Zahvaljujemo dr. Edwardu Petersu na dozvoli prenošenja ovoga teksta.
Stav da se pitanje pripuštanja rastavljenih i ponovno oženjenih katolika na svetu pričest tiče primarno kanona 915 (norme koja, spram pozadine kanona koji štite pravo vjernika na pristup sakramentima, iznosi službenikovu dužnost nepripuštanja svetoj pričesti pod određenim uvjetima) nešto je u prilog čega ja, ali i drugi, argumentiramo već nekoliko godina. Ipak, tvrdnja o važnosti kanona 915 u raspravi o pričesti bila je uzbrdan hod: gotovo ni jedan službeni dokument od važnosti za ovu raspravu – uključujući Amoris laetitia, Buenos Aires pismo, malteške direktive, dokument Njemačke biskupske konferencije i druge – ne spominje kanon 915, a kamoli da prepoznaje da taj kanon direktno regulira disciplinu spomenutog sakramentalnog pitanja.
Dosad sam samo ukratko objelodanio obvezujuću snagu kanona 915 u terminima pripadanja skupu kanona kojih se „po samoj njihovoj naravi mora pridržavati“, posebno zato što su „utemeljeni na čvrstim pravnim, kanonskim i teološkim temeljima.“ Ivan Pavao II, Sacrae disciplinae leges (1983) [¶ 19]. Vjernim katolicima ne bi trebalo puno poticaja da bi se pridržavali kanona, mimo činjenice da ga je Zakonodavac učinio dijelom svojeg univerzalnog zakona. Rasprave o ispravnom tumačenju zakona su – naravno – za očekivati, no takve rasprave bi se uvijek usredotočile na kanon čije postojanje i relevantnost priznaju sve uključene strane.
Nasuprot tome, uslijed Amoris, nešto drugo se događa: kanon 915 se lagano pretvara u orwelovski „nekanon“, njegovo postojanje nije spomenuto u ključnim službenim dokumentima relevantnim za raspravu o pričesti, njegova važnost za točno to pitanje ostala je prešućena. Sugeriram da ova značajna, službena šutnja o kanonu 915 pretkazuje ozbiljne posljedice za raspravu oko pripuštanja rastavljenih i ponovno oženjenih katolika pričesti. Povrh toga, ako se ne promijeni, negativno će se odraziti na druge probleme na horizontu u kojima se katolički nauk isprepliće s kanonskom disciplinom.
U svjetlu iznesenog, želio bih razviti poantu o kanonu 915 koju, iako je implicitna u mojim ranijim raspravama o problemu pripuštanja pričesti, sad moram učiniti eksplicitnom – naime da obveza pridržavanja sakramentalnih odredbi koje su zadane u kanonu 915 po pitanju pripuštanja pričesti razvedenih i ponovno vjenčanih katolika, ne počiva samo na uključenju te norme u skup pozitivnih crkvenih zakona, nego na činjenici da odražava univerzalno obvezujući sam božanski zakon.
Prvi dio. Ukorijenjenost kanona 915 u božanskom zakonu
Kanonist u meni bi zadovoljno ustvrdio da je karakter kanona 915, kao moderna artikulacija obveze božanskog zakona, koja datira još od sv. Pavla i/ili koja cilja na sprječavanje božanski zabranjene sablazni, izričito i odlučno podržan u deklaraciji o kanonu 915, koju je 2000. godine izdalo Papinsko vijeće za zakonodavne tekstove, te je nadalje priznat u brojnim kanonskim komentarima uključujući – da spomenemo samo tri – Egzegetski komentar (2004) III/1: 614-615; Code of Canon Law Annotated (2004) 709; i Codice di Diritto Canonico Commentato (2009) 767. Budući da nema nimalo prijepora među kanonskim pravnicima oko toga da se kanon 915 direktno bavi pitanjima pripuštanja rastavljenih i ponovno vjenčanih katolika svetoj pričesti, odmah ću se okrenuti kanonu 915 za upute.
Međutim, postoje dodatni, više teološki temelji za demonstraciju božanskog zakona kao osnove kanona 915.
Katekizam katoličke Crkve 2284-2287, na primjer, govoreći o poštivanju koje zaslužuju besmrtne duše drugih, prepoznaje sablazan kao „stav ili ponašanje koje druge navodi na zlo“; uči da sablazan „poprima osobitu težinu poradi autoriteta onoga tko je uzrokuje“; ističe da sablazan može biti uzrokovana postupcima koji „vode srozavanju ćudoređa i kvarenju vjerskog života“ i upozorava vođe zajednica da ih izvršavanje vlasti na način koji „služi da potiče na zla djela“ čini „krivcem sablazni i odgovornim za zlo kojemu su, izravno ili neizravno, pogodovali.“
Po katekizmu, dakle, pojedinci koji uzrokuju osobnu sablazan u drugima krše božanski zakon; crkveni službenici koji uzrokuju institucionalnu sablazan u zajednici (recimo, podržavajući osobni skandal određenih pojedinaca) još ozbiljnije krše božanski zakon.
Nadalje, braneći djeliteljima svete pričesti da daju „najuzvišeniji sakrament“ (1983 CIC 897) bilo kojem katoliku koji „uporno ustraje u teškom grijehu“ (razumijevajući te izraze kako ih se već dugo razumije u kanonskom zakonu), kanon 915 služi općem crkvenom dobru na barem, predlažem, tri načina:
- prvo, u određenoj mjeri podupire osobnu obavezu vjernika prema kanonu 916 da preispituju svoju savjest (možda uz vodstvo ispovjednika) prije pristupanja svetoj pričesti;
- drugo, smanjuje, iako ne eliminira, mogućnost nedostojnog pričešćivanja vjernika;
- treće – i, sugeriram, najvažnije – direktno sprječava da crkveni službenici uzrokuju institucionalnu sablazan u zajednici vjernika (i širem svijetu koji promatra), koja bi neizbježno proizašla u slučaju da najuzvišeniji sakrament Crkve bude udijeljen katolicima čije vidljivo ponašanje ili status (takav da, recimo, žive s drugim kao bračnim partnerom, iako je barem jedna osoba u vezi već vjenčana) proturječi stožernim vrednotama vjere (u ovom slučaju, Kristovim opetovanim riječima protiv razvoda i ponovnog vjenčanja).
Ukratko, kanon 915 umanjuje individualnu sablazan koju uzrokuju vjernici koji otvoreno žive protivno osnovnim kršćanskim vrednotama i onemogućuje crkvenim službenicima da uzrokuju institucionalnu sablazan poduzimajući ministerijalna djela za koja bi se činilo da se prema takvim protivnim ponašanjima postavljaju kao da su spojiva s crkvenim naukom.
No, problem zanemarivanja kanona 915, bojim se, ide još dublje.
U prazninu stvorenu ignoriranjem kanona 915, koji je oblikovan kroz mnoga stoljeća kao obrambeni zid zajednice protiv sablazni – pogotovo sablazni crkvenih vođa – uletjela je protivna ideja da se privatno rasuđivanje pojedinaca (možda dosegnuto uz svećenički savjet) o njihovom pristupanju sakramentu – kad god se smatraju spremnim za njega i bez obzira koliko njihovo javno ponašanje ili status bio nedosljedan s naukom Krista i njegove Crkve – stavlja iznad općeg crkvenog dobra zaštite zajednice vjernika od zla javnog lošeg primjera. Drugim riječima, osobna savjest se postavlja kao zamjena za javno ponašanje kao ključni kriterij koji upravlja određenim pitanjima crkvenog upravljanja.
Nadalje, ovo napuštanje zajednice vjernika opasnostima sablazni, protivno zaštiti božanskoga zakona koju odražava kanon 915, danas se promiče u korist katolika koji žive u stanju „javnog i trajnog preljuba“ (KKC 2384). Međutim, logika zamjene osobne savjesti za javno ponašanje u pogledu crkvenog upravljanja nije i neće stati na pitanjima braka.
Drugi dio. Kako se problem ustalio i kako se širi
Da se pitanje pripuštanja rastavljenih i ponovno vjenčanih katolika svetoj pričesti treba nadalje većinom ticati pojedinčeva viđenja o osobnoj (smanjenoj ili čak nepostojećoj) krivnji za grijeh – razlučenoj u osobnoj savjesti i bez poštivanja na prvome mjestu božanskoga zakona koji zabranjuje uzrokovanje osobne i institucionalne sablazni – prijedlog je toliko nevjerojatno nov te toliko šokantan u svojim implikacijama da se čini kao da je postao, gotovo nevidljivo, okvir pitanja o pripuštanju rastavljenih i ponovno vjenčanih katolika svetoj pričesti. Kao da je svijet sakramentalne discipline zastenjao te se probudio subjektiviziran.
Sad, ova erozija kanonske zaštite zajednice vjernika protiv sablazni ne vrši se direktnim napadom na crkveni nauk (dapače, crkvenom se nauku često riječima odaje počast) ni u tolikoj mjeri ignoriranjem disciplinarnih zloporaba (kao što je kod nas uvijek bilo), već, prvo, jednostavnom smicalicom općenitog ignoriranja kanona 915 i njegove usmjerenosti na sprječavanje sablazni; i drugo, odnoseći se prema normi (ako ju se uopće mora spomenuti, i koja se mora, valjda, odnositi na nešto) kao da se radi o (po sebi sasvim legitimnoj) crkvenoj pastoralnoj zabrinutosti zbog grijeha, na sljedeći način:
Prvo, kao što je rečeno iznad, spominjanje kanona 915 po sebi je bilo gotovo potpuno odsutno iz najvažnijih dokumenata koji se tiču pitanja pripuštanja rastaljenih i ponovno vjenčanih katolika svetoj pričesti. Ali, shvativši da pripuštanje rastavljenih i ponovno vjenčanih katolika svetoj pričesti, kanonski gledano, nekako „nije ok“, mora se razviti neki mehanizam za rješavanje te „ne-okejnosti“.
Taj mehanizam je, predlažem, stalno ponavljanje određenih fraza ili tema, prema kojima se kanon 915 (ili neki bezimeni zakon koji ima veze s vjernicima koji idu na pričest) većinom odnosi na pitanje osobnog grijeha, a ne sablazni. Jednom kad je razgovor o kanonu 915 (ili nekoj bezimenoj restriktivnoj normi), zahvaljujući stalnom ponavljanju skoro nepromjenjivih refrena, premješten s glavnog zadatka te norme – zaštite zajednice od sablazni – na navodno bavljenje osobnim grijehom, ostalo lako slijedi:
Nakon što se točno istakne, recimo, da su rastavljeni i ponovno vjenčani katolici često u situacijama smanjene moralne krivnje i poslije ispravnog utvrđivanja pastoralne važnosti odvagivanja čimbenika u pastoralnoj pratnji za svaki slučaj posebno – te pažljivo izbjegavajući priznati da sve to nema nikakve veze s djelovanjem kanona 915, normom koja se bavi sprječavanjem objektivne sablazni, a ne unutarnje procjene savjesti – postupno se prihvaća zaključak: budući da nijedan zakon ni ljudsko biće ne može suditi o tuđoj odgovornosti za grijeh, nijedan zakon ni čovjek ne može drugome braniti pristupanje pričesti temeljem njegove „krivnje“ za postupke. Službenici svete pričesti postaju, dakle, sakramentalni bankomati. Na službenikovu izjavu „tijelo Kristovo“ katolik odgovara lozinkom „Amen“ i euharistija je udijeljena. Sablazan se ignorira; kanon 915 je stavljen u stranu, a zajednica se treba nositi s učincima lošeg primjera drugih i njihovih službenika najbolje kako zna.
Ukratko, kad ljudi počnu misliti da se kanon 915 (kad se rijetko i spomene) većinom odnosi na procjenu sakramentalnih posljedica osobnih grijeha vjernika, a ne na sprječavanje institucionalne sablazni službenika, onda sve što smanjuje krivnju za osobni grijeh (a mnogo stvari smanjuju takvu krivnju) nužno umanjuje snagu kanona 915. Subverzija rasprave o pričesti po pitanju sablazni je dovršena i njeno rješenje u korist visoko subjektivnog određivanja pripravnosti za svetu pričest je postignuta.
Zadnja zabilješka
Postoji, nažalost, barem još jedna posljedica krivog uokvirivanja pitanja pripuštanja rastavljenih i ponovno vjenčanih katolika svetoj pričesti kao da je ono pitanje krivnje za grijeh, umjesto prava zajednice da bude zaštićena od osobne i institucionalne sablazni.
To je ova: kao posljedica hitne potrebe da se rasprava oko kanona 915 ponovno orijentira na zaštitu vjerske zajednice od sablazni u skladu sa zahtjevom božanskog zakona, rasprava o mnogim drugim važnim pastoralnim pitanjima o braku (kao, na primjer, jako loša pripremljenost mnogih ljudi za ulazak u brak, neadekvatnost određenih kanonskih formulacija raznih točaka nauka o braku, točno djelovanje „rješenja unutarnjeg foruma“, sve gore anomalije oko potrebe kanonske forme za valjan brak, proceduralni problemi starijeg kanonskog zakona po pitanju proglašenja ništavnosti i Franjinih novijih normi, kao i mnogo drugih točaka) opetovano se odgađa. Zbog potrebe da se odgovori na dublju prijetnju crkvenom redu koju Crkvi predstavlja ignoriranje i kriva prezentacija kanona 915, ljude koji se pozivaju na kanon 915 zanemaruje se kao legaliste koji trube u ezoteričke zakone dok postoje pravi ljudi s pravim bračnim problemima koje valja riješiti.
Kao da to nismo znali i kao da nismo radije pružali pozitivne doprinose pastoralnom promicanju kanonskog prava, umjesto trošenja vremena, gotovo stalno ovih dana, ne bi li smo zaštitili norme poput kanona 915 te vrlo važne vrednote koje one predstavljaju od uništenja koje promiču oni nesvjesni ili nezainteresirani za značenje koje takvi kanoni imaju „kako u životu crkvenoga društva, tako i za pojedinačne osobe koje mu pripadaju“. Ivan Pavao II, Sacrae disciplinae leges (1983) [¶ 16].
Edward Peters
Izvor: In Light of the Law
Prijevod: Jan Sobieski