Čarobni svijet ateizma III: problem kontingentnosti i teistički odgovor

Sadržaj trećega dijela, kako sam ga isprva zamislio pišući „Čarobni svijet ateizma II: Bog“, morao sam razdvojiti u dva nastavka. U ovom se tekstu stoga ne nalazi sve što sam u prethodnom najavio, unatoč tome što je besramno predug. Kao i do sada, pokušavao sam glavni tekst učiniti donekle razumljivim i bistrom čitatelju koji se sa samim sadržajem prethodno nije susretao, a tehničke detalje i filozofijske finese zadržati u podrubnicama.

U prvom nastavku niza Čarobni svijet ateizma ukratko sam opisao pojam Boga i pokušao pokazati zašto nam znanost sama, niti pod vrlo idealiziranim pretpostavkama, načelno ne može dati odgovor na pitanje postoji li Bog. U drugom nastavku detaljnije sam eksplicirao pojam Boga i time, nadam se, pojasnio o čemu zapravo govorimo kada u filozofiji govorimo o argumentima za ili protiv Božje opstojnosti. Oba su ta teksta uvodnoga karaktera i mislim da je u njima vrlo malo toga što bi trebalo smatrati pretjerano spornim. Ovim tekstom započinjem središnji dio našega istraživanja. Tekst se sastoji od dva glavna dijela. U prvom dijelu, slijedeći nacrt dan u prvom nastavku, u nekoliko formulacija artikuliram filozofijski problem koji bismo mogli nazvati ‘problem kontingentnosti’. Pojednostavljeno, radi se o pitanju postoji li i, ako postoji, što je objašnjenje opstojnosti kontingentnoga svijeta. U drugom dijelu ukratko izlažem teistički odgovor i u osnovnim crtama opisujem četiri glavna koraka jedne standardne klase argumenata za Božju opstojnost, tzv. leibnizovskih kozmologijskih argumenata. Nije mi cilj izravno braniti ovu ili onu inačicu leibnizovskoga kozmologijskoga argumenta, ali opis glavnih koraka u argumentu omogućit će mi u idućem nastavku, na temelju mogućih odgovora na argument, klasificirati ateističke teorije u četiri široke kategorije. Naravno, kao i bilo što drugo, ateističke teorije mogu se klasificirati na mnoštvo različitih načina, no taksonomija koju ću rabiti jasno iznosi na vidjelo osnovnu metafizičku strukturu svijeta na koju se obvezuju pojedine kategorije ateističkih teorija i time dio intelektualne cijene koju bi racionalna osoba morala platiti za odbacivanje teizma.

Problem kontingentnosti

Za početak, prisjetimo se načina na koji smo postavili konceptualnu scenu i formulirali problem u prvom tekstu ovoga niza. Pretpostavimo da u rukama imamo ono što smo nazvali znanstvenom teorijom svega (ZTS), tj. da raspolažemo potpunim istinitim znanstvenim opisom stvarnosti. Neovisno o detaljima teorije, ZTS postulira određenu klasu entiteta, njihovih svojstava i relacija među njima koji su unutar ZTS-a eksplanacijski primitivni, u smislu da se unutar ZTS-a opstojnost tih entiteta, njihovo posjedovanje tih svojstava i stajanje u tim relacijama ne mogu objasniti pozivanjem na neke druge entitete, svojstva i relacije. Nazovimo te primitivne entitete, svojstva i relacije jednostavno ‘fundamentalni entiteti’, a odnose između fundamentalnih entiteta (dakle, određene meta-relacije) opisane aksiomima ZTS-a nazovimo ‘fundamentalni zakoni’. Svaki entitet, svojstvo ili relacija i svaki prirodni zakon opisani bilo kojom istinitom znanstvenom teorijom svedivi su (na neki način) na te fundamentalne entitete i zakone, tj. objašnjivi u terminima opstojnosti fundamentalnih entiteta i njihovih međuodnosa. Općenito, za svaku istinitu propoziciju proizvoljne znanstvene teorije postoji odgovarajuća istinita propozicija koja ne referira na išta osim entitetā, svojstava i relacija postuliranih ZTS-om.^[1] Neki od fundamentalnih entiteta možda su (nužno opstojeći) logički i matematički entiteti poput skupova i funkcija, a neki od fundamentalnih zakona su (nužni) logički odnosi između fundamentalnih entiteta. No samim time što je ZTS fizikalna teorija, neki od fundamentalnih entiteta tek su kontingentni fizikalni entiteti i neki od fundamentalnih zakona tek su kontingentni fizikalni zakoni. Time su neke propozicije ZTS-a – npr. propozicije koje tvrde opstojnost kontingentnih fundamentalnih entiteta i propozicije koje opisuju kontingentne fundamentalne zakone – tek kontingentno istinite propozicije. Pitanje je sada imaju li kontingentni fundamentalni entiteti i zakoni neki daljnji razlog ili objašnjenje (uzročno ili kakvo drugačije) svoje opstojnosti, tj. postoji li razlog ili objašnjenje zašto su upravo ti kontingentni entiteti i zakoni fundamentalni fizikalni entiteti i zakoni, radije nego neki drugi mogući entiteti i zakoni – ili, uostalom, radije nego ništa uopće. Postoji li objašnjenje zašto su istinite upravo one kontingentne propozicije koje konstituiraju ZTS, a ne radije neke druge kontingentne propozicije? Ako postoji, koje bi to objašnjenje moglo biti?^[2]

Ničega pretjerano originalnoga nema u gore postavljenim pitanjima. Ona su tek jedna moguća inačica prastaroga pitanja zašto uopće išta postoji i zašto postoji upravo to što postoji. Utoliko, primijetite, iako sam problem konceptualizirao u terminima ZTS-a i pitao imaju li fundamentalni fizikalni entiteti i zakoni objašnjenje i kako bi to objašnjenje moglo izgledati, ništa presudno zapravo ne ovisi o tome hoćemo li ikada imati i je li uopće moguća ZTS kao potpuni istiniti znanstveni opis stvarnosti.

Za ilustraciju pogledajmo nekoliko alternativnih scenarija. Na primjer, netko bi možda tvrdio da niti jedna fizikalna teorija – u uskom smislu u kojem kao nužan uvjet fizikalnih teorija uzimamo mogućnost opisa teorije u nekom formalnom „matematičkom“ jeziku – pa tako onda niti ZTS, načelno ne bi mogla ponuditi, u bilo kojem relevantnom smislu, zadovoljavajuće potpun ili cjelovit opis fizičke stvarnosti. Argument bi mogao biti otprilike sljedeći. Unatoč poznatoj mitologizirajućoj metafori o matematici kao jeziku kojim je pisana knjiga prirode, matematički jezik nije jezik fizike zato što nam omogućuje osobito sublimne metafizičke uvide u narav stvarnosti, već stoga što je matematički jezik vrlo jednostavan, s jednostavnim i precizno definiranim sintaktičkim pravilima i što je time vrlo lako mehanički izvoditi sintaktičke transformacije unutar toga jezika – drugim riječima, izvoditi logičke posljedice tvrdnji formuliranih u tom jeziku. Fizikalna teorija, kao matematički model (nekoga odsječka) stvarnosti, reprezentira stvarnost unutar vrlo jednostavnoga simboličkoga sustava. Lakoća sintaktičke transformacije unutar toga simboličkoga sustava posao empirijske provjere i falsifikacije fizikalnih teorija, tj. provjeru primjerenosti teorijskih modela, čini lakšim nego bi to bio kada bi fizikalne teorije bile formulirane unutar sintaktički složenih neformalnih jezika. To je, naravno, dobra stvar. S druge strane, formalni matematički jezik, koliko god sofisticiran bio, ima, u usporedbi s neformalnim jezicima, pa tako i tehničkim jezikom filozofije, relativno skromnu ekspresivnu snagu i uvijek će postojati određeni „kvalitativni“ vidovi fizičke stvarnosti koji se ne mogu adekvatno izraziti unutar formalnoga jezika. Matematički modeli stvarnosti jesu korisni i važno su oruđe u pothvatu razumijevanja svijeta oko nas, no pozadinska pitagorovska pretpostavka da matematički model (i njegova neformalna interpretacija) može iscrpiti sve spoznajno relevantne karakteristike fizičkoga svijeta, nužno će one aspekte stvarnosti koji se ne mogu na zadovoljavajući način reprezentirati unutar formalnoga jezika tretirati kao svojevrsni metafizički višak sumnjivoga ontološkoga statusa i, u najboljem slučaju, odložiti ga u teorijski kontejner s natpisom ‘um’, ‘duh’, ‘subjektivno iskustvo’ ili već nekako slično. (Dobar su možda primjer tzv. sekundarna svojstva i qualia iz rasprava u filozofiji uma.) No, ne robujemo li pitagorovskim predrasudama, nema razloga te kvalitativne vidove stvarnosti smatrati u ikojem smislu metafizički nepoćudnima i mogli bismo ustrajati da bi zadovoljavajuće potpun opis stvarnosti morao njih puno ozbiljnije uzeti u obzir. Teorijski okvir zadovoljavajuće potpunoga opisa fizičkoga svijeta stoga će prije morati biti nešto poput old school prirodne filozofije, ne tek fizika kakvom je danas znamo.

Sklon sam misliti da „ima nešto“ u toj primjedbi. No, kako bilo, iako sam ZTS opisao doista imajući na umu matematičke modele u suvrjemenoj fizici kao paradigme znanstvene teorije, ništa se bitno u našem postavljanju problema ne bi promijenilo niti ako bi se pokazalo da bi „prava“ znanstvena teorija svega morala biti prirodno-filozofijska teorija, a ne fizikalna teorija formulirana u nekom formalnom jeziku. Dok god se među eksplanacijski primitivnim entitetima naše teorije svega nalaze kontingentni entiteti i dok se među opisima fundamentalnih odnosa između tih entiteta nalaze kontingentno istinite propozicije – neovisno hoćemo li te entitete i odnose nazivati fizikalnim entitetima i zakonima – naše se pitanje posve jednako odnosi i na njih: imaju li ti kontingentni fundamentalni entiteti i odnosi neko daljnje objašnjenje?

No, možda bi me tko htio podsjetiti na pododređenost (underdetermination) teorije dokaznom građom (evidence) i kazati da je načelno moguće da nas na „kraju znanosti“ ne čeka jedna fizikalna (ili prirodno-filozofijska) teorija, već više različitih, uzajamno protuslovnih ili nesumjerljivih, plauzibilnih kandidata za ZTS, od kojih bi svaka bila podjednako eksplanacijski uspješna, podjednako elegantna i ekonomična i između kojih ne bismo imali načina odrediti koja je, ako ijedna od njih, ona istinita znanstvena teorija svega. Ništa se bitno niti u toj situaciji ne bi promijenilo. Naime, što smo kazali o ZTS-u, vrijedi neovisno o konkretnim detaljima teorije – neovisno o vrstama entitetā i zakonā postuliranih teorijom – i stoga, neovisno o tome koja bi od konkurentskih teorija bila istinita i neovisno o tome bismo li to mogli kako utvrditi ili ne, ostaje pitanje imaju li eksplanacijski primarni kontingentni entiteti istinite ZTS, ma koja god ona bila, kakvo daljnje objašnjenje ili razlog zašto su upravo ti entiteti, radije nego neki drugi mogući entiteti, fundamentalni konstituenti stvarnosti. Drugim riječima, čak i ako ne bismo mogli znati koja je od ponuđenih teorija istinita, znamo da – ako je načelo dostatnoga razloga istinito – koja god bila, njeni kontingentni fundamentalni entiteti i zakoni imaju razlog ili objašnjenje.

Također, ništa se presudno ne mijenja niti ako biste kazali da je konačna ZTS nemoguća jer bi za svaku danu fizikalnu (ili prirodno-filozofijsku) teoriju, uvijek postojala „dublja“ teorija na koju bismo mogli svesti – tj. u terminima koje bismo mogli objasniti – prethodnu teoriju. Umjesto jedne fundamentalne teorije imali bismo tako beskonačni regres sve „fundamentalnijih“ teorija (ili možda pak cirkularan niz teorija). No i u tom slučaju, dok god svaki član toga niza postulira neku klasu kontingentnih entiteta i zakona, pitanje objašnjenja ostaje – iako bi, istina, pitanje moralo biti postavljeno na nešto složeniji način time što bismo u tom slučaju pitali za objašnjenje cijeloga (beskonačnoga) niza kontingentnih entiteta i zakona. Niti beskonačan niti cirkularan niz međusobno objašnjavajućih teorija nisu samoobjašnjavajući. Ova zadnja opaska za sada će ostati tajanstvena: problemu cirkularnih objašnjenja i, posebno, problemu beskonačnoga regresa objašnjenjā morat ću, bit će uskoro jasno, posvetiti puno više rečenica.

Naravno, mogući su i drugi scenariji, no jednak ili sličan odgovor vrijedio bi i za njih. Naše se pitanje svodi, jednostavno, na pitanje postoji li uopće i, ako postoji, što je „ultimativno objašnjenje“ kontingentnoga svijeta, a to pitanje ostaje smislenim neovisno o posebnim kontingentnim karakteristikama svijeta i neovisno o budućem stanju naših najboljih znanstvenih teorija o tom svijetu. Stoga je vrlo lako problem formulirati i bez referiranja na ZTS i njene eksplanacijski primitivne entitete. Takve formulacije imaju svojih prednosti – očito već time što su općenitije i ne pretpostavljaju mogućnost ZTS-a. Ima li svemir, shvaćen npr. kao aglomerat ili mereološka suma svih kontingentnih entiteta, objašnjenje svoje opstojnosti? Ima li propozicija koja je konjunkcija svih kontingentno istinitih propozicija objašnjenje svoje istinitosti? Postoji li objašnjenje zašto je upravo ovaj mogući svijet aktualan svijet? Sva su ta pitanja varijacije na istu temu i redovito ću se njima u tekstu koristiti. Rekavši to, prednost formuliranja problema u terminima fundamentalnih entiteta i zakona ZTS-a ta je što nas podsjeća da naš problem nije problem koji nam znanost može riješiti: niti u idealnom, najoptimističnijem scenariju, u kojem bismo u rukama imali potpun istinit znanstveni opis stvarnosti, niti pitanje ultimativnoga objašnjenja postaje besmislenim niti nam znanost daje odgovor na nj. Kako mi se ponekad čini da je gotovo nemoguće to dovoljno naglasiti, u tekstu ću često davati prednost upravo toj formulaciji. Dakle, još jednom, imaju li kontingentni fundamentalni entiteti i zakoni ZTS-a kakvo daljnje objašnjenje i koje to objašnjenje jest?

Teistički odgovor

Radi jednostavnosti, nadalje ću zanemariti pitanje objašnjenja kontingentnih fundamentalnih zakona i pažnju usmjeriti samo na pitanje objašnjenja opstojnosti kontingentnih fundamentalnih entiteta: imaju li kontingentni fundamentalni entiteti (KF entiteti) objašnjenje svoje opstojnosti?^[3] Teistički je odgovor da KF entiteti imaju objašnjenje svoje opstojnosti i da (ultimativno) objašnjenje opstojnosti tih entiteta referira na Božje kauzalno djelovanje, tj. Božje stvaranje.^[4] Uz nekoliko plauzibilnih pretpostavaka, poput one da objašnjenje opstojnosti kontingentnih entiteta mora biti kauzalno objašnjenje, taj je odgovor logički obvezujući za teista: obveza slijedi iz same definicije teizma i pojma Boga kao onoga entiteta o kojem bilo kauzalno bilo ontološki ovisi sve ostalo što postoji. S druge strane, i argumenti za tvrdnju da KF entiteti imaju objašnjenje svoje opstojnosti i argumenti za tvrdnju da to objašnjenje leži u Božjem kauzalnom djelovanju mogu biti vrlo različiti. Tipičan razlog zašto teisti smatraju da KF entiteti imaju objašnjenje jest taj što smatraju da svaki kontingentni entitet ima objašnjenje svoje opstojnosti – drugim riječima, to što prihvaćaju neku inačicu načela dostatnoga razloga ili već nekoga srodnoga metafizičkoga principa. No također, razlog bi mogao biti taj što prihvaćaju neki argument za Božju opstojnost koji je neovisan o razmatranjima o kontingentnosti, načelu dostatnoga razloga i sl. – neku vrstu argumenta iz dizajna, na primjer, ili možda neku inačicu ontologijskoga argumenta – a iz Božje opstojnosti per definitionem slijedi i to da KF entiteti imaju objašnjenje i to da je ultimativno objašnjenje egzistencije KF entitetā Božje stvaranje. Neovisno o tim drugim argumentima za Božju egzistenciju, razlog zašto teisti smatraju da objašnjenje opstojnosti KF entitetā leži u Bogu i njegovom kauzalnom djelovanju mogao bi biti taj što smatraju da je Božje stvaranje najbolje objašnjenje opstojnosti KF entitetā ili možda pak taj što smatraju da iz načela dostatnoga razloga – ili nekoga srodnoga metafizičkoga načela koje implicira postojanje objašnjenja opstojnosti KF entitetā – nužno slijedi (uz neke dodatne plauzibilne pretpostavke) da Božje stvaranje jest to objašnjenje. Konkretni argumenti da je Božje stvaranje objašnjenje KF entitetā mogu kombinirati oba ta pristupa. U svakom slučaju, teisti tipično smatraju da se iz kontingentnosti svijeta – u našoj formulaciji, iz opstojnosti KF entitetā – može zaključiti na Božju opstojnost.^[5] Argumente koji to pokušavaju pokazati nazovimo argumentima iz kontingentnosti.

U ovom odsječku u osnovnim ću crtama opisati strukturu jedne vrste argumenata iz kontingentnosti, naime onih koji se obično nazivaju ‘leibnizovski kozmologijski argumenti’ (LK argumenti). Definirajuća odlika LK argumenata primjena je načela dostatnoga razloga (ili nekoga sličnoga načela) na neki „veliki“ kontingentni entitet, npr. svemir, ili „veliku“ kontingentnu činjenicu, tj. činjenicu koja opisuje određeno globalno kontingentno ustrojstvo svijeta, čime se pokušava dokazati opstojnost metafizički nužnoga prvoga uzroka kao objašnjenja toga entiteta ili činjenice. Naravno, da bi LK argument bio doista argument za Božju opstojnost, argument mora pokušati pokazati da prvi uzrok posjeduje dovoljno ključnih Božjih atributa da bismo ga opravdano smatrali Bogom. Svaki LK argument može se podijeliti u četiri osnovna teorijska koraka. U ovom nizu tekstova nije mi cilj izravno braniti neku određenu inačicu LK argumenta i stoga ću ta četiri koraka samo ukratko opisati.^[6] Bit će to ujedno prilika dodatno pojasniti nekoliko važnih metafizičkih pojmova koji se u raspravi o Božjoj opstojnosti redovito javljaju i koje sam sâm već više puta u ovoj seriji rabio. Prema načinu odgovora na LK argumente, tj. prema koraku argumenta koji odbacuju, u idućem ću nastavku klasificirati ateističke teorije u četiri kategorije. Ta će nam klasifikacija omogućiti jasno vidjeti glavne metafizičke implikacije pojedinih klasa ateističkih teorija – implikacije za koje ću u narednim tekstovima tvrditi da su racionalno neprihvatljive i da su stoga neprihvatljive i teorije koje njih imaju za posljedicu.

(1) Načelo dostatnoga razloga

Prvi korak LK argumenta artikulacija je i obrana određene inačice načela dostatnoga razloga (NDR) ili nekoga srodnoga metafizičkoga načela, poput npr. načela kauzalnosti (NK). NDR se obično formulira bilo u terminima opstojnosti kontingentnih entiteta (NDR-E) bilo, općenitije, u terminima istinitosti kontingentnih propozicija (NDR-P). NDR-E u svom osnovnom obliku kaže da svaki kontingentni entitet ima objašnjenje svoje opstojnosti; NDR-P da svaka kontingentno istinita propozicija ima objašnjenje svoje istinitosti.^[7] Osnovna intuicija u pozadini NDR-a jest da kontingentni entiteti – stvari poput atomā i planina, ljudskih bića i gradova, osjetā i predodžbi – nisu „naprosto tu“ bez ikakva daljnja razloga niti ne „iskaču u bitak“ bez ikakva uzroka, da činjenice da ti entiteti imaju svojstva koja imaju i stoje u relacijama u kojima stoje nisu neobjašnjivo naprosto dane, da se događaji ne odvijaju bezrazložno nasumično. Na argumentima da je NDR, barem u svojim slabijim inačicama, istinito metafizičko načelo zadržat ćemo se malo detaljnije u kasnijim nastavcima niza, kada ćemo se pitati koje su metafizičke posljedice odbacivanja toga načela. Za sada samo primijetite da NDR prima facie djeluje vrlo plauzibilnim principom. Uzrok opstojnosti ove čestice radioaktivni je raspad toga atoma, raspad toga atoma ima objašnjenje u tim-i-tim prirodnim zakonima, Dinara je viša od Moslavačke gore zbog tih-i-tih geoloških procesa, muškarci imaju bradu zato što se evolucijska povijest ljudske vrste odigrala tako-i-tako… NDR nam kaže da u slučaju svakoga kontingentnoga entiteta, i možda svake kontingentne činjenice, trebamo očekivati nešto slično.

NDR-E se obično smatra slabijom tvrdnjom nego NDR-P utoliko što dopušta da neke kontingentno istinite propozicije ne moraju imati objašnjenje: prema njem, dovoljno je da one istinite propozicije koje tvrde opstojnost kontingentnih entiteta imaju objašnjenje svoje istinitosti. Tako, želite li tvrditi da postoje kontingentno istinite propozicije za koje nema objašnjenja zašto su istinite – na primjer, propozicije koje opisuju stohastičke događaje poput radioaktivnoga raspada – ta je tvrdnja, pod uvjetom da događaje ne ubrajate u entitete, kompatibilna s NDR-E, ali ne i s NDR-P.^[8] Iz toga bi razloga one inačice LK argumenta koje se pozivaju na NDR-E bile teorijski ekonomičnije – tj. manje bi toga morale pretpostaviti – od onih koje se pozivaju na NDR-P.

S druge strane, valja pripaziti da formulacija NDR-E-a ne bude preslaba za LK argument: načelo mora biti formulirano tako da se odnosi ne samo na ono što postoji u ontologijski jakom smislu (nazovimo te entitete ‘objekti’) već također i na njihove aglomerate i konfiguracije. Netko bi, recimo, mogao tvrditi da su jedine fizičke stvari koje u jakom („punom“ ili „pravom“) smislu postoje upravo KF entiteti (možda, ovisno već o tome kako bi izgledala naša ZTS, određene elementarne čestice, strune, polja i sl.), a da ono što nazivamo npr. ‘kamen’, ‘orangutan’ i ‘svemir’ nisu pravi objekti, tj. ne postoje u jakom smislu, već su samo određene konfiguracije KF entitetā. Kako se u LK argumentima koji rabe NDR-E opstojnost metafizički nužnoga prvoga uzroka dokazuje primjenom toga načela na neki „veliki“ kontingentni entitet ili konfiguraciju – tipično na sam svemir ili svijet, shvaćen npr. kao aglomerat ili mereološku sumu svih kontingentnih entiteta ili, recimo, kao konfiguraciju sastavljenu od svih KF entiteta – možda bi tko pomislio da može blokirati LK argument time što bi upozorio da svemir ne postoji kao zaseban objekt i da zato NDR-E ne možemo legitimno primijeniti na nj. NDR-E bi stoga moralo biti tako formulirano da bilo eksplicitno zahtijeva bilo implicira da aglomerati i konfiguracije objekata također imaju objašnjenje svoje opstojnosti. To, mislim, nije veliki problem: prihvati li se NDR koji se odnosi na objekte, NDR koji se odnosi na aglomerate i konfiguracije objekata jednostavno slijedi i jedan takav argument iznijet ću u završnim nastavcima niza. Obično se stoga NDR-E jednostavno izravno formulira u terminima opstojnosti kontingentnih entiteta, pri čemu se ‘entitet’, kako je uobičajeno, razumije u ontologijski slabom smislu, uključujući ne samo objekte već i njihove aglomerate i konfiguracije, a možda i sve „stvari“ za koje se u bilo kojem smislu može kazati da postoje.^[9] Paralelan bi se problem mogao možda konstruirati i za NDR-P, npr. ako bi se tvrdilo da se NDR-P odnosi samo na „elementarne“ kontingentno istinite propozicije (možda one izražene samo pomoću primitivnih konstanti u jeziku ZTS-a, bez logičkih operatora). Međutim, kao i u slučaju NDR-E-a, dopusti li se NDR-P za elementarne propozicije, nije jasno što bi moglo učiniti neistinitim NDR-P za konjunkcije kontingentno istinitih propozicija – što bi bio analogon aglomeratu kontingentno postojećih entiteta – a to bi, kako mi se čini, bilo dovoljno za LK argument.

Puno je tu još finih i manje finih teorijskih nijansi i pozadinskih razmatranja koje treba uzeti u obzir u odabiru između NDR-E-a i NDR-P-a i njihovoj preciznoj formulaciji, ali rečeno će dostajati za neki opći dojam.^[10] I NDR-E i NDR-P imaju svojih prednosti i odluka koju točno formulaciju odabrati mogla bi na kraju ovisiti jednostavno o tome kojoj vrsti stvarī ili kojoj činjenici pokušavamo naći objašnjenje. Kako sam problem kontingentnosti najdetaljnije opisao u terminima opstojnosti KF entitetā, nadalje ću uglavnom preferirati NDR-E.

Alternativno, u LK argumentu bismo, umjesto NDR-a, mogli rabiti neku inačicu kauzalnoga načela. KN također može biti formulirano na različite načine, tipično u terminima entitetā (KN-E) ili u terminima događajā (KN-D). U osnovnom obliku KN-E kaže da za svaki kontingentni entitet postoji djelatni uzrok opstojnosti toga entiteta; KN-D da za svaki kontingentni događaj postoji djelatni uzrok toga događaja. Računalo na kojem pišem nije se bez ikakva uzroka materijaliziralo na mojem stolu, netko ili nešto je uzrokovalo egzistenciju toga računala, dovelo do toga da to računalo postoji; objavljivanje teksta koji čitate nije nekakav neuzrokovan spontan događaj, nešto je dovelo do toga da se taj događaj odvije. Za mnogo toga što smo kazali o NDR-u postoje paralele u slučaju KN-a, ali detalje ćemo izostaviti. Važno je primijetiti sljedeće. Kazati što je uzrok opstojnosti nekoga entiteta znači dati kauzalno objašnjenje opstojnosti toga entiteta – utoliko se NDR-E, ne specificirajući o kakvoj se vrsti objašnjenja mora raditi, može smatrati generalizacijom principa KN-E. S druge strane, čini se plauzibilnim tvrditi da opstojnost kontingentnoga entiteta uvijek ima kauzalno objašnjenje – i utoliko se čini plauzibilnim da se NDR-E jednostavno svodi na KN-E. Formulacija principa NDR-E koju ću dati nešto niže stoga se također može smatrati jednom mogućom formulacijom KN-E-a.

Većina onih koji prihvaćaju NDR ili KN smatraju ta načela nužno istinitima, tj. istinitima u svakom mogućem svijetu: ne samo da svaki kontingentno postojeći entitet ima objašnjenje svoje egzistencije, već uopće ne bi niti mogao postojati kontingentni entitet koji ne bi imao objašnjenje. No, ovisno već o konkretnoj inačici LK argumenta i o tome koliko se toga argumentom pokušava dokazati, moglo bi biti sasvim dovoljno tvrditi da su NDR ili KN istiniti u aktualnom svijetu. Također, u nekim bi se verzijama LK argumenta mogla rabiti nešto slabija načela od NDR-a ili KN-a – ili, bolje, slabije inačice tih načela od onih koje smo gore opisali – npr. načelo da (nužno) svaki kontingentni entitet koji uopće može imati objašnjenje doista ima objašnjenje svoje opstojnosti. To bi načelo, samo po sebi, dopustilo ne samo da mogu postojati kontingentno istinite propozicije koje nemaju objašnjenje svoje istinitosti već također i to da neki kontingentni entiteti nemaju objašnjenje svoje opstojnosti. Samom ekonomičnošću, takvi bi LK argumenti, ako su uspješni, bili teorijski privlačni, ali te finese ćemo – pogađate već – nadalje uglavnom ignorirati.

Za kraj ovoga kratkoga opisa prvoga koraka LK argumenta, možda ste se upitali zašto NDR i srodna načela koja sam spomenuo govore samo o kontingentnim entitetima, propozicijama, događajima i sl.? Zar nužni entiteti nemaju objašnjenje svoje opstojnosti? Nemaju li nužno istinite propozicije također objašnjenje svoje istinitosti? Nema li objašnjenja zašto postoji skup prirodnih brojeva i zašto je dva plus dva četiri?

Dva su glavna razloga zašto sam NDR formulirao samo kao načela o kontingentno postojećim entitetima i kontingentno istinitim propozicijama. Prvi razlog je ono što sam već u nekoliko navrata gore nazvao teorijskom ekonomičnošću, a što se također ponekad naziva teorijskom štedljivošću, parsimoničnošću, Occamovom britvom itd. Osnovna ideja je sljedeća: ako su slabije pretpostavke dovoljne, nema potrebe pretpostavljati jače. Ako za istu tvrdnju imamo na raspolaganju dva argumenta, od kojih prvi polazi od slabijih a drugi od jačih pretpostavaka – tj. prvi manje toga nego drugi pretpostavlja kao istinito – onda, nema li neke druge relevantne razlike, prednost valja dati prvomu argumentu. Kako je za uspješan LK argument dovoljno uzeti, na primjer, da svaki kontingentni entitet ima objašnjenje svoje opstojnosti, možemo, koliko je do samoga argumenta, pitanje imaju li i nužni entiteti objašnjenje svoje opstojnosti slobodno ostaviti otvorenim.

Drugi razlog je što nužno opstojeći entiteti (odnosno nužno istinite propozicije) doista ne moraju imati objašnjenje svoje opstojnosti (odnosno istinitosti), barem ne u onom smislu u kojem nam se čini da bi ga morali imati kontingentni entiteti (propozicije). Kontingentni entiteti su, po definiciji, oni entiteti koji postoje u nekim, ali ne u svim mogućim svjetovima.^[11] Ako neki kontingentni entitet x aktualno postoji, tj. postoji u aktualnom svijetu, ima smisla pitati za objašnjenje zašto je aktualiziran baš jedan od mogućih svjetova u kojima x postoji, radije nego neki od mogućih svjetova u kojima x ne postoji. Na sličan smo način postavili pitanje razmišljajući o KF entitetima: zašto je mogući svijet s upravo tim-i-tim kontingentnim fundamentalnim entitetima aktualan svijet, radije nego mogući svijet s nekim drugačijim kontingentnim fundamentalnim entitetima ili pak mogući svijet u kojem uopće ne postoje kontingentni entiteti? Slične zagonetke nema u slučaju nužnih bića. Nužni entiteti su, po definiciji, oni entiteti koji postoje u svakom mogućem svijetu i stoga, koji god mogući svijet bio aktualan svijet, nužni entiteti postoje u tom aktualnom svijetu. Nužni entiteti ne mogu u njem ne postojati. Objašnjenje opstojnosti nužnih entiteta svodi se, dakle, na pokazivanje njihove nužnosti: ako ste pokazali da neki entitet jest nužan, tj. da postoji u svakom mogućem svijetu, ujedno ste time objasnili i zašto on aktualno postoji. Slično vrijedi, dakako, i za nužno istinite propozicije. Kako matematički entiteti – barem prema uobičajenom shvaćanju – ako postoje, postoje nužno, a matematičke propozicije, ako su istinite, nužno su istinite, da biste objasnili zašto postoji skup prirodnih brojeva, dovoljno je dokazati da postoji skup prirodnih brojeva, a da biste objasnili zašto je istina da su dva i dva četiri, dovoljno je pokazati da je istina da su dva i dva četiri.^[12] Analogno rečenomu za NDR, lako je vidjeti, vrijedi i za KN.

Uzevši u obzir sve gore rečeno, NDR-E možemo poopćeno formulirati na sljedeći način: za svaki entitet x, ili x postoji nužno ili x ima uzročno objašnjenje svoje opstojnosti. Podsjećam da kao entitete računamo i aglomerate i konfiguracije objekata. To je još uvijek privremena formulacija, važnu nadopunu dodat ćemo nakon (2).

(2) Beskonačni regres

Drugi je korak LK argumenta pokazati da niti cirkularni niti regresivni beskonačni nizovi objašnjenjā, takvi da se u svakom članu niza opstojnost kontingentnih entiteta (ili istinitost kontingentnih propozicija) objašnjava pomoću drugih kontingentnih entiteta (ili kontingentnih propozicija), nisu eksplanacijski potpuni. Uspjehu LK argumenta preduvjet je da takvi nizovi objašnjenjā ne mogu objasniti sami sebe, tj. da ne mogu ukloniti potrebu za nekim daljnjim objašnjenjem toga cijeloga niza objašnjenjā – a time niti za daljnjim objašnjenjem onih entiteta (propozicija) koje niz pokušava objasniti. U protivnom, LK argumenti ne bi mogli dokazati ono što pokušavaju: primjenom NDR-a i sličnih metafizičkih principa na odabrani kontingentni entitet ili propoziciju ne bi se moglo zaključiti na opstojnost metafizički prvoga uzroka. Naime, u tom bismo slučaju bez problema mogli prihvatiti NDR-E, recimo, složiti se da kontingentni entiteti moraju imati objašnjenje zašto postoje i, štoviše, da mora postojati nekakvo objašnjenje opstojnosti samoga svemira – nebitno hoćemo li svemir shvatiti kao zaseban objekt, kao mereološku sumu svih kontingentnih entiteta, kao konfiguraciju KF entitetā ili kako drugačije – ali svejedno tvrditi da to objašnjenje ne mora referirati na išta izvan samoga svemira i da je stoga neopravdano uvoditi u priču Boga ili općenito nekakav metafizički prvi uzrok.

Rečeno traži pojašnjenje. Recimo da se pitamo što je objašnjenje neke proizvoljne „cjeline“ koju tvori bilo konačan bilo beskonačan broj „dijelova“. I ‘cjelina’ i ‘dio’ shvatimo tu u vrlo širokom značenju, tako da se ti izrazi mogu primijeniti i na skupove propozicija i na sljedove događajā i na konfiguracije objekata i sl. Na primjer, možemo pitati za objašnjenje istinitosti određenoga skupa propozicija, ili objašnjenje zašto se odvio neki niz događaja, ili objašnjenje egzistencije te-i-te konfiguracije objekata. Konkretno, mogli bismo se pitati zašto skupina autora koju čine Rochejaquelein, Hrvoje, Luka i Fred piše za blog Konzervativac. Ili bismo se mogli pitati kako je nastala kolekcija tekstova objavljenih na Konzervativcu. Na prvi pogled, plauzibilnim se čini kazati da, ako nam je dano objašnjenje svakoga pojedinoga dijela neke cjeline, ujedno nam je time dano i objašnjenje same te cjeline. Imamo li objašnjenje zašto Rochejaquelein piše na Konzervativcu, objašnjenje zašto Hrvoje piše, objašnjenje zašto Luka i Fred pišu, samim tim imamo i objašnjenje zašto piše ta skupina autora. Imamo li objašnjenje nastanka svakoga pojedinoga teksta na blogu, očito imamo objašnjenje nastanka i za cijelu kolekciju tih tekstova. A čini se i da bi jednako vrijedilo čak i ako bi i autora i tekstova na blogu bilo beskonačan broj. Tvrdnju da imamo objašnjenje neke cjeline ako imamo objašnjenje svakoga dijela te cjeline nazovimo ovdje ‘Humeovo načelo’.^[13]

Kakve to veze ima s uspješnošću LK argumenta? Recimo da smo prihvatili NDR-E i da se pitamo ima li svemir objašnjenje svoje opstojnosti. Pogledajmo skicu jednoga mogućega odgovora. Pretpostavimo da je vrijeme gusto, tj. neka između bilo koja dva vrjemenska trenutka t i t‘, ma koliko blizu bila jedan drugome, postoji neki trenutak t” koji se nalazi između njih. Pretpostavimo također da ne postoji prvi trenutak u kojem je svemir počeo postojati, tj. neka je svemir bilo beskonačno star bilo takav da ne postoji u nekom početnom trenutku t₀, ali postoji u svakom trenutku nakon t₀ sve do sadašnjega trenutka. Drugim riječima, ako je t* sadašnji trenutak, neka svemir postoji bilo u intervalu (t_-∞, t*] bilo u intervalu (t₀, t*]. Konačno, neka je S(t) stanje svemira u trenutku t i pretpostavimo da se S(t) može kauzalno objasniti pozivanjem na stanje svemira u bilo kojem ranijem trenutku t‘, ako takav raniji trenutak postoji. (Ideja je da su stanja svemira učinci ranijih stanja svemira i uzroci budućih stanja svemira.) Sada dolazi glavni dio: ako su gornji uvjeti zadovoljeni, onda, kako ne postoji prvi, najraniji trenutak u kojem je svemir počeo postojati, za svaki trenutak t u kojem svemir postoji, ima neki raniji trenutak t‘ u kojem svemir postoji i stoga svako stanje svemira S(t) ima objašnjenje u nekom ranijem stanju S(t‘). No svemir možemo gledati kao cjelinu sastavljenu od svih S(t), tj. od svih njegovih vrjemenskih isječaka. Dakle, ako je vrijeme gusto, ako ne postoji prvi trenutak postojanja svemira i ako su stanja svemira kauzalni učinci prethodnih stanja svemira, onda za svaki „dio“ svemira postoji objašnjenje zašto taj dio postoji – objašnjenje isključivo u terminima drugih dijelova svemira – i time bi, prema Humeovom načelu, ujedno bilo objašnjeno zašto postoji i svemir sam! Ništa više nije ostalo za objasniti, nikakva uloga nije preostala za nešto poput prvoga uzroka.

Odgovor poput gore opisanoga, ako bi bio dobar, blokirao bi LK argument pokazavši da možemo prihvatiti NDR-E (a jednako vrijedi i za NDR-P i KN, dovoljno je stvar malo drugačije parafrazirati), a ujedno ne prihvatiti da postoji metafizički prvi uzrok. Branitelj LK argumenta morao bi zato pokazati što s tim odgovorom nije u redu. Očito, problem nije u eksplicitno navedenim pretpostavkama na početku gornjega odlomka, čak i ako su one neistinite. Kao prvo, jednostavno je konstruirati sličan odgovor na LK argument, a koji ne bi počivao na tim pretpostavkama.^[14] Kao drugo, bilo koji argument iz kontingentnosti vrijedan imena morao bi biti neovisan o takvim pitanjima kao što su kakva je narav vrjemena, postoji li početni trenutak egzistencije svemira i jesu li stanja svemira kauzalno determinirana njegovim prethodnim stanjima. Sporno u gornjem odgovoru upravo je Humeovo načelo i drugi se korak LK argumenta svodi na odbacivanje toga principa.

No, što nije u redu s Humeovim načelom? Vrlo općenito, Humeovo je načelo istinito samo u slučajevima u kojima barem neka objašnjenja dijelova cjeline koju pokušavamo objasniti referiraju (na relevantan način) na nešto izvan same cjeline. Niti cirkularni nizovi objašnjenjā niti beskonačni regresi objašnjenjā taj uvjet ne zadovoljavaju. Pojašnjenje i argumente vidjet ćemo u jednom od narednih tekstova ove serije, za sada samo pogledajmo dva primjera. Recimo da vam kao odgovor na pitanje zašto spomenuta skupina autora piše na Konzervativcu kažem da Rochejaquelein piše na Konzervativcu jer ga je nagovorio Hrvoje, Hrvoje da piše zato jer ga je nagovorio Luka, Luka pak zato što ga je nagovorio Fred, a Fred zbog toga što ga je na to nagovorio Rochejaquelein. Dao sam vam objašnjenje za svakoga pojedinoga člana skupine, ali jesam li doista objasnio zašto Rochejaquelein, Hrvoje, Luka i Fred pišu na ovom blogu? Ne mislim da biste rekli da jesam. Ili, recimo da me pitate za uzrok postojanja ljudske vrste, a ja vam odgovorim da objašnjenje zašto postoji ovaj naraštaj leži u reproduktivnim aktivnostima njihovih roditelja, da je to što postoje ili su postojali njihovi roditelji objašnjeno pak reproduktivnim aktivnostima roditelja njihovih roditelja, i tako ad infinitum. Čak i kada bi bila istina da ljudska vrsta postoji oduvijek, bih li time zadovoljavajuće objasnio zašto postoji ljudska vrsta? Možda se svaki naraštaj može objasniti pozivanjem na prethodni, ali i dalje bi vam se činilo da nam to objašnjenje svakoga pojedinoga naraštaja ne bi bez ostatka objasnilo zašto uopće postoje ljudska bića. Konačno, iako smo svaki naraštaj objasnili prethodnim, postoji mogući svijet u kojem ljudi ne postoje, zar ne? Zašto ovo nije taj svijet? U oba ta primjera, niz objašnjenja ne referira na ništa izvan cjeline koju pokušava objasniti. Zadovoljavajuće objašnjenje kontingentnih entiteta i propozicija, vidjet ćemo, to mora.

Uzevši rečeno u obzir, možemo sada završiti opis drugoga koraka LK argumenta nadopunom formulacije naše radne inačice NDR-a. Kada u ovom i narednim tekstovima niza spomenem NDR-E, nadalje, osim ako ne napomenem drugačije, imam na umu sljedeće načelo: za svaki entitet x, ili x postoji nužno ili x ima objašnjenje svoje opstojnosti u nekom vanjskom uzroku. Preciznija formulacija morala bi uključiti nešto više definicijske pedantnosti, logičkih tehnikalija i mrvicu mereologije, ali za sada je ovo dovoljno.

(3) Prvi uzrok

Treći korak LK argumenta dokazivanje je opstojnosti metafizički prvoga uzroka primjenom neke inačice NDR-a ili kakvoga srodnoga principa na neki, prikladno odabran, kontingentno postojeći entitet ili kontingentno istinitu propoziciju. Primjere mogućih principa i „velikih“ kontingentnih entiteta i propozicija već sam nekoliko puta u ovom tekstu dao. Na primjer, u jednoj se inačici LK argumenta NDR-P primjenjuje na tzv. veliku konjunktivnu kontingentnu činjenicu, tj. na propoziciju koja je konjunkcija svih kontingentno istinitih propozicija. Odaberemo li radije NDR-E, tipično ćemo ga primijeniti na svemir sam. Još jednom, svemir pritom možemo shvatiti kao zaseban objekt, tj. kao entitet sa svim metafizičkim pravima koja imaju i drugi entiteti s valjanom ontologijskom putovnicom (možda elektroni, računala, ljudi i sl.) ili kao mereološku sumu svih kontingentnih entiteta ili pak kao svojevrsnu konfiguraciju KF entitetā ili već na neki sličan način.^[15]

No, što zapravo imamo na umu kada govorimo o prvom uzroku? Što točno treći korak LK argumenta dokazuje? Opišimo stvar u terminima uzrokā entitetā i događajā, općenitiji opis u terminima objašnjenjā propozicija bio bi malo složeniji. Kada se u kontekstu naravne teologije govori o prvom uzroku, ne misli se tek na kronološki prvi entitet u, recimo, nekom kauzalnom lancu entitetā niti prvi događaj u nekom slijedu događajā. Kako bih upozorio na to da pod ‘prvi uzrok’ ne mislim na nešto što bi bilo tek temporalno prvotno, redovito sam u ovoj seriji rabio izraz ‘metafizički prvi uzrok’. (Mada, jasno, prvi uzrok može kronološki prethoditi onomu čega je uzrok i, štoviše, tipično to jest slučaj.) Da bismo neki x nazvali prvim uzrokom, nužan je uvjet da je x svojevrsna nearbitrarna „zaustavna točka“ kauzalnoga lanca kontingentnih entiteta ili događaja: prvi bi uzrok morao (u nekom smislu) uzrokovati svaki entitet ili događaj u kauzalnom lancu, tj. biti „ultimativni“ uzrok opstojnosti svakoga kontingentnoga entiteta ili događaja, dok bi – ovo je sada važno – njegova opstojnost morala biti ili nekako „samoobjašnjiva“ ili pak ne bi smjelo uopće imati smisla pitati za daljnji uzrok njegove opstojnosti. Drugim riječima, što nazivamo prvim uzrokom, morala bi biti takva stvar da načelno uopće ne može imati neki daljnji uzrok. Veliki prasak, na primjer, možda je temporalno prvi događaj, ali nije, u gore opisanom smislu, prvi uzrok. Naime, Veliki prasak je kontingentni događaj koji nije samoobjašnjavajući (što god to točno značilo) i za koji ima smisla pitati što je uzrok toga događaja pa stoga, čak i ako daljnji uzrok de facto ne postoji, ako je Veliki prasak nekakav spontan neuzrokovan događaj, on po definiciji ne bi bio ono što smo nazvali prvim uzrokom – u tome bismo slučaju jednostavno kazali da prvi uzrok ne postoji. Isto, naravno, vrijedi i za bilo koji kontingentni entitet ili događaj. Prvi uzrok, dakle, mora biti metafizički nužan entitet ili događaj,^[16] tj. postojati u svakom mogućem svijetu: što postoji u svakom mogućem svijetu, vidjeli smo u (1), ne traži objašnjenje (kauzalno ili kakvo drugačije) zašto aktualno postoji.^[17]

S prikladnim NDR-om u rukama, korak (3) je relativno lagan: ako smo pokazali da je nešto poput NDR-E istinito, opstojnost metafizički prvoga uzroka vrlo jednostavno slijedi, iako pojedini detalji, ovisno već o konkretnom argumentu, mogu biti ponešto zamršeni. Pogledajmo za ilustraciju kako bi mogao izgledati jedan mogući dokaz opstojnosti prvoga uzroka. Uzmimo, radi jednostavnosti, entitet koji je mereološka suma svih kontingentnih entiteta koji postoje u bilo kojem vrjemenskom trenutku, kao i svih kontingentnih entiteta koji postoje atemporalno. (Možda atemporalni kontingentni entiteti ne postoje, ali ako postoje, želimo ih uključiti.) Nazovimo taj entitet ‘svijet’.^[18] Svijet, kako smo ga definirali, možda nije objekt, ali kao mereološka suma entiteta jest entitet. Kako je svijet, po definiciji, sastavljen samo od kontingentnih entiteta, svijet ne postoji nužno. Stoga, prema NDR-E, svijet ima objašnjenje svoje opstojnosti u nekom vanjskom uzroku, tj. uzroku koji postoji izvan samoga svijeta. Drugim riječima – uz nekoliko pozadinskih pretpostavki koje ne ću eksplicirati – postoji neki entitet koji nije dio svijeta, a čije je kauzalno djelovanje razlog zašto postoji svijet. Taj entitet, primijetite, mora postojati nužno, tj. nekontingentno. Naime, kako smo svijet definirali kao mereološku sumu svih kontingentnih entiteta, kada bi uzrok svijeta postojao kontingentno, on sam bi bio dio svijeta, a to protuslovi zahtjevu u NDR-E da uzrok kontingentnoga entiteta mora biti vanjski uzrok. Dakle, da sažmemo, ako je NDR-E istinito, postoji nužno opstojeći transcendentni entitet čije je kauzalno djelovanje objašnjenje zašto postoji svijet. Drugim riječima, postoji metafizički prvi uzrok svijeta.

(4) Bog

U trećem koraku, LK argument dokazuje opstojnost metafizički prvoga uzroka. Da bi LK argument bio uspješan argument za Božju opstojnost, u četvrtom se koraku mora dodatno pokazati da prvi uzrok posjeduje svojstva koja opravdavaju identificiranje prvoga uzroka kao Boga. Samim dokazom opstojnosti prvoga uzroka, npr. dokazom poput onoga u (3), ujedno imamo dokaz da je prvi uzrok metafizički nužan, transcendentan (u smislu da je „izvan“ kontingentnoga svijeta) i da o njemu kauzalno ovise svi kontingentni entiteti. Imamo li neovisne razloge vjerovati da ne postoje apstraktni entiteti, kauzalna ovisnost kontingentnih entiteta o prvom uzroku značila bi, čini se, da je sve što nije prvi uzrok učinak kauzalnoga djelovanja prvoga uzroka. Iako smo u prethodnom nastavku vidjeli da nije jednostavno specificirati nužne i dovoljne uvjete koje prvi uzrok mora zadovoljiti da bi dokaz opstojnosti prvoga uzroka bio ujedno dokaz Božje opstojnosti, četvrti korak LK argumenta morao bi pokazati još barem to da je prvi uzrok nužno jedan, da je isti u svakom mogućem svijetu (tj. da u različitim mogućim svjetovima nemamo različite entitete za prve uzroke), kao i to da je prvi uzrok osoba. Poželjno bi bilo također pokazati da prvi uzrok posjeduje atribute poput svemoći, sveznanja, moralne savršenosti i sl. Za neka od navedenih svojstava relativno je lako pokazati, uz određene plauzibilne pretpostavke, da pripadaju prvom uzroku; za neke su argumenti zamršeniji i možda manje uvjerljivi. Neka slijede pojmovnom analizom i uz pomoć formalnih oruđa; do nekih se dolazi indukcijom i zaključivanjem na najbolje objašnjenje; za neka pak imamo nekoliko različitih neovisnih argumenata. U detalje ovdje ne ću ulaziti – ponavljam, nije mi cilj braniti neki određeni argument za Božju opstojnost. Kako će se ukazati potreba, u idućim ću se tekstovima vratiti na pitanje jesmo li, i u kojoj mjeri, opravdani prvi uzrok iz (3) smatrati Bogom. Tada ću detaljnije prikazati neke od argumenata da prvi uzrok posjeduje ključne Božje atribute – prvenstveno argumente da je prvi uzrok osoba.

Privedimo kraju ovaj predugi tekst. Ako su sva četiri koraka LK argumenta opravdana, LK argument je uspješan argument za Božju opstojnost. Ako ste ateist i mislite da nije istina da Bog postoji, znači to da barem jedan od navedenih koraka morate odbaciti. Preciznije ću stvar opisati u idućem nastavku, u kojem ću na temelju odgovora na LK argument ponuditi jednu moguću klasifikaciju ateističkih teorija. Argumentirat ću zatim da niti jedna ateistička alternativa nije racionalno obranjiva.

 

[1] U idealnom slučaju, svaka bi istinita propozicija bilo koje znanstvene teorije bila logička posljedica aksiomā ZTS-a. Kako ZTS, u uobičajenom tehničkom značenju izraza ‘teorija’, možemo shvatiti kao skup aksioma ZTS-a zatvoren logičkim operacijama, tj. kao skup aksioma ZTS-a i svih njihovih logičkih posljedica, u tom bi slučaju svaka istinita propozicija bilo koje znanstvene teorije bila ujedno član ZTS-a i svaka bi istinita znanstvena teorija (opet, shvaćena kao skup propozicija zatvoren logičkim operacijama) bila podskup ZTS-a. Ako bismo htjeli biti malo precizniji i oprezniji – te stoga radije govorili o rečenicama nego o propozicijama i, u skladu s tim, shvatili logičke operacije kao sintaktičke operacije unutar danoga jezika – odnos između ZTS-a (koju sada shvaćamo kao skup rečenica zatvoren određenim sintaktičkim operacijama) i drugih istinitih znanstvenih teorija u idealnom bi slučaju bio takav da su zadovoljena sljedeća dva uvjeta: (i) svaka istinita rečenica proizvoljne znanstvene teorije morala bi se moći izraziti unutar jezika u kojem je formulirana ZTS, na taj način da se svaki izraz koji se javlja u rečenici može definirati kao notacijska pokrata nekoga izraza u jeziku ZTS-a; (ii) svaka se istinita rečenica proizvoljne znanstvene teorije, izražena u jeziku ZTS-a, može izvesti iz aksiomā ZTS-a primjenom sintaktičkih operacija koje definiraju ZTS. Odnos između ZTS-a i drugih istinitih znanstvenih teorija u tom idealnom slučaju bio bi, dakle, analogan odnosu između neke standardne teorije skupova (ili koje druge utemeljujuće matematičke teorije) i ostalih područja klasične matematike: svaki se teorem klasične matematike može prevesti u odgovarajući teorem teorije skupova, tj. svaka se matematička tvrdnja može shvatiti kao tvrdnja o skupovima – ili čak kao tvrdnja o praznom skupu, koji je u nekim formulacijama teorije skupova jedini primitivan entitet (uz određena logička svojstva i relacije te relaciju članstva u skupu). Čak i ako se ne bi zahtijevalo da su uvjeti (i) i (ii) zadovoljivi u konačnom broju koraka, očito se radi o vrlo jakim uvjetima i vjerojatno bismo bili zadovoljni i ako bi odnos između ZTS-a i posebnih znanstvenih teorija bio analogan npr. odnosu između (atomske) fizike i kemije: iako ne možemo (barem još uvijek) reducirati kemiju na fiziku (u smislu da su zadovoljeni uvjeti poput (i) i (ii)), smatramo da su entiteti, svojstva i relacije kojima se bavi kemija ontološki ovisni o entitetima, svojstvima i relacijama koje proučava fizika i da razlog ili objašnjenje zašto su prvi takvi kavi jesu leži upravo u tom što su potonji takvi kakvi jesu. Kako pitanje u kojem bi točno logičkom odnosu ZTS i druge istinite znanstvene teorije morale stajati nije za naš pothvat od presudne važnosti, taj odnos ne ću pokušati detaljnije precizirati.

[2] Alternativno, ovisno već o metafizičkom ukusu, fundamentalnim zakonima možemo smatrati propozicije (ili pak rečenice) koje opisuju pravilnosti međuodnosā fundamentalnih entiteta radije nego ono što te propozicije opisuju. (Vidi podrubnicu [5] u „O Bogu, bogovima i teoriji svega“.) Izraz ‘kontingentna propozicija’ odnosi se, naravno, na propozicije koje opisuju kontingentna stanja stvarī. Propozicije same nisu kontingentne: ako propozicije postoje, one su apstraktni entiteti i time, barem prema uobičajenom razumijevanju apstraktnih entiteta, postoje metafizički nužno, tj. u svakom mogućem svijetu, iako u različitim mogućim svjetovima mogu imati različite istinitosne vrijednosti. Svojstva i relacije možda su također metafizički nužni apstraktni entiteti, ali instancirana svojstva i relacije možemo nazivati kontingentnima ako je instancijacija tih svojstava i relacija kontingentna činjenica, npr. u slučaju da su instancirana nekim kontingentnim fizikalnim entitetima.

[3] Kako je u oba slučaja osnovna struktura argumenata vrlo slična, relativno je lako, uz prikladnu preinaku nekoliko tehničkih detalja, rekonstruirati analogne argumente za kontingentne fundamentalne zakone. Ktomu, možda ograničavanje na pitanje objašnjenja opstojnosti fundamentalnih entiteta niti nije stvarno ograničenje. U podrubnici [5] prvoga teksta ove serije napomenuo sam da sam sklon misliti da su fizikalni zakoni svedivi na kauzalne moći entitetā kojima ti fizikalni zakoni „upravljaju“. Značilo bi to da, ako su dane te-i-te vrste fizikalnih entiteta, nužno slijedi da su fizikalni zakoni upravo ti-i-ti: ne postoji mogući svijet s upravo tim vrstama fizikalnih entiteta, a koji bi imao drugačije fizikalne zakone. To pak znači da su kondicionalne propozicije koje opisuju fizikalne zakone – preciznije, univerzalne propozicije izražene rečenicama oblika ‘Za svaki x, y, … vrijedi da, ako x pripada vrsti stvarī P, y vrsti stvarī Q, … , onda x, y, … stoje u relaciji R‘ – suprotno od onoga što sam kazao u prošlom odsječku, nužno istinite propozicije (u mogućem svijetu u kojem ne postoji ništa što pripada vrstama P, Q …, propozicija je istinita na prazan način), iako je jasan smisao u kojem bismo ih i dalje mogli nazivati kontingentnima. Iz toga pak slijedi da, ako nam je dano objašnjenje opstojnosti tih-i-tih vrsta stvarī, ujedno nam je dano objašnjenje zašto su fizikalni zakoni upravo ti koji jesu.

[4] ‘Božje stvaranje’ ovdje, kao i drugdje, rabim u širokom smislu, tako da uključuje i creatio ex nihilo i conservatio, tj. i inicijalno stvaranje svijeta i održavanje stvorenoga svijeta u postojanju, „očuvanje bitka“. Podsjećam također da se Božje stvaranje ne mora shvatiti u temporalnom smislu. S druge strane, kako se čini plauzibilnim smatrati da opstojnost kontingentnih entiteta poput elektronā s jedne strane i nužnih entiteta poput brojeva s druge ne ovisi o Bogu na posve isti način, korisno je pažljivo razlikovati između kauzalne ovisnosti i ontološke ovisnosti o Bogu. Izraz ‘Božje stvaranje’ rabim, kako je uobičajeno, samo u kauzalnom smislu. Primijetite da sam u prvom tekstu niza, kako tamo još nisam uveo distinkciju između kauzalne i ontološke ovisnosti (rabio sam izraz ‘ontološka ovisnost’, ali odnosio se na obje relacije), o Božjem stvaranju govorio u najširem smislu, tako da uključi sve načine na koje opstojnost neke stvari može ovisiti o Bogu.

[5] Tipično, ali ne i nužno: iz toga što teist mora Božje stvaranje smatrati ultimativnim objašnjenjem opstojnosti KF entitetā (kao i, uostalom, bilo kojih kontingentnih entiteta) ne slijedi da mora smatrati da se iz opstojnosti KF entitetā može zaključiti na Božju opstojnost. Poneki teist možda ne će držati uvjerljivim niti jedan argument iz kontingentnosti.

[6] Alexander R. Pruss u „The Leibnizian Cosmological Argument“, u Craig W. L. i J. P. Moreland (2009) (ur.) The Blackwell Companion to Natural Theology (Wiley-Blackwell), 24-100, opisuje četiri problema koja mora riješiti uspješan kozmologijski argument: Glendower, Regress, Taxicab i Gap problem. Četiri koraka koja opisujem otprilike odgovaraju odgovorima na ta četiri problema. Pruss, A. R. (2006) The Principle of Sufficient Reason: A Reassessment (Cambridge: Cambridge University Press) jedno je od najvažnijih djela ikada napisanih o načelu dostatnoga razloga, a sam Pruss jedan od najznačajnijih branitelja leibnizovskoga argumenta. Njegova glavna inačica argumenta rabi umjereno jaku verziju načela, prema kojoj svaka kontingentna činjenica, tj. svaka kontingentno istinita propozicija, ima objašnjenje, dok ću sam uglavnom davati prednost nešto slabijoj verziji prema kojoj svaki kontingentni entitet ima objašnjenje.

[7] Pitanje što su točno objašnjenja i fina pozadinska razmatranja koja tu ulaze u igru moramo zanemariti. Relaciju objašnjenja možemo shvatiti jednostavno kao određenu relaciju između propozicija – tj. relaciju između eksplananduma (propozicije koja se objašnjava) i eksplanansa (propozicije koja objašnjava eksplanandum) – a koja je donekle srodna relaciji logičkoga povlačenja ili implikacije i, posebno, relaciji epistemičkoga opravdanja. ‘Objašnjenje’ ponegdje u tekstu rabim za eksplanans, ponegdje za samu relaciju objašnjenja, no iz konteksta bi uvijek trebalo biti jasno o kojem značenju je riječ. Također, iako ćemo u tekstu relaciju objašnjenja „poluslužbeno“ uzeti kao relaciju među propozicijama, često ću skraćeno pisati (i pisao sam) npr. o objašnjenju opstojnosti entiteta, objašnjenju događaja i sl. radije nego o objašnjenju propozicije koja tvrdi opstojnost toga entiteta i propozicije koja opisuje taj događaj. Relacija objašnjenja razlikuje se od relacije implikacije time, između ostaloga, što ne zahtijevamo da je eksplanandum istinit u svakom mogućem svijetu u kojem je istinit eksplanans – drugim riječima, propozicija p ne mora logički povlačiti propoziciju q da bismo p računali kao objašnjenje ili razlog za q. Ili, parafrazirano, istinitost eksplanansa ne mora biti dovoljan uvjet za istinitost eksplananduma. To se čini sasvim razumnim: većina naših objašnjenja, uključujući većinu znanstvenih objašnjenja, nisu takva da logički povlače ono što objašnjavaju. Međutim, izgledalo bi onda da je već samo ime ‘načelo dostatnoga razloga’ (ili ‘načelo dovoljnoga razloga’, kako se često naziva) pomalo nespretno odabrano i možda bi bolji naziv bio jednostavno ‘načelo objašnjenja’ ili ‘načelo razloga’. (No, istini za volju, neki filozofi – Leibniz, na primjer, kojemu dugujemo ime principa – prihvaćaju vrlo jaku verziju NDR-a, prema kojoj eksplanandum doista mora nužno slijediti iz eksplanansa.)

[8] Mislim da bi glavni razlog zašto bi tko tvrdio da stohastički indeterministički događaji poput radioaktivnoga raspada nemaju objašnjenje mogao biti taj što se pretpostavljaju vrlo jaki uvjeti koje objašnjenje mora zadovoljiti, tj. uvjet da eksplanans implicira eksplanandum (vidi podrubnicu [7]). No taj uvjet izgleda prejakim: čini mi se jasnim da događaji poput radioaktivnoga raspada i sličnih kvantnih događaja imaju kauzalno objašnjenje u terminima prirodnih zakona i nekoga prethodnoga stanja stvarī – nedeterminističko objašnjenje, naravno, ali i dalje objašnjenje. Uostalom, uvjet logičkoga povlačenja eksplananduma ne zadovoljavaju ni mnoga druga znanstvena objašnjenja koja bismo smatrali posve neproblematičnima. Kako god bilo, to pitanje ćemo za sada ostaviti po strani.

[9] Doduše, ako smo skloni smatrati da npr. nedeterministički kvantni događaji (ili, uostalom, bilo koji događaji) ne moraju imati objašnjenje, događaje ne bismo trebali računati kao stvari na koje se NDR-E odnosi.

[10] Jedna se stvar čini posebno važnom, ali uključiti je u glavni tekst nepotrebno bi zakompliciralo ono što bi trebao biti samo kratak pregled osnovne strukture LK argumenata. Naime, kako je relaciju objašnjenja najjednostavnije shvatiti kao određenu relaciju između propozicija (vidi podrubnicu [7]), prirodnim se čini NDR formulirati u terminima propozicija (tj. kao NDR-P) i primijeniti ga u LK argumentu na neku kontingentno istinitu propoziciju, npr. na propoziciju koja je konjunkcija svih kontingentno istinitih propozicija. Međutim, poneko bi propozicije, kao apstraktne entitete, mogao smatrati metafizički problematičnima i bilo bi, u svakom slučaju, teorijski privlačnije ako se u formulaciji NDR-a i u samom LK argumentu ne bismo morali obvezati na njihovo postojanje. Nisam siguran postoji li doista u nekom objektivnom smislu ono što nazivamo apstraktnim entitetima (skupovi, svojstva, propozicije i sl.), no govor o apstraktnim entitetima nije problematičan dok god mislimo da je načelno moguća neka (ma koliko složena) parafraza koja bi izbjegla referiranje na njih ili općenito neka interpretacija govora o apstraktnim entitetima koja bi sačuvala istinitost rečenoga, a ne bi ujedno zahtijevala da apstraktne entitete shvatimo kao „stvarno“ ili „istinski“ postojeće, kao „prave“ entitete. Mislim stoga da je i u objašnjenju toga što su objašnjenja i u LK argumentima koji se pozivaju na NDR-E moguće apstraktne entitete zadržati izvan naše ontologije, ali to mi se čini težim u LK argumentima koji rabe NDR-P, posebno ako se NDR-P primjenjuje na takvu metafizičku zvjerku kao što je beskonačna konjunkcija svih kontingentno istinitih propozicija. Punokrvna egzistencija apstraktnih entiteta mogla bi biti problem za ontologijski naturalizam ili materijalizam, no također se time otvara problem kako točno shvatiti odnos između Božjega stvaranja i, kako se čini, metafizički nužnih (i time atemporalnih ili barem temporalno vječnih) apstraktnih entiteta. Moguća teistička pozicija bio bi božanski konceptualizam, tj. stajalište da su ono što nazivamo apstraktnim entitetima (bilo platonovske ideje bilo matematički objekti bilo propozicije) zapravo nešto poput „pojmova“ i „mislī“ u Božjem umu i utoliko bi ti entiteti, ako ne kauzalno, bili barem ontološki ovisni o Bogu. Iako mi to izgleda kao prihvatljivo rješenje, razumijem da bi poneki teist mogao biti naklonjeniji nekoj nominalističkoj poziciji prema kojoj to što nazivamo apstraktnim entitetima, strogo gledano, uopće ne postoji. Dakako, ne moraju svi apstraktni entiteti proći s jednakom presudom na ontologijskom sudištu: lako bi moglo biti da su matematički objekti Božji pojmovi, a da propozicije ne postoje.

[11] Izraz ‘kontingentni entitet’ može imati uže („aktualističko“) i šire („posibilističko“) značenje. U užem smislu, kontingentni entiteti su oni koji postoje u aktualnom svijetu, ali ne u svim mogućim svjetovima; u širem smislu, kontingentni entiteti su oni koji postoje u barem jednom mogućem svijetu, ali ne i u svim mogućim svjetovima. Slično vrijedi i za sam izraz ‘entitet’: u užem smislu, entitet je bilo što što aktualno postoji, no možemo govoriti i o entitetu u širem smislu kao o onom što postoji u barem jednom mogućem svijetu. Kada govorim o kontingentnim entitetima, i entitetima općenito, uglavnom imam na umu uže značenje. U suprotnom, to ili izričito napomenem ili bi moralo biti jasno iz konteksta. Stvar se dodatno komplicira kada uzmemo u razmatranje i vrijeme i pitamo se treba li prošle i buduće entitete smatrati postojećima.

[12] Naravno, ne znači to da svako pitanje tu staje. (Nužna) opstojnost matematičkih entiteta i (nužna) istinitost matematičkih propozicija ovise o (nužnoj) istinitosti matematičkih aksioma i ako ste dokazali da neka propozicija p logički slijedi iz aksiomā, dokazali ste time da, ako su aksiomi nužno istiniti, nužno je istinito i p. No time ostajemo i dalje s pitanjem jesu li aksiomi u pitanju doista nužno istiniti i kako to uopće možemo znati.

[13] Prema Davidu Humeu (1711. – 1766.), koji slično načelo stavlja u usta Cleanthesa u Part IX svojih Dialogues Concerning Natural Religion.

[14] Drugi primjer, iako pomalo ekscentričan, sugerirao sam u prvom odsječku teksta. Radi jednostavnosti, shvatimo svemir kao aglomerat svih fizikalnih entiteta. Svaki fizikalni entitet od kojega se svemir sastoji može se, pretpostavimo, reducirati na KF entitete naše ZTS. Tada, imamo li objašnjenje opstojnosti KF entitetā, imamo objašnjenje opstojnosti svakoga fizikalnoga entiteta i time, po Humeovom načelu, objašnjenje opstojnosti cijeloga svemira. Međutim, pretpostavimo sada da, počevši sa ZTS, imamo beskonačni regres sve „fundamentalnijih“ znanstvenih teorija, T₁, T₂, T₃, …, takav da se svi entiteti postulirani nekom teorijom mogu (u nekom smislu) svesti na entitete postulirane idućom teorijom u nizu, tj. da se opstojnost svih entiteta postuliranih nekom teorijom T_n može objasniti pomoću entiteta postuliranih teorijom T_n+1. U slučaju takva scenarija i pod pretpostavkom da je Humeovo načelo istinito, opstojnost svih fizikalnih entiteta, pa onda i svemira, bila bi objašnjena beskonačnim regresom teorija i njima postuliranih entiteta. Lako je opisati sličan scenarij i u slučaju cirkularnosti teorija.

[15] Nema veze ako mislite da izraz ‘svemir’ ne znači isto što i npr. ‘mereološka suma svih kontingentnih entiteta’, dok god oba izraza referiraju na istu „stvar“, naime na sveukupnost prostorno-vrjemenske stvarnosti ili cjelinu fizičkoga svijeta (ili koji god već opis preferirate). Istini za volju, sam ne mislim da oba ta izraza imaju istu referenciju: anđeli, kao ujedno kontingentna i duhovna bića, jesu dio mereološke sume svih kontingentnih entiteta, ali nisu dio fizičkoga svijeta. Tu razliku možemo, ako želimo, uzeti u obzir i malo precizirati naše formulacije, ali ovdje ću radije te komplikacije zanemariti. Rabite li pak izraz ‘svemir’ tako da označava samo određene kauzalno odvojene prostorno-vrjemenske regije unutar multiverzuma, ali ne i multiverzum sam, imajte na umu da, gdje god u tekstu rabim izraz ‘svemir’, pod tim izrazom mislim na cijeli multiverzum, pod pretpostavkom da nešto poput multiverzuma doista postoji.

[16] Možda bi bilo pomalo neobično govoriti o događaju kao prvom uzroku. Ako bismo, slijedeći neki lanac objašnjenjā događajā, zaključili da postoji, recimo to tako, metafizički prvi događaj, prvim uzrokom bismo vjerojatno nazvali ne sam događaj, već onaj objekt ili supstanciju koja bi prouzročila, proizvela taj događaj, dovela do toga da se taj događaj odvije. Tako, na primjer, ne govorimo o Božjem stvaranju već o Bogu kao prvom uzroku.

[17] Zato je „Da? A što je onda uzrok Božje opstojnosti?“ promašen odgovor na kozmologijski argument. Kozmologijski argumenti ne pretpostavljaju da svaki entitet (ili događaj ili propozicija i sl.) ima uzrok (ili, općenito, objašnjenje), kako glasi popularan straw man. Povijest te tvrdokorne karikature kozmologijskoga argumenta seže, izgleda, preko B. Russella i J. S. Milla unazad barem do D. Humea, a ne čini se, na žalost, da će nestati u skoroj budućnosti. Warburton, N. (1999) Filozofija: osnove (Zagreb: KruZak), na primjer, knjiga koja je već godinama na jednom hrvatskom fakultetu obvezna literatura na uvodnom kolegiju iz filozofije, u poglavlju o Bogu nudi istu površnu ili zlonamjernu misreprezentaciju argumenta.

[18] Ako ne postoje atemporalni kontingentni entiteti niti takve stvari poput anđela, svijet, kako sam ga definirao, svodi se na mereološku sumu svih kontingentnih entiteta koji postoje u nekoj prostornovrjemenskoj točki, što se, ako prihvatimo četverodimenzionalnu ontologiju, čini legitimnom definicijom svemira. Ne morate se složiti s mojim odabirom imena ‘svijet’, ali entitet za koji sam odabrao to ime čini se sasvim legitimnim entitetom. Kako bilo, izvod je zamišljen samo kao ilustracija, ne kao strogi dokaz.

 

Rochejaquelein

 

Corrigenda, 26. 1. 2017.

Argument u trećem odlomku u (2) ne ovisi o gustoći vrjemena i ta se pretpostavka može zanemariti.

Teist nije obvezan Božje stvaranje smatrati ultimativnim objašnjenjem svih kontingentnih entiteta, kako stoji u podrubnici [5]. Moguće je, iako neuobičajeno, odbaciti NDR i Božju opstojnost smatrati sirovom (brute) kontingentnom činjenicom.

U četvrtoj rečenici podrubnice [14] ‘po Humeovom zakonu’ zamijenjeno je s ‘po Humeovom načelu’.

 

Čarobni svijet ateizma:

Prvi dio: O Bogu, bogovima i teoriji svega
Drugi dio: Bog
Treći dio: Problem kontingentnosti i teistički odgovor

Prilog: Svemir „iz ničega“ i kozmologijski argumenti