Knjige za konzervativce (1. dio)

Kada bismo vam, drage naše konzerve, htjeli preporučiti dobro štivo, što bi to bilo? Sveto pismo, Suma teologije i Denzinger definitivno su na vrhu toga popisa, ali što osim toga treba pročitati? Što vam preporučiti da vas učvrsti u vašoj konzervativnoj rigidnosti? Odgovor na to pitanje jest sljedeći popis: naši urednici preporučuju tri knjige (i/ili članka) koje su pročitali u 2018. godini, a koje bi i vama, poštovani čitatelji, mogle biti od intelektualne i duhovne koristi.

Luka Ilić

1. Josef Pieper, Leisure: The Basis of Culture, San Francisco, Ignatius Press, 2009.

Svoj popis započinjem knjigom njemačkoga filozofa Josefa Piepera Leisure: The Basis of Culture. Riječ je o dva eseja izvorno objavljena na njemačkome jeziku (Muße und Kult i Was heißt philosophieren?) u kojima Pieper pokušava razjasniti koncepte dokolice i filozofskoga čina. Oba eseja, napisana neposredno nakon Drugoga svjetskoga rata, vrijedi pročitati jer predstavljaju, kako bi se to danas reklo, „user-friendly“ uvod u filozofiju i filozofsku antropologiju, ali posebno bih preporučio čitanje prvoga eseja u kojem Pieper razjašnjava pojam dokolice koji se naročito u današnje doba shvaća na pogrješan način.

Njemački filozof pojašnjava da dokolicu ne miješamo s lijenošću, točnije s acedijom, jer je riječ o pojmovima koji se zapravo međusobno isključuju. I dok acediju povezujemo s besposličarenjem, dosadom, nekreativnošću i (paradoksalno) pretjeranim aktivizmom, dokolicu karakteriziraju određena pasivnost, beskorisnost i receptivnost. Ona predstavlja kontemplativni stav prema stvarnosti, u čijem se temelju nalazi kult, slavlje, dok je u srži toga slavlja upravo slavljenje Boga. Toplo preporučujem ovo djelo koje predstavlja uvod u filozofiju/teologiju blagdana koju Pieper našire pojašnjava u svojoj knjizi In Tune with the World: A Theory of Festivity.

2. Jean-Charles Nault, The Noonday Devil: Acedia, the Unnamed Evil of Our Times, San Francisco, Ignatius Press, 2015.

Ova knjiga Jean-Charlesa Naulta, opata benediktinskoga samostana Saint-Wandrille de Fontenelle, pojašnjava ranije spomenuti pojam acedije (ili duhovne lijenosti). Iako bismo mogli pomisliti da je acedia nešto s čime su se pustinjski oci borili pod vrućim pustinjskim suncem u popodnevnim satima, i dan danas nebrojeni ljudi trpe zbog nje: depresija, melankolija, izgorenost, pa i kriza srednjih godina povezani su s tim demonom. Acedia je kombinacija zamora, tuge i nedostatka svrhe u životu, a čovjeku oduzima njegovu sposobnost za radost ostavljajući ga praznim i bez smisla.

Počinjući s pustinjskim ocima, usredotočujući se pritom posebno na Evagrija Pontskoga, autor prelazi na sv. Tomu Akvinskoga koji acediju definira kao „tugu oko duhovnih stvari“ (lat. tristitia de bono divino) i „gađenje spram aktivnosti“ (lat. taedium operandi). No, kao što naznačih ranije, duhovna lijenost nije stvar prošlosti već i danas pogađa ljude u različitim životnim staležima: svećenike, redovnike i redovnice, kao i laike, bilo vjenčane bilo samce, a autor pokazuje na koji se način acedia očituje u životima spomenutih kategorija ljudi. Ovo djelo Jean-Charlesa Naulta predstavlja tako korisno duhovno štivo jer ne navodi samo simptome i posljedice acedije, već nudi i lijekove za nju.

3. Edward Feser, The Last Superstition: A Refutation of the New Atheism, South Bend, St. Augustine’s Press, 2008.

Kakav bi to bio popis kada na njemu ne bi bilo Edwarda Fesera? Iako nema filozofski pismenoga čovjeka koji argumente tzv. „novoga ateizma“ uzima zaozbiljno, nažalost, na razini prosječnih internetskih ateističkih trolova Daniel Dennett, Sam Harris, Richard Dawkins i pokojni Christopher Hitchens, da navedem najpoznatije predstavnike, i dalje uživaju status pop-zvijezda. Riječ je o misliocima čiji je vrhunac filozofske misli ustvrditi da se sve verzije kozmološkoga argumenta za Božju opstojnost mogu svesti na premisu „sve što postoji ima uzrok“ – metafizičko čudovište koje nijedan zastupnik spomenutoga argumenta nikada nije branio – te pritom smatraju da pitanjem „tko je onda uzrokovao Boga?“ mogu pobjednički uzviknuti: „šah-mat!“, makar igrali košarku.

Takva i slična mitomanija prevladava u (novo)ateističkim krugovima, a Feser u ovoj svojoj polemičkoj knjizi razotkriva mane u njihovome scijentističkome i mehanicističkome pogledu na svijet koji, niječući svrhovitost kao inherentnu sastavnicu fizičke stvarnosti, dovodi do apsurdnih (i čarobnih) vjerovanja poput da je svijet mogao nastati ni iz čega bez uzroka ili da je ljudska racionalnost, štoviše sam ljudski um iluzoran. Ili, kao što je to napisao Rochejaquelein, „ateizam predstavlja svojevrsnu gornju granicu iracionalnosti – ako ste ateist, gotovo ne postoji način da sliku svijeta ocrtanu vašim metafizičkim stavovima učinite neistinitijom, bizarnijom i bedastijom nego što već jest“. Edward Feser tako u svojoj knjizi pokazuje da (novo)ateistički „znanstveni svjetonazor“ niječe vlastite racionalne temelje kao i temelje bilo kakve moralnosti.

Hrvoje Juko

1. Edward Feser, Five Proofs of the Existence of God, San Francisco, Ignatius Press, 2017.

Čudi li zaista ikoga da će na vrhu naših preporuka biti Edward Feser? Na Bitno sam preporučio njegovu (i Bessettovu) maestralnu obranu načelne moralnosti smrtne kazne, dok ovdje čitateljima predlažem njegovu filozofsku obranu Božje egizstencije. U ovom djelu Feser predstavlja svoju dosad najdetaljniju eksplikaciju pet različitih argumenata za Božje postojanja (koje ne treba brkati s njegovom obradom Tominih pet putova u Aquinas): aristotelovski (na temelju stvarnosti promjene), neoplatonički (na temelju kompozicije stvari), augustinovski (na temelju realizma po pitanju univerzalija), tomistički (na temelju stvarne razlike između esencije i egzistencije) i racionalistički (na temelju načela dovoljnog razloga). Feser je u više intervjua ukratko objasnio sadržaj knjige – primjerice ovdje i ovdje – tako da možete vidjeti nešto detaljnije o čemu se radi prije nego ju kupite. Djelo je pravi bombončić; dovoljno rigorozno i formalno napisano da bi bilo ozbiljno, no bez prevelikih stručnih opterećenja za normalnog čitatelja; vrijedna bilo da ste veteran, bilo da tek ulazite u svijet filozofije religije.

2. Alvin Plantinga, Where the Conflict Really Lies. Science, Religion, and Naturalism, Oxford, Oxford University Press, 2011.

Ovogodišnje drugo iščitavanje Plantingine knjige (nakon što sam se za studija filozofije izravno bavio religijskom epistemologijom) bilo je potaknuto zamorom s neargumentiranom, neimpresivnom i nerigoroznom teologijom koju se redovito servira na sveučilištima. Povratak jasnom anaitičkom misliocu poput Plantinge – čak i ako se s njim ne slažem u značajnim pitanjima, pa čak i temama koje bih smatrao od ključne važnosti, poput božanske jednostavnosti – bilo je pravo osvježenje i utjeha. Za ozbiljno filozofsko bavljenje problemom odnosa religije i znanosti ova je knjiga sine qua non. Činjenica da Plantinga u (bar povremeno) tehnički zahtjevnoj filozofskoj literaturi uspijeva svejedno biti zabavan te ne gubi svježinu ni pri drugom čitanju pokazuje njegove autorske kreposti.

3. Robert Dodaro (ur.), Ostati u Kristovoj istini. Ženidba i pričest u Katoličkoj Crkvi, Split, Verbum, 2015.

Premda je svijet teološke kontroverze prešao s pitanja pričesti za rastavljene i civilno ponovno vjenčane na druge pomodne teme (comunio in sacris s protestantima, ređenje žena, principijelna abolicija smrtne kazne itd.), bilo je korisno podsjetiti se na – unatoč velikom propagandnom stroju Vatican insidera i produkcijama ideoloških saveznika Waltera Kaspera – u biti neoborene argumente koje su Ivan Pavao II., Benedikt XVI. i svi njihovi prethodnici smatrali odlučnima za nepromjenjivu konkluziju o euharistijskoj disciplini. Među raznim doprinosima ovom zbiru teoloških članaka osobito koristan (i osobito poguban za kasperitske fantazije o praksi rane Crkve) je tekst Johna M. Rista, “Rastava i ponovna ženidba u prvoj Crkvi: povijesna i kulturna promišljanja”. No, svi doprinosi su vrijedni vašeg vremena i mjesta na vašoj teološkoj polici.

Ivan Knezović

1. Joris Karl Huysmans, Na putu, Zagreb, Naklada Jurčić, 2013.

Drugi dio poluautobiografske tetralogije cijenjenog francuskog pisca 19. stoljeća, Jorisa Karla Huysmansa zaista je fascinantan roman. Pakao, prvi nastavak, završava crnom misom i obeščašćenjem većeg broja hostija. Ovaj čin toliko šokira protagonista, Durtala, da kroz estetiku katoličanstva i redovnički život započinje put k svom obraćenju. Roman izaziva mješavinu osjećaja, kroz svoju kontemplaciju Božje milosti, detaljne mini-eseje o arhitekturi, umjetnosti i glazbi crkava svoga vremena, vjeran prikaz misli koje izaziva pomisao na sakrament ispovjedi, bol koju duša osjeća prije, kao i sam čin oprosta koji na teško opisiv način pročišćava čovjeka i važnost kvalitetnog duhovnog vodstva. Ono što ova iskustva oživljava je prekrasan, impresionistički jezik, pomoću kojega korale gotovo čujemo, tamjan njušimo i umjetnost vidimo čitajući. No, također ostavlja i jednu dozu gorčine, jer je glazba koju opisuje gotovo iščezla iz liturgije, umjetnost koja nam predočuje sveto pojavljuje se samo u starim crkvama, a kontemplativni i pokornički život, te duhovna utočišta koja su nudili nešto je što teško možemo doživjeti.

2. Hannah Arendt, The Origins of Totalitarianism, San Diego, HBJ Book, 1973.

Većina čitatelja ovog bloga vjerojatno je doživjela da ih se naziva (klero)fašistom. Ako niste, vjerojatno nešto radite krivo. No, nakon takvih optužbi, važno je radi rasprave i samih sebe, znati što je to fašizam, kako je i zašto nastao, kako se razlikuje od nacizma i gdje leže sličnosti nacizma i komunizma te što je to uopće totalitarizam. Analiza ovih pojava nešto je što se može pronaći ponajprije u Izvorima totalitarizma Hannah Arendt koja detaljno obrađuje antisemitizam, kao posebno modernu pojavu, koja ne proizlazi iz starih vjerskih sukoba kršćana i Židova, uvjete koji su omogućili stvaranje novih političkih ideologija te njihovog uspona do vlasti, načina na koji su te ideologije razvijale vlastitu misao, odnose države i stranke kao paralelnih organa vlasti, nevjerojatne sličnosti komunizma u SSSR-u i nacizma u Njemačkoj, propast nacija država i druge teme koje osvjetljavaju ovaj turbulentan period povijesti. Izvori možda nisu savršeno točni, mnoge stvari su krive ili oblikovane perspektivom autorice, no problemi koje ima ne umanjuju njegovu važnost kao jednog od najvažnijih djela u političkoj teoriji i filozofiji 20. stoljeća.

3. Carl Schmitt, The Concept of the Political, Chicago, University of Chicago Press, 1996.

Kako sam ove godine pročitao gotovo sve što je Schmitt napisao, a da je prevedeno na engleski jezik, bilo je teško izabrati jednu knjigu. I stoga, preporučit ću ih sve, ali napomenuti da je Pojam politike ono što bi se trebalo čitati prvo, jer razrađuje temelje filozofije države i prava u njegovoj misli. Slavno opisuje svako političko djelovanje kao ono u kojemu možemo reducirati aktere na prijatelje i neprijatelje. Iz ove podjele napada liberalnu ideju neutralnosti, napretka kao tehnologije te međunarodne institucije koje će prerasti u Ujedinjene narode, koje vidi kao pokušaj stvaranja hegemonije i apsolutne nadmoći interesnih skupina nad suverenim državama. Knjiga nudi vrhunsku analizu onoga što se ostvarilo tek desetljećima nakon što je  napisana, a čitateljima, osobito pravnicima, trebalo bi biti vrlo lako primijeniti napisano na suvremeni svijet, koji je samo intenzivirao prividnu depolitizaciju kroz ideologiju ljudskih prava; Ujedinjeni narodi (te Europska Unija) su postali (ili oduvijek bili) upravo one institucije kojih se Schmitt bojao, danas jasno vidljivo hrvatskoj javnosti kroz Istanbulsku i Marakešku deklaraciju.