Papinska zabludivost

Katolički nauk o učiteljskome autoritetu pape prilično je jasan, no mnogi ga vrlo krivo razumiju. Nedavno me prijatelj nekatolik pitao bi li u teoriji papa mogao promijeniti učenje Crkve o homoseksualnosti. Riječima moga prijatelja: “Mogao bi jednostavno donijeti ex cathedra deklaraciju u tome smislu, ne bi li?” Zapravo ne, ne bi mogao. To jednostavno nije način na koji stvari funkcioniraju. Neki misle kako je katoličko učenje da je papa nezabludiv ne samo u iznošenju ex cathedra deklaracija, nego i u svemu što čini i govori. To, također, jednostavno nije slučaj. Katolički nauk dozvoljava da pape mogu činiti teške pogreške, pa čak i pogreške koje se na određeni način dotiču i doktrinarnih pitanja.

Mnogi katolici znaju sve ovo, no često krivo razumiju papinski autoritet na druge načine. Neki misle da je katolik obvezan prihvatiti učenje pape samo kada je to učenje izneseno kao nezabludivo. Niti to nije slučaj. Protivno ovom “minimalističkom” pogledu, mnogo je toga što su katolici obvezani prihvatiti usprkos tome što nije izneseno kao nezabludivo. Drugi misle kako je katolik obvezan složiti se s manje-više svakim nazorom ili odlukom pape koja se tiče pitanja teologije, filozofije, politike itd. čak i kada nisu izneseni kao nezabludivi. Također, niti to nije slučaj. Protivno ovom “maksimalističkom” pogledu, mnogo je toga što bi katolik trebao samo razmotriti s poštovanjem, no ne nužno i dati pristanak. Kao i uvijek, katolički je nauk uravnotežen, sredina među krajnostima – u ovome slučaju među minimalističkim i maksimalističkim krajnostima. On je također slojevit, pa kako bismo ga razumjeli moramo unijeti neka prečesto zanemarivana razlikovanja.

Papinska nezabludivost

Za početak pojasnimo nezabludivost. Prvi vatikanski sabor uči:

[D]a se rimski prvosvećenik, kada govori sa Stolice (ex cathedra), to jest, kada vrši službu pastira i učitelja svih kršćana, i kada svojim vrhovnim apostolskim autoritetom definira učenje o vjeri i ćudoređu koje treba držati čitava Crkva, odlikuje onom nezabludivošću, koja mu je obećana u blaženom Petru, i kojom je božanski Otkupitelj želio da bude opremljena njegova Crkva kod definiranja učenja o vjeri i ćudoređu; zbog toga su takve definicije rimskog prvosvećenika nepromjenjive po sebi, a ne po suglasnosti Crkve.[i]

Ono što Sabor ovdje opisuje jest papino vršenje onoga što se naziva izvanrednim učiteljstvom, nasuprot redovitome učiteljstvu ili svakodnevnome učenju u obliku propovijedi, enciklika itd. Odlomak identificira nekoliko uvjeta za vršenje izvanrednoga učiteljstva. Prvo, papa se mora pozvati na svoj vrhovni učiteljski autoritet Petrova nasljednika, nasuprot izlaganju osobnih teoloških stavova, izražavanju spontanih napomena ili sličnoga. Vršenje bi izvanrednoga učiteljstva, prema tome, tipično uključivalo određenu formalnu i svečanu deklaraciju. Drugo, mora govoriti o doktrinarnoj temi koja se tiče vjere i morala. Izvanredno učiteljstvo ne odnosi se na čisto znanstvena pitanja, poput koliko ima elemenata u periodičkom sustavu, politička pitanja kao je li određeni predloženi zakon dobra ideja itd. Treće, mora “definirati” određeni nauk u smislu izlaganja kao službenoga učenja koje je obvezujuće za cijelu Crkvu. Izvanredno se učiteljstvo ne odnosi na učenje koje se bavi lokalnim ili kontingentnim okolnostima.

No postoji i jedan daljnji, ključni uvjet za takve izjave ex cathedra. Prvi vatikanski sabor naglašava ga u odlomku koji dolazi nekoliko članaka prije onog citiranog ranije:

A Petrovim nasljednicima nije naime obećan Duh Sveti kako bi uz njegovu objavu naviještali novi nauk, nego da uz njegovu pomoć sveto čuvaju i vjerno iznose objavu, ili poklad vjere, primljen od apostola.[ii]

Papinsko učenje, dakle, uključujući vršenje izvanrednoga učiteljstva, ne može protusloviti Pismu, Predaji ili prošlom obvezujućem papinskom učenju. Ne može niti uvoditi potpune novosti. Pape jedino imaju autoritet čuvati i tumačiti ono što su primili. Mogu izvući implikacije prošloga učenja ili ga pojasniti tamo gdje je višesmisleno. Mogu učiniti formalno obvezujućim ono što je ionako neformalno učeno. No ne mogu preokrenuti prošlo učenje i ne mogu stvarati nove doktrine niotkuda.

U skladu s time, Drugi vatikanski sabor uči u Dei Verbum kako Crkva ne može naučavati suprotno Pismu:

[Živo crkveno učiteljstvo] nije iznad riječi Božje, nego riječi Božjoj služi učeći samo ono što je predano: time što po božanskom nalogu i uz prisutnost Duha Svetoga to odano sluša, kao svetinju čuva i vjerno izlaže…[iii]

Papa Benedikt XVI. u propovijedi od 7. svibnja 2005. tu misao izlaže na sljedeći način:

Papa nije apsolutni vladar čije su misli i želje zakon. Upravo suprotno: papino je poslanje jamstvo poslušnosti Kristu i njegovoj Riječi. On ne smije objavljivati vlastite ideje, nego radije konstantno vezati sebe i Crkvu za poslušnost Božjoj riječi, u suočavanju sa svakim pokušajem prilogađavanja ili razvodnjavanja i sa svakim oblikom oportunizma…

Papa zna kako je u svojim važnim odlukama vezan uz veliku zajednicu vjere svih vremena, uz obvezujuća tumačenja razvijena kroz hodočašće Crkve. Stoga njegova moć nije biti iznad, nego u službi Riječi Božje. Nužnost je njegove dužnosti osigurati da ta Riječ nastavlja biti prisutna u svojoj veličini i da odjekuje u svojoj čistoći, kako ne bi bila rastrgana na komadiće trajnim promjenama u upotrebi.

Iako papino vršenje njegova redovitoga učiteljstva nije uvijek nezabludivo, ono to može biti u određenim okolnostima. Konkretno, nezabludivo je kada papa službeno potvrđuje nešto što je već bilo dio nezabludivo učenja Crkve na osnovi Pisma i Predaje. Primjerice, u Ordinatio Sacerdotalis papa sv. Ivan Pavao II. potvrđuje tradicionalno učenje da Crkva nema autoritet zaređivanja žena za svećenike, a Kongregacija za nauk vjere poslije toga je potvrdila da se ovo učenje ima smatrati nezabludivim. Razlog zašto ga treba smatrati nezabludivim nije u tome što je dokument u pitanju bio vršenje izvanrednoga učiteljstva, nego zbog statusa toga učenja kao dijela trajnoga i općega nauka Crkve.

Sad, što čini neko trajno i opće učenje Crkve nezabludivim je samo po sebi važna tema, no ona je izvan opsega ovoga rada koji se tiče konkretno učiteljskoga autoriteta pape. Za trenutne je potrebe dovoljno naglasiti kako, upravo zbog toga što su papina vršenja redovitoga učiteljstva nezabludiva kada samo potvrđuju Crkvino vlastito trajno i opće učenje, ona [tada] također ne uključuju niti preokret u prošlome učenju niti dodatak nekih novosti.

Papinska nezabludivost, dakle, nije neka čarobna moć kojom papa može preoblikovati bilo što što želi uistinu koju su svi obvezani prihvatiti. Ona je proširenje nezabludivosti već postojećega tijela nauka kojega je čuvanje njegov posao, i stoga mora uvijek biti vršena u kontinuitetu s tim naukom. Naravno, dakle, papa ne bi govorio nezabludivo kada bi učio ono što nema osnovicu u Pismu, Predaji ili prošlom učenju Učiteljstva, ili što bi protuslovilo tim izvorima nauka. Ako ne bi imalo takvu osnovicu, moglo bi biti pogrešno, a ako bi protuslovilo tim izvorima nauka, bilo bi pogrešno.

Ipak, pape rijetko čak i unutar redovitoga učiteljstva kažu nešto što je očigledno bilo potpuna novost bilo u sukobu s postojećim naukom. Pape znaju da je njihov posao očuvati i primjenjivati katoličko učenje, pa kada kažu nešto što nije izravno ponavljanje već postojećega nauka, tipično pokušavaju izvući implikacije iz postojećeg nauka, razriješiti neku višeznačnost u njemu, primijeniti nauk na nove okolnosti, i slično. Ako u takvim izjavama postoji neki nedostatak, tipično će biti suptilan i zahtijevati pomno razmišljanje kako bi ga se odredilo i ispravilo. Katolički nauk, dakle, sadrži presumpciju u korist onoga što papa kaže čak i u svome redovitome ne-nezabludivome učiteljstvu, bez obzira što je tu presumpciju moguće oboriti. Stoga početna pozicija za svakoga katolika mora biti pristanak na takvo ne-nezabludivo učenje. Ili, najmanje, to je početna pozicija tamo gdje se to učenje tiče načelnih pitanja glede vjere i morala – nasuprot primjeni načela na kontingentne konkretne okolnosti, gdje su prosudbe o takvim okolnostima po svojoj naravi izvan posebne kompetencije pape.

Pet kategorija tvrdnji Učiteljstva

Kada, dakle, katolik mora dati pristanak na neku ne-nezabludivu papinsku tvrdnju? Kada se katolik može ne složiti s takvom tvrdnjom? Ovu je temu uvelike pojasnio kardinal Joseph Ratzinger (budući papa Benedikt XVI.) tijekom vremena koje je proveo kao Pročelnik Kongregacije za nauk vjere. Možda je najvažniji dokument u svezi s time uputa Donum Veritatis: On the Ecclesial Vocation of the Theologian iz 1990.godine, iako postoje i druge relevantne izjave. Kardinal Avery Dulles sugerirao je kako je u Donum veritatis moguće identificirati četiri opće kategorije tvrdnji učiteljstva. (Vidi Dullesov esej “The Magisterium and Theological Dissent” u The Craft of Theology.  Usp. i 7. poglavlje of Dullesove knjige Magisterium.) Ipak, kako sugeriraju druge Ratzingerove izjave, čini se da Dullesova četvrta kategorija stavlja u isti koš tvrdnje s dva različita stupnja autoriteta. Jednom kada su razlikovane, jasno je da u stvari postoji pet općih kategorija tvrdnji učiteljstva. One su sljedeće:

1. Tvrdnje koje definitivno iznose božanski objavljene istine, ili dogme u strogome smislu riječi. Primjeri bi bili kristološke dogme, nauk o izvornome grijehu, teška nemoralnost izravnoga i namjeravanoga ubojstva nedužnoga ljudskoga bića, i tako dalje. Kako Dulles primjećuje, tvrdnje ove kategorije moraju, u skladu s katoličkim učenjem, biti prihvaćene od svakoga katolika “božanskom i katoličkom vjerom”. Legitimno neslaganje nije moguće.

2. Tvrdnje koje definitivno iznose istine koje nisu objavljene, no koje su blisko vezane uz objavljene istine. Primjer bi bili moralna učenja poput nemoralnosti eutanazije, ili učenje da je ređenje za svećenika rezervirano isključivo za muškarce. Prema Donum veritatis, tvrdnje ove kategorije moraju biti “čvrsto prihvaćene i vjerovane” od svakoga katolika. Niti ovdje, također, nije moguće legitimno neslaganje.

3. Tvrdnje koje na ne-definitivan, ali obvezujući način razjašnjuju objavljene istine. Dulles sugerira kako “učenje Drugoga vatikanskoga sabora, koje se suzdržava od novih doktrinarnih definicija, uglavnom potpada u ovu kategoriju” (The Craft of Theology, str. 110). Prema Donum Veritatis, tvrdnje ove kategorije moraju biti prihvaćene od svih katolika “vjerničkom podložnošću volje i intelekta”. S obzirom na njihov ne-definitivan karakter, pristanak koji smo dužni dati takvim tvrdnjama ipak nije onaj apsolutne vrste koji smo dužni dati izjavama prve dvije kategorije. Početna je pozicija dati pristanak na njih, no u načelu je moguće da iznimno jaka presumpcija u njihovu korist bude nadjačana. Donum veritatis kaže:

Voljnost podložiti se odano učenju Učiteljstva u stvarima koje nisu per se nepromijenjive mora biti pravilo. Ipak, može se dogoditi da teolog, ovisno o slučaju, postavi pitanje koje se tiče pravovremenosti, oblika ili čak i sadržaja intervencija Učiteljstva.

Iz toga razloga,

ne može se isključiti mogućnost dolaska do napetosti između teologa i Učiteljstva… Ako napetosti ne izbijaju iz neprijateljskih i protivničkih osjećaja, one mogu postati dinamički čimbenik, poticaj i Učiteljstvu i teologu da izvrše svoje uloge u djelatnome dijalogu…

[Teologovi] prigovori tada mogu doprinijeti stvarnome napretku i pružiti poticaj Učiteljstvu da ponudi učenje Crkve u većoj dubini i s jasnijim izlaganjem argumenata.

Ipak, Donum Veritatis razjašnjuje kako će u normalnim okolnostima daljnje istraživanje čak i opravdano sumnjičavoga teologa u konačnici završiti pristankom. Teret je dokazana sumnjičavome teologu da opravda svoje nepristajanje, a

Takvo neslaganje ne bi moglo biti opravdano kada bi bilo osnovano jedino na činjenici da istinitost danoga učenja nije evidentna ili na mišljenju kako bi suprotna pozicija bila više vjerojatna. Niti bi ga [to neslaganje], nadalje, opravdao sud subjektivne savjesti teologa, jer savjest ne tvori autonomni i isključivi autoritet pri odluci o istinitosti neke doktrine.

Niti bi, u čemu je Donum veritatis jasan, teolozi u tim slučajevima mogli legitimno izraziti svoje neslaganje u polemičkome duhu, ili primjenjivati taktiku političkog pritiska kako bi utjecali na Učiteljstvo, ili se pak postavljati kao Protu-učiteljstvo.

Kao što ističe William May, najplauzibilniji scenarij u kojemu bi “teolozi [mogli] postaviti pitanje ove vrste, [bio bi] kada bi se mogli pozvati na druga, izvjesnije i definitivnije naučavana učenja Učiteljstva, a s kojima su, po njihovu mišljenju, učenja u pitanju nekompatibilna”. (An Introduction to Moral Theology, str. 242.)

4. Prudencijalne tvrdnje koje zahtijevaju izvanjsku poslušnost, ali ne i unutranji pristanak. Kao što Dulles napominje (Magisterium, str. 94), kardinal Ratzinger je kao primjer ove vrste tvrdnji naveo odluke Pontifikalne Biblijske komisije u ranom 20. stoljeću. Dulles sugerira da bi drugi primjer bio oprez Crkve kod prihvaćanja heliocentrizma u 17. stoljeću. Takve su tvrdnje “prudencijalne” utoliko što su pokušaji razborite primjene općih načela vjere i morala na kontingentne konkretne okolnosti, kao što je stanje znanstvenoga znanja u određenom trenutku u povijesti. Ne postoji jamstvo da će klerici, uključujući pape, donijeti ispravan sud o tim okolnostima ili kako najbolje primijeniti opća načela na njih. Odatle, iako Donum veritatis kaže kako bi bila pogreška “zaključiti da Učiteljstvo Crkve može uobičajeno biti u krivu u svojim prudencijalnim sudovima”, ipak:

Kada se dođe do pitanja intervencija prudencijalnoga reda, moglo bi se dogoditi da neki od dokumenata Učiteljstva ne budu slobodni od svakoga nedostatka. Nije tako da su biskupi i njihovi savjetnici u svakome slučaju uzeli u izravno razmatranje svaki aspekt ili cijelu složenost danog pitanja.

Kao što ukazuju dani primjeri, tvrdnje 4. kategorije općenito se tiču pitanja kakve stavove teolozi mogu iznositi u svojim javnim radovima ili poučavanju kao konzistentne s katoličkim naukom. Namjera je da teolozi prenagljeno ne podrže neku ideju koja se može i ne mora ispostaviti istinitom, a čiji je odnos s pitanjima vjere i morala složen i gdje bi pogreške mogle naštetiti vjerine stručnjaka. Ono što se ovdje traži je izvanjska poslušnost odlukama Crkve, no ne nužno i unutarnji pristanak. “Tišina s punim poštovanjem” mogla bi biti najviše što je traženo, no kako Donum veritatis dopušta da bi teolog u načelu mogao legitimno postavljati pitanja glede tvrdnji 3. kategorije, takva pitanja bi očito bila legitimna i u slučaju tvrdnji 4. kategorije. Po svoj bi prilici (na primjer) teolog u načelu mogao legitimno reći: “U svojem ću se akademskome radu i poučavanju pridržavati takve-i-takve odluke Pontifikalne Biblijske komisije. Ipak, s poštovanjem tražim da Komisija ponovo razmotri tu odluku u svjetlu tih-i-tih razmatranja.”

Primjeri “prudencijalnih” sudova koje Donum veritatis oslovljava i o kojima Dulles raspravlja u svojim komentarima toga dokumenta svi su sudovi blisko povezani načelnim pitanjima vjere i morala, čak i ako su te tvrdnje manjega autoriteta od tvrdnji 1.-3. kategorije. Na primjer, namjera prudencijalnih odluka glede heliocentrizma i moderne povijesno-kritičke metode biblijskih istraživanja bila je spriječiti prenagljene sudove o ispravnom tumačenju Pisma.

Ipak, tvrdnje papa i drugih klerika koje nemaju takve značajne doktrinarne implikacije, nego se tiču tema iz politike, ekonomije i sličnoga, također se često nazivaju “prudencijalnim sudovima” jer uključuju pokušaj razborite primjene općih načela vjere i morala na kontingentne konkretne okolnosti. Donum veritatis ne oslovljava ovu vrstu sudova, kao niti Dulles u svojoj raspravi o tome dokumentu, no iz drugih je izjava kardinala Ratzingera jasno da oni tvore petu kategoriju učenja Učiteljstva:

5. Tvrdnje prudencijalne vrste o pitanjima glede kojih među katolicima može biti legitimne raznolikosti u mišljenju. Primjeri bi bile mnoge izjave papa i drugih klerika o politički kontroverznim pitanjima, poput rata ili smrtne kazne. Kardinal Ratzinger dao je upravo te primjere u memorandumu iz 2004. na temu Worthiness to Receive Holy Communion: General Principles, u kojemu tvrdi:

Nemaju sva moralna pitanja jednaku moralnu težinu kao pobačaj i eutanazija. Na primjer, kada se katolik ne bi slagao sa Svetim Ocem o primjeni smrtne kazne ili o odluci o vođenju rata, ne bi ga se zbog toga razloga smatralo nedostojnim pristupiti primanju svete pričesti. Iako Crkva potiče građanske vlasti da rade na miru, a ne ratu, te da upotrebljavaju diskreciju i milosrđe kod primjene kazne na kriminalce, moglo bi biti dopustivo uzeti oružje u ruke kako bi se odbilo napadača ili pribjeći smrtnoj kazni. Čak i među katolicima može biti legitimne raznolikosti u mišljenju o vođenju rata i primjenjivanju smrtne kazne, ali ne i o pobačaju i eutanaziji. (Nakos autora.)

Kraj citata. Primijetite kako kardinal Ratzinger ide tako daleko da kaže kako se katolik može “ne složiti” s papom glede primjene smrtne kazne i odluke o vođenju rata, a svejedno biti dostojan primanja pričesti – nešto što ne bi mogao reći kada bi neslaganje s papom glede tih pitanja bio smrtni grijeh. Iz toga slijedi da ne postoji snažna dužnost pristanka na papine izjave o tim pitanjima. Kardinal kaže i kako: “Čak i među katolicima može biti legitimne raznolikosti u mišljenju o vođenju rata i primjenjivanju smrtne kazne”, usprkos činjenici da je papa Ivan Pavao II., pod kojim je kardinal služio u to vrijeme, dao vrlo snažne izjave protiv smrtne kazne i Iračkoga rata. Slijedi da papine izjave o tim pitanjima nisu bile obvezujuće za katolike čak ni pod cijenu pada u laki grijeh, jer raznolikost mišljenja ne bi mogla biti “legitimna” ako bi neslaganje s papom o tim pitanjima bio i tek laki grijeh. Kardinal Ratzinger eksplicitno kaže u navedenom memorandumu kako se katolici glasači i političari moraju suprotstaviti zakonima koji dozvoljavaju pobačaj i eutanaziju, kao i suzdržati se od primanja svete pričesti ako formalno surađuju oko tih zala. Nasuprot tome, ne postavlja takav zahtjev glede ponašanja (poput glasovanja) katolika koji se s papom ne slažu glede smrtne kazne ili odluke o vođenju rata. Dakle, papine izjave o tim temama, za razliku od tvrdnji 4. kategorije, očito ne zahtijevaju bilo kakvu vrstu izvanjske poslušnosti, a kamoli unutarnji pristanak. Katolici stoga duguju takvim izjavama ozbiljno razmatranje puno poštovanja, ali ne i nešto više.

Suvremena teološka djela teologa odanih Učiteljstvu često prepoznaju ovu kategoriju prudencijalnih izjava na koje katolici ne moraju dati pristanak. Na primjer, u svojoj knjizi The Shepherd and the Rock: Origins, Development, and Mission of the Papacy, J. Michael Miller (trenutno nadbiskup Vancouvera) piše:

Podrška Ivana Pavla II. financijskoj kompenzaciji majkama koje ostaju kući brinuti o djeci u visini jednakoj drugim vrstama rada ili njegova molba za oprost duga zemljama Trećega svijeta kao način ublažavanja teškoga siromaštva potpadaju u ovu kategoriju. Katolici su slobodni ne složiti se s ovim papinskim smjernicama kao načinima osiguranja pravednosti. Oni mogu izložiti raspravi alternativna praktična rješenja, pod uvjetom da prihvaćaju moralna načela koja papa ističe u svome učenju. (str. 175.)

Germain Grisez navodi pet vrsta slučajeva u kojima se ne traži pristanak (The Way of the Lord Jesus, Vol. 2, str. 49.). Prva bi vrsta bili slučajevi u kojima pape i drugi klerici ne oslovljavaju pitanja vjere i morala. Druga bi bili slučajevi u kojima oslovljavaju pitanja vjere i morala, ali govoreći pritom kao obični vjernici ili privatni teolozi, a ne u službenoj dužnosti. Treća bi vrsta slučajeva bila kada poučavaju u svojoj službenoj dužnosti, ali na nedefinitivan način. Četvrta su slučajevi gdje pape i drugi klerici iznose neobvezujuće argumente za neko učenje koje je sâmo obvezujuće za katolike. Peta su vrsta slučajevi u kojima iznose disciplinarne upute s kojima se katolik može legitimno neslagati, čak i ako ih mora slijediti.

Možda je vrijedno primijetiti kako upravo spomenuta djela nose Nihil Obstat i Imprimatur. Razlog zašto je to vrijedno primijetiti i razlog zašto je važno naglasiti važnost memoranduma kardinala Ratzingera jest da određeni katolički autori imaju tendenciju optuživanja drugih katolika koji se ne slažu s papinskim izjavama o politički kontroverznim pitanjima kao “disidenata”. Na primjer, ponekad se tvrdi da će se bilo koji katolik koji je konzistentno “za život ” slagati ne samo s papinskim izjavama koje osuđuju pobačaj i eutanaziju, nego da će se slagati i s papinskim izjavama u kojima se kritizira smrtna kazna ili rat u Iraku, ili kojima se podržavaju određene ekonomske smjernice. Sugerira se da su katolici koji odbacuju učenje Crkve o pobačaju i eutanaziji “disidenti lijevoga krila”, a katolici koji se ne slažu s nedavnim papinskim izjavama o smrtnoj kazni, ratu u Iraku ili određenim ekonomskim smjernicama “disidenti desnoga krila” – kao da su obje strane uključene u neposlušnost Crkvi, i to neposlušnost iste vrste.

Ovo u najboljemu slučaju odražava ozbiljno teologijsko neznanje. U najgoremu je intelektualno neiskreno i demagoški. Katolik koji se ne slaže s učenjem Crkve o pobačaju ili eutanaziji odbacuje tvrdnju Učiteljstva 1. ili 2. kategorije – ono što nikada nije dopušteno. No katolik koji se ne slaže s onim što su nedavni pape rekli o smrtnoj kazni, ratu u Iraku ili određenim ekonomskim smjernicama ne slaže se s tvrdnjama 5. kategorije – nešto što sâma Crkva smatra dopuštenim. Dakle, katolici koji osuđuju druge katolike zbog neslaganja s tvrdnjama 5. kategorije sâmi su oni koji su u neskladu s učenjem Crkve – da i ne spominjemo kako pokazuju nedostatak pravednosti i milosrđa.

Papinska greška

Pošto Crkva dozvoljava da se u određenim okolnostima katolici mogu legitimno neslagati s tvrdnjama 3. kategorije, da ni ne spominjemo tvrdnje 4. i 5. kategorije, katoličko učenje dakle implicira mogućnost da pape budu u krivu kada daju izjave koje potpadaju u neku od ovih kategorija. Moguće je čak i da papa bude u krivu na još radikalniji način ako, izvan konteksta svoga izvandrednoga učiteljstva, kaže nešto nekonzistentno s tvrdnjom 1. ili 2. kategorije. A moguće je da papa pogriješi i na druge načine, poput provođenja nerazborite politike ili pokazivanja nemoralnosti u osobnome životu. Doista, osim da veže Crkvu za herezu, moguće je da papa teško naudi Crkvi. Kao što je kardinal Ratzinger, pitan ima li Duh Sveti ulogu pri izboru pape, jednom rekao:

Rekao bih da nema u smislu da Duh Sveti izabire papu, jer mnogo je protivnih primjera papa koje Duh Sveti očito ne bi izabrao. Rekao bih da Duh ne uzima baš kontrolu u [ovoj] stvari, nego radije kao dobar odgajatelj, da tako kažem, ostavlja nama mnogo prostora, mnogo slobode, bez da nas u potpunosti napusti. Stoga bi ulogu Duha trebalo razumjeti u puno rastezljivijem smislu, ne kao da diktira kandidata za kojega se treba glasovati. Vjerojatno jedina izvjesnost koju nam nudi jest da stvar [Crkva] ne može biti u potpunosti upropaštena. (Citirano u John Allen, Conclave: The Politics, Personalities, and Process of the Next Papal Election)

Ovdje je nekoliko primjera papa koji su griješili, u nekim slučajevima na iznimno ozbiljan način:

Sv. Petar (umro otprilike 64.): Gotovo kao da bi Crkva unaprijed bila upozorena da su pape nezabludive samo unutar granica, prvome je papi dozvoljeno zapasti u ozbiljnu grešku. Zanijekao je Krista prije raspeća. U zasebnoj je prilici izbjegavao jesti s obraćenicima iz poganstva kako ne bi uvrijedio tvrdostrujaške kršćane iz židovstva, što je dovelo do slavnog prijekora od sv. Pavla. Katolička enciklopedija piše:

Kako je ovaj postupak bio posve suprotan Pavlovim načelima i praksi, a mogao je voditi u nedoumicu među obraćenim poganima, ovaj je apostol uputio javni prijekor sv. Petru, jer se činilo da njegovo postupanje ukazuje na želju za prisiljavanjem obraćenika iz poganstva da postanu židovi i prihvate obrezanje i židovski zakon… Pavao, koji je ispravno vidio nekonzistentnost u postupanju Petra i kršćana iz židovstva, nije oklijevao braniti oslobođenost obraćenih pogana od židovskoga zakona.

Papa sv. Viktor I. (189.-98.): Zapadni su se i istočni kršćani dugo neslagali glede nadnevka na koji bi trebalo slaviti Uskrs. Iako su raniji pape tolerirali ovu razliku, sv. Viktor pokušao je silom riješiti pitanje te je zbog toga ekskomunicirao više biskupa s istoka. Sv. Irenej kritizirao ga je zbog ove prekomjerne strogosti i napuštanja prethodne papinske politike.

Papa sv. Marcelin (296.-304.): Car Dioklecijan tijekom progona kršćana naredio je predaju svetih knjiga i žrtvovanje bogovima. Kažu da se bojažljiv sv. Marcelin pokorio i kasnije pokajao zbog toga čina. Povjesničari se ne slažu da li se to zaista dogodilo. Ipak, kako kaže Katolička enciklopedija:

S druge strane, vrijedno je pažnje da u rimskome Chronographu, čije je prvo izdanje iz 336. godine, nedostaje jedino ime ovoga pape, dok su navedeni svi pape od Lucija I…

 [D]oista, mora se priznati da u određenim rimskim krugovima postupanje pape tijekom Dioklecijanovih progona nije bilo odobravano… Moguće je da se papa Marcelin na vrijeme uspio sakriti na sigurno i skriveno mjesto, kao i mnogi drugi biskupi. No, također je moguće i da je kod izdavanja edikta osigurao svoj imunitet; u rimskim bi krugovima ovo bilo imputirano kao slabost, tako da bi zbog toga sjećanje na njega trpilo te je zato izostavljen… iz Chronographa…

Papa Liberije (352.-366.): S arijanskom herezom podržanom od mnogih biskupa i pod pritiskom cara, papa Liberije suglasio se s ekskomunikacijom posve pravovjernog sv. Atanazija i pristao na višesmislenu teološku formulu. Kasnije se pokajao zbog svoje slabosti, no ostat će prvi papa koji neće biti štovan kao svetac.

Papa Honorije I. (625.-638.): Papa Honorije barem je implicitno prihvatio monoteletitsku herezu, bio osuđen od svoga nasljednika pape sv. Agatona i kritiziran kao u najboljem slučaju nemaran od pape sv. Lava. Iako njegovi postupci ni na koji način nisu nekompatibilni s papinskom nezabludivošću – Honorije nije iznosio tobožnju ex cathedra definiciju – uzrokovali su tešku štetu pružajući streljivo protivnicima papinstva. Kao što kaže Katolička enciklopedija: “Jasno je da niti jedan katolik nema pravo braniti papu Honorija. Bio je heretik, ne u namjeri, nego činjenično…”

Papa Stjepan VI. (896.-897.): Na zloglasnoj “mrtvačkoj sinodi” – događaju koji neki povjesničari smatraju najnižom točkom papinstva – papa Stjepan ekshumirao je leš svoga prethodnika pape Formozija, dao ga obući u papinsko ruho i posjeo ga na prijestolje, stavio ga na suđenje zbog navodnih povreda crkvenoga prava (vidi ilustraciju na vrhu)[iv], proglasio njega krivim, a sve njegove akte za vrijeme papinstva ništavnim i nevažećim, te dao da se leš baci u Tiber. Formozijevi su podržavatelji kasnije svrgnuli Stjepana i smjestili ga u zatvor, gdje je zadavljen.

Papa Ivan XII. (955.-964.): E. R. Chamberlin u svojoj knjizi ovako opisuje karakter pape Ivana XII.:

Čini se da je Ivan u svojemu odnosu s Crkvom bio tjeran u smjeru namjernoga svetogrđa koje je sezalo daleko preko opuštenoga uživanja u putenosti. Kao da ga je mračni dio njegove naravi podbadao iskušavati krajnji opseg svoje moći, kršćanski Kaligula čije zločine posebno strašnim čini služba koju je vršio. Kasnije je on osobno optužen da je pretvorio Lateran[v] u bordel; da su on i njegova banda napastovali hodočasnice u sâmoj bazilici sv. Petra; da su prikazni darovi sirotinje položeni pred oltar kradeni kao usputni plijen.

Bio je neumjereno sklon kockanju, pri kojemu bi zazivao imena onih ozloglašenih bogova koje se danas univerzalno smatra demonima. Njegov je spolni poriv bio nezasitan – manji prijestup za rimske oči. Puno je gore bilo to što su usputni korisnici njegova kreveta nagrađivani ne samo usputnim darovima u zlatu, nego i posjedima. (str. 43.-44.)

J. N. D. Kelly piše u The Oxford Dictionary of Popes o njegovoj smrti: “[P]retrpio je moždani udar, navodno dok je bio u krevetu s udanom ženom, i umro tjedan dana kasnije.”

Papa Benedikt IX. (1032.-1044.; 1045.; 1047.-1048.): Benedikt IX. izabran je pomoću mita koje je isplatio njegov otac. Kelly piše kako je “njegov osobni život, čak i ako dozvolimo da su izvještaji pretjerani, bio skandalozno nasilan i raskalašen. Katolička enciklopedija prosuđuje: “Bio je sramota za Petrovu stolicu.”

Papa Ivan XXII. (1316.-1334.): Papa Ivan XXII. učio je heterodoksni stav prema kojemu duše blaženih ne vide Boga neposredno nakon smrti, nego tek kod uskrsnuća – inačicu onoga što se naziva teorijom sna duša. Zbog toga su ga onodobni teolozi kritizirali, a kasnije je povukao ovaj stav. Kao i s Honorijem, Ivanovi postupci nisu bila nekompatibilni s papinskom nezabludivošću – svoj je stav iznio u propovijedi, a ne putem izdavanja formalne doktrinarne izjave. No, kako James Hitchcock prosuđuje u svojoj History of the Catholic Church, “ovo ostaje najjasniji slučaj mogućeg heretičnog pape u povijesti Crkve” (str. 215.)

Papa Urban VI. (1378.-1389.): Katolička encikopedija opisuje Urbana kao “nepostojanog i svadljivog” čovjeka čije je “cijelo upravljanje [Crkvom] bilo niz nesreća.” Kardinali su ga pokušali zamijeniti drugim papom, Klementom VII. – započinjući zloglasni četrdeset godina dugi Zapadni raskol, u kojemu su najprije dvojica, a zatim i trojica zahtijevali papinsko prijestolje. Teolozi su, pa čak i sveci, bili podijeljeni oko kontroverze. Sv. Katarina Sijenska bila je među svecima koji su podržavali Urbana, dok je sv. Vinko Ferrer među svecima koji su podržavali Klementa.

Papa Aleksandar VI. (1492.-1503.): Ovaj je papa iz obitelji Borgia, uz to što je imao mnogo djece sa svojim ljubavnicama, zloglasno koristio papinski ured za ostvarivanje interesa svoje obitelji.

Papa Lav X (1513.-1521.): Lav X. je papa uz kojeg se veže izreka: “Uživajmo u papinstvu kad nam ga je Bog dao.” Katolička enciklopedija kaže:

[O]va fraza vjerno ilustrira papinu narav sklonu užitku i nedostatak ozbiljnosti koji ga je karakterizirao. Nije obraćao pažnju na opasnosti koje su prijetile papinstvu, nego se nesputano prepustio razonodama, osiguranima u raskošnome izobilju. Bio je obuzet nezasitnom ljubavlju prema užitku, što je bilo i izdvajajuće obilježje njegove obitelji. Glazba, kazalište, umjetnost i pjesništvo privlačili su ga kao nekog razmaženog svjetovnjaka.

Lav je bio papa tijekom Lutherove pobune, glede koje nije postupio mudro. Katolička enciklopedija nastavlja:

[Kada se] okrenemo političkim i religijskim događajima Lavova pontifikata… žarki sjaj koji se razlijeva preko njegova pokroviteljstva književnosti i umjetnosti brzo se mijenja u duboku sumornost. Njegova dobro poznata sklonost miroljubivosti učinila je političku situaciju neugodnim naslijeđem, a mir je pokušao očuvati ekshortacijama koje, međutim, nitko nije slušao…

Jedini mogući sud o pontifikatu Lava X. jest da je bio nesretan za Crkvu… Van Reumont primjereno kaže “u velikoj je mjeri za kriviti Lava X. što su integriteti vrijednost papinstva u njegovim moralnim i obnavljajućim sposobnostima, pa čak i u dobrim namjerama, potonuli toliko nisko da se stari istinski duh Crkve moglo progasiti izumrlim.”

Moglo bi se navesti još primjera, no i ovi su dovoljni za pokazati koliko teško pape mogu pogriješiti kad ne vrše izvanredno učiteljstvo. A ako pape mogu teško pogriješiti čak i u pitanjima koja se tiču nauka i upravljanja Crkvom, podrazumijeva se da mogu teško pogriješiti glede političkih, znanstvenih, ekonomskih i sličnih pitanja. Kao što je kardinal Raphael Merry del Val napisao u svojoj knjizi iz 1902. The Truth of Papal Claims:

Koliko god velika bila naša sinovska dužnost poštovanja prema bilo čemu što [papa] kaže, koliko god snažna mora biti naša dužnost poslušnosti prema vodstvu vrhovnoga pastira, ne držimo da je svaka njegova riječ nezabludiva ili da je uvijek u pravu. Niti ne sanjamo da bismo učili kako je nezabludiv ili na bilo koji način nadmoćan drugima kada govori o znanstvenim ili povijesnim ili političkim pitanjima, ili kako ne bi mogao pogriješiti u prosudbi kada se bavi sa suvremenim događajima, ljudima ili stvarima. (str. 19.)

[Č]ak bi i danas biskup mogao… ozbiljno raspravljati s papom koji bi, po njegovoj prosudbi, mogao djelovati na način koji bi mogao navesti na krivi put one pod njegovom upravom… Hipoteza je sasvim zamisliva i ni na koji način ne uništava niti umanjuje vrhovnu vlast pape. (str. 74.)

Kao što je teolog Karl Adam napisao u svojoj knjizi iz 1935. The Spirit of Catholicism:

 [L]judi preko kojih je Božja objava posredovana na zemlji zakonom su svoga postojanja uvjetovani ograničenjima njihova vremena. Uvjetovani su, također, i ograničenjima njihove osobnosti. Njihov osobit temperament, mentalitet i karakter nužno će određivati, i određuju način na koji šire Kristovu istinu i milost… Stoga se može dogoditi, i mora se dogoditi, da službenik Crkve i stado, biskup, svećenik i laik nisu uvijek dostojni posrednici i primatelji Božje milosti te da je ono beskonačno sveto ponekad u prolasku kroz njih iskrivljeno i izvrnuto. Gdje je čovjek, ondje je nužnošću i ograničen pogled i uskost prosudbe. Talent je rijetkost, a genij dolazi samo kada ga Bog pozove. Eminentni pape, biskupi velike duhovne snage, teolozi geniji, svećenici izvanrednih milosti i predani laici: oni moraju biti iznimke, ne pravilo… Crkva posjeduje Božje jamstvo da ne će pogriješiti glede vjere i morala; no ona nema bilo kakvo jamstvo da će svaki čin ili odluka crkvenih vlasti biti izvrstan i savršen. Mogući su osrednjost, pa čak i defekti. (str. 248.-249.)

Za katolika je jednako važno imati na umu da pape jesu zabludivi na načine na koje jesu kao i činjenicu da su nezabludivi kada uče ex cathedra. Mnogi su dobronamjerni katolici zaboravili ovu istinu, ili je, čini se, žele potisnuti. Kada su nedavni pape izjavljivali ili činili neobične ili čak očigledno nerazumne stvari, ovi su apologeti odbijali to priznati. Sami su sebe vezali u logičke čvorove pokušavajući pokazati kako su neka problematična izjava ili čin posve nevini, ili čak prenose neki dublji uvid koji bismo vidjeli kada bi samoželjeli. Da je u prošlim vremenima bilo katoličkih blogera i pop-apologeta, neki bi od njih, bez sumnje, uvjeravali svoje čitatelje da su biskupi s istoka koje je papa Viktor ekskomunicirao morali to zaslužiti i da je sv. Irenej trebao biti tiho; ili da nas je papa Stjepan “mrtvačkom sinodom” pokušavao naučiti neku duboku duhovnu istinu, da smo samo htjeli slušati; ili da su Liberije, Honorije i Ivan XXII. u stvari produbljivali naše razumijevanje nauka, a ne zbunjivali vjernike.

To izvrtanje istine samo čini one koji se time bave smiješnima. Što je gore, radi tešku štetu Crkvi i dušama. Čini da katoličanstvo izgleda orwellovski, kao da bi papa svojevoljno mogao uvođenje potpunih novosti i promjene prošlih učenja nekako maskirati kao prenošenje pologa vjere. Vjera katolika koji ne mogu trpiti takvu kognitivnu disonancu može biti uzdrmana. Ne-katolici koje takva intelektualna neiskrenost odbija krivo će suditi kako se da bi se bilo katolikom mora postati neiskrenim reklamatorom.

Prizemna je istina da Krist ponekad dopušta svome vikaru pogriješiti samo u određenim okvirima, ali ponekad i teško. Zašto? Dijelom zato što pape, kao i svi mi, imaju slobodnu volju. Ali dijelom i upravo kako bi pokazao da (kao što je rekao kardinal Ratzinger) “stvar [Crkva] ne može biti u potpunosti upropaštena” – čak ni od pape. Da još jednom citiramo Katoličku enciklopediju u njenome komentaru ishoda Zapadnoga raskola:

Gregorovius, kojega nitko ne će sumnjičiti za pretjerano poštovanje papinstva… piše: “Vremenito bi kraljevstvo tome podleglo; no organizacija duhovnoga kraljevstva bila je toliko divna, ideal papinstva toliko neuništiv, da je ova, najozbiljnija od shizmi, samo poslužila da pokaže njegovu nedjeljivost” … De Maistre, iz bitno različitog pogledišta, drži isto: “Bič suvremenika za nas je povijesno blago. Služi kako bi dokazao koliko je nepokretna stolica sv. Petra. Koja bi ljudska organizacija izdržala ovakva iskušenja?”

NADOPUNA: Cijenjeni dr. Edward Peters, izniman kanonski pravnik, dobronamjerno komentira moj članak na svome blogu. Argumentira kako, suprotno od onoga što impliciram svojim člankom, Ordinatio Sacerdotalis Ivana Pavla II. uistinu jest bio vršenje izvanrednoga učiteljstva. Postavlja jak slučaj.

---

Izvor: Edward Feser: Papal fallibility (Updated)

Preveo: Mislav Šolta

---

[i] Denzinger, H., Hunermann, P.(2002) – Zbirka sažetaka, vjerovanja,definicija i izjava o vjeri i čudoređu, Karitativni fond UPT, Đakovo (u tekstu D), 3074 (nap. prev.).

[ii] D 3070 (nap. prev.).

[iii] D 4220 (nap. prev.).

[iv] U izvorniku. U ovome prijevodu nedostaje spomenuta ilustracija.

[v] Naziv koji dijele više zgrada u Rimu. Najpoznatije su Lateranska palača i Bazilika sv. Ivana Lateranskog (nap. prev.).