik ne bi trebao znati odgovor na pitanje prije nego što ga postavi, WLC je osoba koja je fokusirana isključivo na samopromociju i aplogetiku, a nikako na znanje i unaprijeđenje istog i tu nemam više ništa dodati.
Ključno pitanje koje vidim da muči teologe i filozofe je ovo drugo što spominješ – dokazi, dokazivanje i općenito postojanje apsoluta. I tu ima lingvističkog dualizma, različite interpretacije pojma od strane opće populacije u odnosu na znanstvenike, slično pojmu “znanstvena teorija”. Pokušat ću pojasniti…
Apsolut u znanosti jednostavno ne postoji. Ni jedan znanstvenik koji drži do sebe neće reći da je u nešto 100% siguran. Čak i ako kaže, to je više u kolokvijalnom smislu te ako ga dodatno tražite da potvrdi da je apsolutno siguran, reći će vam (ako smatra da znate zašto pitate) da u znanosti nema apsoluta i da se 100% ne može biti siguran u ništa. Naravno, to vrijedi samo za prirodne znanosti što smo spominjali prije. Filozofi, ako su rigorozni i drže se logičkih zakonitosti, mogu stići do apsoluta slično kao što to rade matematičari. Prirodnjaci nemaju taj luksuz, čega su u potpunosti svjesni, pa je posljednjih desetljaća u disciplini fizike došlo čak do kvantifikacije onoga što bi mogli nazvati znanstvenim analogom filozofskog apsoluta – famozni “5 sigma” je standardna devijacija koja odgovara vjerojatnosti od 3.500.000 naprama 1 da je do rezultata empirijskog istraživanja koji potvrđuju ili opovrgavaju neku teoriju došlo slučajno. Iako 3.500.000 naprama 1 izgleda puno, to je ništa u odnosu na apsolute kojim redovito barataju filozofi.
Znanstvena djelatnost se dijeli na teoretsku i eksperimentalnu pri čemu se čak, primjerice u fizici, neki znanstvenici specijaliziraju za jedan ili drugi vid bavljenja znanošću. Jasno je kao dan da se teoretičari u znanosti uopće ne bave nikakvim dokazivanjem, slično filozofima. Međutim, postoji simbiotska veza između teoretičara i ekperimentalista bez koje bi (prirodna) znanost bila samo još jedna grana filozofije (a u slučaju kozmologije možda grana teologije). Znanstvene teorije, kako rekoh, predviđaju prirodne zakone, što se može kvantificirati u obliku teoretskih predviđanja. Kvantificirana teoretska predviđanja se verificiraju eksperimentom ili mjerenjima. Rezultat tih mjerenja nije “dokaz” neke teorije već kvantificirana mjera usklađenosti znanstvene teorije sa stvarnim univerzumom tj. sa eksperimentalnim podacima i rezultatima mjerenja. Kako se teorije rafiniraju i nove teorije zamjenjuju stare, ta mjera usklađenosti je sve veća, ali nikad potpuna. Primjerice, što bi to značilo kad bi sasvim ispravno utvrdili da je “dokazano” da Newtonova teorija gravitacije pogrešna, ako znamo da se Newton i dalje uči u školama? Zašto bi djecu učili apsolutno i neosporno “dokazano” pogrešnim teorijama kad bi značenje riječi “dokaz” isto značilo u matematici, filozofiji, kriminalistici i znanosti?
Znanstvenici općenito izbjegavaju koristiti riječ “dokaz” obzirom da se riječ “dokaz” od strane genpopa krivo percipira kao nešto apsolutno, konačno i samim time od najvećeg značaja. Iz tog razloga umjesto korištenja riječi “dokaz” znanstvenici obično govore da nešto (empirijski podatak ili mjerenje) “potvrđuje” ili “opovrgava” neku teoriju ili još preciznije da je “u skladu” ili “u opreci” s nekom teorijom. Naime, fokus znanosti i ultimativni cilj je prikupljanje znanja, a taj cilj se ostvaruje isključivo postavljanjem znanstvenih teorija koje su u većoj (ili manjoj) mjeri u skladu sa empirijskim podacima te u kojima je sadržan čitavi napredak saznanja u nekom znanstvenom polju.
Dio krivnje za nerazumijevanje znanosti i znanstvenog procesa kao i za mješanje značenja osnovnih pojmova snose i mediji. Mediji, čak i kada su dobronamjerni, doprinose iskrivljavanju prave slike o znanosti time što u procesu pojednostavljivanja materije i svođenja znanosti na intelektualni nivo genpopa naglasak stavljaju na praktična znanstvena dostignuća i tehnološka čuda eksperimentalne znanosti tj. na “dokazivanje” koje je samo jedan aspekt znanosti. To je ponekad i teško izbjeći ako uzmemo u obzir gargantuanske gabarite, ljudske napore i količinu novca uložene u primjerice LHC, LIGO, NASA-in istraživački program i slično. Nema sumnje da je eksperimentalna znanost današnjice fascinantna, ali ako uzmemo u obzir činjenicu da nabrojana tehnološka čuda ne bi ni postojala niti bi imala smisla kad za njihov krajnji rezultat ne bi imali znanstvene teorije tj. njihovo postuliranje, potvrđivanje ili opovrgavanje koje u krajnjoj liniji genpop ne može ispravno ni percipirati, ni razumjeti, a pogotovo vrednovati.
Evo jedan odličan tekst, u kontekstu ove tematike, poznatog talijanskog fizičara C. Rovellia, izdvajam i citiram jedan omanji fragment: “U znanosti se ne radi o sigurnosti. Znanost se bavi pronalaženjem najpouzdanijih načina mišljenja na trenutnom nivou znanja. Znanost je ekstremno pouzdana; nije sigurna. U stvari, ne samo da nije sigurna, nego je nedostatak sigurnosti uzemljuje. Znanstvene ideje su vjerodostojne ne zato jer su sigurne nego zato što su upravo one preživjele sve moguće prošle kritike i postale najvjerodostojnije zato jer su ponuđene svačijoj kritici.
Sam izraz “znanstveno dokazan” je kontradikcija. Ništa nije znanstveno dokazano. Srž znanosti je duboka svjesnost da imamo krive ideje, da imamo predrasude.” Više na: https://newrepublic.com/article/118655/theoretical-phyisicist-explains-why-science-not-about-certainty
Tako Rovelli na jednom mjestu čak i kaže: “Empirijski sadržaj znanstvene teorije nije ono što je važno”. Rovelli,naravno, ne govori ništa fundamentalno novo, ali je značajno kad dolazi od djelatnog znanstvenika.
@marisol Ovo gore je meni upućeno? Jer nisam ja taj koji tvrdi da se znanost bavi dokazivanjem nečega…