Jerry Coyne protiv činjenica

Imao sam puno toga za reći o knjizi Jerryja Coynea “Faith versus Fact” u svojoj recenziji na First Things, [na hrvatskom vidi ovdje – nap. prev.] ali još se puno toga može reći. Ne zato što je interes za Coyneovom knjigom tako velik, nego zato što je tako malen. Nije bila retorička figura kad sam rekao u svojoj recenziji da se možda radi o najgoroj knjizi koja je dosad objavljena u žanru Novog ateizma. Doista je toliko loša te je tako temeljito i često u krivu da bi bila potrebna puno duža recenzija nego što sam imao prostora kako bih u cijelosti katalogizirao njezine poroke. Osobito težak primjer je Coyneov tretman “evolucijskog argumenta protiv naturalizma” (ili EAPN) Alvina Plantinge.

Imajte na umu da sam i ja sam imao kritične riječi za Plantingin argument. Zasigurno, mislim da je općeniti stil argumenta kojeg je onaj Plantingin primjer — ono što Victor Reppert naziva “argumentom iz razuma” i kojeg su različitim inačicama branili mislioci raznoliki poput C. S. Lewisa i Karla Poppera — vrlo dobar i vrlo važan. Ali nisam ljubitelj Plantingine formulacije. Njegov naglasak na vaganju vjerojatnosti je potpuno nevažan za glavnu poantu “argumenta iz razuma” i samo zamagljuje stvar. Plantinga miješa teleologiju i dizajn na način na koji to nijedan aristotelovac ili tomist ne bi učinio. I argument nije toliko izravno relevantan za obranu teizma (nasuprot kritike naturalizma, što je zasebno pitanje) koliko to Plantinga implicira (vidi moju raspravu o EAPN-u u objavi od prije nekoliko godina i u mojoj recenziji Plantingine knjige Where the Conflict Really Lies na First Things).

Svejedno, Coyneove se kritike čine sramotno nesposobne. Plantinga argumentira da će prirodna selekcija favorizirati prilagođeno ponašanje, neovisno o tome proizlazi li iz istinitih vjerovanja, tako da evolucija ne može po sebi objasniti pouzdanost naših kognitivnih sposobnosti (opet, vidi navedene članke za detaljniju raspravu o Plantinginom argumentu). Jedan problem s Coyneovom raspravom je što kritizira EAPN kao da se radi o argumentu “Boga zakrpa” [eng. “God of the gaps” – nap. prev] (Faith versus Fact, str. 178). Ali on uopće nije takvo što. Radilo bi se o argumentu “Boga zakrpa” kad bi Plantinga tvrdio da bi neki čisto naturalistički proces mogao u principu objasniti pouzdanost naših kognitivnih sposobnosti, ali kako je vjerojatnije da ih je Bog stvorio. Ali to nije njegov argument. Njegov argument je upravo da čisto naturalistički proces ne može čak ni u principu objasniti pouzdanost naših kognitivnih sposobnosti (istina, Plantinga govori o vjerojatnostima, ali ne kaže da je tek vjerojatnije kako naturalizam ne može objasniti pouzdanost naših kognitivnih sposobnosti. Umjesto toga, kaže da naturalistički procesi u principu sami po sebi ne mogu bilo kojem od naših vjerovanja dati veću vjerojatnost istinitosti od 50%).

Slagali se ili ne s ispravnošću Plantingina zaključka, Coyne čak ni ne razumije narav Plantingina razmišljanja. Poput ostalih filozofski nesofisticiranih “Novi ateizam” tipova, čini se da misli kako svaki anti-ateistički argument jednostavno mora biti bijedni argument “Boga zakrpa” i stoga u Plantingu učitava taj stil razmišljanja.

Drugo, Coyne tvrdi da je Plantingin stav kako “ljudi ne bi nikad mogli imati istinita vjerovanja o bilo čemu bez Božje intervencije” (str. 177, isticanje u izvorniku). Ali to nije što Plantinga kaže. On nikad ne negira da bi mogli imati neka istinita vjerovanja kad bi naturalizam bio istinit. Štoviše, ne niječe kako bismo mogli imati mnogo istinitih vjerovanja, možda čak i uglavnom istinita vjerovanja kad bi naturalizam bio istinit. Ono što kaže, naprotiv, je da ako je naturalizam istinit, onda ne možemo imati bilo kakvog razloga da bismo vjerovali kako su naša vjerovanja istinita. Možda jesu ili nisu istinita, ali ne bismo nikad bili opravdani u mišljenju da su takva. On ne tvrdi: “Naturalizam povlači da su sva naša vjerovanja pogrešna.” Umjesto toga, kaže: “Naturalizam povlači da ne možemo znati jesu li naša vjerovanja istinita.” Razlog tome je što ni njihova istinitost ni njihova neistinitost ne bi bili relevantni za ponašanja koja su s njima asocirana, a ponašanje je jedino što (Plantinga argumentira) prirodna selekcija može oblikovati.

Treće, Coyne misli da je ozbiljna kritika istaknuti da čak i ako EAPN uspješan, time ne bi dokazao “Plantingina kršćanskog Boga naspram bilo kojeg drugog boga” (str. 179). To je smiješan prigovor iz dva razloga. Prvo, radi se o napadu na strašilo [eng. “strawman” – nap. prev.] budući da Plantinga ne tvrdi da EAPN dokazuje specifično kršćanstvo. Drugo, ako je EAPN uspješan i time dokazuje postojanje već nekog boga, to bi bilo dovoljno da opovrgne Coyneov ateizam. Bilo bi poprilično suludo kad bi ateist rekao: “Da, pokazao si da postoji neko božanstvo, ali kako to opovrgava ateizam? Nisi pokazao da je Isus Bog, da je Biblija nadahnuta, itd!”

Četvrto, iz nekog bizarnog razloga, čini se da Coyne misli da je EAPN povezan s Calvinovom idejom o sensus divinitatis ili urođenoj svijesti Boga (str. 178f). Navodi redak o sensus divinitatis iz Plantingina djela koji nema nikakve veze s EAPN-om, stavlja ga zajedno s materijalom koji se tiče EAPN-a i predstavlja Plantingin argument kao da se fundamentalno tiče dokazivanja da naše kognitivne sposobnosti mogu biti pouzdane samo ako je Calvinova teza o sensus divinitatis točna. To je ili sramotno neiskreno ili (milosrdnije) sramotno nekompetentno. Kako god bilo, radi se o travestiji Plantingina stava. Zamislite da netko prvo citira par redaka iz govora o zdravstvu predsjednika Obame, onda citira redak ili dva iz Obamina gvora o kontroli oružja i potom tvrdi na temelju tih tekstualnih “dokaza” da je kontrola oružja jedna od središnjih sastavnica Obamina zdravstvenog plana. To je otprilike razina učenjaštva koju Coyne pokazuje.

Peto, Coyne je prolio puno tinte argumentirajući da su mnoga naša vjerovanja neistinita i da postoje određene greške kojima smo po svojem sastavu skloni — “vjerojatno”, kaže Coyne, zbog načina na koji smo evoluirali (str. 179-80). Kako bi to trebao biti problem za EAPN ja doista nemam pojma. Prije svega, Plantinga bi uzeo navedena Coyneova promišljanja kao dokaze u podršku činjenici da naturalizam ne može objasniti pouzdanost naših kognitivnih sposobnosti. Ali čak i Coyne inzistira (kao što bi i morao ako želi vjerovati svojim vlastitim kognitivnim sposobnostima) da su na kraju krajeva “poprilično pouzdane” (isticanje dodano). K tome, Plantinga nikad ne tvrdi na prvome mjestu (protivno dojmu koji Coyne odaje) da nismo skloni greškama. Njegova poanta je naprotiv da naturalizam ne može objasniti čak ni činjenicu da su naše kognitivne sposobnosti barem “poprilično pouzdane”. Plantinga ne kaže: “Naturalizam ne može objasniti savršenu pouzdanost naših kognitivnih sposobnosti”. Umjesto toga, kaže: “Naturalizam ne može objasniti bilo kakvu pouzdanost naših kognitivnih sposobnosti”.

Šesto, pokušavajući braniti tvrdnju da prirodna selekcija može objasniti pouzdanost naših kognitivnih sposobnosti, Coyne navodi niz naših sklonosti koje imaju prilagodnu vrijednost (str. 181-2). Problem je međutim u tome što njegovi primjeri nemaju nikakve veze s našim vjerovanjima naspram našeg ponašanja; doista, Coyne sam priznaje da dio onog što opisuje “nisu, zapravo, vjerovanja, nego prilagođena ponašanja.” Ali to je u cijelosti promašilo poantu Plantingina argumenta, prema kojem prirodna selekcija ne može objasniti ništa ponad ponašanja. Ponašanje će biti ili prilagođeno ili neprilagođeno, koje god vjerovanje ispadne s njim povezano, tako da prirodna selekcija može samo operirati nad prvim, a ne nad drugim. Stoga, premda Coyne dalje sugerira kako, budući da je prvo prilagođeno, onda i drugo mora biti takvo, nije dao uopće nikakva razloga zašto bi to bilo tako, nego samo ignorira, umjesto da odgovori na Plantingin argument, čija je čitava poanta pokazati da je takav izvod non sequitur.

Ovo je, dakle, šest velikih problema samo s Coynovim kratkim tretmanom jednog argumenta. Drugi primjer Coynova podsmjehujućeg standarda učenjaštva je njegova metoda opetovanog citiranja Oxfordskog engleskog rječnika kad god mora definirati neki ključni termin (“religija”, “nadnaravno” itd.). Apsurdnost te procedure možete uočiti ako zamislite da netko piše knjigu o (recimo) kemiji te se oslanja na Oxfordski ili neki drugi svakodnevni rječnik kako bi definirao ključne termine. Stoga, pretpostavite da definira kemijski element kao “dio ili aspekt nečeg apstraktnog, osobito onaj koji je bitan ili karakterističan”; da definira svezu kao “fizičko ograničenje koje nekoga ili nešto drži uznikom, osobito užad ili lanci”; i tako dalje. To bi očito bio sulud pothvat, budući da ti termini u kemiji imaju tehničko značenje koje u najboljem slučaju samo labavo odgovara njihovoj svakodnevnoj uporabi koje navode obične rječničke definicije. Stoga nije ništa manje apsurdno pisati o tim temama oslanjajući se na rječnik svakodnevne uporabe za karakterizaciju ključnih ideja iz tih polja. Ali Coyne čini upravo to.

Potom imamo Coyneovu ideju znanstvene metode. On piše:

Znanost uključuje izvanredno rafiniran skup alata koji su dizajnirani da pronađu što je stvarno i spriječe pristranost potvrde. Znanost cijeni sumnju i ikonoklazam, odbacuje apsolutni autoritet i oslanja se na ispitivanje vlastitih ideja eksperimentima i promatranjem prirode. Njezin sine qua non je dokaz — dokaz koji može ispitati i prosuditi bilo koji obučeni ili racionalni promatrač. K tome se uvelike oslanja na falsifikaciju. Skoro svaka znanstvena istina dolazi s implicitnom dopunskom klauzom: “Dokaz X bi pokazao da je to pogrešno” (str. 65).

Čak i najratoborniji ateistički filozof znanosti bi ovo smatrao smiješno naivnim i zastarjelim. Nikad ne biste pomislili iz Coynova koncepta znanosti iz cirka 1955. izvučene iz Dječje enciklopedije da su Kuhnova Struktura znanstvenih revolucija, Feyerabendov Protiv metode itd. ikad bili napisani. Ne morate biti relativist ili antirealist po pitanju znanosti (ja sigurno nisam) kako biste znali da su stvari daleko kompliciranije od odavno urušenog mita Neostrašćenih Ljudi u Bijelim Kutama.

Coynovo znanje o filozofiji znanosti je i na druge načine zapanjujuće u svojem nepostojanju. Njegovo olako pozivanje na “zakone prirode” jedva da očituje svijest o tome koliko je filozofski problematičan taj pojam ili o debati o tom pitanju u suvremenoj metafizici i filozofiji znanosti (čitatelji koje zanima više o čemu se tu radi ne mogu započeti bolje nego s knjigom Stephena Mumforda Laws in Nature).

Coyne usputno tvrdi da su zakoni “jednostavno opažene regularnosti našeg svemira” (str. 158) — u cijelosti previđajući problem da takva vrsta objašnjenja zakona prijeti ogoliti ih objašnjavajuće moći koje moraju imati kako bi čak i prima facie bili alternativa teizmu (pretpostavite da postoji redovita sveza u prirodi između fenomena A i fenomena B i pitate za objašnjenje toga. Ako su zakoni samo opažene regularnosti, onda reći da je A-ova povezanost s B-om “zakon” ni na koji način ne objašnjava tu svezu, nego ju samo iznova etiketira). Štoviše, na jednoj stranici Coyne priznaje da je “zakonima fizike… potrebno objašnjenje” (str. 158), ali onda, odmah na sljedećoj stranici, nakon što je argumentirao da se svi zakoni mogu svesti na neku razinu “temeljnih zakona”, iznenada odbacuje tvrdnju da ti temeljni zakoni trebaju bilo kakvo objašnjenje. Na koji način to nije bilo što drugo doli falacija neopravdanog privilegiranja [eng. “special pleading” – nap. prev.], on nam ne kaže.

Primijetite da Coyne tu čini upravo ono što on, kao i drugi novi ateisti, krivo optužuju da argument prvog uzroka čini. Njihov tipičan prigovor je da argument prvog uzroka počiva na premisi da “sve ima uzrok”, ali onda iznenada čini proizvoljnu iznimku kad se dođe do Boga. Kao što sam puno puta pokazao, to nije ništa više od urbane legende. Nijedan filozof nikad nije pružio takav argument ili učinio takvu proizvoljnu iznimku. Ali Coyne, poput toliko drugih novih ateista, prihvaća stav koji ga obvezuje na savršeno paralelnu falaciju. Kažu da svi prirodni zakoni traže objašnjenje u vidu temeljnijih zakona, ali iznenada čine proizvoljnu iznimku kad dođu to čega god ispadne da su fundamentalni zakoni fizike.

(Kao odgovor onima koji bi se pozvali na Boga kako bi objasnili temeljne zakone, Coyne izbacuje, kao na očekivani signal… pazite… tipičnu amatersku ateističku repliku “odakle je taj Bog došao?” (str. 159) — glupost sposobna promašiti poantu koju je Coyneu osobno već više puta objašnjena, najnedavnije ovdje).

Vrlo bih lako mogao nastaviti — Coyneovi spisi su dar koji blogerima daje i daje — ali šutanje smeća nakon nekog vremena postane dosadno. Već smo puno puta — primjerice ovdje, ovdje, ovdje, ovdje i ovdje — vidjeli koliko nadnaravno loše Coynove mišljevine o filozofiji i religiji mogu biti kad nepripremljeno piše na blogu. Ispada da nije nimalo bolji kad ima prostora, vremena i poticaja u obliku novca da proizvede nešto ozbiljnije u dužini jedne knjige. Ako je Darwinovo Podrijetlo vrsta bio jedan dugi argument, Faith versus Fact je jedna duga naškrabana blogovska objava. Ne dodaje apsolutno ništa novoateističkoj literaturi osim daljnjih 311 stranica.

Izvor: Edward Feser, Debased Coynage

Prijevod: Hrvoje Juko