Politika je nizvodno od kulture: Uvod

Svi smo svjesni važnosti izbora u našoj zemlji – bilo da je riječ o parlamentarnim, predsjedničkim ili lokalnim izborima. Sviđalo se to nama, ne sviđalo, politika itekako ima utjecaja na naš svakodnevni život, ali to nam je više-manje svima jasno i ovo što sam dosad napisao je istina, no pomalo je trivijalno, suvišno uopće pisati. Isto tako ćemo se složiti da je kultura važna, ali izgleda da je ta istina očitija lijevo-liberalnima negoli konzervativnima. I dok vjerujem da je konzervativcima stalo do kulture, ipak su općenito govoreći zanemarili kulturu i prepustili je progresivcima. Upravo mi je to bio jedan od poticaja za pisanje ovoga niza pod naslovom Politika je nizvodno od kulture: upozoriti da konzervativci čine pogrešku zanemarivanjem kulture jer je ona itekako važna i da ona ima ogroman utjecaj na politiku. Nadam se da ću do kraja ovog teksta uspjeti dati prvu aproksimaciju zašto smatram da je kultura važna. Kako bih to bolje razjasnio, osvrnut ću se na tri razloga koja su me potaknula na pisanje ovog niza.

1. Trumpova pobjeda

Prvi poticaj su američki predsjednički izbori. Prije nešto više od tri mjeseca Donald J. Trump je izabran za 45. predsjednika Sjedinjenih Američkih Država. Tom sam prigodom napisao tekst, u kojem sam ponudio glavne razloge njegove pobjede. Objasnio sam tada da Trump nije pobijedio samo zato što je obećao Ameriku ponovno učiniti snažnom svjetskom gospodarskom silom, niti isključivo zato što je zajamčio da će voditi veću brigu o nacionalnoj sigurnosti, misleći pritom prvenstveno na prijetnju radikalnog islama. Jedan od razloga njegove pobjede sigurno je i taj što je Hillary Clinton bila objektivno loš kandidat, ali to nije jedini, a niti glavni razlog. Nadalje, razlog njegove pobjede sigurno ne treba tražiti u njegovom navodnom seksizmu, ksenofobiji, rasizmu, homofobiji kao i svim ostalim izmima i fobijama, kojima je iz brlogâ i šumâ izvukao sve silne mrzitelje, koji izgleda nisu imali problema s tim što je zadnjih osam godina u Bijeloj kući bio crnac, ali bjelkinja, to nikako ne može! Sjetit ćete se također da sam glavninu tadašnjeg teksta posvetio meni najzanimljivijem razlogu: ljudima je dozlogrdila politička korektnost kao i to što politička, medijska i intelektualna elita gleda na njih s visoka te im govori što smiju, a što ne smiju misliti i činiti. Ili kako što je to napisao moj dobri prijatelj:

„[P]objeda Trumpa je šamar cijelome establišmentu, mainstream medijima, holivudskim zvijezdama, komičnim talk showovima, bankarima, SJW-ima (social justice warriors – borci za socijalnu pravdu, op.a.), političkoj korektnosti, itd. Ovo je pobjeda farmera, smetlara, čistačica i ostalih ‘malih’ ljudi kojima je dosta sranja, koja im se podmeću. Ljudi više ne puše to.“

Možemo to sročiti i na sljedeći način: Trump se tako pojavio kao svojevrsni princ na bijelom konju koji je došao spasiti djevu od zmaja, a jedno od imena tog zmaja je i politička korektnost. Prisjetit ćete se da sam napisao i „Dodatak“ u kojem sam ponudio kratki pregled događanja i reakcija na Trumpovu pobjedu i to od 8. studenog 2016. godine do 20. siječnja 2017. godine. U zaključku „Dodatka“ sam napisao sljedeće:

Sve ovo je samo kap u moru onoga što se događalo u protekla dva mjeseca. Svjedočili smo licemjerju i nasilju od strane „progresivaca“, ali glavno da se ljudima prodaje priča o nasilnim, mrzilačkim, rasističkim, ksenofobnim, transfobnim, homofobnim, islamofobnim i mizoginim Trumpovim pristašama. Možda je prerano za ovo što ću sada reći, ali smatram da su svime ovime svi ti SJW-ovci, slavni i poznati, politički establišment i mainstream mediji osigurali Trumpovu pobjedu na predsjedničkim izborima 2020. godine.

Ukratko, više nego zbog inzistiranja na nacionalnoj sigurnosti ili obnovi gospodarstva, Trump je pobijedio zahvaljujući tomu što su se ljudi pobunili protiv političke korektnosti, tolerancije, lažnih vijesti i drugih sličnih kulturnih fenomena. A ako „regresivna ljevica“ nastavi sa svojim netolerantnim ponašanjem, koje usput rečeno odgovara Marcuseovom shvaćanju tolerancije[1], Trump će pobijediti i na sljedećim predsjedničkim izborima.

2. Kulturna hegemonija

Kako bismo došli do drugog poticaja za pisanje ovog niza, potrebno je vratiti se u prošlost – u ožujak 2015. godine, tri mjeseca prije nego što je Trump objavio svoju kandidaturu za američkog predsjednika. Tada sam imao prilike pogledati predavanje talijanista i političkog analitičara Nina Raspudića o stvarnim vladarima hrvatskog društva. Ujedno mi je to predavanje pomoglo bolje shvatiti način na koji oni vladaju Hrvatskom. Odmah ću razočarati ljubitelje teorije zavjere: ne, nisu to ni masoni, ni Židovi, ni iluminati, ni gmazoliki Anunnaki. Nisu to ni vanzemaljci koji žele vladati našim svijetom i iscrpiti resurse našeg planeta, a jedini način kako možemo razotkriti njih i njihovu lažnu ideologiju jest pomoću posebnih naočala. To čak nije niti mitsko biće zlog kapitalista-rodijaka iz ‘Ercegovine, koji ne želi pustiti jadnu blagajnicu na more. Ne, nijedna od tih skupina zbiljskih i mitskih bića nije stvarni vladar Hrvatske. Prema Raspudiću, stvarni vladar Hrvatske je tzv. ljevica, a on je tako naziva jer je riječ o ideološki praznoj skupini, odnosno riječ je o ljudima koji su bez ikakvog problema jučer mogli biti komunisti koji nisu imali ništa protiv da se pendrecima „počasti“ homoseksualce, branitelji tekovina revolucije te štovatelji lika i djela Josipa Broza Tita; danas su veći Hrvati od bilo kojeg živućeg i pokojnog Hrvata; a sutra će biti veliki zastupnici otvorenog društva i istinski čuvari ljudskih prava, a sve to u svrhu očuvanja moći. Kako li je samo moguće? Pogledajte samo bivšeg predsjednika Republike Hrvatske Stipu Mesića i sve će vam biti jasno…

Jedna od stvari koju je Nino Raspudić htio da se dobro upamti je sljedeća: trebamo razlikovati između onoga koji je na vlasti u Hrvatskoj od onoga tko vlada Hrvatskom. Makar je formalno demokršćanska opcija dvostruko duže bila na vlasti od socijaldemokratske opcije, Raspudić nam nudi tri primjera koji ukazuju da Hrvatska uopće nije katolibanska, klerofašistička zemlja kakvom ju neke grupacije nastoje prikazati. Prvi primjer koji je naveo jest dolazak pape Benedikta XVI. u Hrvatsku. Hrvatska je zemlja u kojoj se, prema posljednjem popisu iz 2011. godine, 88% stanovništva izjasnilo katolicima, a toj brojci treba pridodati i ostale kršćanske crkve i zajednice, kao i nekršćanske zajednice te broj pripadnika vjerskih zajednica raste na 94%. Broj ateista i agnostika je 4%, a dodamo li tomu i 2% neopredijeljenih dolazimo do nevjerojatnih 6%. Raspudić je podsjetio kako su nekatolici te dio ateista i agnostika pozdravili dolazak Svetog Oca, a opet se našla nekolicina bukača koji su zauzeli velik dio medijskog prostora i stali brojati svaku lipu potrošenu na osiguranje i druge stvari vezane uz organizaciju tog važnog događaja. Još drastičniji primjer je referendum o ustavnoj definiciji braka. Kao što se dobro sjećamo 2/3 onih koji su izašli na referendum glasovalo je da se u Ustav Republike Hrvatske unese kako je brak životna zajednica muškarca i žene, ali su za vrijeme prije referenduma skoro pa svi mediji bili protiv. Dodajmo kako nisu baš bili oduševljeni ishodom referenduma. Raspudić kao posljednji primjer navodi slučaj rektora Sveučilišta u Zagrebu, Damira Borasa, koji je u jednoj od svojih prvih izjava za medije nakon imenovanja rekao da se moramo vratiti biblijskim vrijednostima koje su u Hrvatskoj zanemarene, a na kojima se temelji Europa. Odmah potom je uslijedila hajka kao da je učinio ne znam što. Nino Raspudić je u svom predavanju objasnio da nam u rješavanju ove naizgled čudne situacije može pomoći jedan marksist – Antonio Gramsci.

Gramsci je bio talijanski politički teoretičar i filozof te jedan od osnivača Komunističke partije Italije. Jedno vrijeme je bio i parlamentarni zastupnik. Nakon uvođenja fašističke diktature ostatak je svog života proveo u zatvoru, gdje je u fragmentarnom obliku napisao svoja najznačajnija djela. U zatvoru se njegova misao razvijala mimo marksističkog pravovjerja te je svoju koncepciju historijskoga materijalizma suprotstavio staromu metafizičkom materijalizmu. Skovao je niz utjecajnih pojmova političke teorije, a među njima se ističe za nas najzanimljiviji pojam – kulturna hegemonija.

Pojmom kulturne hegemonije Gramsci opisuje „prevlast neke društvene skupine kroz intelektualno i moralno upravljanje“ i razlikuje ju od upotrebe puke sile. Kulturna je hegemonija „organiziranje pristanka koje se vrši preko aparata ideoloških struktura i institucija koje imaju zadaću kulturnog usmjeravanja za račun dominantne kulturne klase“. Hegemonija je tako „vladavina jedne klase nad drugima putem kulturne i ideološke kontrole i vršenja moći ne u smislu prisile, već razumne privole, uvjeravanja, utjecaja na mišljenje, život, moral, društvene i kulturne navike“. Gramsci je tvrdio da se kulturna hegemonija ostvaruje preko: 1) masovnih medija, 2) civilnoga društva, 3) kulture, 4) škole i sveučilišta te 5) istaknutih intelektualaca. Ukratko, hegemoni definiraju što je normalno, a što nenormalno; što je cool, a što zaostalo. Ovomu treba dodati kako je i za Gramscija – kao što je slučaj s Orwellovom 1984. – jedno od najmoćnijih oružja novi rječnik, izmijenjeni jezik. Peter Kreeft primjećuje:

Ako više nemate riječ, poput slobode, onda više nemate niti koncept. Koncept je kao osoba. Ako ste beskućnik i nemate kuću u kojoj možete živjeti, nećete živjeti dugo; umrijet ćete. Dakle ako nemate riječ, koncept će vrlo brzo umrijeti. Kada koncept umre, stvarnost umre. Tako da napadi na metafizičku stvarnost dolazi kroz napad na jezik.

No čak i ako jedna skupina vlada svim navedenim aspektima, to ne znači da ljudi s vremena na vrijeme neće uspjeti zbaciti njihov jaram, jer hegemonima zna nedostajati suptilnosti i znaju pretjerati, što kod ljudi može izazvati bunt. Primjeri za to su već spomenuta Trumpova pobjeda na američkim predsjedničkim izborima, Brexit ili referendum o braku u Hrvatskoj. Postoji granica kada se hegemonija elitama može obiti o glavu.

Raspudićevo mi je predavanje o kulturnoj hegemoniji pomoglo shvatiti kako se određene skupine služe kulturom da bi upravljale ljudima, no tek sam kasnije s američkim predsjedničkim izborima shvatio koliko je zapravo dragocjen Gramscijev pojam kulturne hegemonije u razumijevanju onoga što se događa na Zapadu. To me dovodi do trećeg poticaja za tekst.

3. „Politika je nizvodno od kulture“

Vremenom mi je postajalo sve jasnije da je kultura važna, pa i važnija od politike. Naime, dok – kao što dobro primjećuje engleski filozof Roger Scruton – kulturna politika može biti uzaludna, kulturna pitanja i problemi stalno utječu na politiku. Scruton piše: „Kada je kultura banalna ili ideološka, politike mogu biti iznimno destruktivne – kao što smo vidjeli u obrazovanju, multikulturalizmu, te nastanku ljevičarske misaone policije.“[2] Drukčije rečeno, „politika je nizvodno od kulture“ – ponavljao je često pokojni Andrew Breitbart, američki novinar, politički komentator i osnivač portala Breitbart News. Time je htio reći da kada neko pitanje ili problem dođe do političke razine, riječ je o simptomu nečeg mnogo dubljeg što se godinama polagano pripremalo na razini kulture. Tako je politički fiat zapravo samo potvrda nečega što je ranije odlučeno na kulturnoj razini. Najbolji primjer za to je homoseksualni brak: do prije 15-20 godina u gotovo je svim državama Zapada bilo nezamislivo (ili barem teško zamislivo) da će brak između dva muškarca ili dvije žene biti ozakonjen, politika je tu bila vrlo jasna. No dok je na političkoj razini situacija bila naizgled jasna i riješena, na razini kulture se događala promjena – i to naročito na području pop-kulture koja ima najviše utjecaja na šire slojeve stanovništva. Tako su serije poput Roseanne i Prijatelja, a kasnije Will & Grace, Modern Family i drugih od homoseksualnih zajednica činile nešto sasvim normalno i prihvatljivo. Riječ je o parovima koji imaju iste probleme i brige kao i heteroseksualni parovi: raduju se i tuguju, svađaju se i mire, slave i plaču, nisu ništa lošiji roditelji od heteroseksualnih parova, itd. Sve je to bila priprema za normalizaciju homoseksualnih veza i, konačno, ozakonjenje istospolnog braka. Breitbart je tako pola stoljeća poslije Gramscija shvatio kako se upravo na kulturnom polju – i to poglavito pop-kulture – vodi borba za umove i srca ljudi. Nije ni čudo što je znao reći kako je njegova namjera promijeniti kulturni narativ.

Ako je, dakle, politika nizvodno od kulture, odnosno ako – Scrutonovim riječima – kulturna pitanja i problemi stalno utječu na politiku, važno je znati tko tu kulturu oblikuje, jer tako možemo raz-otkriti hegemone. No ne samo to, već smo pozvani ponuditi alternativu trenutačnoj kulturnoj hegemoniji lijevo-liberalne elite, koja se – uzgred rečeno – ne bi smjela sastojati u novoj hegemoniji. „Neka cvjeta tisuću cvjetova“, kao što znaju reći Nino Raspudić i Zlatko Hasanbegović, odnosno dajmo prostora istinskom pluralizmu, a ne onom lažnom, borgovskom pluralizmu koji cijeni svaki oblik raznolikosti i drukčijosti izuzev one intelektualne.

Zaključak

Niz tekstova pod naslovom Politika je nizvodno od kulture tako ima namjeru omogućiti bolje razumijevanje raznih kulturnih fenomena kojima određene skupine nastoje ostvariti svoje ciljeve i srušiti tzv. ugnjetavačku zapadnu civilizaciju i kulturu, a da pritom ne nude nikakvu stvarnu alternativu. Nevjerojatno je kako su konzervativci prepustili oblikovanje kulture onima koji se njome služe samo u ideološke svrhe i zapravo ju žele uništiti. Sjetimo se da sama riječ kultura označava njegovanje, oplemenjivanje, poštovanje i to cjeline institucija, vrijednosti, predodžaba i praksi koje čine život određene ljudske skupine, a prenose se i primaju učenjem. Prema tome, za očuvanje kulture su nužni konzervativci: tȁ konzervativac je taj koji se pridržava običaja, konvencija i kontinuiteta, a pritom je svjestan potrebe za razboritom promjenom. No svrha ovog niza nije samo negativna, odnosno upozoriti na problematične kulturne fenomene poput političke korektnosti, već mi je također namjera uputiti na još temeljnije pretpostavke i vrijednosti koje trebamo obraniti i promicati kako bismo preobrazili kulturu, a posljedično i politiku.

Luka Ilić

[1] Herbert Marcuse govori o oslobađajućoj toleranciji koju shvaća kao netolerantnost prema pokretima s desnice i svemu što dolazi s iste, a tolerantnost prema pokretima s ljevice i naravno svemu što dolazi s iste. Više o tome u: Herbert Marcuse, „Repressive Tolerance“, marcuse.org, http://www.marcuse.org/herbert/pubs/60spubs/65repressivetolerance.htm (14. veljače 2017).

[2] „[W]hen the culture is trivial or ideological the policies can be very destructive – as we have seen in education, multiculturalism, and the rise of the leftist thought police.“ u: Roger Scruton, „The conservative neglect of culture“, Conservative Home | Thinkers’ Corner, http://conservativehome.blogs.com/thinkers_corner/2012/12/neilrecord.html (14. veljače 2017).