Alkar Krauss u ništa!
Poznati fizičar i popularizator znanosti Lawrence M. Krauss objavio je prije nekoliko godina popularno-znanstvenu knjigu A Universe from Nothing, s podnaslovom Why There Is Something Rather Than Nothing. Unatoč naslovu i podnaslovu – i unatoč tome što Krauss sam, čini se, vjeruje da je knjiga važan doprinos raspravi između teistā i ateistā – niti knjiga pokušava opisati nastanak svemira ni iz čega niti je Kraussova spekulativna kozmologija relevantna za pitanje postoji li Bog. Posebno, prihvaćate li neku inačicu kozmologijskoga argumenta za Božju opstojnost, A Universe from Nothing možete jednostavno zanemariti: istinitost ili neistinitost središnjih tvrdnji kozmologijskih argumenata ne ovisi ni o čemu o čemu Krauss u knjizi govori.[1]
Ono što Krauss pokušava pokazati jest tek to da je moguće (i možda plauzibilno), pretpostavimo li stanoviti skup fizikalnih zakona (uključujući cjelokupnu konceptualnu mašineriju kvantne mehanike), neka važna svojstva svemira (postojanje prostora i materije, poseban oblik pojedinih fizikalnih zakona i sl.) i nastanak određenih vrsta entiteta u svemiru (npr. fizikalnih čestica) objasniti kao učinak prethodno danih fundamentalnijih vrsta entiteta (određenih vrsta poljā, recimo). Također, Krauss opisuje na koji način mogu nastajati različiti lokalni svemiri ako postoji multiverzum i odgovarajući skup zakona koji njime upravljaju. Ako je Krauss u pravu, govori nam to zanimljivu i važnu stvar. Međutim, pokazati da se opstojnost tih-i-tih vrsta kontingentnih entitetā i fizikalnih zakonā može objasniti u terminima nekih fundamentalnijih vrsta kontingentnih entitetā i fizikalnih zakonā, jednostavno nam ama baš ništa ne govori o tome zašto uopće postoje kontingentni entiteti i zakoni. Krauss stoga ne opisuje nastanak svemira ni iz čega niti odgovara na ono drevno pitanje na koje aludira podnaslovom knjige. Tu se filozofi i filozofijski pismeniji fizičari, i teisti i ateisti, gotovo univerzalno slažu i nema se potrebe posebno zadržavati na tome.[2]
U tekstu „O Bogu, bogovima i teoriji svega“ detaljno sam obrazložio zašto svaka fizikalna teorija, uključujući idealnu ultimativnu znanstvenu „teoriju svega“, nužno pretpostavlja određenu kolekciju eksplanacijski primitivnih kontingentnih entiteta i zakona, tj. kontingentnih entiteta i zakona čija se opstojnost ne može dalje objasniti teorijom u pitanju. Ovdje se stoga ne ću naširoko ponavljati: stvar bi ionako trebala biti očita. Dovoljno je primijetiti da, ako jest tako da svaki fizikalni opis stvarnosti među svojim postuliranim entitetima i zakonima nužno mora sadržavati kontingentne entitete i zakone, kozmologijski argumenti iz kontingentnosti zadržavaju svu svoju snagu, posve neovisno o tome koje će se vrste kontingentnih entiteta na kraju pokazati kao fundamentalne i neovisno o tome hoće li fundamentalni fizikalni zakoni imati ovaj ili onaj oblik. Također, ako je istina da svaka fizikalna teorija nužno mora pretpostaviti da postoji nešto poput kauzalnosti i promjene, jednako vrijedi i za druge standardne kozmologijske argumente. Kozmologijski argumenti jednostavno ne ovise o tome koja je fizikalna teorija istinit opis fizičkoga svijeta niti o tome koji su kontingentni entiteti njegovi fundamentalni konstituenti.
Zanimljivo se, međutim, zapitati kako bi uopće mogao izgledati legitiman opis nastanka svemira ni iz čega, je li nastanak svemira ni iz čega metafizički moguć, kao i koji je konceptualni odnos između nastanka ni iz čega i kozmologijskih argumenata. Tim se pitanjima bavim u ostatku teksta.
Kozmologijski argumenti i sirove činjenice
Važan razred teističkih argumenata – možda najvažniji – čine tzv. kozmologijski argumenti za Božju opstojnost. Ti se argumenti ugrubo mogu podijeliti na tomističke, kālam i leibnizovske argumente. Neovisno o razlikama među njima, svaki kozmologijski argument sadrži tri središnje tvrdnje iz kojih, uz stanovite pozadinske pretpostavke, slijedi opstojnost metafizički prvoga uzroka.
Prva od tih tvrdnji opisuje određeni vid općega ustrojstva svijeta, svojevrsno „kozmičko“ stanje stvarī ili „veliku“ činjenicu za koju tražimo objašnjenje. Na primjer, u slučaju prvoga od glasovitih pet putova Tome Akvinskoga, velika činjenica je da se neke stvari u svijetu mijenjaju („kreću“ ili „gibaju“, u Tominu aristotelovskom nazivlju), tj. poprimaju kao aktualna neka svojstva koja su im prethodno pripadala samo potencijalno. U slučaju kālam kozmologijskoga argumenta, tvrdi se da je svemir nastao, da nema beskonačnu prošlost. U jednoj mogućoj inačici leibnizovskoga kozmologijskoga argumenta, odgovarajuća velika činjenica je to da svemir nije metafizički nužan, tj. da svemir postoji tek kontingentno.
Druga središnja tvrdnja kozmologijskoga argumenta iznosi neko prikladno kauzalno ili eksplanacijsko metafizičko načelo koje povlači da velika kozmička činjenica doista ima (kauzalno) objašnjenje. U Tominu argumentu to je načelo da (nužno) samo ona bića koja aktualno postoje mogu aktualizirati neku potenciju. U kālam argumentu, načelo je da (nužno) za svaki entitet koji je nastao, tj. koji ima temporalni početak ili limit, postoji neki djelatni uzrok njegove opstojnosti. U leibnizovskom argumentu, načelo može biti da (nužno) svaka kontingentna činjenica ima objašnjenje.
Treća je središnja tvrdnja kozmologijskoga argumenta određeno načelo regularnosti ili utemeljenosti, čija je teorijska funkcija isključenje cirkularnosti i beskonačnoga regresa kao mogućih objašnjenja početne kozmičke činjenice. Ta je tvrdnja u tomističkom argumentu da se (nužno) nijedan esencijalno uređen kauzalni niz ne sastoji samo od drugotnih iliti instrumentalnih uzroka. U kālamu bi se treća tvrdnja mogla formulirati jednostavno kao tvrdnja da (nužno) nijedan entitet nije sam uzrok svoje opstojnosti. U leibnizovskom argumentu istu ulogu može imati tvrdnja da (nužno) nijedna kontingentno istinita propozicija nije samoobjašnjavajuća.
Naravno, za sve tri tvrdnje, u sve tri vrste argumenata, postoji raspon mogućih varijacija i kvalifikacija i moguće su manje ili veće razlike u formulacijama, ovisno već o teorijskom kontekstu i različitim pozadinskim razmatranjima. Između ostalog, kako sam naznačio riječju ‘nužno’ u zagradama, zastupnik kozmologijskoga argumenta može metafizička načela koja rabi uzeti bilo samo kao istinita u aktualnom svijetu bilo kao nužno istinita, tj. istinita u svakom mogućem svijetu. Ne čini se plauzibilnim da bi ta metafizička načela bila istinita u nekim a neistinita u drugim mogućim svjetovima pa ću nadalje, govoreći o njima, radi jednostavnosti pretpostavljati da su, ako su uopće istinita, istinita nužno.[3]
Drugu središnju tvrdnju kozmologijskoga argumenta nazovimo načelom objašnjenja (NO). NO isključuje mogućnost relevantnih sirovih činjenica. Što su sirove činjenice? Sirovim činjenicama nazivamo kontingentna stanja stvarī koja, ako postoje, postoje bez ikakva razloga ili objašnjenja.[4] Ako neko kontingentno stanje stvarī naprosto jest, ako ne postoji nikakav uzrok koji je proizveo to stanje stvari niti ikakvo objašnjenje zašto postoji to stanje stvarī, to je sirova činjenica. Na primjer, kaže li vam tko da se na zidu u njegovoj dnevnoj sobi pojavila slika s prikazom žutih i crvenih cvjetova, ali da tu sliku nitko nije naslikao i postavio na zid i da, štoviše, ta slika nije nastala čak niti kao rezultat malo vjerojatnoga niza kvantnih događaja niti izravnom Božjom intervencijom, da stvarno nema ama baš nikakva uzroka niti objašnjenja zašto ta slika postoji, onda vam taj netko tvrdi da je nastanak slike na njegovu zidu sirova činjenica. NO nam kaže da takve slike nema. NO tvrdi da elektroni, mrtve prirode, ribarska naselja i svemiri ne uskaču neuzrokovani u bitak; da postoji razlog zašto se teški atomi raspadaju na te-i-te atome i čestice radije nego na zbirke ljubavne poezije i konjaničke pukovnije; da to što su ruže crvene a Zagorje zeleno ima neko objašnjenje.[5]
Treću središnju tvrdnju kozmologijskoga argumenta nazovimo načelom utemeljenosti (NU). NU isključuje mogućnost objašnjenja pomoću metafizički bizarnih scenarija poput kauzalnih petlji i neutemeljenih beskonačnih kauzalnih lanaca, npr. pomoću temporalno konačnoga niza kauzalno povezanih događaja bez prvoga člana niza. Na primjeru će biti jasnije što to znači. Recimo da vam zaručnica, s kojom ste se složili živjeti u čistoći prije braka, kaže da je trudna. Međutim, dodaje, bez brige, nije vas prevarila – postoji sasvim nevino objašnjenje za njezinu trudnoću. U nekom početnom trenutku t0 nije bila trudna, kaže, no neposredno nakon toga trenutka je zatrudnjela: u svakom trenutku t između početnoga trenutka t0 i sadašnjega trenutka t* u njezinoj je utrobi dijete. Razumije da vam se na prvi pogled čini plauzibilnim da mora postojati neki vanjski uzrok nastanka djeteta, ali kada se bolje pogleda, vidi se da zapravo nije tako. Naime, postojanje djeteta u nekom trenutku t može se objasniti jednostavno time što dijete postoji u nekom ranijem trenutku t’. Zašto dijete postoji u 12.01? Zato što postoji u 12.00 i jer između 12.00 i 12.01 nije prestalo postojati. Ali, kako je vrijeme gusto, koji god trenutak t uzeli, ma koliko blizu bio trenutku t0, uvijek postoji neki raniji trenutak t’ između t0 i t. Stoga, kako ne postoji prvi trenutak u kojem je dijete došlo na svijet, postojanje djeteta u baš svakom trenutku t može se objasniti postojanjem djeteta u nekom ranijem trenutku t’. No, objasnivši zašto dijete postoji u svakom trenutku u kojem postoji, u potpunosti smo objasnili zašto dijete postoji i nema potrebe pretpostavljati da mora postojati neki dodatni vanjski uzrok koji je doveo do trudnoće. Dijete je uzrok samoga sebe; postojanje djeteta je samoobjašnjavajuća činjenica. Kako vam se čini to objašnjenje? Biste li povjerovali zaručnici? Ako je NU istinit, ne biste trebali. NU nam kaže da kokoš ne može snijeti jaje iz kojega se ona sama iznijela. Kaže nam također da, čak i ako bismo mogli objasniti svako jaje referiranjem na koku koja ga je snijela, a svaku koku referiranjem na kokošje jaje iz kojega se iznijela, time ne bismo objasnili zašto uopće postoje kokoši i jaja. Pojavi li se odjednom nad vašom glavom padajući glasovir, NU vam govori da nešto nedostaje u objašnjenju da u nekom trenutku t0 glasovir nije postojao, ali da je postojanje glasovira u svakom trenutku t nakon t0 objašnjeno pozivanjem na postojanje glasovira u nekom ranijem trenutku t’ između t0 i t – čak i ako bi bilo tako, tvrdi NU, to ne bi objasnilo zašto se nad vama pojavio padajući glasovir. Vrijedi to i za svemir sam, jednako koliko i za nerođenu djecu i padajuća glazbala. Vrlo općenito, NU nam kaže da scenariji poput gore opisanih nisu eksplanacijski potpuni. Na cirkularne i beskonačno regresivne nizove (kauzalnih) objašnjenja također se odnosi NO: ili mora postojati neko dodatno objašnjenje cijeloga niza ili, ako dodatnoga objašnjenja nema, takvi scenariji opisuju sirove činjenice i stoga su nemogući.
Ex nihilo nihil fit
NO i NU, u sve tri vrste kozmologijskoga argumenta, kompatibilni su s vječnošću svemira. Početne velike činjenice u tomističkim i leibnizovskim argumentima (no ne i u kālamu) također ne pretpostavljaju da je svemir samo konačno star. Stoga je moguće biti teist, npr. aristotelovskoga ili novoplatoničkoga tipa, a ujedno konzistentno nijekati da je svemir nastao prije konačno mnogo vrjemena.[6] S druge strane, NO i NU, u sve tri vrste kozmologijskoga argumenta, zajedno isključuju mogućnost spontanoga nastanka svemira ni iz čega, bilo da svemir ima neki početni trenutak t0 u kojem počinje postojati bilo da je, kao u primjeru padajućega glasovira, t0 limit u kojem svemir ne postoji, ali postoji u svakom trenutku nakon t0.[7]
Na što mislim kada kažem „nastanak svemira ni iz čega“? Pokušajmo tom izrazu dati malo preciznije značenje. Nazovimo ontološki praznim svijetom (OPS) svijet u kojem ništa ne postoji, u kojem niti jedan mogući entitet nije aktualiziran, u kojem nema niti konkretnih objekata i njihovih aglomerata, tj. entiteta poput kvantnoga vakuuma, kvarkova, ljudskih bića, poganskih božanstava, svemirā i Boga, niti apstraktnih entiteta poput skupova, funkcija, pojmova i propozicija. Nazovimo kauzalno praznim svijetom (KPS) svaki svijet u kojem ne postoje konkretni entiteti. Svaki OPS je KPS, ali možda postoji KPS koji nije OPS: svijet u kojem bi postojali samo apstraktni entiteti bio bi takav svijet.[8] Svijet u kojem ne postoje konkretni entiteti kauzalno je prazan u smislu da u njem ne postoje entiteti koji imaju kauzalne moći ili koji mogu stajati u kauzalnim relacijama – drugim riječima, što god postojalo u KPS-u, ne može biti niti uzrok niti učinak ičega. Naime, definicijska razlika između onih entiteta koje nazivamo konkretnima i onih koje nazivamo apstraktnima leži upravo u kauzalnosti: konkretni su entiteti oni koji mogu stajati (ili možda čak nužno stoje) u kauzalnim relacijama; apstraktni su entiteti oni koji u kauzalnim relacijama ne mogu stajati. Glasovir je (ili barem može biti) učinak nekoga lanca uzroka, a sam može uzrokovati smrt prolaznika; baš ništa nije prouzročilo nastanak skupa realnih brojeva niti skup realnih brojeva može biti uzrok ičega. U svijetu koji je kauzalno prazan stoga očito nema niti fizikalnih zakona.[9] Za svaki mogući svijet, svemirom nazovimo aglomerat svih kontingentnih entiteta koji postoje u tom svijetu. Nastanak svemira ni iz čega tada je nastanak nekog aglomerata kontingentnih entiteta – svejedno radilo se tu o jednoj jedinoj čestici ili nečemu poput multiverzuma – „u“ kauzalno praznom svijetu ili „iz“ kauzalno praznoga svijeta.[10]
Napisao sam gore da NO i NU zajedno isključuju mogućnost nastanka svemira ni iz čega, ali vrijedi malo detaljnije opisati taj odnos. Ako su kozmologijski argumenti uspješni, nastanak svemira ni iz čega nemoguć je već samim tim što u tom slučaju uopće ne postoji kauzalno prazan mogući svijet. Naime, iz kozmologijskih argumenata – ponegdje možda uz pokoju dodatnu plauzibilnu pretpostavku – slijedi da metafizički prvi uzrok (ili uzroci) postoji u svakom mogućem svijetu i da stoga ne postoji mogući svijet u kojem nema barem jedan entitet koji posjeduje kauzalne moći.[11] Kauzalno prazni svjetovi su nemogući. Dalje, ako su kozmologijski argumenti uspješni, slijedi da je svemir, kao aglomerat svih kontingentnih entiteta, nužno kauzalno ovisan o nekontingentnom metafizički prvom uzroku pa je stoga nemoguć ne samo nastanak svemira u praznom svijetu već općenito nastanak svemira bez vanjskoga djelatnoga uzroka.
Međutim, čak i ako kozmologijski argumenti nisu uspješni argumenti, tj. ako ne uspijevaju dokazati opstojnost prvoga uzroka, NO i NU su dovoljni za odbaciti mogućnost spontanoga nastanka svemira ni iz čega. Lako je vidjeti zašto: nastanak kontingentnih entiteta u KPS-u nužno bi bila sirova činjenica. U slučaju OPS-a stvar je očita. Naime, kako u OPS-u ne postoji niti jedan entitet, niti jedan entitet ne bi eksplanacijski prethodio nastanku svemira i stoga – uzevši u obzir da NU eliminira mogućnost samoobjašnjavajućih činjenica i samouzrokujućih entiteta – nastanak svemira ničim ne bi mogao biti objašnjen, kauzalno ili kako drugačije. Nastanak svemira bila bi neobjašnjiva kontingentna činjenica. Stvar se puno ne mijenja niti ako dopustimo da u KPS-u postoje apstraktni entiteti. Naime, čini se jasnim da objašnjenje nastanka kontingentnoga entiteta mora biti kauzalno objašnjenje, a u KPS-u, postojali u njemu apstraktni entiteti ili ne, po definiciji ne postoje entiteti koji mogu stajati u kauzalnim relacijama. Stoga u KPS-u niti jedan entitet ne bi kauzalno prethodio nastanku svemira i stoga nastanak svemira ne bi imao kauzalno objašnjenje. Opet, nastanak svemira bila bi neobjašnjiva kontingentna činjenica. No, vidjeli smo, iz NO-a slijedi da sirove činjenice nisu moguće.
Dakle, želite li dopustiti nastanak svemira ni iz čega, morali biste odbaciti bilo NO bilo NU. Ako je NO neistinit, sirove činjenice jesu moguće i time je, čini se, moguć spontani nastanak svemira ni iz čega. Samo primijetite da bi u tom slučaju nastanak svemira ni iz čega i dalje bio sirova činjenica. Međutim, to znači da nastanak svemira ne bi imao objašnjenje – pa onda niti znanstveno objašnjenje. Znanost ne bi mogla objasniti kako je svemir nastao. Razlog je očit: što god imalo objašnjenje, po definiciji ne bi bilo sirova činjenica. Malo konkretnije, jedini način na koji znanosti poput fizike mogu objasniti nastanak nekog entiteta x jest taj da pokažu kako neki skup zakonā, primijenjen na neki skup prethodno postojećih entiteta, proizvodi ili dovodi do toga da x postoji, svejedno radilo se tu o cvijetu maka, crnoj rupi ili svemiru. No, ako je ono što želimo objasniti sam nastanak svemira ni iz čega, tada niti imamo na raspolaganju fizikalne zakone niti relevantne entitete na koje bismo fizikalne zakone primijenili. Ako je nastanak svemira ni iz čega metafizički moguć, moguć je samo kao neobjašnjiv, bezrazložan događaj. No ako su neobjašnjivi događaji mogući, nema razloga vjerovati da su malo vjerojatni. Tko god bio optužen zbog posjedovanja ukradene Van Goghove slike, kazati da je nastanak slike na njegovu zidu tek sirova činjenica činilo bi se tada sasvim razumnom obranom.
Druga je mogućnost odbaciti NU i dopustiti time da su cirkularni i neutemeljeni beskonačni nizovi objašnjenja prava objašnjenja. Time se otvara mogućnost da nastanak svemira ni iz čega nije neobjašnjiva sirova činjenica, već da je objašnjiva nekim oblikom kauzalne petlje ili beskonačnoga regresa. Naravno, značilo bi to ujedno da prihvaćate somouzrokujuću kokoš kao metafizičku mogućnost, a objašnjenje nevjerne zaručnice kao legitimno objašnjenje. Također, vrlo tajnovitom postaje činjenica da se padajući glasoviri tako rijetko spontano materijaliziraju.
Čini li vam se da bi prihvatiti bilo koju od tih dviju mogućnosti bilo gore od vjerovanja u magiju, u pravu ste.
[1] Izuzetak je tzv. kālam kozmologijski argument, koji počiva na tvrdnji da je svemir počeo postojati prije konačno mnogo vrjemena. Za pitanje ima li svemir konačnu prošlost, relevantno je što suvrjemena kozmologija ima za reći. No, također, suvrjemena je kozmologija relevantna za pitanje koja je od konkurentskih metafizičkih teorija vrjemena istinita i time za pitanje kako točno shvatiti tvrdnju da svemir ima konačnu prošlost. Ako je istinita teorija vrjemena tzv. teorija A, konačna prošlost svemira povlači da je svemir doista u punom ili jakom smislu nastao, počeo postojati. Ako je istinita tzv. teorija B, to nije slučaj. Kālam argument, čini se, pretpostavlja istinitost teorije A.
[2] O Kraussovoj knjizi pisano je puno. Zanima li vas detaljniji prikaz i kritika Kraussovih tvrdnji, preporučujem baciti pogled na komentare filozofā Davida Alberta, Edwarda Fesera (koji je Kraussu posvetio nekoliko zabavnih tekstova), Williama Lanea Craiga i Massima Pigliuccia te fizičarā Lukea Barnesa, Georgea Ellisa i Seana Carrolla.
[3] Izvrstan prikaz prvoga i drugoga Tomina argumenta možete naći u tekstovima našega Hrvoja Juke „Prvi put Tome Akvinskog ili dokaz iz kretanja“ i „Akvinčev drugi put ili argument iz djelatne uzročnosti“. Opću strukturu lebnizovskih kozmologijskih argumenata (LK argumenata) opisao sam u „Problem kontingentnosti i teistički odgovor“. Mislim da je lako vidjeti odnos između opisa LK argumenta u tom tekstu s ovdje danim opisom središnjih tvrdnji kozmologijskih argumenata. Druga središnja tvrdnja odgovara onome što sam opisao kao prvi korak LK argumenta, tj. artikulaciji i obrani određene inačice načela dostatnoga razloga (NDR) ili kauzalnoga načela (KN). Treća tvrdnja odgovara drugom koraku, tj. odbacivanju Humeova načela, iz kojega bi, ako bi bilo istinito, slijedilo da su cirkularna i beskonačno regresivna objašnjenja barem u nekim slučajevima eksplanacijski zadovoljavajuća. Prva tvrdnja dijelom odgovara trećem koraku , tj. identifikaciji odgovarajuće velike činjenice na koju primjenjujemo NDR ili KN.
[4] Alternativno, kao sirove činjenice možemo shvatiti kontingentno istinite propozicije koje su istinite bez ikakva razloga ili objašnjenja, ali ta nam je razlika ovdje nebitna.
[5] NO u svakom kozmologijskom argumentu isključuje za argument relevantne sirove činjenice, no može, koliko je do njega samoga, dopustiti da neke sirove činjenice postoje ili da su barem moguće. Na primjer, prvi tomistički argument, ako je uspješan, dokazuje da u aktualnom svijetu postoji uzrok „gibanja“ koji je sam kauzalno neovisan, tj. neuzrokovan. No, na prvi pogled, čini se da argument sam po sebi dopušta da postoji neki mogući svijet u kojem taj prvi uzrok ne postoji – svijet, na primjer, u kojem postoje samo apstraktni entiteti i u kojem stoga ne postoji nikakva promjena. Značilo bi to da prvi uzrok, iako neuzrokovan, nije metafizički nužan. No, kako je neuzrokovan, čini se da ništa ne bi moglo objasniti zašto prvi uzrok postoji u svijetu u kojem postoji. Drugim riječima, opstojnost prvoga uzroka bila bi sirova činjenica. Međutim, tri stvari tu valja napomenuti. Kao prvo, pojedini kozmologijski argument ne treba gledati u izolaciji. Nije epistemički vjerojatno da bi od kozmologijskih argumenata samo prvi Akvinčev put bio uspješan. Argument iz promjene dokazuje da postoji neki neuzrokovani prvi uzrok promjene, ali leibnizovski argument, recimo, dokazuje da je taj uzrok metafizički nužan, tj. da njegova opstojnost nije sirova činjenica. Kao drugo, neovisno o drugim kozmologijskim argumentima, plauzibilno je da je neka inačica načela dostatnoga razloga istinito metafizičko načelo. Dodamo li prvom tomističkom argumentu čak relativno slabu inačicu NDR-a, lako je pokazati da je prvi uzrok doista metafizički nužan. Kao treće, ako je Tomina analiza ispravna, da bi nešto bilo neuzrokovanim prvim uzrokom, ono mora biti čista aktualnost (actus purus), a iz toga – posve neovisno o drugim kozmologijskim argumentima i NDR-u – slijedi da prvi uzrok postoji metafizički nužno.
[6] Teist je, naravno, obvezan tvrditi da je svemir kauzalno ovisan o Bogu, ali Božje stvaranje ne povlači konačnu starost svemira. Kratku analizu pojma Boga možete pročitati u „O Bogu, bogovima i teoriji svega“ i „Bog“.
[7] Potrebno je tu, doduše, nekoliko kvalifikacija. Na primjer, da bi nam prvi tomistički argument nešto govorio o nastanku svemira, promjenu bismo morali shvatiti dovoljno široko tako da uključuje nastajanje, dolazak u bitak. Da bi NO kālam argumenta bio relevantan, nastanak svemira ni iz čega morao bi biti u nekom smislu temporalan događaj, odnosno moralo bi se moći reći da je svemir nastao prije konačno mnogo vrjemena. No, čak i ako bi imalo smisla govoriti o atemporalnom nastanku svemira ni iz čega, a koji pritom ne bi uključivao nešto poput aktualizacije potencija, spontani nastanak svemira protuslovio bi NO-u i NU-u leibnizovskoga argumenta.
[8] Plauzibilno je da postoji najviše jedan OPS. Dva potpuno prazna svijeta ne bi se ničim razlikovala i stoga bi se, čini se, radilo o jednom te istom svijetu. Ne znam bi li imalo kakva smisla govoriti o numerički različitim potpuno praznim svjetovima – čak nisam siguran niti ima li smisla uopće govoriti o potpuno praznom svijetu. Također je plauzibilno da postoji najviše jedan KPS: bilo OPS, ako ne postoje apstraktni entiteti, bilo pak svijet u kojem postoje svi i samo apstraktni entiteti. Naime, prema mainstream pogledu, apstraktni entiteti, ako postoje, postoje nužno, u svakom mogućem svijetu. Apstraktni entiteti tako ili postoje u svim mogućim svjetovima ili niti u jednom mogućem svijetu. Dva se moguća svijeta stoga razlikuju samo prema konkretnim entitetima u njima, dok svi mogući svjetovi sadrže upravo iste apstraktne entitete (moguće nijedan).
[9] Zapravo, malo preciznije, kako u KPS-u ne postoje konkretni entiteti, u njem su sve rečenice koje opisuju bilo koji mogući fizikalni zakon istinite na prazan način, slično načinu na koji je rečenica „Svi su jednorozi ljubičasti“ istinita već samim tim što jednorozi ne postoje.
[10] Preciznije opisati što bi moglo značiti ono „u“ i „iz“ nije nimalo lak zadatak, ali tim gore za onoga tko bi htio tvrditi da svemir može nastati ni iz čega.
[11] Da je prvi uzrok metafizički nužan, tj. da postoji u svakom mogućem svijetu, u leibnizovskim argumentima izravno se dokazuje i za njih je rečeno posve nekontroverzno. U tomističkim argumentima, nužnost prvoga uzroka slijedi, makar uz pomoć NDR-a, iz njegove kauzalne neovisnosti, tj. ne-drugotnosti ili neuzrokovanosti (vidi podrubnicu 5). U kālam argumentima stvar nije toliko očita. Na prvi pogled, kālam dokazuje samo da djelatni uzrok svemira nije nastao, da nema konačnu prošlost, ali to je spojivo sa stajalištem da je prvi uzrok samo temporalno vječan, ali ne i nužan. Doduše, kako se u kālamu tvrdnja da svemir ima temporalni početak tipično brani argumentirajući da je temporalna vječnost (preciznije, aktualno beskonačna prošlost) metafizički nemoguća, slijedilo bi da je prvi uzrok, barem bez stvorenoga svemira, atemporalan. Svejedno, ne čini se da atemporalnost sama po sebi implicira metafizičku nužnost. Međutim, nije teško pokazati da je i u kālamu prvi uzrok nužno kauzalno neovisan, iz čega bi metafizička nužnost prvoga uzroka slijedila na sličan način kao i u slučaju tomističkih argumenata.
Rochejaquelein
Čarobni svijet ateizma:
Prvi dio: O Bogu, bogovima i teoriji svega
Drugi dio: Bog
Treći dio: Problem kontingentnosti i teistički odgovor
Brzinski komentar – mislim da ima nešto u ovome:
“Naime, definicijska razlika između onih entiteta koje nazivamo konkretnima i onih koje nazivamo apstraktnima leži upravo u kauzalnosti: konkretni su entiteti oni koji mogu stajati (ili možda čak nužno stoje) u kauzalnim relacijama; apstraktni su entiteti oni koji u kauzalnim relacijama ne mogu stajati. … U svijetu koji je kauzalno prazan stoga očito nema niti fizikalnih zakona.”
Zar kauzalno prazan svijet nije onaj kojeg popularno nazivamo “što je bilo prije big banga”? Obzirom da smatramo da je naš univerzum iliti prostorvrijeme nastao u trenutku big banga, zar nije taj “prije big banga” svijet bez vremena, jer vrijeme još nije stvoreno, a samim tim ne sadrži ni kauzalnost, a posljedično i sukladno tvojim zaključcima nije ni konkretno/stvarno već je apstraktno/metafizičko?
Tekst je zanimljiv i moram ga još jednom pročitati. Nekako me navlači da razmislim o tome nije li možda točka prostornovremenskog singulariteta koju zovemo Big Bang samo infitezimalno mala točka u prostorvremenu, samom time i nepostojeća, nekakva 4D asimptota, nakon koje se tijek vremena/kauzalnosti opet uspostavlja. U tom slučaju “što je bilo prije Big Banga” ima smisao, problem kontigentnosti je nepostojeći, svemir je vječan, a Bog nepotreban. 😛
Par potpitanja: Kako na koncept vječnog univerzuma gledaju teolozi tj. što ukoliko znanstvenici u jednom trenutku dokažu ili daju vrlo jake argumente da je svemir vječan? (nije da nedostaje takvih znanstvenih teorija, a barem špekulacija) Da li za takav slučaj teolozi imaju spremne nekakve “teorije” koje uključuju vječan univerzum? Da li takve teološke “teorije”, ako postoje, potvrđuju postojanje abrahamskog boga?
Hej, Imbehinde… Dobro došao nazad, već smo se malo zabrinuli… 🙂
Da bih ti odgovorio, moram pojasniti dvije važne distinkcije. Razliku između konkretnih i apstraktnih entiteta pogrješno je pokušati shvatiti kao razliku između nečega “stvarnoga” s jedne i “metafizičkoga” s druge strane. Kao prvo, nejasno je što bi točno razlika stvarno/metafizičko uopće trebala značiti. Kao drugo, “stvarno” i “metafizičko”, barem na način na koji normalno razumijemo te izraze, međusobno se ne isključuju. Ako postoje Platonove ideje ili Hegelov apsolutni duh, recimo, radilo bi se o metafizičkim entitetima par excellence, ali time ne bi bili manje stvarni od atomā, šalica za kavu i brodova. Ako išta, bili bi “stvarniji”, već utoliko što bi postojali vječno i, možda, nužno. Matematičke objekte također, pretpostavljam, smatraš metafizičkima, ali skup realnih brojeva, ako postoji, jest stvaran — iako očito ne možeš uliti kavu u nj. (Kako bi uopće mogao postojati nestvarno?) Kao treće, čak i ako bi imalo smisla prihvatiti nešto poput distinkcije stvarno/metafizičko, što bi tko točno ubrajao među metafizičke entitete, ovisilo bi o tome koju pozadinsku metafizičku sliku svijeta prihvaća. Na primjer, poneko bi predmete svakodnevnoga iskustva, npr. šalice za kavu, mogao shvatiti tek kao naše metafizičke konstrukcije i inzistirati da su osjetilni podatci jedine “stvarne” stvari kojima imamo pristup. (Rani Russell je tvrdio nešto donekle slično, kao i logički pozitivisti.) Dakle, zaboravi distinkciju stvarno/metafizičko i obrati pažnju na samu definiciju terminā ‘konkretni entitet’ i ‘apstraktni entitet’.
Konkretni su entiteti oni koji mogu stajati u kauzalnim relacijama, koji mogu biti bilo uzroci bilo učinci bilo oboje. Apstraktni entiteti su oni koji u kauzalnim relacijama ne mogu stajati. To je sve. Tipični konkretni entiteti našega svakodnevnoga iskustva protežni su i vrjemeniti, ali to ne zahtijevamo definicijom. Šalice za kavu, mentalna stanja i Bog konkretni su entiteti; prazan skup, broj sedam i zakon isključenja srednjega apstraktni su. Argument koji sam dao u tekstu pokazuje da svijet “prije” Velikoga praska ne može biti kauzalno prazan, tj. da mora sadržavati barem jedan entitet koji je konkretan — preciznije, barem jedan entitet koji kauzalno prethodi svemiru. Shvatimo li svemir kao aglomerat svih kontingentnih entiteta, entitet koji kauzalno prethodi svemiru sam ne može biti kontingentan, već mora, silom logike, biti nužan.
Dovodi nas to do iduće važne distinkcije koju mi valja pojasniti. Razlika između entiteta koji postoje kontingentno i onih koji postoje nužno nije isto što i razlika između entiteta koji su temporalno konačni i onih koji su temporalno vječni. Za entitet kažemo da je kontingentan ili da postoji kontingentno ako bi taj entitet mogao i ne postojati, ako ne postoji nužno, ako postoji mogući svijet u kojem tog entiteta nema. Na primjer, ti i ja postojimo kontingentno. Povijest se mogla odviti tako da niti ti niti ja ne dođemo na svijet. Iako postojimo, lako je zamisliti svijet u kojem nas nema. Ništa logički protuslovnoga niti metafizički bizarnoga nema u opisu takva svijeta. Za entitet kažemo pak da je nužan ili da postoji nužno ako taj entitet postoji nekontingentno. Drugim riječima, entitet postoji nužno ako je metafizički nemoguće da taj entitet ne postoji, ako ne postoji mogući svijet u kojem tog entiteta nema, ako je opis svijeta bez toga entiteta logički nekonzistentan ili metafizički nekoherentan. Ako postoji prazni skup, na primjer, čini se da on postoji nužno — nejasno je na koji bi način prazni skup mogao postojati samo u nekim mogućim svjetovima. Kozmologijski argumenti, kako sam napisao gore u tekstu (posebice u podrubnicama), ako su uspješni, dokazuju (ovisno o inačici argumenta, ponegdje uz koju dodatnu premisu) da prvi uzrok postoji nužno.
Međutim, postojati (metafizički) nužno ne znači isto što i postojati vječno. Ako što postoji nužno, postoji i vječno (bilo temporalno neograničeno bilo atemporalno), ali ne vrijedi i obrnuto: biti vječan nije dovoljno za biti nužan. Uzmimo svemir za primjer. Pretpostavimo da je svemir (odnosno multiverzum, ako postoji) temporalno vječan: neka postoji oduvijek i neka će postojati zauvijek. Znači li to da je ujedno nužan? Pa ne — i to očito ne. Naime, sama činjenica da postoje konzistentni modeli temporalno konačnoga svemira — standardni kozmologijski model, na primjer — pokazuje da nema ništa protuslovno niti metafizički nekoherentno u opisu temporalno konačnoga svemira: temporalno konačan svemir je moguć. Ili: postoji mogući svijet u kojem je svemir temporalno konačan. Štoviše, čak i ako svemir jest vječan, ništa protuslovno ni nekoherentno nema u opisu vječnoga svemira koji bi imao sasvim drugačije fundamentalne entitete i zakone. To znači da je moguć sasvim drugačiji svemir od aktualnoga. Konačno, ako postoje apstraktni entiteti, čini se da je posve koherentna ideja mogućega svijeta u kojem svemir ne postoji, u kojem postoje samo apstraktni entiteti. Dakle, čak i ako svemir jest vječan, to ne mijenja činjenicu da je svemir kontingentan, da bi mogao postojati sasvim drugačiji svemir ili nikakav svemir uopće.
Pitanje je li svemir vječan ili nije stoga je zapravo irelevantno za pitanje postoji li Bog. Znam da to Kraussa zbunjuje i da se nada da bi multiverzum, samim time što je vječan (ako jest vječan), mogao vršiti eksplanacijsku funkciju prvoga uzroka, ali Krauss je u krivu. Kako sam napisao u svakom nastavku Čarobnoga svijeta, kao i tekstu gore, ako Bog postoji, svemir je kauzalno ovisan o njemu, ali to ne znači da svemir mora biti temporalno konačan. Uz izuzetak kalam kozmologijskoga argumenta, niti jedan kozmologijski argument, bilo tomistički bilo leibnizovski, ne pretpostavlja niti da je svemir vječan niti da nije — pa stoga, očito, niti ne ovisi o odgovoru na to pitanje. Baciš li nazad pogled na prvi i treći nastavak, vidjet ćeš da niti ja nisam nigdje pretpostavljao da svemir nije vječan. Dok god naša fizikalna teorija uključuje kontingentne entitete i zakone (a uključuje ih nužno ukoliko je fizikalna teorija), svejedno je opisuje li ona temporalno konačan ili pak vječan svemir.
Dakle, da završim, ako je svemir vječan, kalam je neuspješan, ali svaki drugi kozmologijski argument ostaje netaknut. Koliko je do pitanja postoji li Bog ili ne, no big deal.
Što se tiče apstraktnog i metafizičkog, smatram da su to ljudski koncepti i sve ono što apstraktno ili metafizički postoji, postoji samo i isključivo u umovima ljudi ili nekih drugih inteligentnih bića. Već smo o tome raspravljali. Krug, recimo, kao takav postoji samo kao apstraktna ideja ili entitet u okvirima metafizičkog ili drugim riječima, van fizičkog svijeta. Konkretni krug, ako ga nacrtaš šestarom, u stvarnosti i nije krug već samo njegova (vrlo) gruba aproksimacija. Međutim, postoje apstraktni entiteti koji mogu biti stvarni u domeni metafizičkog svijeta, ali koje ne možeš nacrtati olovkom. Takvi su npr. ljubav ili Bog.
Da li apstraktni entiteti postoje u univerzumu iz kojega ukloniš inteligentna bića? Ne. Da li apstraktni entiteti postoje u nekom svom apstraktnom univerzumu neovisnom o našem? Možda, ali u tom slučaju barem znamo tko je taj svemir stvorio. 🙂
Uglavnom, mislim da je riječ “postojanje” neprimjenjiva na bilo što apstraktno i da je šteta što nemamo primjereniju riječ koja bi postavila jasnu granicu između postojanja nečeg što je apstraktno i nečeg što je konkretno. Igrom slučaja, ali i vrlo izvjesno obzirom na našu biološku zbilju, takva riječ ne postoji u ni jednom jeziku kojeg znam. Ali da kojim slučajem postoji, ako bi takav narod znao za koncept Boga, sasvim sigurno ne bi za njega koristio riječ koju koristi za ovo naše konkretno postojanje.
Što se tiče kontigentnog principa kako si ga formulirao ovdje: “Za entitet kažemo da je kontingentan ili da postoji kontingentno ako bi taj entitet mogao i ne postojati, ako ne postoji nužno, ako postoji mogući svijet u kojem tog entiteta nema.” i ako taj princip primjenimo na vječni univerzum, zašto bi to impliciralo stvoritelja? Sasvim je lako moguće da NE postoje nebrojeni drugi univerzumi, a da smo igrom slučaja mi baš u jednom od njih koji postoji pa zbog toga i možemo postavljati ovakva pitanja. Posljedično, ja ni ne mislim da je naš univerzum nužan.
Što se tiče vječnog univerzuma, Liebnitzov kozmološki argument stoji samo ako u takvom kauzalnom univerzumu vrijedi kontinuitet kauzalnosti. Ako ne vrijedi, tj. ako postoje diskontinuiteti, onda i taj argument otpada. Takav diskontinuitet je točka singulariteta iz koje je naš univerzum nastao i u kojoj nema vremena pa samim time ni kauzalnosti, ali tu točku možemo smatrati izvorištem kauzalnosti našeg univerzuma. Naime, Liebnitz bi, pretpostavljam, prihvatio takvo ishodište svih stvari u našem univerzumu od trenutka nastanka univerzuma do danas, to valjda nije sporno. Pitanje je što je uzrokovalo tu točku singulariteta? Ako raspravljamo o vječnom univerzumu, a raspravljamo, onda je jasno da je točka singulariteta iz koje je nastao naš moderni univerzum nastala iz prauniverzuma koji je na kraju svojeg postojanja konvergirao u točku singulariteta iz koje je nastao naš univerzum. Takvi modeli univerzuma su poznati fizičarima, međutim, većinom su odbačeni budući da danas znamo da naš univerzum neće konvergirati tj. Big Crunch usljed gravitacijskog privlačenja neće se zbiti. Međutim, isto tako je poznato da materija tj. da čestice koje imaju masu nisu stabilne tj. da se nakon nekog vremena raspadnu i pri tom emitiraju energiju u obliku čestica koje imaju manju masu i čestica koje nemaju masu. Kako bi izgledao univerzum u kojem se i zadnja čestica koja ima masu (vjerojatno neutrino) raspadne na fotone? Pa obzirom da se čestice koje nemaju masu kreću brzinom svjetlosti, vrijeme se zaustavlja, a udaljenost prestaje postojati. Dakle, svemir bi bio bezvremenski i ne bi imao prostorne dimenzije. Et voilla – singularitet.
Jedino što preostaje za objasniti je to kako je iz točke singulariteta, tog diskontinuiteta kaulaznosti u kojem nema ni prostora ni vremena nastao naš novi univerzum? Plauzibilno objašenjenje uključuje dva principa. Antropski princip kojeg sam već spominjao i teorem beskonačnih majmuna koji kaže da ako imamo beskonačno vremena, sve što se može dogoditi ĆE SE DOGODITI.
Eto… (rekoh, što ne bi i ja malo špekulirao, da ne kažem folozofirao) 😛
Šta se tačno podrazumijeva pod “vječnim svemirom”?
Vječni svemir je onaj koji nema početka ni kraja. Ako misliš na ovo što sam ja napisao, radi se o cikličkom svemiru sa kauzalnim diskontinuitetima u točki singulariteta na početku/kraju svakog ciklusa do kojeg se dolazi ili putem Big Cruncha ili raspadom svih fundamentalnih čestica koje imaju masu na one koje nemaju čime se uspostavlja singularitet. Jasnije? 🙂
Tj. “vječan” se odnosi na vječnost u vremenu?
Ups, zanemariti prethodni komentar, sad vidim da je ispao malo blentav (“vječnost u vremenu”, pa naravno da je u vremenu, neće biti u kiselom kupusu).
Zapravo, ne, nije ti komentar bio blentav. 🙂 Izraz ‘vječnost’ može imati dva značenja: temporalna vječnost (omnitemporality) i atemporalna vječnost (timelessness). Za x kažemo da je temporalno vječan akko: (i) ima neki trenutak t u kojem x postoji; (ii) za svaki trenutak t u kojem x postoji ima neki trenutak t’ u kojem x postoji, takav da t’ < t; (iii) za svaki trenutak t u kojem x postoji ima neki trenutak t’ u kojem x postoji, takav da t’ > t. Uvjet (ii) kaže da x ima beskonačnu prošlost, uvjet (iii) da ima beskonačnu budućnost. S druge strane, x je atemporalno vječan akko x postoji, ali ne stoji u temporalnim relacijama (ili ne postoji u vrjemenu).
Govoreći o svemiru, razlika je važna ako prihvaćaš tzv. teoriju B kao ispravan pogled na vrijeme. Prema teoriji B, sve što postoji u bilo kojem vrjemenskom trenutku, bilo sadašnjem bilo prošlom bilo budućem, postoji u punom smislu, jednako je stvarno, jednako zbiljsko. Nema bitne ontologijske razlike između entitetā na različitim vrjemenskim koordinatama, analogno načinu na koji su ontologijski ravnopravni entiteti na različitim prostornim koordinatama. Sokrat postoji jednako stvarno kao i Imbehind, Imbehind nije ništa stvarniji od svojih budućih praunuka. Ruku pod ruku s teorijom B obično ide i tzv. četverodimenzionalizam, metafizička pozicija prema kojoj su beba Imbehind, Imbehind danas i Imbehind deda tek dijelovi četverodimenzionalnog entiteta Imbehinda kao određene regije prostorvrjemena, otprilike na način na koji su Imbehindova noga, ruka i glava tek njegovi (prostorni) dijelovi. Prihvatimo li četverodimenzionalizam, svemir je sveukupni četverodimenzionalni prostorvrjemenski blok. Sad, dijelovi te četverodimenzionalne cjeline međusobno stoje u određenim vrjemenskim relacijama — Veliki prasak je prije Francuske revolucije, otkriće teleportacije je poslije smrti zadnjega dinosaura — ali sama ta cjelina, sam prostorvrjemenski blok, ne stoji u temporalnim relacijama. On nije niti prije niti poslije ičega, nije nastao niti će nestati — jednostavno, nije u vrjemenu. Stoga, čak i ako ta cjelina nije temporalno vječna, tj. ako se ne prostire beskonačno u prošlost ili budućnost — ako, takoreći, ima rubove, granice — možemo kazati da je ona vječna u atemporalnom smislu.
Mislim da si malo preslobodno interpretirao pojmove.
Vječnost (eternity) je pojam koji označava trajanje ili postojanje nečega bez početka i kraja. Također, da bi nešto okarakterizirali vječnim, nije nužno da postoji oduvijek, samo da smatramo da će od trenutka nastanka postojati dovijeka (npr vječni zagrobni život), ili ako postoji oduvijek, mora postojati i sada (npr. Bog). Uglavnom, vječnost je uvijek temporalna.
Bezvremenost (timelessness) znači nepromjenjivost nečega, odnosno invarijabilnost u odnosu na temporalnu dimenziju svemira. Nešto čak i može biti bezvremeno, ali može imati i jasno definiran početak i kraj, npr. neka glazba, dijamant, ili ljepota neke žene. Iako su pojmovi bliskog značenja, nisu istoznačnice.
Što se tiče drugoga dijela, sve stoji osim same složenice “atemporalna vječnost”. Meni to zvuči kao oksimoron, a pored toga, dovoljno je reći da je nešto atemporalno, kao na primjer “atemporalni prostornovremenski blok”. Ne znam koje bi dodatno značenje “atemporalni prostornovremenski blok” dobio kad bi mu dodao pridjev “vječni”, jer ne vidim razliku između APB-a i VAPB-a, a ako je ima, molim te predoči mi je. 😛
Imbehinde, moram da ti postavim čitav serijal pitanja, a i da te ispravim na nekim mjestima, pošto mi je tvoje izražavanje u pojedinim trenucima onako previše “slobodno”, što je inače često slučaj kad ljudi počnu da pričaju o beskonačnosti u bilo kom smislu, ali kod tebe nije ograničeno samo na to. Da počnemo od prvog komentara:
“Tekst je zanimljiv i moram ga još jednom pročitati. Nekako me navlači da razmislim o tome nije li možda točka prostornovremenskog singulariteta koju zovemo Big Bang samo infitezimalno mala točka u prostorvremenu, samom time i nepostojeća, nekakva 4D asimptota, nakon koje se tijek vremena/kauzalnosti opet uspostavlja. U tom slučaju “što je bilo prije Big Banga” ima smisao, problem kontigentnosti je nepostojeći, svemir je vječan, a Bog nepotreban.”
1) Kako definišeš “prostornovremenski singularitet”? Ako si to već uradio u nekom drugom komentaru, uputi me na taj komentar.
2) Kad kažeš “infitezimalno mala točka”, praviš dvostruki pleonazam (za gramatički propust u prvoj riječi vjerujem da je slučajan). “Infinitezimalno” je već po definiciji nešto vrlo vrlo vrlo maleno, tako da je druga riječ suvišna, a tačka je s druge strane po definiciji upravo infinitezimalne veličine, tako da su zapravo obje prve riječi nepotrebne.
3) “samom time i nepostojeća”. Nešto što je infinitezimalno definitivno nije nepostojeće. Upravo to što ima osobinu infinitezimalnosti znači da postoji 🙂 Govorim naravno u okviru neke matematičke teorije, u stvarnom svijetu takve stvari očigledno ne postoje.
4) “nekakva 4D asimptota”. Iskreno, moje poznavanje asimptota završava se na pravim linijama kojima se u beskonačnosti približavaju neke krive linije. Nije teško zamisliti sličnu situaciju i ako povećamo broj dimenzija (npr. ravan kojoj se u beskonačnosti približava neka površ), ali nisam čuo da se tako nešto naziva asimptotom. Nevertheless, to je manje bitno od sljedećeg: tačka NE MOŽE biti asimptota. To su dva potpuno nespojiva pojma. Da bi imao asimptotu, potrebne su ti prava i kriva linija (ili barem dvije krive linije) koje se jedna drugoj približavaju u beskonačnosti (opet spominjem ovo “približavanje u beskonačnosti”, ako treba razjasniću tačno šta to podrazumijeva, da ne bi došlo do zabune kasnije). Tački ništa ne može da se “približava u beskonačnosti” samim tim što tačka, je li, nije u beskonačnosti već ima svoje konkretne realne prostorne (iliti prostornovremenske, ako baš želiš) koordinate.
5) “nakon koje se tijek vremena/kauzalnosti opet uspostavlja”. “Nakon” je vremenski koncept, “asimptota” prostorni. “Nakon asimptote” je jednako smisleno kao i “nakon pisaćeg stola”. Pretpostavljam da imaš smislenu ideju, ali moraš preciznije da je artikulišeš.
6) “svemir je vječan, a Bog nepotreban”. Oko ovog vječnog svemira ću malo više da te gnjavim sutra ili prekosutra (kao i za one čestice bez mase), ali već sad moram da ti skrenem pažnju da ako usvojimo tvoju definiciju iz posljednjeg komentara (vječan svemir je onaj koji nema početak ni kraj), ovaj svemir na penal ne može biti vječan jer ima kraj. (Znam da ćeš odmah da navališ topovskom paljbom na ovo što sam upravo rekao, ali budi oprezan 🙂 ).
Gle, netko može blebetati o beskonačnosti, a netko o Bogu. Ipak, nekako mi se čini da više znam o beskonačnosti nego svi teolozi ovoga svijeta o Bogu, jer znam ponešto matematike, a sa Bogom još nitko od teologa nije popio kavu. Ako pročitaš moje prethodne komentare, vidjet ćeš da nemam običaj blebetati o ovakvim stvarima, ali kad već svi raspravljaju u domeni plauzibilnog, rekoh što ne bi i ja?
1) To je točka na vremenskoj osi našeg univerzuma gdje je vrijeme=0. U toj točki X, Y i Z su također jednaki nuli, a samim tim i volumen=0. Ostale fizikalne veličine ili su =0 ili su nedefinirane.
3) Ako promatraš tu točku gdje je t=0, u njoj vrijeme i prostor, točnije prostorvrijeme ne postoji. Međutim, postoji nakon toga, a evo ja špekuliram da možda postoji i prije toga. Dakle, imaš prostornovremensko kauzalni univerzum prije t=0 i on pripada prethodnom ciklusu postojanja vječnog univerzuma. Kad prethodni univerzum dođe kraju, onda nastupi singularitet u kojem nema ni prostora ni vremena i dođe do diskontinuiteta kauzalnosti. Nakon nedefinirano mnogo vremena (jer vremena nema) nastane novi univerzum (ovaj naš u kojem živimo), te se trenutačno uspostavi prostorvrijeme i kauzalni slijed. Zašto sam drobio o ovome? Zato što u ovakvom hipotetskom ali plauzibilnom univerzumu teološki kozmološki argumenti kao što su kalam, ali i leibnitzov pa i tomistički ne vrijede.
4) Asimptota definitivno postoji. Ako govorimo o vremenskoj skali univerzuma, kada promatramo točku singulariteta u kojoj je t=0 svaka veličina kojoj je vrijeme u nazivniku vertikalno asimptotski dodiruje t=0. Također, isto vrijedi i za sve veličine kojima je u nazivniku bilo koja od 3 dimenzionalne prostorne osi univerzuma. Dakle, imaš asimptota koliko hoćeš jer kad je se u vremenu i prostoru ide prema nuli, puno toga ide asiptotski u beskonačnost. Npr. gustoća materije, gravitacijsko polje, zakrivljenost prostorvremena itd. zato se i zove singularitet.
5) Točka o kojoj govorim je točka u prostorvremenu. Prostor ne postoji bez vremena i vrijeme ne postoji bez prostora. Ono što mi percipiramo kao odvojene stvari su zapravo jedno. To je Einstein dokazao prije 100 godina, a zato se naš univerzum i zove “prostorvrijeme”. Stoga, ne vidim što sam ja to besmisleno napisao.
6) Ne znam na što misliš kad kažeš da “ovaj svemir ima kraj”. Ako pojasniš možda i saspem topovsku paljbu, ali do tada pozdrav.
Ne mislim da je pijenje kafe s nekim neophodan uslov da bi se o tom nekom nešto znalo, inače niko od nas ne bi smio da piše ništa čak i o ličnostima za koje bez (osnovane) sumnje znamo da su postojale, kao što su npr. Gaj Julije Cezar, Abraham Linkoln, Isak Njutn ili Isus Hristos. Drugo, nema potrebe da se nalaziš prozvanim i koristiš izraze kao što je “blebetanje” – kad sam spomenuo “slobodnije” izražavanje, to nisam mislio u pogrdnom smislu, već na tip izražavanja koji svi manje ili više koristimo, čak i matematičari.
“1) To je točka na vremenskoj osi našeg univerzuma gdje je vrijeme=0. U toj točki X, Y i Z su također jednaki nuli, a samim tim i volumen=0. Ostale fizikalne veličine ili su =0 ili su nedefinirane.”
Okej, singularitet definišeš kao tačku u kojoj je jedna od promjenljivih jednaka nuli. Prihvatam, mada moram i da napomenem da je to prilično neortodoksna definicija singulariteta, bar kad je matematika u pitanju. Funkcija ima singularitet u nekoj tački npr. ako se u okolini te tačke približava beskonačnosti, ali nigdje ne piše da ta tačka mora biti nekakva nula. Ali okej, recimo da tačku gdje je t=0 zovemo singularitetom. Šta su onda X, Y i Z i kad kažeš “volumen=0”, na volumen čega tačno misliš? I možeš li da dokažeš da stvarno važe te jednakosti koje si naveo, uključujući i ove za ostale fizičke veličine?
“3) Ako promatraš tu točku gdje je t=0, u njoj vrijeme i prostor, točnije prostorvrijeme ne postoji. ”
Kontradiktoran si. Nešto što ne postoji ne može biti jednako ničemu, pa ni nuli. Ostatak ove tačke (3) ništa ne govori protiv kosmoloških argumenata, jer i on podrazumijeva nastanak iz ničega, samo što si ti to “ništa” preimenovao u “singularitet”. A pored toga pretpostavljaš i beskonačnu regresiju.
Pod 4) – okej, objasnio si šta si mislio (ono što sam i pretpostavljao)
“6) Ne znam na što misliš kad kažeš da “ovaj svemir ima kraj”. Ako pojasniš možda i saspem topovsku paljbu, ali do tada pozdrav.”
Pa mislio sam upravo suprotno od onoga što si ti mislio sa “svemir nema kraj” 🙂 Svemir je, vremenski, barem iz naše perspektive, ograničen upravo sadašnjim trenutkom. Tj., ako vrijeme identifikujemo sa tačkama na realnoj pravoj, kakav god referentni sistem da uzmeš, vremenski interval će biti zatvoren sa desne strane (ja sam sto posto siguran da je zatvoren i sa lijeve, ali o tom ćemo neki drugi put). Ti možda misliš da će taj interval neograničeno da se proširuje na desnu stranu (preciznije: izaberemo neko proizvoljno alfa > 0, u tom slučaju bi važilo da za svaki trenutak t postoji trenutak t+alfa), međutim čak ni to ne mora da bude istina jer ako se desi neka kosmička kataklizma i svemir nestane, samim tim nestaje i vrijeme. Ne znam da li tvoja pretpostavka o vječnosti svemira čini Boga nepotrebnim (naše kolege filozofi se sigurno neće saglasiti sa takvim mišljenjem), ali čak i da čini, to radi po cijeni pretpostavljanja beskonačne regresije koja je mnogo manje prihvatljiva od postojanja bilo kakvog boga.