Uvod
Richard Dawkins je zasigurno jedan od najpoznatijih ateista danas. Slavu je prvotno stekao svojim radom u biologiji, a danas je još više na glasu zbog svojih radikalnih naturalističkih, ateističkih i antiteističkih stavova koje je popularizirao u različitim formatima, bilo da se radilo o televizijskim programima (npr. „The Root of All Evil?“ (2006), „The Enemies of Reason“ (2007)), aktivizmu (tu valja spomenuti njegovu organizaciju za „znanost i razum“: https://www.richarddawkins.net/) ili knjigama (npr. „The God Delusion“ (2006), „Science in the Soul“ (2017)). Održao je brojne debate (jednu od poznatijih s Johnom Lennoxom možete vidjeti ovdje) i javna predavanja kojima je cilj bio populariziranje prirodne znanosti ali i kritika religije i klasičnog teizma općenito.
Njegov posao je u tom kontekstu bio podosta nezahvalan. S jedne strane, odlučio je svoj opus približiti širim masama, a s druge strane je nastojao zadržati pristojan znanstveni standard i kritički duh. Nedvojbeno je imao velikog utjecaja na popularnu kulturu u kontekstu popularizacije ateizma, pa ga tako za viteza moderne misli smatraju mnoge domaće i strane ateističke grupe. Protagora ga je svrstala u preporučenu lektiru, a naši susjedi ateisti su ga isto svrstali među uzore. Dawkinsa ipak treba shvatiti kao dio šireg intelektualnog pokreta, kako se nekad naziva, Novog ateizma, gdje se nastoje obnoviti vrednote (napose francuskog) prosvjetiteljstva: apsolutiziranje znanosti (scijentizam), radikalni materijalizam, veličanje razuma, sekularizma i humanizma. Sve što je vezano uz religiju ili nematerijalističku filozofiju valja ismijati, obezvrijediti ali i argumentirati protiv nje. Zato se često obnavljaju mitovi i motivi prosvjetiteljstva: borba prosvijetljenih protiv onih mračnih i zatucanih, borba razuma protiv vjere, borba znanosti protiv religije.
Ova borba je, dakako, samo umjetna i ideološki nametnuta, te nema utemeljenja u egzaktnoj povijesti kao ni prosvjetiteljska kritika njihovih predšasnika. Crkva jest ona koja je nosila svjetlo kulture i spoznaje kroz teška i turbulentna razdoblja ranog srednjeg vijeka, sačuvala vrijedne kulturne i povijesne izvore, u kasnijem srednjem vijeku utemeljila metode prirodne znanosti (Albert Veliki, Roger Bacon, Robert Grosseteste), njegovala školstvo, znanost i obrazovanje kroz ostatak povijesti do današnjih dana. Svjedoci tome jesu, između ostalog, istaknuti svećenici znanstvenici koji su oci modernih znanstvenih teorija: npr. Gregor Mendel, otac genetike i Georges Lemaître, otac Big-Bang teorije. Filozofski teizam i promišljeno religijsko vjerovanje ne samo da je potpuno kompatibilno sa znanstvenim shvaćanjem svijeta, već ga u svojoj cjelovitosti inspirira i nadopunjuje u pitanjima koja ga transcendiraju. Više o tome drugom prilikom. Zasad ću samo preporučiti članak koji vrlo dobro raskrinkava neke prosvjetiteljske (a kasnije marksističke i novoateističke) mitove.
Iako je u očima nefilozofske sekularne publike Dawkins odlično primljen, u očima filozofa koji se profesionalno bave ovim temama je primljen ozbiljno loše. Primjerice, filozof znanosti i ateist Michael Ruse, je rekao da ga je zbog Dawkinsa „sramota što je ateist“ i da problemima filozofije o Bogu Dawkins pristupa vrlo neinformirano i neozbiljno (vidljivo u ovom videu). Rusea u potpunosti razumijem, jer je i mene kao filozofa pomalo sramota što ljudi shvaćaju Dawkinsove argumente u domeni filozofije o Bogu ozbiljno i što uopće živimo na toliko niskom stupnju teološke kulture da moram drugima objašnjavati zašto je to tako.
Filozof William Lane Craig je Dawkinsov argument protiv postojanja Boga prozvao najgorim argumentom u povijesti zapadne misli. Edward Feser, jedan od prominentnih filozofa religije smatra da je Dawkins ovdje u potpunosti u krivu i napisao je odličnu knjigu na tu temu.
U ovom tekstu ću pokazati zašto je točno Dawkinsov centralni argument protiv postojanja Boga potpuno neuvjerljiv i blago rečeno promašen. Ovaj argument je iznesen u njegovu glavnom djelu teističke kritike „Iluzija o Bogu“, a naziva ga „Boeing 747” argument. Valja napomenuti da to nije jedini argument koji Dawkins iznosi, u knjizi raspravlja o raznim problemima i argumentima, no, ovdje ću se posvetiti samo glavnom argumentu.
Uostalom, mislim da nema puno smisla govoriti npr. o njegovoj kritici ontološkog ili kozmološkog argumenta zato što Dawkins ne napada te argumente u nijednoj relevantnoj verziji. Umjesto da kritizira ontološki argument, recimo, Alvina Plantinge, Normana Malcolma, Charlesa Hartshornea ili Roberta Maydolea, Dawkins napada (parodično prezentiran) Anselmov argument iz 11. stoljeća, potpuno ignorirajući revolucije u filozofiji i modalnoj logici koje su nam dale nove konceptualne alate za razumijevanje ovakvih argumenata. Bilo bi potpuno sramotno i komično kad bih ja krenuo kritizirati modernu sintetičku teoriju evolucije tako što kritiziram iskrivljenu teoriju evolucije Jeana-Baptista Lamarcka iz 19. stoljeća i onda još slavodobitno proglasim kako sam srušio svako opravdano vjerovanje u teoriju evolucije. Nažalost, kad istu sramotu napravite u domeni filozofije, ispadnete intelektualna superzvijezda, sudeći prema Dawkinsovom primjeru (iako ne u filozofiji, već u udrugama sekularista i raznih drugih prosvijetljenih, „slobodnih“ intelektualaca).
No, pređimo na razradu dok još nisam počeo previše prigovarati. Prvo bi valjalo objelodaniti određene Dawkinsove pretpostavke s kojima ulazi u argumentaciju, kako bi lakše razumjeli njegovu kritiku.
Bog kao znanstvena hipoteza
Dawkins zastupa stav da je hipoteza o Bogu znanstvena hipoteza,[1] a definira je ovako: „postoji superčovjek, nadnaravna inteligencija koja je namjerno dizajnirala i stvorila univerzum i sve u njemu, uključujući nas.“[2] Ključ za rješavanje prijepora između toga je li ili nije li postojanje Boga znanstvena hipoteza leži u onome što smatramo „Bogom“. Ako smatramo da je „Bog“ nekakvo biće u svijetu, bilo da se radi o nevidljivoj sili, bradatom djedu na oblacima ili ogromnom računalu, slažem se s Dawkinsom da bi se takvo moglo potpuno široko nazvati znanstvenom hipotezom – u smislu da je takvo što principijelno u domeni prirodne znanosti. No, bilo da se radilo o velikim monoteizmima, suvremenoj ili povijesnoj filozofiji o Bogu, Bog u pravilu nije shvaćen kao još jedno unutarsvjetovno biće, već kao transcendentno biće, tj., biće koje nije ograničeno prostorom, vremenom ni prirodnim zakonima. Takvo biće predstavlja nužni čisti bitak koji je izvorište svega kontingentnog što postoji. Zanimljivo izlaganje o pojmu Boga je napravio kolega Rochejaquelein na ovom blogu. .
Prema filozofskom leksikonu, znanstvenu hipotezu[3] odlikuju: (a) objašnjenja, (b) modeli ili (c) analize nekog prirodnog fenomena, ili općenito nekoga vida prirodnoga svijeta. Jasno je i da pod domenu znanosti spadaju materijalne pojave, ili zasad elegantnije rečeno, mjerljive. Ako pretpostavimo da je Bog nematerijalni i transcendentni uzrok svemira, te ne objašnjava samo jedan vid prirodnog svijeta ili nekog fenomena, već bitak u cjelini, postoji očiti problem u klasificiranju Boga kao znanstvene hipoteze.
Nadalje, hipoteza o Bogu uopće ne zadire u druge znanstvene hipoteze, niti se može postaviti kao konkurentsko objašnjenje u sklopu prirodnih znanosti. Tomu je tako jer znanstvene discipline proučavaju stvarnost iz određenih vidika određenim metodama koje su za to prilagođene. Primjerice, fizika proučava fizikalne fenomene. Ako Bog nije dio fizikalnog svijeta i ako je izvan empirijskog proučavanja, fizičar nam ne bi mogao reći ništa o Bogu. To, naravno, ne implicira da Bog ne postoji, već samo da nije objekt proučavanja prirodne znanosti. Ovaj ishod sam po sebi nije problematičan jer prirodna znanost ne određuje što postoji uopće, već proučava što postoji u pojavnom svijetu. Ako bismo tvrdili da nam prirodna znanost može otkriti sve što postoji općenito, to bi bila naturalistička ideologija, a ne znanstvena metoda. Kolega Luka Ilić je ovim tekstom sažeo što nije u redu sa scijentističkim pristupom ovdje. Zbog dva navedena razloga: (1) hipoteza o Bogu ne odgovara odredbi znanstvene hipoteze i (2) nije sumjerljiva ili konkurentna drugim znanstvenim hipotezama u kontekstu prirodne znanosti, učinili smo jasnim da Bog nije znanstvena hipoteza.
Jasno, ovdje se mogu pojaviti različite nesuglasice i prigovori. Na primjer, kako to kršćani tvrde da je Isus Krist Bog ali ujedno i povijesna osoba? Iako to nije domena prirodne znanosti, svakako je domena povijesti. Valja primijetiti da se ovo pitanje odnosi specifično na religijske teologiju, a ne na filozofski teizam općenito. Kako ja branim poziciju općenitog filozofskog teizma, iz kojeg se onda tek naknadnim koracima može doći do evaluacije koncepcija Boga pojedinih religija, za ovaj rad nije potrebno ulaziti u teološke probleme.
Ipak, bez ulaska u dubinu možemo vidjeti što načelno nije u redu s ovim prigovorom. Prvo, Isus Krist jest bio povijesna ličnost i njegova je prisutnost bila unutarsvjetovna. S pravom je objekt proučavanja povjesničara. No, povjesničari ne proučavaju Krista pod vidikom njegove božanske naravi, već pod vidikom njegove uloge u povijesnoj zbiljnosti. Povijest nam može rasvijetliti što i gdje je Krist govorio, kakav je utjecaj imao itd., no, ne može nam ništa reći o tome je li on ujedno bio Bog ili nije. Ako je Isus iz Nazareta imao ljudsku ali i božansku narav (kao što katolička teologija naučava), njegova božanska narav je zasigurno izvan dosega metode bilo koje znanosti mimo filozofije i teologije.
Dawkinsova koncepcija Boga i generička teistička koncepcija Boga
Kako bi kritika Boga bila uspješna, razumljivo je da bi se koncept ili, jednostavno, ideja Boga koji protagonist kritike koristi trebao u dovoljnoj mjeri poklapati s konceptom kojeg religiozni ljudi zastupaju, ili barem s konceptom koji je uglavnom zastupljen u filozofskoj zajednici. Dawkinsov koncept Boga je iznenađujuće širok. On navodi da „napada Boga, sve bogove, bilo što i sve nadnaravno, gdjegod i kadgod su bili ili će biti izmišljeni.“[4] Mogli bismo razlikovati Dawkinsovu ideju Boga (DIB) i generičku teističku ideju Boga (GTIB).
Razjasnimo prvo što vrijedi pod generičkom teističkom idejom Boga: Bog jest nužno biće s omniatributima. Kad kažem da je Bog nužno biće, želim reći da ako Bog postoji, onda nužno postoji. S druge strane, ako kažemo da je Bog nužno biće, onda mislimo da je njegovo potpuno kauzalno objašnjenje nužnost vlastite naravi. Dakle, pitanje tko je uzrokovao Boga nije valjano pitanje, jer Bog ako postoji, ima svoj dovoljan razlog u vlastitoj nužnoj naravi. Omniatributi uključuju maksimalno posjedovanje onih svojstava koje je bolje imati nego nemati. Možemo utvrditi da je Bog svemoguće, sveznajuće i maksimalno dobro biće, koje je transcendentno i osobno. Kad kažem da je Bog transcendentan, mislim da nadilazi vrijeme i prostor, materiju i energiju. Ne može se prikazati dijelom materijalne stvarnosti niti cjelinom materijalne stvarnosti. Bog je osoba u smislu da ima razum i volju, nije neka energija ili bezlična apsolutnost. Ove definicije su samo načelne, ali smatram da ocrtavaju bit onoga što se u modernom filozofskom diskursu smatra sadržajem pojma „Bog“.
Pogledajmo sada koliko se DIB poklapa s GTIB. DIB je zapravo materijalan Bog koji je morao nastati u nekim fizički primjerenim okolnostima našeg svemira. Kad bi svemir bio dizajniran, dizajner bi morao biti završni produkt verzije darvinizma iz drugog svemira.[5] Uz to, Dawkins priznaje da Božji um možda nema mozak od neurona, niti silikona, ali ako bi želio imati sve atribute koje ima, morao bi to biti najveći mozak ili najveći kompjuter koji postoji.[6] Očito da ovakvi zaključci proizlaze iz pretpostavke da su svi umovi produkt nekog fizičkog procesa. Mislim da je posrijedi krivo korištenje riječi „um“.
Razlikujmo riječ „um“ koja se koristi samo analogno s riječi „Božji um“. „Božji um“ ću ovdje nazvati nous. Koje su razlike između uma i nousa? Um je vezan za materijalne pojave, i svi umski procesi korelirani su s nekim fizičkim procesima. Umove imaju ljudi, ili neki razvijeni izvanzemaljci. Slažem se s Dawkinsom da svaki um, u ovom svemiru, dolazi u bitak tek kad su svi prethodni kompleksni materijalni uvjeti osigurali tu mogućnost. Um je zato ograničen, jer kapacitet memorije i brzina misli ovise o vremenu i prostoru, prenošenju informacija između neurona, raznim drugim faktorima i kemijskim uvjetima. Bog, zapravo, ne može imati um, jer time automatski ne bi mogao posjedovati omniatribute! DIB je u tom smislu proturječna, jer pretpostavlja da nous ovisi o nekim fizičkim faktorima kao um, što je direktno proturječno s omniatributima.
Bog ne bi bio Bog kad bi mu trebalo neko vrijeme da izračuna tešku jednadžbu, jer prvo elektricitet mora proći kroz njegove velike neurone. Nous ne ovisi o materiji i javlja se kao nešto primordijalno i transcendentno. Nous nije konačan i ne ovisi o vremenu i prostoru, i po definiciji ne dolazi nakon što su zadovoljeni neki kompleksni ili funkcionalni materijalni uvjeti, pa nije ni koreliran s nekim materijalnim promjenama (osim ako tako odabere). Sasvim suprotno, svi kompleksni materijalni uvjeti ne mogu biti ostvareni bez takvog nousa, barem prema klasičnim teističkim tvrdnjama. Kako bi Dawkins poništio mogućnost nousa, morao bi prikazati da je ta ideja logički nekoherentna, što on nije probao napraviti. S druge strane, nous koji proizlazi iz materije jest logički nekoherentan kao ideja, pa time DIB biva proturječna u svjetlu realne definicije Božjeg uma.
Postavljanje i pobijanje centralnog argumenta
Centralni argument, ili punim imenom „ultimativni Boeing 747 gambit“, je prema Dawkinsu „vrlo ozbiljan argument protiv Božje egzistencije.“[7] Ime argumenta dolazi od zanimljive primjedbe Freda Hoyla, koji je rekao da je vjerojatnost pojavljivanja života na Zemlji otprilike jednaka vjerojatnosti da Boeing 747 biva slučajno oformljen uraganom koji prolazi kroz odlagalište metala.[8]Ta metafora je posuđena kako bi objasnila duboku nevjerojatnost pojavljivanja svjesnog života bez uplitanja Boga. Bog u ovom slučaju ima ulogu „pojačivača vjerojatnosti“ u razvijanju života.[9] Dawkins misli da je ovaj argument nastao zbog nerazumijevanja procesa prirodne selekcije. Problem je, zapravo, u tome što je Bog još kompleksniji od onoga što želimo objasniti (u ovom slučaju Boeing 747), dakle, Bog je još (a) nevjerojatniji od Boeinga složenog uraganom i (b) loše je objašnjenje samim time što zahtijeva kompleksnost umjesto jednostavnosti. Postoji i šira verzija argumenta koju ću navesti u malo skraćenom obliku:
- jedan od najvećih izazova ljudskom intelektu jest objasniti kako se pojavljuju kompleksni i nevjerojatni prividi dizajna;
- naravna težnja jest poistovjetiti privid dizajna s pravim dizajnom;
- takva težnja nije istinovodljiva, jer hipoteza o dizajneru odmah postavlja veće pitanje: tko je dizajnirao dizajnera? Uz to, nije dobro rješenje u objašnjavanju vjerojatnosti posegnuti za nečime što je u još većoj mjeri nevjerojatno;
- zasad je najbolje objašnjenje Darwinova evolucija prirodnom selekcijom;
- još uvijek nemamo adekvatno objašnjenje takve vrste za fiziku. Neka vrsta teorije o multiuniverzumu bi u principu mogla obaviti isti eksplanatorni posao kao Darwin u biologiji;
- ne bismo se trebali odreći nade za bolje objašnjenje u fizici, koje bi bilo moćno kao darvinizam u biologiji. No, čak i bez prisutnosti satisfaktorne teorije, još uvijek u antropskom načelu imamo bolje objašnjenje nego u samoponištavajućoj hipotezi inteligentnog dizajnera.[10]
Prvo što valja primijetiti je da konkluzija logički ne slijedi iz premisa, argument nije formalno valjan. No, možemo to zanemariti, uzmimo cijeli argument više kao eksponiranje razloga koji bi služili kao poništivači teizmu.[11] U općenitom smislu, smatram da bismo formalnije mogli izreći bit Dawkinsovog argumenta ovako:
Između konkurentskih objašnjenja x,y,z, objašnjenje x je vjerojatnije od y i z ako: (a) bolje objašnjava nastanak (materijalno) kompleksnih fenomena iz jednostavnijih elementarnih komponenti i (b) ako pri objašnjavanju ne zahtijeva materijalno kompleksnije objašnjenje od onoga što se želi objasniti.
Kao prvo, vjerujem da je ova formula opravdana, ali samo u vrlo uskom eksplanatornom kontekstu nekih znanosti. Dawkins ovdje pokušava metode na koje je navikao u biologiji proširiti na filozofiju, a to ne funkcionira. Ne ulazeći u širu raspravu o filozofiji znanosti, načelno možemo utvrditi dvije stvari: Bog nije konkurentsko objašnjenje u okviru prirodnih znanosti, zato što, kao što smo uvidjeli, Bog nije znanstvena hipoteza. Bog može biti znanstvena hipoteza u kontekstu DIB, ali je to irelevantno jer je DIB konceptualno proturječna pa time i logički nemoguća. Drugo, (b) dio formule činjenično ne vrijedi u svim znanstvenim kontekstima. Na primjeru neke povijesne znanosti poput arheologije, možemo vidjeti da se materijalno kompleksnija objašnjenja od onoga što se želi objasniti redovito pojavljuju.
Primjerice, kad arheolog kaže kako su praljudi radili crteže po pećinama, on uvodi materijalno kompleksniji entitet (pračovjeka) od samih crteža u pećinama. Takvo objašnjenje može biti istinito u kontekstu znanosti i ne smatra se kontroverznim. Vidimo da u tom svjetlu premisa tri biva u potpunosti neopravdana. Uz to, jasno je da „tko je dizajnirao dizajnera“ nije problem s kojim se generički teizam mora nositi budući da Bog ima objašnjenje u nužnosti vlastite naravi. S druge strane, to nije problem s kojim se mora nositi zaključivanje na dizajn općenito.
Kako bismo općenito zaključili da je nešto dizajnirano, dovoljno je uz prisutnost specificirajućeg uzorka i niske vjerojatnosti događaja, uočiti da disjunkcija prirodnih regularnosti i slučajnosti (u okviru tih regularnosti) ne može objasniti događaj.[12] Ne moramo pružiti kauzalnu priču o događajima niti znati tko je nešto dizajnirao kako bismo imali valjano zaključivanje o dizajnu. Nadalje, teorija o mutiuniverzumu nije dokazana, nemamo je na temelju čega uzeti kao relevatnu. Osim toga, čak i da jest istinita, opet vrijede klasični teistički argumenti (osim teleološkog), samo na skali multiuniverzuma a ne na skali univerzuma.
Dodatno, Bog nije materijalno kompleksnije objašnjenje jer Bog uopće nije materijalan, takvo što bi bilo kontrarno generičkom teizmu.
Ergo
Kao što se dalo vidjeti, Dawkins kompleksnim, tisućljetnim problemima prilazi vrlo neoprezno i neinformirano. Njegov zaključak da Bog ne postoji se uopće ne odnosi na Boga bilo kojeg velikog monoteizma ni filozofije, jer je u potpunosti promašio bit pojma „Bog“. Onaj bog o kojemu on priča, neko groteskno unutarsvjetovno biće s ogromnim mozgom ili špageti čudovište, zasigurno ne postoji i u tome se, vjerujem, gotovo svi možemo složiti.
Ako se pitamo zašto točno njegov argument protiv postojanja Boga ne funkcionira, sažeto to možemo izreći ovako: Dawkinsove pretpostavke su neprihvatljive svakom ozbiljnom teistu i iz njih slijede protuslovlja – nemoguće je da Bog bude produkt evolucije i ima atribute koji mu se pripisuje. Bog kakav opisuje filozofija o Bogu ili velike religije zasigurno nije znanstvena hipoteza i svakako nije materijalno kompleksniji od bilo koje stvari u univerzumu. Glavni formalni princip koji čini srž argumenta je jedan vrlo usko primjenjivi princip za neke aspekte prirodnih znanosti, a Dawkins ga želi ekstrapolirati na cjelokupnu stvarnost. Tu ga pobijaju metode znanosti koje redovito krše taj princip, poput arheologije ili povijesti.
Nadalje, ono što Dawkins ni ne spominje, događaji mogu imati više razina objašnjenja: ako netko napravi tortu, fizika može objasniti odnose između atoma te torte, prirodne sile koje na nju djeluju itd. Ipak, fizika nam ne objašnjava da je tu tortu napravila baka povodom rođendana svog unuka, jer, fizika se time ne bavi. No, ova dva objašnjenja nastanka torte se međusobno ne isključuju: relativna složenost atoma i nastanak fizikalnog objekta zvanog torta kroz različite fizikalne i kemijske procese ne isključuje osobno objašnjenje u terminima racionalnih agenata i namjera za taj isti objekt. Isto tako nastanak svemira se može objasniti velikim praskom ili čak teorijom multiuniverzuma (kad bi za nju bilo dokaza), što svejedno nikako ne isključuje rješenje da je bilo veliki prasak bilo multiuniverzum nastao kauzalnim utjecajem Boga. Jasno, ne pokušavam usporediti torte i bake sa svemirom i Bogom, stvar nije ista, iako analogija u određenim aspektima stoji: različite razine objašnjenja, ako se shvate u vlastitim domenama, međusobno se ne moraju isključivati. Namjera mi je ilustrirati poantu na shvatljiv način.
Moja kritika se zapravo dotakla samo nekih, krucijalnih poanti koje je Dawkins promašio ovdje, no, to nije sve. O svemu ovome se da raspraviti još dublje i složenije, no, nastojao sam pružiti par konkretnih i lako razumljivih promišljanja koje imaju snagu pokazati prosječnom čitaču Dawkinsov diletantizam na ovom polju.
Fred Delacroix
[1] Usp. Dawkins,God Delusion, 70.
[2] isto, 52. (Napominjem da su svi prijevodi iz ovog djela od sad nadalje moji.)
[3] Usp. „Hipoteza“, u: Filozofski leksikon, Stipe Kutleša (ur.) (Zagreb: LZMK, 2012), 481.
[4] Dawkins, God Delusion, 57.
[5] isto, 186.
[6] isto, 184.
[7] Usp. Craig, „Dawkins’s Delusion“, prvo poglavlje.
[8] Usp. Dawkins, God Delusion, 137-138.
[9] Što se s pravom može prozvati problematičnom koncepcijom. Kao što je rečeno, Bog generičkog teizma je Bog koji je izvor postojanja, a ne nevidljivi fizikalni agent koji krpa rupe koje znanost ne može objasniti.
[10] Usp. Dawkins, God Delusion, 188.
[11] Ukratko, poništivač za neko vjerovanje p je razlog za odbacivanje p. Poništivač je pobijajući ako izvjesno čini p neprihvatljivim za subjekta S. S više ne može ujedno biti racionalan i vjerovati da p. No, poništivač može biti i umanjujući, ako čini p manje vjerojatnim ali ga u potpunosti ne opovrgava.
[12] Usp. William A. Dembski, The Design Inference, New York, 2005.
Fred, ne znam zašto tvrdiš da je “747” njegov glavni argument protiv postojanja Boga? Možda se varam, ali pročitao sam puno toga što je RD napisao i prilično sam siguran da on nigdje ne apostrofira “747” da je njegov glavni argument. Možeš li navesti neki njegov citat koji potvrđuje tvoju tvrdnju? Referenca koju navodiš pokazuje na djelo WLC-a.
Inače, RD se u svojim djelima ateističke tematike uopće ne obraća filozofima, a još manje teolozima, već se obrača prosječnom čitatelju. U tom smislu komunicira na jeziku koji je prosječnom čitatelju razumljiv i dotiče se argumenata koje u argumentaciji koriste obični vjernici. Također, valja reći da “747” argument Dawkins nije izmislio, već su ga izmislili i promulgirali pobornici teizma, pogotovo među neupućenim vjernicima budući da je vrlo usklađen, da ne kažem “fine-tunan”, sa percepcijom, a bome i intelektom prosječnog vjernika tako da ga razni apologeti često koriste sa oltara u mazanju očiju neukoj svjetini jer naprosto na prvu “zvuči pametno”.
(Prije nego što me napadneš da proglašavam vjernike glupima, dodao bi da se “fine tuning” prema ljudima niskog intelektualnog potencijala odnosi i na nevjernike, a sjeti se i toga što je George Carlin rekao o IQ kvocijentu – “IQ kvocijent od 100 znači da je pola ljudi gluplje od toga”. 🙂 )
Drugim riječima, RD svojom kritikom problematizira prvenstveno korištenje argumenta “747” kao takvog, pogotovo u kontekstu argumenta koji potvrđuje postojanje Boga, jer 1) “747” uopće ne smatra argumentom budući da po njemu niti ima bilo kakvu eksplanatornu moć niti se 2) “747” kao argument uopće koristi kako bi dokazao postojanje Boga.
“747” se obično ne koristi čak ni kako bi se postanak života prikazao nevjerojatnim, kako ga je koristio Hoyle (koji time formalno nije dokazao ništa), već se najčešće koristi kako bi osporio ponajviše Teoriju evolucije, u čemu potpuno zakazuje. Postojanje Boga u cijeloj “747” argumetaciji je u najboljem slučaju implicitno.
Zašto govorim da “747”, onako kako se najčešće koristi, predstavlja pokušaj osporavanja evolucije? Pa zato što je upravo evolucija ta koja (uspješno) objašnjava kompleksnost pojavnosti živog svijeta, za razliku od Boga koji ne objašanjava ništa. Govoriti “Bog je tako stvorio” je u ovom kontekstu identično kao da kažemo “It’s magic”.
Uglavnom, u ovom članku si, po mom skromnom mišljenju, potpuno promašio temu jer si na silu Dawkinsovu argumentaciju sa polja biologije pokušao odvući na svoj teren – filozofiju i teologiju. RD radi potpuno suprotno i u svojoj kritici “747” argumenta pitanje kompleksnosti živog svijeta vraća na polje biologije gdje i pripada. Uostalom, nije valjda da želiš reći da je Bog bolje objašnjenje kompleksnosti živog svijeta od evolucije?
(Napominjem da je evolucija pak biološki koncept i znanstvena teorija i tu se nalazimo na Dawkinsovom, a ne filozofskom terenu tako da optužba za diletantizam u navedenom kontekstu izgleda smiješno.)
Pozdrav Imbehind! „Fred, ne znam zašto tvrdiš da je “747” njegov glavni argument protiv postojanja Boga?” /
Kad sam čitao knjigu, poglavlja 3 i 4 su bila, iz perspektive filozofije o Bogu, najrelevantnija. Poglavlje 3, „Arguments for God’s existence“, bavi se kritiziranjem parodija starih, klasičnih, komada naravne teologije zajedno s nekim, recimo, mogućim zdravorazumskih pristupima kojima bi ljudi mogli pribjeći u obrani vjere u Boga. Ovaj dio se zapravo bavi negativnom argumentacijom u smislu da Dawkins pokušava kritizirati te argumente – želi pokazati da spomenuti argumenti nisu dobri. No, Dawkins se bavi i pozitivnom argumentacijom, želi pokazati zašto je Bog vrlo nisko vjerojatan. U tom specifičnom smislu je Boeing argument, upravo glavni argument koji bi trebao obaviti tu zadaću. Na početku četvrtog poglavlja kaže:
“The argument from improbability is the big one. In the traditional guise of the argument from design, it is easily today’s most popular argument offered in favour of the existence of God and it is seen, by an amazingly large number of theists, as completely and utterly convincing. It is indeed a very strong and, I suspect, unanswerable argument – but in precisely the opposite direction from the theist’s intention. The argument from improbability, properly deployed, comes close to proving that God does not exist. My name for the statistical demonstration that God almost certainly does not exist is the Ultimate Boeing 747 gambit.” (Richard Dawkins, The God Delusion (London: Bantam Press, 2006), 113.)
Na kraju kaže:
“If the argument of this chapter is accepted, the factual premise of religion – the God Hypothesis – is untenable. God almost certainly does not exist. This is the main conclusion of the book so far. Various questions now follow. Even if we accept that God doesn’t exist, doesn’t religion still have a lot going for it? Isn’t it consoling? Doesn’t it motivate people to do good? If it weren’t for religion, how would we know what is good? Why, in any case, be so hostile? Why, if it is false, does every culture in the world have religion? True or false, religion is ubiquitous, so where does it come from? It is this last question that we turn next.” (Dawkins, isto, 158-159.)
Kao što možeš vidjeti, na samom kraju poglavlja pojašnjava koja je uloga ovog argumenta: demonstrirati da Bog gotovo sigurno ne postoji. Taj argument, dakle, preuzima najveći teret, čini glavnu kariku u njegovom case-u protiv postojanja Boga. Ostatak knjige je onda posvećen sekundarnim pitanjima koja iz toga slijede.
„Inače, RD se u svojim djelima ateističke tematike uopće ne obraća filozofima, a još manje teolozima, već se obrača prosječnom čitatelju.” /
Znam, no, kao što je navedeno, on nije tvrdio da napada koncepciju Boga koju ima prosječni teološki ignorant, već da napada “Boga, sve bogove, bilo što i sve nadnaravno, gdjegod i kadgod su bili ili će biti izmišljeni.” Ako je mislio preko neadekvatne koncepcije Boga dokazati kako Bog ne postoji općenito, onda se radi ili o diletantizmu ili o neznanju ili o prijevari.
„Prije nego što me napadneš da proglašavam vjernike glupima, dodao bi da se “fine tuning” prema ljudima niskog intelektualnog potencijala odnosi i na nevjernike, a sjeti se i toga što je George Carlin rekao o IQ kvocijentu – “IQ kvocijent od 100 znači da je pola ljudi gluplje od toga”/
Zapravo sam ugodno iznenađen što vjernike ne proglašavaš glupima, jer, dosad si bio vrlo uporan u pokušajima demonstracije vjerničke ignorancije, gluposti, iracionalnosti itd. Nemoj nam previše omekšati Imbehind, još ćemo te uhvatiti s krunicom u ruci :).
„Zašto govorim da “747”, onako kako se najčešće koristi, predstavlja pokušaj osporavanja evolucije? Pa zato što je upravo evolucija ta koja (uspješno) objašnjava kompleksnost pojavnosti živog svijeta, za razliku od Boga koji ne objašanjava ništa. Govoriti “Bog je tako stvorio” je u ovom kontekstu identično kao da kažemo “It’s magic”.“ /
Ne znam kako je Hoyle koristio taj argument mimo onoga što je Dawkins napisao, jer ne odabravam god-of-the-gaps strategiju argumentacije, bilo kad je promiču teisti, bilo kad ateisti krivo razumiju koja je uloga Boga u klasičnom teizmu, tako da me nije previše ni zanimalo. Dakle, slažem se da je objašnjavanje rupa u znanstvenom znanju Bogom promašeno i beskorisno. Teist koji to pokušava nije u pravu, a ateist koji sve teiste optužuje za tu strategiju isto nije u pravu jer je ta strategija u ozbiljnoj filozofiji i teologiji gotovo nepostojeća.
„Uglavnom, u ovom članku si, po mom skromnom mišljenju, potpuno promašio temu jer si na silu Dawkinsovu argumentaciju sa polja biologije pokušao odvući na svoj teren – filozofiju i teologiju. RD radi potpuno suprotno i u svojoj kritici “747” argumenta pitanje kompleksnosti živog svijeta vraća na polje biologije gdje i pripada. Uostalom, nije valjda da želiš reći da je Bog bolje objašnjenje kompleksnosti živog svijeta od evolucije?” / Kao što je gore citirano iz God Delusiona, njegov argument je imao za svrhu dovesti zaključak o vrlo niskoj vjerojatnosti postojanja Boga. To jest filozofija i teologija, to više nije biologija. On, naravno, kombinira taj argument sa principima koje je prihvatio u biologiji, no, iz toga nastoji ekstrapolirati teološki/filozofski relevantne implikacije. Tu je Dawkins jednostavno preuzetni laik. Dakle, tema nije promašena i poanta stoji. Što se tiče tvoje zadnje rečenice, ne, ne mislim da je Bog bolje objašnjenje kompleksnosti živog svijeta u biološkom smislu od evolucije niti mislim da Bog uopće pripada u tu domenu diskursa – to je pitanje prirodne znanosti.
Sve si točno napisao. Međutim, ja kad čitam isti tekst tj. Rd-ovu “747” argumentaciju, na mene ostavlja utisak da je RD u potpunosti namjerno karikirao cijelu stvar samo da ukaže testima na grešku u argumentaciji kad koriste vjerojatnost ili nevjerojatnost nekog događaja u svoju korist. Na neki način kaže da ako mislite da je “747” argument dobar kao argument za postojanje Boga, još je bolji kao argument za nepostojanje Boga.
Što je napravio? RD obrće argument i okreće ga protiv teista i tvrdi da je bog nužno još i kompleksniji od Boeinga, ne zato što je to filozofski opravdano i ispravno, nego samo i isključivo zato što to “pametno” zvuči istim onim ljudima koji nasjedaju i na “747” argumentaciju u korist Boga s kojom se ni RD u osnovi ne slaže.
Pročitao sam tvoj članak letimično baš zbog toga što si krenuo u analizu cijele stvari iz teološkog kuta gledanja i što si se uopće uhvatio samog argumenta. Možda si čak i u pravu sa zaključcima, međutim i dalje smatram da ti je argumentacija pogrešna ne iz razloga što si nešto krivo argumentirao, nego zato što si argumentirao krivu stvar tj. uhvatio si se za sam argument, a cijela priča je zapravo mindfuck, da prostiš. 🙂 Uglavnom, RD ti je fino podvalio. 😀
Uglavnom, dovodi teista u poziciju da osporavanjem RD-ovog argumenta osporava vlastite premise, a ako se slaže sa RD-ovim argumentom, onda potvrđuje RD-ove zaključke. Ne valja nikako. 🙂
Na to mogu još nadodati dvije opaske. Prvo, iako bi bilo lijepo da se Dawkins samo “šalio” ili da je htio biti sarkastičan, mislim da je iz teksta – pa čak i iz citata koje sam priložio – vidljivo da Dawkins ovaj argument shvaća ozbiljno i da mu pridaje snagu demonstracije niske vjerojatnosti Boga.
Drugo, čak i ako jest ovako kako ti tvrdiš, opet argument logički ne funkcionira. Recimo da sam ja neki god-of-the-gaps teolog i da se 2030 dogodila velika evolucija u mikrobiologiji gdje se otkrilo da nasumična mutacija vođena prirodnom selekcijom ne može objasniti diverzifikaciju živog svijeta. U principu, mogu vjerovati da postoje neki prirodni ali neotkriveni mehanizmi koji bi ispunili novonastalu rupu u evolucijskoj teoriji ili mogu tu rupu popuniti Bogom, pa reći, Bog se direktno uplitao po potrebi u mutacije radi diverzifikacije prirodnih vrsta. Sad, Dawkins bi rekao da to nije dobro objašnjenje jer se postavlja pitanje (A) tko je stvorio Boga i (B) Bog je još nevjerojatnije objašnjenje od onoga što se ima objasniti, materijalno je kompleksniji. E sad, čak i ako imamo taj god-of-the-gaps scenarij, Dawkins je u krivu i u (A) i u (B). Jer, god-of-the-gaps teolog može tvrditi da je Bog, ukoliko postoji, vječan (što podrazumjeva da “tko ga je stvorio” nije valjano pitanje, slično kao u doba fizikalne kozmologije prije Big-Bang teorije – fizičari su mislili da je svemir vječan i da zato pitanje “tko ga je stvorio” nije valjano pitanje). Drugo (B) je isto krivo jer god-of-the-gaps teolog, slično kao i ja, može tvrditi da je Bog savršeno jednostavan jer je nesastavljen (nematerijalan) – jednostavniji je od svakog prirodnog procesa po definiciji. Uzevši to u obzir, argument ne funkcionira niti protiv god-of-the-gaps teologije. Argument bi funkcionirao samo protiv nekoga tko vjeruje u nekog materijalnog boga, nekog dedu na oblacima ili takvo nešto.
@Fred, svjestan si činjenice da ateisti, a pogotovo RD, često upozoravaju na lošu argumentaciju teista kad teisti tvrde da mala vjerojatnost nečega opovrgava to nešto? (Također obično dodaju da što se tiče nastanka života ne znamo koja je vjerojatnost budući da imamo samo jedan uzorak). Ako jesi, onda je upravo nevjerojatno da vjeruješ da RD koristi isti argument kako bi osporio Boga. I to ne u afektu, nego u jako dugo i vrlo pažljivo pisanoj knjizi. Kad RD kaže da je “Bog još kompleksniji” to zvuči “pametno” i defakto implicira da je Bog još nevjerojatniji od onog što teisti tvrde da je nevjerojatno. Lako je moguće da prosječnom teistu to zazvuči, kako vi volite reći, plauzibilno. A kad to prosječnom teistu postane plauzibilno, onda je RD uspio potkopati vaš argument, što mi je cijelo vrijeme cilj. Dalje tvrditi da je biogeneza ili evolucija nevjerojatna i time opovrgnuta znači tvrditi da je Bog još nevjerojatniji i time još više gurnut u ništavilo. Kažem ti, trola vas. 🙂
Na ovo drugo što kažeš mogu samo ponoviti ono od prije. RD nema cilj raspravljati sa i uvjeravati u nešto teologe. Cijela knjiga je namijenjena dijelom ateistima, a dijelom vjernicima laicima ili još bolje, vjernicima koji imaju sumnje u svoju vjeru. Vjernička publika koja uzme knjigu RD-a u ruke već je vjerojatno čula loš “747” argument, znaju ga vrlo površno i ne znaju ga braniti, ali su uvjereni da je ispravan i kad u tom mindsetu ulete u ralje Dawkinsove, određenom broju njih dogodi se kratki spoj u glavi. Možda neće postati instant ateisti, ali je sjeme sumnje posijano i postoji vjerojatnost da odbace vjeru u budućnosti. To je cilj RD-a. Prije nego ga kreneš kritizirati, sjeti se da i vi teisti radite slično i gore već tisućama godina. 😛
Ovo je glavni Dawkinsov argument jer on sam kaže da je to centralni argument knjige. Osim toga, veliki dio njegove ateologije se fokusira upravo na taj argument.
Teist ne mora braniti 747 argument jer ga mnogi teisti niti ne prihvaćaju, odnosno smatraju ga lošim. Problem s Dawkinskom koji prema vašem shvaćanju ionako ne pokušava raspravljati s teolozima nego propovjeda (već obraćenima) je taj što on ne pokušava raspravljati nego propovjeda obraćenima.
Možda bi imalo smisla raspraviti stvar, ali sam priznajete da je “RD u potpunosti namjerno karikirao cijelu stvar” (čak i ateisti znaju naziv te logičke pogreške) i “Možda si čak i u pravu sa zaključcima, međutim i dalje smatram da ti je argumentacija pogrešna ne iz razloga što si nešto krivo argumentirao, nego zato što si argumentirao krivu stvar tj. uhvatio si se za sam argument, a cijela priča je zapravo mindfuck, da prostiš”.
Zaključak, “imbehind” priznaje da RD napada karikaturu argumenta, priznaje da RD nema uopće namjeru odgovoriti na ono što teisti tvrde i priznaje da mu nije bitno je li argument dobar nego samo da RD uspje uvalit svoju “mindfuck” priču.
U obranu RD valja reći da RD nije izmislio 747 argument, već druga strana. Zaludu vam je sada kukati jer je 747 argument “backfired”, u nedostatku bolje hrvatske riječi. Ali da RD zajebava, zajebava. Zato mi je i drag. 😛
… već sam napomenuo da se RD tu koristi istom taktikom kao i teisti u brojnim raspravama već dugo vremena. Znaju da to što čine nije intelektualno najpoštenije, ali to i dalje čine jer kao “cilj opravdava sredstva”. E pa i RD ima ciljeve. 😀