Katolici, teorija ravne Zemlje i racionalnost

Zamislite osobu koja u ruci drži bočicu cijanida s odgovarajućom etiketom koja bi svakomu tko zna čitati ili prepoznati mrtvačku glavu kao znak velike opasnosti dala do znanja kako je sadržaj bočice iznimno opasan po život. Zamislite također da ta osoba tvrdi kako bočica u njezinoj ruci ne sadrži cijanid, već je netko promijenio etiketu na bočici da bi nas zaveo i spriječio u ispijanju njezina sadržaja. Zamislite osim toga da na vaša upozorenja kako ta osoba ne posjeduje opravdanje za smatrati da je netko promijenio etiketu, ona odgovori da ne postoji opravdanje za vaše vjerovanje da netko nije promijenio etiketu. Pritom na svaki vaš argument da bočica sadrži cijanid (primjerice, da ta bezbojna tekućina miriše na gorke bademe) osoba odgovara da je to zavjera ili uspijeva pronaći način da uklopi vaše argumente u svoju teoriju da bočica ne sadrži cijanid, već neku pitku tekućinu. I koliko god vi pokušavali uvjeriti tu osobu da svo pozadinsko znanje, sva dokazna građa i svi argumenti upućuju da bočica sadrži cijanid, osoba ustraje u mišljenju da ne sadrži i na kraju ispija sadržaj bočice. Samo nekoliko minuta kasnije spomenuta je osoba mrtva. Riječ je o onome istom luđaku kojega opisuje G. K. Chesterton u svojoj knjizi Pravovjerje. Chesterton piše:

„Ako raspravljate s luđakom, vrlo je vjerojatno da ćete često izvući deblji kraj jer njegov um radi brže, s obzirom da ga ne usporavaju stvari koje idu uz dobru prosudbu. Ne ometaju ga osjećaj za humor ili milosrđe ili dosadne iskustvene činjenice. On je logičniji zato što je izgubio određene zdravorazumske sklonosti. Uistinu, uobičajen izraz za ludost u ovomu nas smislu vodi u zabludu. Luđak nije čovjek koji je izgubio razum. Luđak je čovjek koji je izgubio sve osim razuma.

Luđakovo objašnjavanje stvari uvijek je cjelovito, a često i zadovoljavajuće, u čisto racionalnu smislu. Ili, u strogu smislu riječi, luđakovo je obrazloženje, ako i nije uvjerljivo, barem nepobitno. Ovo posebice vrijedi za dva-tri najuobičajenija oblika ludila. Ako na primjer neki čovjek kaže da su se svi urotili protiv njega, ne možete to osporiti osim da kažete da svi ljudi negiraju da su urotnici, što je upravo ono što bi svi urotnici učinili. Njegovo objašnjenje pokriva činjenice jednako kao i vaše. Ili ako neki čovjek kaže da je on zakoniti kralj Engleske, nije cjelovit odgovor reći mu da ga postojeća vlast smatra luđakom jer kada bi on bio kralj Engleske, to bi mogla biti najpametnija stvar koju bi trenutna vlast mogla učiniti. Ili ako čovjek kaže da je Isus Krist, nema smisla reći mu da svijet negira njegovo božanstvo jer je svijet negirao i Kristovo“ (G. K. Chesterton, Pravovjerje, Split, Verbum, 2015, 26-27).

Rekao bih da se svi oni koji tvrde da našim svijetom upravljaju Annunaki, da je Zemlja ravna ploča ili koji zastupaju kreacionizam mlade Zemlje nalaze u sličnoj situaciji. Oni nastoje svo pozadinsko znanje, svu evidenciju i sve argumente protiv svojih teorija bilo objasniti kao rezultat neke masovne zavjere bilo na neki način uklopiti u vlastitu teoriju.

Neki bi ih, međutim, htjeli nazvati istinskim misliocima jer su se usudili nastupiti protiv prevladavajućega mišljenja, zato što idu protiv struje. Nije pritom doista važno jesu li njihove teorije istinite te imaju li racionalno opravdanje za njih, nego je, u slučaju kršćana, ključna njihova iskrenost, predanost Bogu i inzistiranje na Svetome pismu, pa im se sve te smiješne i bedaste stvari mogu oprostiti. No nisu li Arije, Nestorije, Pelagije i Luther, da nabrojim samo neke heretike u povijesti Crkve, bili iskreni u svojim nastojanjima i predani Bogu? Čovjek može biti iskren, predan Bogu i inzistirati na Svetome pismu, a opet u ključnim stvarima biti u krivu. Bilo kako bilo, te osobe nisu nikakvi mislioci, nego, štoviše, idu protiv Božje naravi. U tom bih se kontekstu referirao na papu emeritusa Benedikta XVI. i njegov slavni govor u Regensburgu iz 2006. godine. Na jednome mjestu Papa emeritus citira bizantskoga cara Emanuela II. Paleologa (1350-1425) koji iznimno kritički nastupa protiv islamskoga širenja vjere mačem:

„Bogu se ne sviđa krv i ne djelovati u skladu s razumom (σὺν λόγω) protivno je Božjoj naravi. Vjera je plod duše, a ne tijela. Želi li, dakle, netko privesti nekoga vjeri, potrebna mu je sposobnost dobroga govorenja i pravilnoga mišljenja, ne pak nasilje i prijetnje… Za uvjeriti razumnu dušu nisu potrebni čvrsta ruka, ubojito oružje ili inače neko sredstvo kojim se nekome može prijetiti smrću“ (Benedikt XVI., Govor u Regensburgu, 2006).

I kao što predšasnik pape Franje ističe, odlučujuća je rečenica u argumentaciji bizantskoga cara protiv obraćenja silom sljedeća: „ne djelovati u skladu s (raz)umom protivno je Božjoj naravi“. Na početku Evanđelja po Ivanu piše: „U početku bijaše Riječ (λόγος) i Riječ (λόγος) bijaše u Boga i Riječ (λόγος) bijaše Bog“ (Iv 1,1). Papa Benedikt XVI. u svojem govoru ističe da sâm „Bog djeluje u skladu s Logosom. Logos je istodobno um i riječ – stvarateljski um koji se može priopćiti, ali upravo kao um“.

Svojim tobožnjim racionalnim teorijama, očajnom egzegezom i kontrarnim načinom razmišljanja ili, jednostavno rečeno, svojom iracionalnošću takvi „mislioci“ djeluju protiv Božje naravi i približavaju se (novo)ateističkoj iracionalnosti, nudeći ljudima priliku za izrugivanje kršćanstva. O tima i sličnima koji Svetim pismom žele opravdati svoje teorije dobro piše sveti Augustin:

„Nepromišljeni i nekompetentni tumači Svetog Pisma donose neopisivu nevolju i tugu svojoj mudrijoj braći kada su zahvaćeni u njihovu pogrešnom mišljenju i kada ih izazivaju oni koji nisu vezani autoritetom naših svetih knjiga. Kako bi obranili svoje krajnje budalaste i očito neistinite izjave, pokušat će se pozvati na Sveto Pismo kao dokaz, čak i recitirati mnoge odlomke za koje misle da podržavaju njihovu poziciju, iako ne razumiju ni što govore ni što tvrde [1 Tim 1,7].“

Slažem se tako sa sudom Ive Džebe koji u svojemu tekstu „Razumov nerazuman odnos prema uglednoj instituciji: HKD sv. Jeronima svedeno na predavanja o ravnoj Zemlji i halalu“ piše:

„Kao katolici se često pitamo zašto je naša kultura toliko dekristijanizirana, zašto katolički mislioci i ideje nisu prisutnije u našem društvu. Uglavnom zbog toga okrivljujemo nenaklonost medija, politike, nevladinog društva, a da pri tome nismo ni najmanje samokritični i ne pitamo se što se događa u katoličkim ustanovama koje bi trebale generirati i promovirati mislioce koji bi danas trebali biti relevantni.“

A kao što je napisao naš Hrvoje Juko: „milost ne uništava nego gradi na naravi, a loša narav loš je temelj za milost. Loša racionalnost … rađa lošu vjeru, a loši argumenti za Božje postojanje ne samo da neće uvjeriti nevjernika, nego će ga potvrditi u nevjeri, a vjernike obeshrabriti“.

Ukratko, katolički ravnozemljaši i njima slični „teoretičari“ koji vas pozivaju da ispijete bočicu loše biblijske egzegeze i po vjeru iznimno opasne iracionalnosti (ili hiperracionalnosti), koja se ne razlikuje pretjerano od iracionalnosti (novo)ateista, djeluju protiv Božje naravi koji je Logos te skandalom loše vjere nude ljudima priliku za izrugivanje naše vjere, povezujući s vjerom za nju irelevantna geografska pitanja. Oni time nevjernika potvrđuju u njegovoj nevjeri, a vjernika obeshrabruju u njegovoj vjeri.

Luka Ilić

Corrigenda, 2. siječnja 2019.

U tekstu sam ispravio neke zatipke i grješke, a također sam dodao završni paragraf.