Vjerojatno nećete biti iznenađeni ako vam kažemo da Konzervativac ima visoko mišljenje o papi Benediktu XVI. i o njegovim dokumentima. Među tim dokumentima počasno mjesto ima Summorum Pontificum – motuproprij kojim je slavljenje tradicionalne latinske mise omogućeno praktično svim svećenicima latinskoga obreda. Tim motuproprijom ispravljena je nepravda de facto zabrane stare mise nakon promulgacije misala Pavla VI. (Tridentski sabor, taj notorno rigidni i nepodnošljivo skolastički koncil, ostavio je slobodu korištenja liturgijskih obreda s dvostoljetnom ili dužom tradicijom). Ako želimo govoriti o hermeneutici kontinuiteta, onda je objava tog dokumenta vjerojatno najbolji čin kojim je Benedikt tu ideju mogao oprimjeriti. „Ono što su prethodne generacije držale svetim“, itd.
Prigodom desetogodišnjice Summoruma, donosimo vam, prema našem mišljenju, ponajbolje članke vezane uz tu radosnu obljetnicu.
Shawn Tribe: Promišljanja povodom desete obljetnice Summorum Pontificuma
Pravno postignuće Summorum Pontificuma
Benedikt XVI. VS barbari: Summorum Pontificum deset godina kasnije
Proroci propasti su bili u krivu
Poruka Kardinala Saraha (podsjetnik: s kardinalom Sarahom, liturgija je u dobrim rukama)
Veličanstvena revolucija svrgnuta
Stvarna važnost Summorum Pontificuma
Benediktova velika restauracija
Summorum Pontificum i njegov utjecaj na bogoslove
Sad, neke preporuke od općenitog liturgijskog interesa:
Peter Kwasniewski se pita: do koje mjere trebaju doći liturgijski prekršaji da bi vjernici trebali na njih ukazati i ispraviti ih? Na NLM pak piše o „dugoj sjeni neoskolastičkog redukcionizma“ u liturgiji. Definitivno vrijedno pažnje. Bacite oko i na njegov doprinos o problemu opcija i gubitku tradicionalnih praksi u novoj misi te obranu liturgije kao „karolinškog dvorskog rituala“.
Kamo nas „međusobno obogaćenje“ stvarno može odvesti pitanje je vrijedno rasprave. U svakom slučaju, Brian Williams smatra da reforma reforme nije rješenje. U prilog tome: 14 upitnih prijedloga i zašto su upitni. Dodatno o lekcionaru ovdje. Jedan istočni katolik ima nešto reći svojoj zapadnoj braći o liturgiji i „međusobnom obogaćenju“.
Damian Thompson primjećuje da je za progresivne katolike cappa magna poput crvene tkanine za bikove – unatoč simboličnom značenju cappe koje bi im se trebalo sviđati. De Mattei izvještava kako je u tijeku nametanje koncelebracije kao obveze u svećeničkim kolegijima u Rimu. Zašto to potencijalno nije najbolja ideja pročitajte ovdje.
Kongregacija za bogoštovlje objavila je novi dokument o valjanoj materiji za euharistiju. Fr. Z komentira. Gregory DiPippo piše o teologiji mise pretposvećenih darova.
Dobra vijest za svećenike koji žele slaviti tradicionalnu misu!
Biskup Paprocki objavio je u svojoj biskupiji dekret o istospolnim „brakovima“ i pastoralnim pitanjima u kojem je samo ponovio ono što je Crkva drugdje već rekla. No dokument nije sadržavao trigger warning i James Martin se osjetio okinut. Carl Olson prokazuje Martinovu buržoazijsku moralnost, dok Peters i Lawler odgovaraju i drugim kritičarima.
Svećenik počne u župi slaviti jednu misu tjedno ad orientem. Neki vjernik pošalje anonimno svoje prigovore. Svećenik odgovara. Epic win.
Shaw piše o povijesti liturgijske reforme 50 godina kasnije. Preporučili smo ovaj niz u našim Facebook objavama, ali isplati ga se još jednom istaknuti: svećenička narav ad orientem bogoštovlja: prvi, drugi i treći dio; marijanska narav ad orientem bogoštovlja: prvi i drugi dio. Heilman piše o modernoj praksi pričesti na ruku i kako je izvorno uvedena, pa, na prijevaru. Na Oriensu pišu protiv liturgijske „komprehenzibilnosti“. O liturgijskom „očuvanju“ i Drugom vatikanskom saboru, LMS Chairman.
Što je s praksom samo-pričešćivanja? Ukratko, veliki NOPE. O. Hunwicke piše o liturgijskim zbivanjima u Rimu i kontrastira dva narativa vezana uz jezik misnog slavlja. Kad ste već na njegovom blogu, pogledajte što kaže o rimskom obredu i epiklezi i o navodnim paradigmatskim promjenama u Sacrosanctum Concilium. Također: jesu li tradicionalisti klerikalisti? Vezano uz to: O. Pilon i „noviji klerikalizam“.
O novim misalskim ratovima pročitajte na Dominis mihi adjutor. Nicholas Senz napominje da misa ne treba odražavati osobnost ovog ili onog pape. Magister prenosi razmišljanja Pietra De Marca o liturgijskom pokretu kao problemu i „prilici“.
Jedan američki biskup, čini se, nema problema s postupanjem ultra vires i stoga je zabranio slavlje mise ad orientem i pokušao nelegalno ograničiti Summorum Pontificum.
O poštivanju tradicionalnih katolika možete čitati na The Catholic Thing. Shaw piše o Papi, mladim tradicionalistima i motivima koje mogu imati za odlazak na staru liturgiju. Paolo Gambi kaže: Da, stara misa je „rigidna“. To je jedan od razloga zašto je mladi vole! Alfred Calabrese, s druge strane, misli da nostalgija nije rigidna te da, u svakom slučaju, to nije razlog zašto mladi idu na usus antiquior (a još mnogi bi išli da je dostupan u njihovoj župi).
Anegdote, reverende i ženskasti svećenici? Rigidni sjemeništarci nesposobni za razlučivanje? Što je u jednom šeširu da izaziva tako snažne osjećaje prezira? U svakom slučaju, jedan mladi svećenik odgovara na prečeste karikature.
Dijeljenje pričesti s protestantima bi bilo ekumensko postignuće, zar ne? Ne prema ovom teologu, koji tu praksu naziva „blasfemijom i svetogrđem“ Tosatti upozorava da ustupanje kapelice za molitvu muslimanima predstavlja „riskantnu gestu dobre volje“.