Društvo sv. Pija X. i kanonski status njegovih klerika

Ovo izlaganje kratki je pregled kanonskog statusa klerika Svećeničkog društva Pija X. nakon njegovog kanonskog ukinuća 1975. godine. Svećeničko društvo sv. Pija X. postojalo je od 1970. do 1975. kao pia unio, a zatim je 1975. taj status ukinut i od tada društvo nema kanonski status u Crkvi, što znači da njegovo djelovanje nije u sklopu crkvene norme i discipline.

Nedostatak kanonskog statusa

Kao opće pravilo, zakonik propisuje sljedeće:

Kan. 265 – Svaki klerik treba da bude inkardiniran ili u neku partikularnu Crkvu ili osobnu prelaturu, ili neku ustanovu posvećenoga života ili družbu koja ima takvu ovlast, tako da se nikako ne može dopustiti da bude klerika bez inkardinacije ili klerika lutalica.

U tom smislu, da je društvo dobilo kanonski status, npr. družbe apostolskog života kao npr. Svećeničko društvo Sv. Petra, njihovi klerici bili bi inkardinirani u družbu. Dakle, što to znači? Riječ “inkardiniran” znači da je klerik (đakon, svećenik) upisan u jednoj biskupiji ili redovničkoj zajednici, družbi, personalnoj prelaturi itd. Inkardinacija je pravni je akt kojim biskup ili poglavar zajednice prima jednog đakona ili svećenika u lokalnu crkvu ili zajednicu za koju je zadužen. Od trenutka svoje inkardinacije svećenik je podređen biskupu ili poglavaru zajednice kojega mora slušati i od kojeg dobiva pastoralne dužnosti. Svaki đakon ili svećenik mora negdje biti inkardiniran.

Tko čini svećeničko bratstvo sv. Pija X.?

Svećeničko bratstvo sv. Pija X. čine dvije skupine svećenika. Prva skupina su svećenici koji su zaređeni od strane biskupa Bratstva, a drugi su oni koji su nadošli iz drugih biskupija ili redovničkih zajednica. Treba imati na umu da su biskupi Svećeničkog bratstva sv. Pija X. valjano, ali nedopušteno zaređeni te da imaju apostolsku sukcesiju i valjani biskupski red. No, oni ipak nisu kanonski primili u posjed biskupiju niti su postavljeni na čelo neke skupine u Crkvi od strane Svetog Oca (kao što je npr. kod anglikanskih ordinarijata, personalne prelature Opus Dei) te samim time ne mogu pravno nigdje inkardinirati zaređene svećenike i đakone. Ti svećenici i đakoni stvarno pripadaju Svećeničkom bratstvu sv. Pija X., ali su pravno klerici lutalice ili klerici bez inkardinacije jer je Svećeničko bratstvo Sv. Pija X. kanonski nepostojeće. S obzirom da pravno ne postoje, ali simuliraju određenu pravnu stvarnost osobne prelature, nazivat ćemo ih kvaziprelatura. Iz Zakonika kanonskog prava jasno je da im nedostaju bitni elementi da bi bili osobna prelatura te zbog simuliranja određene strukture nužan je naziv kvaziprelatura radi jasnoće i razumijevanja. Zakonik definira prelaturu na sljedeći način:

Kan. 294 – Radi promicanja prikladne raspodjele prezbitera ili radi obavljanja osobitih pastoralnih ili misijskih djela za različite krajeve ili različite društvene slojeve Apostolska Stolica može, pošto se posavjetuje s biskupskim konferencijama kojih se to tiče, osnivati osobne prelature koje se sastoje od prezbitera i đakona svjetovnoga klera.

Kan. 295 – § 1. Osobna prelatura ravna se prema statutu koji izda Apostolska Stolica i njoj se na čelo postavlja prelat kao vlastiti ordinarij koji ima pravo osnovati narodno i međunarodno sjemenište, inkardinirati pitomce i promicati ih u redove s naslovom služenja prelature.

§ 2. Prelat se mora brinuti i za duhovni odgoj i obrazovanje onih koje promiče u spomenuti naslov i za njihovo dolično uzdržavanje.

Kan. 297 – Neka statut jednako tako odredi odnose osobne prelature s ordinarijima mjesta u čijim partikularnim Crkvama prelatura obavlja ili želi obavljati svoja pastoralna ili misijska djela s prije dobivenim pristankom dijecezanskog biskupa.

Vidimo da prelaturu može osnovati samo Sveta Stolica te da se ona ravna prema statutu koji Sveta Stolica izda. To je važan dio koji nedostaje Svećeničkom bratstvu Pija X. Isto tako, statut treba odrediti odnose s mjesnim biskupima koji za djelovanje prelature moraju prvo dati pristanak. Vidljivo je da Bratstvo sv. Pija X. nema pristanak mjesnih ordinarija za svoje djelovanje. U tom smislu, iako je Svećeničko bratstvo sv. Pija X. slično osobnoj prelaturi, nedostaju mu bitni elementi da ono to bude. Samim time, svećenici i đakoni koje zarede njihovi biskupi ne bivaju pravno nigdje inkardinirani iako se ponašaju kao da je njihov poglavar prelat i ima ovlasti u smislu kanona 295.

Status svećenika zaređenih u Svećeničkom bratstvu sv. Pija X. (valjanost ređenja, inkardinacija i ovlast ispovijedanja)

Da bi netko bio dopušteno zaređen, u skladu sa Zakonikom, potrebno je poštivati sljedeće norme. Treba znati da dopuštenost ne utječe na valjanost, svećenik koji je nedopušteno zaređen, ipak je valjano zaređen, ali ne smije vršiti primljeno svećeništvo. Za dopuštenost je potrebno sljedeće:

Kan. 1015 – § 1. Neka svakoga za prezbiterat i đakonat redi vlastiti biskup ili drugi s njegovim zakonitim otpusnim pismom.

§ 2. Vlastiti biskup, ako ga ne priječi opravdan razlog, neka osobno redi svoje podložnike; ali, bez apostolskog dopuštenja, ne može dopušteno rediti podložnika istočnog obreda.

§ 3. Onaj koji može dati otpusno pismo za primanje redova, može te redove i osobno podijeliti, ako ima biskupski biljeg.

Kan. 1017 – Biskup može podijeliti redove izvan vlastite oblasti samo s dozvolom dijecezanskog biskupa.

Vlastiti biskup definiran je u sljedećem kanonu:

Kan. 1016 – Vlastiti je biskup, što se tiče đakonskog ređenja onih koji namjeravaju stupiti u svjetovni kler, biskup biskupije u kojoj ređenik ima prebivalište ili biskupije kojoj se ređenik odlučio posvetiti; za prezbitersko pak ređenje svjetovnih klerika to je biskup biskupije u koju se ređenik po đakonatu inkardinirao.

A o otpusnom pismu, koje je potrebno za ređenje tuđeg podložnika, govori sljedeći kanon:

Kan. 1019 – § 1. Višem poglavaru kleričke redovničke ustanove papinskoga prava ili kleričke družbe apostolskoga života papinskoga prava pripada da svojim podložnicima, koji su prema konstitucijama doživotno ili za stalno upisani u ustanovu ili družbu, dade otpusno pismo za đakonat i za prezbiterat.

§ 2. Ređenje svih ostalih pitomaca bilo koje ustanove ili družbe ravna se prema pravu svjetovnih klerika, a opoziva se svako dopuštenje dano poglavarima.

Stoga, biskupi Svećeničkog bratstva sv. Pija X., pošto ne mogu biti vlastiti biskupi jer nemaju biskupiju niti su viši poglavari ili prelati ne smiju rediti svećenike i đakone jer im nije dopušteno. Ukoliko netko redi mimo toga, upada u sljedeću kaznu:

Kan. 1383 – Biskupu koji je, protiv odredbe kan. 1015, zaredio tuđeg podložnika bez zakonitog otpusnog pisma zabranjuje se da redi godinu dana. Onome pak koji je tako zaređen samim tim obustavlja se vršenje primljenog reda.

Samim time, svećenik koji je zaređen na taj način dobiva obustavu vršenja primljenog reda. To znači da taj svećenik postaje valjano zaređen svećenik bez inkardinacije koji može valjano krstiti, slaviti misu i podjeljivati bolesničko pomazanje te samo u smrtnom času valjano ispovijediti. Iako je to valjano, nije mu dopušteno vršiti vlast svećeničkog reda koju je primio ređenjem. Takav svećenik nevaljano ispovijeda i prisustvuje i blagoslivlja ženidbu jer nema potrebnu jurisdikciju ili ovlast. Sljedeći kanoni uređuju sakrament ispovijedi:

Kan. 966 – § 1. Za valjano odrješenje od grijeha traži se da služitelj, osim vlasti reda, ima i ovlast vršiti je nad vjernicima kojima podjeljuje odrješenje.

§ 2. Svećenik može dobiti tu ovlast bilo po samom pravu bilo po dopuštenju koje mjerodavna vlast daje prema odredbi kan. 969.

Kan. 967 – § 1. Osim rimskog prvosvećenika ovlast da ispovijedaju vjernike posvuda u svijetu po samom pravu imaju i kardinali; isto tako biskupi koji se njome i dopušteno svagdje služe, osim ako to u pojedinačnom slučaju uskrati dijecezanski biskup.

§ 2. Oni koji imaju trajnu ovlast ispovijedanja, bilo snagom službe bilo snagom dopuštenja ordinarija mjesta inkardinacije ili mjesta prebivališta, mogu tu ovlast vršiti svagdje, osim ako to u pojedinačnom slučaju uskrati mjesni ordinarij, uz obdržavanje propisa kan. 974, §§ 2 i 3.

§ 3. Po samom pravu tu ovlast imaju svagdje prema članovima i drugima koji danonoćno borave u kući ustanove ili družbe oni koji su ovlašteni ispovijedati snagom službe ili snagom dopuštenja mjerodavnog poglavara prema odredbi kann. 968, § 2 i 969, § 2; oni se njome i dopušteno služe, osim ako to neki viši poglavar u pojedinačnom slučaju uskrati prema svojim podložnicima.

Kan. 969 – § 1. Samo je mjesni ordinarij mjerodavan dati bilo kojem prezbiteru ovlast da ispovijeda sve vjernike; ali, neka se prezbiteri koji su članovi redovničkih ustanova njome ne služe bez barem pretpostavljene dozvole svojeg poglavara.

Kan. 971 – Neka mjesni ordinarij ne dade trajnu ovlast ispovijedanja prezbiteru, iako taj ima u njegovoj oblasti prebivalište ili boravište, prije nego pita za mišljenje, ako je moguće, ordinarija toga prezbitera.

Za valjanost sakramenta ispovijedi potrebno da svećenik ima i ovlast, a ako je nema, sakrament je nevaljan i odrješenje ne vrijedi. Crkva tu ovlast daje svakom valjano zaređenom svećeniku samo u smrtnom slučaju i to radi dobra duša. U svim ostalim slučajevima, mjesni biskup ili biskup inkardinacije jest onaj koji daje ovlast ispovijedanja svećeniku na području svoje biskupije. Taj dio nedostaje svećeniku zaređenom u Bratstvu sv. Pija X. za valjanost sakramentalnog odrješenja.

No, 2015. tijekom Godine milosrđa, papa Franjo je taj nedostatak nadoknadio svojom vlašću davši vjernicima koji pohode svećenike Svećeničkog bratstva sv. Pija X. mogućnost da prime valjano i dopušteno odrješenje bez obzira na ove kanone¹. Apostolskim pismom Misericordia et Misera on je tu mogućnost produžio do daljnjega. To je u skladu sa kanonom:

Kan. 331 – Biskup rimske Crkve u kojem traje služba koju je Gospodin pojedinačno povjerio Petru, prvaku apostola, i koja se ima prenositi na njegove nasljednike, glava je Biskupskog zbora, namjesnik Kristov i pastir opće Crkve na ovoj zemlji; zato snagom svoje službe ima u Crkvi vrhovnu, potpunu, neposrednu i opću redovitu vlast koju uvijek može slobodno vršiti.

Privilegija koju je papa Franjo podijelio odnosi se isključivo na svećenike zaređene od strane biskupa Bratstva, a ne na one koji su pridošli iza ređenja u Svećeničko bratstvo sv. Pija X. i iz drugih struktura što ćemo malo kasnije razjasniti.

Pitanje ženidbi i Svećenićkog bratstva Sv. Pija X.

Druga važna točka su ženidbe svećenika bratstva Sv. Pija X. Da bi svećenik mogao prisustvovati ženidbi i da bi ona bila valjana, nije dovoljno samo da je zaređen. Kanoni propisuju sljedeće:

Kan. 530 – Župniku su posebno povjereni sljedeći sveti čini:

1. podjeljivanje krsta;

2. podjeljivanje sakramenta potvrde onima koji se nalaze u smrtnoj pogibelji, prema odredbi kan. 883, br. 3;

3. podjeljivanje popudbine i bolesničkog pomazanja, uz obdržavanje propisa kan. 1003, §§ 2 i 3, te davanje apostolskog blagoslova;

4. prisustvovanje sklapanju ženidbe i blagoslov ženidbe;

5. obavljanje sprovoda;

6. blagoslivanje krsnoga zdenca u vazmeno vrijeme, vođenje procesija izvan crkve i podjeljivanje svečanih blagoslova izvan crkve;

7. svečanije slavljenje euharistije u nedjelje i zapovijedane blagdana.

Kan. 1109 – Mjesni ordinarij i župnik, osim ako su presudom ili odlukom izopćeni ili udareni zabranom bogoslužja ili obustavom od službe ili takvima proglašeni, snagom službe valjano prisustvuju ženidbama, u granicama svojeg područja, ne samo podložnika nego i onih koji nisu podložnici, samo ako je barem jedan od njih latinskog obreda.

Kan. 1111 – §1. Mjesni ordinarij i župnik, dokle god valjano vrše službu, mogu ovlast za prisustvovanje ženidbama, također opću, u granicama svojeg područja povjeriti svećenicima i đakonima.

§ 2. Da bi povjerba oblasti za prisustvovanje ženidbama bila valjana, mora se izričito dati određenim osobama; ako se radi o pojedinačnom ovlaštenju, treba da se dade za određenu ženidbu; ako se pak radi o općem ovlaštenju, treba da se dade napismeno.

Dakle, valjano prisustvuje i blagoslivlja ženidbu samo onaj kome je to povjerio župnik ili mjesni ordinarij ili onaj koga su oni ovlastili, tj. povjerili prisustvovanje ženidbi i blagoslov. U tom smislu ako taj dio nedostaje, ženidba nije valjana. Papinska komisija Ecclesia Dei, 4. 4. 2017. u svome pismu², radi dobra vjernika dopušta sljedeće odstupanje po nalogu pape Franje. Mjesni biskup može dati dozvolu za ženidbu vjernicima koji pohađaju pastoralne aktivnosti Bratstva, ako se poštuju sljedeći uvjeti: mjesni ordinarij treba dati delegaciju za prisustvovanje ženidbi biskupijskom svećeniku (ili bilo kojem drugom svećeniku koji nema kanonsku zapreku) na način da on primi privolu stranki u obredu ženidbe po starom obredu nakon koje može služiti misu i svećenik Bratstva. Gdje navedeno nije moguće niti gdje nema svećenika u biskupiji koji bi mogao prihvatiti privolu, ordinarij može dati potrebnu ovlast svećeniku Bratstva koji će služiti misu podsjećajući ga na dužnost da proslijedi relevantne dokumente biskupskoj kuriji, čim prije.

Ove su norme dane da se ostvari puno jedinstvo i kanonsko priznanje Svećeničkog bratstva sv. Pija X. te da se ostvari dobro vjernika koji pohađaju njihove pastoralne aktivnosti. Ukoliko se ovo ne poštuje, jasno je da ženidba nije valjana.

Isto tako, papa Benedikt XVI. je uklonio izopćenje³ biskupima Bratstva što je korak prema regularizaciji, a ne priznanje Svete Stolice da su oni bili u pravu sve ove godine, kako to tumači Bratstvo. Ukidanje izopćenja nužno je prije regularizacije, osobito ako biskupi Bratstva trebaju biti postavljeni za poglavare ili biskupe jer je izopćenomu prema Zakoniku zabranjeno ono što je nužno za vršenje te funkcije.

Kan. 1331 – § 1. Izopćenomu je zabranjeno:

1. svako služiteljsko sudjelovanje u slavljenju euharistijske žrtve ili u bilo kojim drugim bogoštovnim obredima;

2. slaviti sakramente ili blagoslovine i primati sakramente;

3. obavljati bilo koje crkvene službe ili služenja ili zadaće ili vršiti čine upravljanja.

§ 2. Ako je izopćenje izrečeno ili proglašeno, krivac:

1. ako bi htio raditi protiv propisa § 1, br. 1, treba da se udalji ili treba da se prestane s bogoslužnim činom, osim ako to priječi važan razlog;

2. nevaljano vrši čine upravljanja koji, prema odredbi § 1, br. 3, nisu dopušteni;

3. zabranjeno mu je služiti se prije stečenim povlasticama;

4. ne može valjano steći dostojanstvo, službu ili koju drugu zadaću u Crkvi;

5. ne stječe plodove dostojanstva, službe, bilo koje zadaće, plaće koju bi zaista imao u Crkvi.

U tom smislu, obustava ili suspenzija u koju upadaju oni koji su zaređeni od strane biskupa Bratstva, zabranjuje prema kanonu sljedeće:

Kan. 1333 – § 1. Obustava, koja može pogoditi samo klerike, zabranjuje:

1. ili sve ili neke čine vlasti reda;

2. ili sve ili neke čine vlasti upravljanja;

3. vršenje ili svih ili nekih prava ili zadaća povezanih sa službom.

§ 2. U zakonu ili zapovijedi može se odrediti da onaj tko je kažnjen obustavom, pošto se donese osuda ili proglasi presuda, ne može valjano obavljati čine upravljanja.

§ 3. Zabrana nikad ne pogađa:

1. službe ili vlast upravljanja koje nisu pod vlašću poglavara koji ustanovljuje kaznu;

2. pravo na stanovanje, ako ga krivac ima zbog službe;

3. pravo na upravljanje dobrima koja možda pripadaju službi samog kažnjenog obustavom, ako je kazna unaprijed izrečena.

§ 4. Obustava koja zabranjuje primanje plodova, nagrada, plaća i drugog tome sličnog nosi sa sobom obvezu vraćanja svega što je nezakonito stečeno, iako u dobroj vjeri.

Možemo reći da je i sama obustava, u koju klerici zaređeni od biskupa Svećeničkog bratstva Sv. Pija X. upadaju ublažena od strane pape Franje gore navedenim dopuštenjima.

Status svećenika koji su nadošli iz drugih biskupija ili redovničkih zajednica u Svećeničko bratstvo sv. Pija X.

Druga kategorija klerika koji postoje u Svećeničkom društvu Sv. Pija X. su oni koji su zaređeni u kanonski priznatim strukturama Katoličke Crkve. To su dijecezanski svećenici, redovnici ili pripadnici određenih družbi i instituta koji su kasnije prešli u Svećeničko bratstvo sv. Pija X.

Njihov vlasititi poglavar jest onaj kome pripadaju inkardinacijom. U tom smislu, da bi njihov prijelaz bio kanonski legitiman, potrebno je da se obdržavaju sljedeće norme:

Kan. 267 – § 1. Da bi se već inkardinirani klerik valjano inkardinirao u drugu partikularnu Crkvu, mora od dijecezanskog biskupa dobiti potpisano pismo ekskardinacije; a jednako tako od dijecezanskog biskupa partikularne Crkve u koju se želi inkardinirati potpisano pismo inkardinacije.

§ 2. Tako dana ekskardinacija ne postiže učinak ako nije dobivena inkardinacija u drugu partikularnu Crkvu.

Kan. 268 – § 1. Klerik koji zakonito prijeđe iz svoje partikularne Crkve u drugu, u tu se partikularnu Crkvu, pošto istekne pet godina, inkardinira po samom pravu, ako je takvu volju pismeno očitovao i dijecezanskom biskupu Crkve gostoprimstva i svojem dijecezanskom biskupu, a nijedan mu od njih u roku od četiri mjeseca pošto je primio pismo nije napismeno izrazio protivljenje.

Kan. 269 – Neka dijecezanski biskup ne inkardinira klerika:

1. ako to ne traži potreba ili korist njegove partikularne Crkve i uz poštovanje pravnih propisa koji se odnose na dolično uzdržavanje klerika;

2. ako iz zakonite isprave ne utvrdi da je ekskardinacija dana i ako, osim toga, od dijecezanskog biskupa koji je ekskardinirao nema, ako je potrebno pod tajnu, prikladna svjedočanstva o životu, ćudoređu i studiju klerika;

3. ako klerik istom dijecezanskom biskupu napismeno ne izjavi da se želi posvetiti služenju nove partikularne Crkve prema pravnoj odredbi.

Kan. 270 – Ekskardinacija se može dopušteno dati samo zbog opravdanih razloga, kao što su korist Crkve ili dobrobit samoga klerika; ali se ne može uskratiti, ako nema važnih razloga; dopušteno je ipak kleriku, koji se time smatra oštećenim, a nađe biskupa koji će ga primiti, protiv rješenja uložiti utok.

Da bi se već inkardinirani klerik valjano inkardinirao u drugu partikularnu Crkvu ili red ili institut, mora od svog vlastitog biskupa dobiti potpisano pismo ekskardinacije; a jednako tako i potpisano pismo inkardinacije od mjesnog biskupa partikularne Crkve ili poglavara zajednice gdje svećenik ili đakon želi prijeći. U slučaju želje prelaska u Svećeničko bratstvo sv. Pija X. to nije moguće jer oni kanonski ne postoje te biskup ili poglavar ne može odobriti niti dopustiti prijelaz klerika u isto društvo. Ukoliko klerik „prijeđe“, tj. ode bez ispunjavanja kanonske forme, on i dalje pravno ostaje inkardiniran u biskupiju ili strukturu za koju je zaređen te je i dalje pravno podložan svom poglavaru. Isto tako, nije moguće obdržati i norme kanona 269 i 270 za ekskardinaciju i inkardinaciju.

Svećenici, dakle, koji su pridošli Svećeničkom bratstvu sv. Pija X. i dalje su pravno podložni svojim poglavarima, a nemaju pravnu mogućnost ekskardinacije i inkardinacije u Bratstvo. Samim time, većina biskupa takve svećenike sankcionira sljedećim kaznama: zabranom bogoslužja ili obustavom (suspenzijom). Stoga, valja navesti kanone koji reguliraju to pitanje:

Kan. 1331 – § 1. Izopćenomu je zabranjeno:

1. svako služiteljsko sudjelovanje u slavljenju euharistijske žrtve ili u bilo kojim drugim bogoštovnim obredima;

2. slaviti sakramente ili blagoslovine i primati sakramente;

3. obavljati bilo koje crkvene službe ili služenja ili zadaće ili vršiti čine upravljanja.

§ 2. Ako je izopćenje izrečeno ili proglašeno, krivac:

1. ako bi htio raditi protiv propisa § 1, br. 1, treba da se udalji ili treba da se prestane s bogoslužnim činom, osim ako to priječi važan razlog;

2. nevaljano vrši čine upravljanja koji, prema odredbi § 1, br. 3, nisu dopušteni;

3. zabranjeno mu je služiti se prije stečenim povlasticama;

4. ne može valjano steći dostojanstvo, službu ili koju drugu zadaću u Crkvi;

5. ne stječe plodove dostojanstva, službe, bilo koje zadaće, plaće koju bi zaista imao u Crkvi.

Kan. 1332 – Tko je kažnjen zabranom bogoslužja, vezan je zabranama o kojima se govori u kan. 1331, § 1, brr. 1 i 2; ali, ako je zabrana bogoslužja izrečena ili proglašena, treba da se obdržava propis kan. 1331, § 2, br. 1.

Kan. 1333 – § 1. Obustava, koja može pogoditi samo klerike, zabranjuje:

1. ili sve ili neke čine vlasti reda;

2. ili sve ili neke čine vlasti upravljanja;

3. vršenje ili svih ili nekih prava ili zadaća povezanih sa službom.

§ 2. U zakonu ili zapovijedi može se odrediti da onaj tko je kažnjen obustavom, pošto se donese osuda ili proglasi presuda, ne može valjano obavljati čine upravljanja.

§ 3. Zabrana nikad ne pogađa:

1. službe ili vlast upravljanja koje nisu pod vlašću poglavara koji ustanovljuje kaznu;

2. pravo na stanovanje, ako ga krivac ima zbog službe;

3. pravo na upravljanje dobrima koja možda pripadaju službi samog kažnjenog obustavom, ako je kazna unaprijed izrečena.

§ 4. Obustava koja zabranjuje primanje plodova, nagrada, plaća i drugog tome sličnog nosi sa sobom obvezu vraćanja svega što je nezakonito stečeno, iako u dobroj vjeri.

Kan. 1371 – Neka se kazni pravednom kaznom onaj:

1. tko, osim slučaja o kojem se govori u kan. 1364, § 1, naučava nauk osuđen od rimskog prvosvećenika ili općeg sabora ili pak nauk o kojemu se govori u kan. 752 uporno odbija te, opomenut od Apostolske Stolice ili ordinarija, ne odustane od toga;

2. tko se drukčije ne pokori Apostolskoj Stolici, ordinariju ili poglavaru, kad zakonito zapovijeda ili zabranjuje, nego i poslije opomene ustraje u neposlušnosti.

Kan. 1373 – Tko zbog nekog čina crkvene vlasti ili službe javno izaziva ili neprijateljstva ili mržnju protiv Apostolske Stolice ili ordinarija ili podložnike poziva na neposluh prema njima, neka se kazni zabranom bogoslužja ili drugim pravednim kaznama.

Prema Zakoniku, kazna obustave ili zabrane bogoslužja takvim svećenicima zabranjuje: svako služiteljsko sudjelovanje u slavljenju euharistijske žrtve ili u bilo kojim drugim bogoštovnim obredima, slavljenje sakramenata ili blagoslovina i primanje sakramenata; te sve ili neke čine vlasti reda.

Svećenik koji je „prešao“ u Svećeničko bratstvo sv. Pija X. i kojega je biskup suspendirao ili mu zabranio bogoslužje, u pravilu: nedopušteno slavi misu, sakramente krštenja i bolesničkog pomazanja, a nevaljano slavi sakramenat ispovijedi i ženidbe. Takav svećenik ne potpada pod Svećeničko bratstvo sv. Pija X. makar u njemu djeluje. On i dalje pripada pod upravu svog biskupa ili poglavara koji mu je uskratio vršenje službe te se nove odredbe pape Franje u vezi s ispovijedi i ženidbom na njega ne odnose. On nije klerik lutalica, već klerik koji pripada i koji je podložan zakonitom poglavaru od kojeg se odmetnuo. Takvi klerici se ne mogu smatrati klericima Svećeničkog bratstva sv. Pija X. makar djelovali u njegovom okruženju. Oni, a osobito na našem području, pastoralno djeluju u okviru Bratstva, no kako su pod suspenzijom čine to upravo nedopušteno, a vidimo u slučaju ispovijedi i ženidbe – oni ne samo da nedopušteno, već nevaljano vrše svećeničku službu.

Zaključak

Od kanonskog ukinuća 1975. godine, Crkva je napravila velike korake prema pomirenju sa Svećeničkim bratstvom sv. Pija X. Ponajprije je tu ukinuće ekskomunikacije za biskupe i ublažavanje kazne obustave za svećenike zaređene od strane istih biskupa da bi mogli vršiti neke čine službe. U tom smislu treba vidjeti i koncesije pape Franje za ispovijed i ženidbu u korelaciji sa svećenicima Bratstva. S druge strane, forma kvaziprelature i dalje je kanonski nepriznata te nije moguć pravni prijelaz u Bratstvo. Jedini prijelaz kojeg svećenik ili đakon zaređen izvan Bratstva može učiniti zapravo je protupravan gdje se ne događa ekskardinacija i inkardinacija što sa sobom zapravo vuče odluku ordinarija o suspenziji ili zabrani bogoslužja jer mu klerik podložnik uskraćuje poslušnost svojim djelovanjem u kanonski nepriznatom Bratstvu. Svećenik s takvim statusom stoga nedopušteno dijeli sakramente, a nevaljano dijeli sakramente ispovijedi i ženidbe. U tom smislu, svećenici zaređeni u Bratstvu trebaju tek steći regularan kanonski status i inkardinaciju da bi u potpunosti mogli vršiti službu (iako sad mogu djelomično zbog izvanrednih koncesija pape Franje), a svećenici pridruženi Bratstvu trebaju urediti svoj status s vlastitim poglavarom, tj. ordinarijem zbog kazni koje im brane vršenje službe. Ukoliko ustraju u tome da pripadaju Bratstvu, to neće biti moguće sve do kanonskog priznanja Bratstva. Stoga, da oni bi vršili svećeničku službu dopušteno, a što se tiče sakramenta ispovijedi i ženidbe, valjano, ponajprije se trebaju vratiti u podložnost i poslušnost svome ordinariju koji im je vlastan otpustiti kazne.

Jan Sobieski

---