Učimo filozofiju: Mogući svjetovi (1)

Što su mogući svjetovi?

Pojam mogućih svjetova postao je tijekom druge polovice 20. st. jedan od središnjih konceptualnih alata filozofā unutar tzv. analitičke tradicije. Na temelju pojma mogućih svjetova izgrađena je danas standardna formalna semantika modalne logike, a na temelju modalne logike razvijena su moćna formalna oruđa za pojmovnu analizu i precizniju artikulaciju argumenata i teorija u gotovo svim tradicionalnim područjima filozofijskih istraživanja, uključujući metafiziku, epistemologiju, etiku, filozofiju znanosti i dr. Uz “pravu” modalnu logiku i istraživanje modalnosti u uskom smislu (tj. nužnosti i mogućnosti), razvijene su brojne “modalnolike” logike, npr. epistemička i doksastička logika za analizu pojmova znanja i vjerovanja, deontička logika za pojmove moralne obveze i moralne dopustivosti, logika vremena, logika dokazā, logika opravdanja, itd. No čak se i filozofima koji nemaju previše zanimanja za formalne discipline i filozofijsku logiku, pojam mogućih svjetova pokazao kao korisno analitičko sredstvo. Cilj nam je u ovom tekstu ukratko neformalno pojasniti što to filozofi otprilike imaju na umu kada govore o mogućim svjetovima. U idućem ćemo tekstu, “Mogući svjetovi (2)“, tim neformalnim idejama dati malo preciznije značenje i detaljnije opisati odnose između glavnih modalnih pojmova.

Što su mogući svjetovi? Osnovne metafizičke intuicije i neformalna razmatranja u pozadini pojma mogućih svjetova relativno je lako opisati. Imamo snažna “predteorijska” vjerovanja, snažne intuicije – modalne intuicije, kako ih nazivamo – da svijet nije nužno takav kakav jest, da bi svijet mogao biti drugačiji nego kakav je doista, da možemo “pojmiti” ili “zamisliti” da se svijet u različitim vidovima i u različitoj mjeri razlikuje od toga kakav stvarno jest. Izgleda nam lako predočiti si situacije i događaje – i to brojne, raznolike i međusobno isključive situacije i događaje – koji su se mogli dogoditi (iako znamo da nisu) ili koji bi se mogli dogoditi (iako vjerujemo da ne će). Na primjer, čini mi se očitim da sam ovaj tekst mogao započeti nekom drugom rečenicom, da sam mogao odabrati drukčija pravopisna rješenja, napisati ga kasnije ili ranije nego što jesam ili ga ne napisati uopće. Moj je život mogao biti vrlo različit od ovoga koji živim: mogao sam, na primjer, odlučiti postati pogrebnik, fizičar ili crtač stripova, mogao sam postati ovisnik ili izgubiti život u prometnoj nesreći. Ni moje se rođenje nije moralo dogoditi: u nešto drugačijim okolnostima, moji se roditelji ne bi upoznali i mogli su s drugima zasnovati obitelji i donijeti na svijet ljude koji ovako ne postoje. Slično, skloni smo misliti, vrijedi promotrimo li i puno širi odsječak svijeta. Povijest se općenito mogla odviti drugačije nego što jest i budućnost bi se mogla odviti drugačije nego što hoće. Možemo se zabavljati pitanjem kako bi izgledao svijet da se, na primjer, Sjedinjene Države nisu uključile u Prvi svjetski rat ili da je Konfederacija pobijedila u građanskom ratu ili da su Britanci porazili Kontinentalnu vojsku. Možemo raspravljati što bi bilo najbolje učiniti u mogućoj budućnosti u kojoj islamističke stranke pobjeđuju na izborima u Francuskoj ili pak u budućnosti u kojoj je Zemlja pod vanzemaljskom invazijom – čak i ako smatramo da se takvo što nikada ne će dogoditi. Moglo se dogoditi da je i evolucijska povijest različita no što jest. Naša se vrsta nije morala razviti ili je već mogla izumrijeti. Organski se život nikada nije morao pojaviti, naš se planet nije morao formirati. Svijet bi mogao biti drugačiji no što jest i na puno radikalniji način. Temeljne fizikalne konstante mogle bi biti različite nego što jesu, kao i prirodni zakoni i početni uvjeti nastanka svemira – možemo se igrati različitim kozmologijskim modelima, mijenjati ove ili one parametre i istraživati kakav bi svemir bio u tim slučajevima. Ništa protuslovno niti metafizički nemoguće nema u scenariju u kojem je širenje svemira nakon Velikoga praska prebrzo da bi se uopće razvile zvijezde ili čak nastali atomi, kao niti u scenariju u kojem se svemir urušava netom nakon nastanka. Svemir je, koliko možemo reći, samo konačno star, ali možda bi bio moguć svemir s beskonačnom prošlošću. Svemir možda jest, možda nije multiverzum – tj. sastavljen od velika ili čak beskonačna broja kauzalno odvojenih lokalnih svemira – no svakako se čini da bi to mogao ne biti, čak i ako jest, i možda bi to mogao biti, čak i ako nije. Što god bili fundamentalni entiteti od kojih je svemir sastavljen – ova ili ona polja ili čestice, na primjer – teško je vidjeti što bi te entitete činilo nužnima i zašto svemir ne bi mogao biti građen od nekih drugih osnovnih elemenata, s drukčijim svojstvima i upravljanima drukčijim temeljnim zakonima. Konačno, čini se da ništa protuslovna ne mora biti u opisu svijeta u kojem sam svemir uopće ne postoji, tj. svijeta u kojem ne postoje nikakvi fizikalni entiteti, u kojem nema prostora niti vremena, u kojem ništa što postoji ne stoji u kauzalnim relacijama. Svijet bi, dakle, kakav god stvarno bio, čini nam se, mogao na različite načine biti različit nego što stvarno jest. Ti različiti načini na koje bi svijet mogao biti ono je što imamo na umu govoreći o mogućim svjetovima. Ako želite, dobar intuitivan način za približiti si pojam mogućih svjetova taj je da se moguće svjetove shvati kao načine na koje je Bog mogao stvoriti i u svojoj providnosti urediti svijet.^[1]

Kada govorimo o mogućim svjetovima, ne govorimo, dakle, o nekakvim “drugim dimenzijama”, ili o fantastičnim planes of existence, ili o udaljenim kozmičkim enklavama, pojedinim lokalnim svemirima unutar multiverzuma, ili o bilo čemu sličnom – iako neiniciranima ezoterični filozofijski žargon može ostaviti takav dojam. Kažem li da ima neki mogući svijet u kojem postoji Zagor, na tvrdim time da doista “tamo negdje” postoji planet koji je više-manje poput Zemlje, s poviješću više-manje sličnom našoj, ali na kojem postoje vampiri i vukodlaci, na kojem su dinamit i strojnica izumljeni još u prvoj polovici 19. stoljeća, a rijeke u Pennsylvaniji obiluju krokodilima. Kažem samo da opis takva svijeta nije, barem ne na očit način, logički protuslovan niti metafizički bizaran, da su se stvari – kozmička, geološka, evolucijska i politička povijest – načelno mogle odviti tako da je stvaran svijet upravo poput onoga opisanoga u Bonellijevu stripu. Kažem li da postoji mogući svijet u kojem jutros nisam doručkovao, ne znači to da sam cijelo prijepodne bio zauzet boreći se sa zombijima u Sigilu, već samo to da sam se, eto, mogao odlučiti preskočiti doručak ili da se moglo dogoditi da nisam stigao doručkovati. Još jednom, mogući su svjetovi samo načini na koje bi svijet mogao biti. Kako je trivijalno istinito da svijet može biti i upravo takav kakav stvarno jest, aktualan je svijet također jedan od mogućih svjetova.

Sasvim općenito govoreći, intuitivno, neke od stvari koje u svijetu postoje (ili su postojale, ili će postojati) mogle bi, kada bi svijet bio relevantno drugačiji nego što jest, ne postojati, dok neke stvari koje ne postoje (niti su postojale i niti će postojati) mogle bi, da su stvari posložene na drugačiji način, postojati. Izražavamo to na način da kažemo da postoje mogući svjetovi u kojima, na primjer, ne postoji Platon, ili Rochejaquelein, ili epsko pjesništvo, i da postoje mogući svjetovi u kojima postoji Pegaz, ili Batman, ili Estonsko Carstvo. S druge strane, neki bi entiteti možda morali postojati ma na koji način svijet bio, kako god stvari bile posložene, što god se moglo dogoditi – drugim riječima, neki bi entiteti mogli biti takvi da ne postoji mogući svijet u kojem ti entiteti ne postoje. Filozofi koji vjeruju da postoje apstraktni entiteti – predmeti poput skupova, svojstava, propozicija i sl. – tipično drže da su abstracta takva vrsta stvari; filozofi koji smatraju da postoji Bog tipično misle da to vrijedi za Boga. To možemo izraziti tako da kažemo da u svakom mogućem svijetu postoji prazni skup, recimo, ili da za svaki mogući svijet vrijedi da Bog u njem postoji. Entitete koji ne postoje u svakom mogućem svijetu ali postoje u barem jednom mogućem svijetu (koji pritom ne mora biti aktualan svijet) nazivamo kontingentnim entitetima. Rochejaquelein, Zagor, kvarkovi, Atlantida, gravitacija, Homer – sve su to kontingentni entiteti, stvari koje mogu ali ne moraju postojati. Entitete koji postoje u svim mogućim svjetovima (uključujući, naravno, aktualan svijet) nazivamo nužnima.^[2]

Jednako tako, ovisno o načinu na koji bi svijet bio, neke bi de facto istinite propozicije mogle biti neistinite, a za neke je neistinite propozicije moguće da bi bile istinite – postoje mogući svjetovi u kojima je neistinito da Platon nije nikada jahao Pegaza, kao i mogući svjetovi u kojima je istinito da je Gotham City glavni grad Estonskoga Carstva. Međutim, za neke se propozicije čini da bi bile istinite u svakom mogućem svijetu, neovisno o tome kakav svijet bio, koliko god različit bio od svijeta kakav aktualno jest. Ne čini se da bi mučiti koga iz zabave u ikojim okolnostima moglo biti moralno dopustivo, a čak i da svemir ne postoji – tj. čak i ako uopće ne bi postojali fizikalni entiteti – dva i dva bi i dalje bilo četiri. Tipični primjeri kandidata za propozicije istinite u svakom mogućem svijetu propozicije su logike i matematike (npr. tzv. logički zakoni poput “Svaki je predmet istovjetan samomu sebi” i geometrijski poučci poput “Zbroj unutarnjih kutova euklidskoga trokuta jednak je zbroju dvaju pravih kutova”), no također i različita metafizička (npr. “Ništa ne može biti samomu sebi uzrok”) i etička načela (npr. “Moralno je pogrješno ubiti nevino ljudsko biće”). Za propozicije koje su istinite u barem jednom mogućem svijetu kažemo da su moguće istinite, za one koje su istinite u svakom mogućem svijetu kažemo da su nužno istinite. Očito, nužno istinite propozicije stoga su ujedno i moguće istinite.^[3] Analogno za one koje su neistinite u barem jednom, odnosno u svim mogućim svjetovima: za propozicije neistinite u svakom mogućem svijetu kažemo da su nužno neistinite, da nisu niti moguće istinite. Propozicije istinite u barem jednom mogućem svijetu (koji ne mora biti aktualan svijet), a koje nisu ujedno istinite u svakom mogućem svijetu – tj. koje su u nekim svjetovima istinite, a u nekima neistinite – nazivamo kontingentnim propozicijama.^[4]

Rečeno bi, nadam se, trebalo biti dovoljno za osnovno neformalno razumijevanje izraza ‘mogući svijet’, kako se taj izraz rabi u filozofiji. U idućem ćemo nastavku tomu izrazu dati malo preciznije, tehničko značenje.

Aletička i epistemička mogućnost

Prije nego sam pojam mogućih svjetova pokušamo malo formalnije opisati, važno je upozoriti na razliku između pojma mogućnosti (i nužnosti, naravno) o kojem je bila riječ kada smo gore govorili o mogućim svjetovima – pojma tzv. aletičke ili, u širokom smislu, metafizičke mogućnosti – i onoga što se naziva ‘epistemička mogućnost’. Razliku je lako uočiti na sljedećim primjerima. Recimo da vam na nekoliko sekundi pokažem neki jednostavan no dugačak aritmetički izraz – niz brojki i simbola za elementarne aritmetičke operacije nakon kojega slijedi znak jednakosti i brojka koja bi trebala označavati rezultat – i pitam vas je li propozicija izražena tom rečenicom istinita. Imali ste dovoljno vremena za primijetiti da je izraz koji sam vam pokazao sintaktički dobro sastavljen – da se doista radi o rečenici koja izražava propoziciju koja je bilo istinita bilo neistinita – no nedovoljno da biste provjerili je li navodni rezultat ispravan. Što biste odgovorili? Sasvim je legitiman odgovor da niste sigurni, da je, koliko možete reći, moguće da je propozicija u pitanju istinita, no da je također moguće da nije istinita. Ili uzmimo tzv. Goldbachovu slutnju, tvrdnju da je svaki paran prirodan broj koji je veći od dva suma dva prosta broja. Opet, imamo matematičku propoziciju, propozicija je ili istinita ili neistinita, ali (za sada) ne postoji dokaz niti da je istinita niti da je neistinita.^[5] Prirodno je reći da je Goldbachova slutnja, koliko znamo, i moguće istinita i moguće neistinita. No, prisjetimo se, matematičke propozicije, barem prema standardnom pogledu, nisu kontingentne propozicije: nije tako da su u nekim mogućim svjetovima istinite, dok u drugima nisu. Ako su istinite, nužno su istinite; ako su neistinite, nužno su neistinite – nije tako da su ujedno moguće istinite i moguće neistinite. To da je dva i dva četiri nužno je istinito i stoga nije moguće neistinito; da je dva i dva pet nužno je neistinito i nije moguće istinito. Vidimo, dakle, da imamo posla s dva vrlo različita pojma mogućnosti ili, možda bolje, s dvije vrlo različite uporabe izrazā poput ‘moguće’, ‘moglo bi biti’, ‘nužno je’, ‘mora biti’ i sl.

Općenito i grubo govoreći, epistemička se mogućnost ne tiče metafizičkih pitanja postoji li ovakav ili onakav mogući svijet, već epistemičkih pitanja o tome što znamo o aktualnom svijetu. Ideja je tu da je nešto epistemički moguće ako i samo ako je spojivo s onime što znamo da je slučaj. Kada se pitamo o epistemičkoj mogućnosti, pitamo se je li neka tvrdnja kompatibilna sa znanjem koje imamo. Ako bismo tomu htjeli dati malo preciznije značenje i formalni prizvuk, kao provizornu definiciju možemo uzeti da je propozicija p epistemički moguće istinita za epistemičkog djelatnika a ako i samo ako je p konzistentna s propozicijama koje a zna.^[6] Ne protuslovi li dana propozicija onomu što znam, ta je propozicija, iz moje epistemičke perspektive, epistemički moguće istinita. Na primjer, koliko mogu reći u svojoj epistemičkoj situaciji, stvari su možda doista takve da postoje vanzemaljske civilizacije – postojanje vanzemaljskih civilizacija stoga je, iz moje epistemičke situacije, epistemički moguće. Možda stvarno, prema svemu što mogu kazati, tamo negdje postoje mali zeleni. Ništa što znam ne implicira da nije tako. No također je s mojim znanjem kompatibilna tvrdnja da vanzemaljci ne postoje. Koliko znam, moguće je i jedno i drugo. Netko drugi, s većim korpusom relevantnoga znanja, možda zna da vanzemaljci doista postoje ili pak da vanzemaljci doista ne postoje. U epistemičkoj poziciji u kojoj se nalazim, znam da svijet nije takav da ja ne postojim – propozicija da Rochejaquelein ne postoji nije za mene epistemički moguće istinita. Za nekoga drugoga, recimo nekoga tko je samo načuo glasine o stranici Konzervativac, epistemički je moguće da Rochejaquelein ne postoji. Kako vidimo iz primjera, epistemička se mogućnost tiče našega znanja i, općenito, razloga za vjerovati da nešto doista jest slučaj, da je ta-i-ta propozicija de facto istinita, da je svijet aktualno takav-i-takav. Epistemička je mogućnost stoga relativna s obzirom na epistemičku situaciju, ovisna o stanju znanja epistemičkoga djelatnika ili zajednice epistemičkih djelatnika. Naravno, nije sve što je epistemički moguće u jednakoj mjeri (epistemički) vjerojatno, no to je priča za neku drugu prigodu.

S druge strane, kada pitamo je li neka propozicija aletički moguće istinita, pitamo bi li svijet mogao biti ustrojen na takav način da je ta propozicija istinita u tom mogućem svijetu – bi li stvari mogle biti posložene na taj-i-taj način – čak i ako znamo da ona nije istinita, da stvari zapravo nisu na takav način posložene. Pitanje je li aletički moguće da svemir ima beskonačnu prošlost nije pitanje koja je kozmologijska teorija istinita niti u koju kozmologijsku teoriju imamo bolje razloge vjerovati. Lako bi moglo biti da, uzevši u obzir sve što znamo o svemiru, nije epistemički moguće da svemir ima beskonačnu prošlost, tj. da znamo da je svemir samo konačno star. No i dalje bi možda bilo aletički moguće imati beskonačan svemir, u smislu da postoje konzistentni i metafizički plauzibilni modeli svemira u kojima svemir nema temporalni početak. Znam da postojim, ali moguć je svijet u kojem me nema. Nisam siguran postoje li propozicije, ali ako postoje, postoje u svakom mogućem svijetu. Primijetimo da odgovor na pitanje je li nešto aletički moguće nije relativan na način na koji je relativan odgovor na pitanje o epistemičkoj mogućnosti – relativan u smislu da ovisi o epistemičkoj situaciji i da može varirati ovisno o epistemičkom djelatniku i promjenama u njegovu znanju. Nešto ne može biti aletički moguće za mene, ali aletički nemoguće za Platona ili Batmana. Jednostavno, ili postoji taj mogući svijet ili ne postoji, svijet bi mogao biti na takav način ili svijet pak ne bi mogao biti na takav način. Postoji mogući svijet u kojem je svemir beskonačno star ili ne postoji takav mogući svijet. Ili Bog postoji u svakom mogućem svijetu ili nije tako da Bog postoji u svakom mogućem svijetu. Sve to neovisno o tome znam li i kako mogu utvrditi postoji li takav-i-takav mogući svijet ili ne.

Vidimo, dakle, da iz toga što je nešto aletički moguće (ili nužno) ne slijedi da moram ujedno znati da je to aletički moguće (odnosno nužno), kamoli da bi mi to nekako moralo biti očigledno. Stoga se možemo ne slagati oko toga postoji li Bog i pitati se je li Goldbachova slutnja istinita čak i ako je Božja opstojnost metafizički nužna, a Goldbachova slutnja istinita u svakom mogućem svijetu. Možemo se sporiti oko toga je li vječan svemir aletički moguć, tj. ne slagati se oko toga bi li svijet metafizički mogao biti tako ustrojen da svemir nije temporalno konačan. Možemo se sporiti oko toga je li vječan svemir epistemički moguć, tj. ne slagati se oko toga je li temporalno beskonačan svemir spojiv s onime što o svemiru znamo. No također se možemo pitati, na primjer, je li epistemički nužno da je aletički nemoguće da je svemir beskonačno star. Štoviše, možemo se pitati i postoji li mogući svijet u kojem bi bilo epistemički moguće da je aletički moguć temporalno beskonačan svemir. I tako dalje. Moglo bi biti da nije metafizički moguće postojanje vremenski beskonačna svemira, da nema mogućega svijeta u kojem svemir nije samo konačno star, a da nam se krivo čini da je propozicija da je svemir vječan aletički moguća – npr. zato što ne vidimo da pretpostavka beskonačne prošlosti svemira protuslovi nekom (nužno istinitom) metafizičkom načelu, npr. načelu dostatna razloga. Ili bi pak moglo biti da postoji mogući svijet s vječnim svemirom, a da smo u krivu vjerujući da je to epistemički nemoguće – npr. zato što griješimo misleći da je svemir bez temporalna početka nekonzistentan s načelom dostatna razloga. Mogli bismo misliti da ne postoji mogući svijet poput Zagorova, složiti se da je iz epistemičke pozicije nekoga tko nije upoznat s kontradikcijama i metafizičkim bizarnostima u opisu Zagorova univerzuma postojanje takva svijeta epistemički moguće i ujedno smatrati da postoji mogući svijet u kojem taj netko posjeduje dovoljno znanja da sam vjeruje da je propozicija da Zagorov univerzum postoji aletički nemoguće istinita. Na prvo čitanje možda sve to zvuči zbunjujuće, ali nije teško razumjeti rečeno dok god se ima na umu razlika između metafizičkih pitanja o tome kakav svijet jest (i kakav bi mogao biti) i epistemičkih pitanja o tome što znamo (ili vjerujemo) o tome kakav svijet jest (i kakav bi mogao biti).

Kako vidimo, imamo posla s dva vrlo različita značenja ‘mogućnosti’ i srodnih izraza i ta dva značenja treba imati na umu kada se, na primjer, pitamo je li moguće da što postoji ili kada tvrdimo da je nešto nužno istinito. Hrvatski je jezik donekle osjetljiv na tu razliku. Kažem li “Moguće je da je Zemlja ravna”, indikativom dajem do znanja da imam na umu epistemičku mogućnost, da rečenicom govorim da je, koliko mogu reći uzevši u obzir ono što znam, ekipa koja tvrdi da je Zemlja ravna možda u pravu. Kažem li “Moguće je da bi Zemlja bila ravna”, kondicionalom sugeriram da mislim na aletičku mogućnost, da rečenicom tvrdim da postoji mogući svijet s takvim fizikalnim zakonima da je Zemlja u tom svijetu prije ploča nego kugla. Očito, puno bi se toga dalo još napisati o odnosu aletičke i epistemičke mogućnosti, ali za naše potrebe rečeno će za sada dostajati. Nadalje u tekstu, nije li izričito napomenuto drugačije, pod ‘mogućnost’ i ‘nužnost’ razumijemo isključivo aletičku ili metafizičku modalnost.

Nužnost i vječnost

Još jedna važna stvar na koju valja obratiti pažnju razlika je između nužnosti i vječnosti. Primijetimo najprije da izraz ‘vječnost’, baš kao i modalni izrazi, ima barem dva vrlo različita značenja. S jedne strane, ‘vječnost’ može značiti atemporalnost, tj. ne-vremenitost ili bezvremenost, kako bismo to mogli prevesti na hrvatski, ili timelessness, kako bi se prevelo na engleski jezik. S druge strane, pod ‘vječnost’ možemo razumjeti (beskonačnu) omnitemporalnost, tj. svevremenost ili everlastingness. Iako postoji bliska veza između nužnosti i atemporalnosti, razliku između nužnosti i omnitemporalnosti teško je prenaglasiti. Na žalost, nerazumijevanje te razlike, kao i razlike između dva značenja ‘vječnosti’, često je izvor pomutnje, puno češće nego bi to, uzevši u obzir da se radi o vrlo jasnoj razlici, smjelo biti slučaj.^[7]

Kažemo da nešto postoji atemporalno ako to, na neki način, postoji “izvan” vremena ili neovisno o vremenu, ako postoji na način da nema, barem ne u doslovnom smislu, temporalna svojstva i ne stoji u temporalnim relacijama: što postoji atemporalno, strogo gledano, nije niti prije, niti poslije, niti istovremeno s ičim. Prema stajalištu o ontologijskom statusu matematičkih predmeta (npr. skupova, funkcija, brojeva i sl.) koji nazivamo ‘matematičkim platonizmom’, matematički predmeti postoje u ontologijski jakom smislu, jednako stvarni kao i galaksije, ljudi i elektroni – možda čak, u određenom smislu, “stvarniji” od njih – ali, za razliku od galaksija, ljudi i elektronā, ne postoje u prostoru niti vremenu, nisu smješteni “negdje” i “nekad”, baš kao što ne stoje u kauzalnim relacijama, tj. nisu niti uzroci niti učinci ičega. Matematički predmeti, dakle, ako je matematički platonizam istinit, postoje atemporalno. Slično, neki filozofi vjeruju, vrijedi i za druge apstraktne entitete, npr. za pojmove i propozicije: postoje li uopće, postoje atemporalno. U tzv. klasičnom teizmu, povijesno dominantnom razumijevanju Boga u kršćanskoj i nekim drugim filozofijskim i religijskim tradicijama, kada se kaže da je Bog vječan, ne misli se da Bog postoji oduvijek i da će zauvijek postojati – pretpostavljajući pritom da vrijeme sámo nema niti početka niti kraja – već upravo da Bog postoji atemporalno, da nije dio temporalnoga poretka svijeta. U teističkoj slici svijeta općenito, Bog, kao izvor i temelj bitka, nije dio stvorena svijeta, nije jedno od bića-u-svijetu, tek jedan odsječak prostorvremena među ostalima, kao što su to atomi, ljudi i galaksije ili kao što bi to, kada bi postojala, bila baltička carstva, vile i poganska pučka božanstva – Bog ne sjedi na oblaku niti se skriva u Russellovu čajniku.^[8] Radikalna razlika između Stvoritelja i stvorenja, prema klasičnom teizmu, implicira, između ostalog, Božju ne-vremenitost. Vidimo iz primjera da su entiteti za koje se tipično smatra da, ako postoje, postoje atemporalno upravo oni entiteti za koje se smatra da, ako postoje, postoje nužno – Bog, naime, i apstraktni predmeti. Lako je vidjeti blizak pojmovni odnos između nužne opstojnosti i atemporalnosti. Ako nešto postoji nužno, postoji, prema definiciji, u svakom mogućem svijetu. No čini se epistemički mogućim da postoji mogući svijet u kojem ne postoje prostor i vrijeme, da bi svijet mogao biti takav da uopće ne sadrži fizikalne entitete koji, po pretpostavci, konstituiraju prostor i vrijeme. Ako je tako, ono što postoji nužno, postoji i u takvu svijetu. Slijedi iz toga da, ako što postoji nužno, postoji neovisno o prostoru i vremenu, barem u smislu da može postojati “bez” prostora i vremena. To pak sugerira, iako samo po sebi ne povlači, da ono što postoji nužno, postoji “izvan” prostora i vremena. Da atemporalna opstojnost sugerira (a možda i povlači) nužnu opstojnost, tj. opstojnost u svakom mogućem svijetu, također se čini plauzibilnim, a argument bi mogao ići otprilike na sljedeći način. Ako što postoji atemporalno, tada ono ne može niti nastati niti nestati, barem ne u nekom “normalnom” smislu – ‘nastanak’ i ‘nestanak’, u svom običnom značenju, impliciraju postojanje u vremenu. No ako što ne može nastati niti nestati, ni početi ni prestati postojati, tada to, čini se, ako postoji, postoji nužno. ‘Nužno opstojeći entitet’ i ‘atemporalno opstojeći entitet’ stoga su, plauzibilno je tvrditi, koekstenzivni, opsegovno ekvivalentni termini. Utoliko su pojmovi nužnosti i vječnosti – vječnosti u smislu atemporalnosti – srodni, možda čak uzajamno implicirajući pojmovi i iz njihova nedovoljno pažljiva razlikovanja ne prijeti velika opasnost.

S omnitemporalnošću je stvar drugačija. Vrlo grubo govoreći, nešto postoji omnitemporalno ako postoji oduvijek i postojat će zauvijek.^[9] Što postoji omnitemporalno, postoji “u” vremenu, ali postoji u svakom vremenskom trenutku, niti počinje niti prestaje postojati (iako može početi i prestati postojati), ima beskonačnu prošlost i beskonačnu budućnost. Ako vrijeme sámo ne bi imalo početka ni kraja, tj. ako bi za svaki trenutak postojali neki proizvoljno udaljeni trenutci i prije i nakon njega, svemir bi bio dobar kandidat za entitet koji postoji omnitemporalno.^[10]

Koji je odnos između nužnosti i vječnosti kao omnitemporalnosti? Povlači li omnitemporalnost nužnu opstojnost? Dakako, odgovor je: “Ne.” Iz svega što smo do sada kazali razlog bi trebao biti očit. Pretpostavimo da postoji mogući svijet u kojem je vrijeme beskonačno i da u tom svijetu svemir postoji u svakom trenutku. Bi li u tom slučaju taj entitet, taj beskonačni svemir, postojao nužno? Bi li slijedilo da upravo taj svemir postoji u svakom mogućem svijetu? Ne. Ili, u najmanju ruku, sama omnitemporalnost ne bi jamčila njegovu nužnost. Vječan svemir možda jest metafizički moguć, ali također je, čini se jasnim, moguć drugačiji, temporalno konačan svemir. Drugim riječima, postoji mogući svijet u kojem onaj beskonačni svemir ne postoji. Znamo to jer imamo na raspolaganju konzistentne i metafizički plauzibilne modele konačnih svemira. Štoviše, naš je svemir, svemir u aktualnom svijetu, po svemu sudeći, svemir koji nije beskonačno star. Također, nemamo razloga vjerovati da nisu mogući i svemiri s drugačijim fundamenalnim fizikalnim entitetima, drugačijim fizikalnim zakonima, drugačijim fizikalnim konstantama, drugačijim inicijalnim uvjetima. Uzmemo li u obzir samo fizikalne zakone, čak i ako bi temeljni fizikalni zakoni morali biti izrazivi u konačno mnogo znakova formalnoga (“matematičkoga”) jezika – a zašto bi tomu moralo biti tako? – beskonačan je broj različitih mogućih prirodnih zakona i time beskonačan broj različitih mogućih svemira, niti jedan od kojih, samim time, ne bi bio metafizički nužan.

Sad, želite li tvrditi da svemir sám, suprotno onome što se na prvi pogled čini, jest metafizički nužan, morali biste tvrditi da su svi ti različiti mogući svemiri zapravo jedan te isti entitet, no koji u različitim mogućim svjetovima može imati vrlo različita svojstva. Svemir bi tako u nekim mogućim svjetovima bio temporalno beskonačan, a u nekima pak temporalno konačan; u jednom bi mogućem svijetu bio upravljan jednim skupom fizikalnih zakona, u drugom pak nekim drugim skupom zakona – otprilike u smislu u kojem je Rochejaquelein u nekim mogućim svjetovima filozof, a u nekima pogrebnik. No ta se tvrdnja čini bjelodano neistinitom. Svemir koji bi bio sastavljen od sasvim drugačijih vrsta fundamentalnih čestica i u kojem bi važili posve drukčiji fizikalni zakoni nego što de facto jest slučaj, ne bi bio isti predmet kao i naš svemir. Takvi svemiri očito ne bi svi bili međusobno istovjetni, ne bi se radilo o jednoj te istoj stvari, istom entitetu – baš kao što računalo na kojem je pisan ovaj tekst nije istovjetno nekom predmetu koji bi bio napravljen od blata ili mramora i baš kao što Rochejaquelein niti u jednom mogućem svijetu nije Elvis, atom vodika niti prosti broj. Konačno, da izbjegnemo sva ta pitanja vezana uz problem istovjetnosti kroz moguće svjetove – pitanje, dakle, bismo li tako radikalno drugačije svemire u različitim mogućim svjetovima ipak nekako mogli shvatiti kao jedan te isti entitet – čini se plauzibilnim da postoji mogući svijet u kojem svemir uopće ne postoji, svijet u kojem niti jedna fizikalna teorija nije (na netrivijalan način) istinita. Dakle, kakav god svemir bio, bio on samo konačno star ili pak omnitemporalan, ne postoji u svakom mogućem svijetu. Zaključimo, nužna opstojnost i omnitemporalna opstojnost ne povlače jedno drugo i ne bi ih se smjelo brkati. Slično, naravno, vrijedi za nužnu istinitost i omnitemporalnu istinitost.^[11]

[1] Slobodna volja, doduše, malo komplicira stvari. Imamo li (libertarijansku) slobodnu volju, ‘mogući svijet’ i ‘svijet koji bi Bog mogao stvoriti’ možda nisu koekstenzivni izrazi. Moguć je svijet – tako barem izgleda na prvi pogled – u kojem bi svaki čovjek slobodno odabirao samo dobro, ali možda je tako da Bog bez narušavanja ljudske slobodne volje ne bi mogao stvoriti svijet u kojem nitko ne bi odabrao grijeh. Logički je nemoguće prisiliti koga učiniti što slobodno. No ta su pitanja daleko od naše teme i ovdje ih moramo zanemariti.

[2] Primijetimo da izraz ‘entitet’ tu rabim vrlo široko (i pomalo nestandardno), tako da uključuje i puke possibilia, “stvari” koje su moguće, ali ne postoje u aktualnom svijetu.

[3] Pretpostavljamo pritom da je zadovoljeno nekoliko “očitih” tehničkih uvjeta, ali to nas za sada ne mora brinuti. (Za one koji su upoznati s osnovama modalne logike: pretpostavljamo da je relacija dostupnosti među mogućim svjetovima relacija ekvivalencije, tj. S5 strukturu.) Također, što je lako vidjeti malo niže, pretpostavljamo klasičnu dvovrijednosnu logiku, tj. logiku sa samo dvije istinitosne vrijednosti: istinom i neistinom.

[4] Jezik je tu možda mrvicu varljiv. Kažemo li da je neka propozicija kontingentna, ne tvrdimo time da su neke propozicije kontingentni entiteti. Propozicije, kao abstracta, ako postoje, postoje nužno, bile istinite ili neistinite. Kada kažemo da je neka propozicija kontingentna, kažemo samo to da njezina istinitosna vrijednost nije ista u svim mogućim svjetovima.

[5] Matematički bi intuicionisti, doduše, zanijekali da propozicija mora biti bilo istinita bilo neistinita čak i ako nemamo dokaz niti istinitosti niti neistinitosti te propozicije. No već sam napomenuo da u tekstu pretpostavljam “ispravnost” klasične logike i matematike.

[6] Dvije su napomene ovdje na mjestu. Kao prvo, iako radi jednostavnosti govorimo samo o znanju, slično bi vrijedilo i ako bismo radije govorili općenito o opravdanom vjerovanju. Kao drugo, stvari su malo složenije nego sugeriram tekstom i predložena definicija, ako se malo bolje pogleda, ne uspijeva na zadovoljavajući način uhvatiti neformalan pojam epistemičke mogućnosti. Bez ulaženja u detalje, jedan je od problema s predloženom definicijom to što, prema njoj, uz nekoliko plauzibilnih pretpostavaka i klasičnu logiku, aletički nužne propozicije, tj. one istinite u svakom mogućem svijetu – poput npr. istinitih logičkih i matematičkih propozicija – ne bi bile epistemički moguće neistinite, neovisno o epistemičkoj situaciji u kojoj se epistemički djelatnik nalazi. Pogađate, taj ćemo problem (i moguće načine kako definiciju modificirati) ovdje zanemariti, posebice stoga što nam pojam epistemičke mogućnosti nije u središtu zanimanja, ali dobra je vježba za čitatelja pokušati utvrditi što je izvor problema.

[7] Na primjer, kozmolog i popularizator znanosti Lawrence M. Krauss, jedan od utjecajnijih novoateističkih autora, prije nekoliko je godina u intervjuu za The Atlantic, govoreći o svojoj knjizi A Universe from Nothing, kazao, parafraziram, da pojam multiverzuma, kako je multiverzum i sam vječan, može preuzeti onu eksplanacijsku funkciju koju je tradicionalno vršio pojma Boga. No, vidjet ćemo, svemir – bio on multiverzum ili ne – čak i ako doista jest vječan, nije vječan u istom smislu u kojem je vječan Bog. Također, vječnost sama po sebi nije ključna za teorijsku ulogu pojma Boga u metafizici: ono što je važno su, ovisno već o teorijskom kontekstu, svojstva poput nužne opstojnosti, čiste aktualnosti, jednostavnosti, aseitas i sl. Dakako, niti jedno od tih svojstava svemir, vječan ili kakav god, niti načelno ne bi mogao posjedovati.

[8] O pojmu Boga detaljnije sam pisao u Čarobnom svijetu ateizma, posebno u “O Bogu, bogovima i teoriji svega” i “Bog“, pa za pojašnjenje slobodno bacite pogled na te tekstove.

[9] Tu treba biti pažljiv u artikuliranju intuicija. Kazati jednostavno da nešto postoji omnitemporalno ako i samo ako postoji u svakom vremenskom trenutku, ne uspijeva zahvatiti neformalan pojam vremenite vječnosti ako dopuštamo da i vrijeme sámo ima početak ili kraj. Naime, ako je vrijeme počelo postojati zajedno sa svemirom prije konačno mnogo vremena (recimo prije kojih četrnaest milijardi godina) i ako bi vrijeme završilo postojati zajedno sa svemirom, svemir bi doista postojao u svakom vremenskom trenutku, ali to ne bismo bili skloni smatrati vječnim svemirom. Skica preciznije definicije glasila bi otprilike ovako: “x je omnitemporalan ako i samo ako x postoji u nekom trenutku t, i za svaki trenutak t u kojem x postoji i za svaki konačan vremenski interval u postoje neki trenutci t‘ i t”, takvi da x postoji u t‘ i t”, i za koje vrijedi t‘ < t, |t‘ – t| > u, t” > t i |t” – t| > u.” No, takve tehničke detalje u ovom tekstu zanemarujemo.

[10] Iako u tekstu rabim žargon koji sugerira da pretpostavljam tzv. teoriju A i endurantističku ontologiju, stvar je lako prevesti u jezik teorije B i perdurantističku (tj. četverodimenzionalističku) ontologiju. Prema endurantizmu, odnos između vremena i predmeta u vremenu – npr. mene, računala ili svemira – takav je da predmeti traju ili prolaze kroz vrijeme. Radi se o našem svakodnevnom, “naivnom” razumijevanju odnosa između vremena i identiteta: ovaj trodimenzionalni predmet, računalo na kojem pišem tekst, u cijelosti je postojao jučer i taj isti predmet postoji danas. Cijeli je svemir postojao jučer, taj isti entitet postoji danas i taj će isti entitet postojati sutra. Nasuprot endurantizmu imamo perdurantizam kao alternativno razumijevanje odnosa vremena i identiteta. Prema perdurantizmu, moje računalo nije trodimenzionalni predmet koji traje kroz vrijeme, kako zdravorazumski smatramo, već određeni četverodimenzionalni entitet, prostorvremenski “crv”, dio ili odsječak ukupne prostorvremenske stvarnosti. Kao što moje računalo ima svoje prostorne dijelove (tipkovnicu i miš, na primjer) tako, prema četverodimenzionalistima, ima i svoje vremenske dijelove: moje računalo u trenutku kada započinjem ovu rečenicu i moje računalo u trenutku kada rečenicu završavam dva su različita vremenska dijela toga četverodimenzionalnoga predmeta. Predmeti, dakle, ne prolaze kroz vrijeme – isti se predmet ne može cijeli nalaziti na različitim vremenskim koordinatama. Radije, u različitim vremenskim točkama imamo različite predmete, različite dijelove “nepomična” četverodimenzionalna crva, baš kao što njegove različite dijelove imamo u različitim prostornim točkama. Ako je četverodimenzionalizam istinit, i ako bi vrijeme bilo vječno, svemir bi bio omnitemporalan u smislu da za svaki trenutak t postoji neki vremenski isječak svemira koji postoji u t.

[11] Štoviše, dalo bi se braniti tvrdnju da se nužna i omnitemporalna opstojnost uzajamno isključuju. To je slučaj, na primjer, ako je tako da ništa ne bi moglo postojati ujedno omnitemporalno i atemporalno, a nužna opstojnost povlači atemporalnost.

Rochejaquelein

 

Učimo filozofiju:

Mogući svjetovi (1)
Mogući svjetovi (2)

Dodatci i popravci, 14. 10. 2017.

Umetnuta podrubnica [7], dodano ili preinačeno nekoliko rečenica u zadnjem odlomku te izvršeno nekoliko stilskih i pravopisnih popravaka u tekstu.

Dodatci i popravci, 16. 03. 2018.

Izbačena nepotrebna preambula teksta, u kojoj se najavljuje skori nastavak rada na Čarobnom svijetu. Očito će to još pričekati neko vrijeme. Također je izvršeno nekoliko stilskih preinaka i sadržajnih dodataka koji bi, nadam se, trebali povećati čitljivost i razumljivost teksta. Posebno, zadnji je odlomak razbijen u dva i dodano je nekoliko rečenica radi jasnije formulacije argumenta.