„Postoji li Bog?“, jedno je od najvažnijih ako ne i najvažnije pitanje koje si može postaviti bilo koji čovjek. Kao što je William Lane Craig vrsno objasnio:
„Na kraju krajeva, ako Bog ne postoji, nema razloga uopće zanimati se za Boga.
S druge strane, ako Bog postoji, to je od najveće važnosti i naša bi temeljna briga trebala biti kako biti u ispravnome odnosu s tim bićem o kojemu u svakome trenutku ovisi naša sama egzistencija.“
Kako kroz povijest tako i dan danas za većinu je ljudi odgovor na pitanje o Božjoj opstojnosti potvrdan. Međutim, ako biste nekoga upitali da vam ponudi opravdanje za to vjerovanje, odnosno argumente za Božju opstojnost utemeljene na naravnome razumu, mnogi bi ponudili argumente koji bi, filozofijski gledajući, bili manjkavi i nedostatni. No znači li to da je njihovo vjerovanje u Boga iracionalno jer se temelji na neadekvatnim argumentima? Ne, jer kao što je američki filozof Alvin Plantinga pokazao, vjerovanje u Boga temeljno je na ispravan način (eng. properly basic). Ili Plantinginim riječima: „savršeno je racionalno prihvatiti vjerovanje u Boga, a da ga ne prihvatimo na temelju drugih vjerovanja ili propozicija“ (Plantinga 1981, 42).[1] Kao što Mislav Šolta ističe u svome komentaru na Plantingin članak Is Belief in God Properly Basic?:
„Nepismena baka iz Zagore, koja nikada nije čula niti jedan argument za Božju opstojnost i koja ne bi mogla argumentativno odgovoriti niti filozofskom diletantu poput Dawkinsa, na osnovi doživljaja Božje prisutnosti pri molitvi krunice racionalno je opravdana u svome vjerovanju da Bog postoji. Štoviše, dalo bi se argumentirati da je objektivno u epistemički boljoj poziciji od spomenutog Oxfordskog profesora koji svoja vjerovanja temelji na smiješno lošim argumentima.“
Međutim, makar se slažem s Plantingom da je vjerovanje u kršćanskoga Boga temeljno na ispravan način, smatram da postoje dobri argumenti za Božju opstojnost te da možemo nešto znati o Božjim atributima i operacijama. Upravo se time bavi filozofijska disciplina pod nazivom naravna teologija. No što je uopće naravna teologija i po čemu se razlikuje od tzv. objavljene teologije? Koji je domet naravne teologije, a koja su njezina ograničenja? Zašto nam je u konačnici potrebna posebna, odnosno nadnaravna objava?
Što je naravna teologija?
Za početak je dobro definirati pojmovlje. Naravna teologija „istražuje pitanje egzistencije Božje i određuje Božja svojstva (atribute) metodom prirodnoga razuma i bez pozivanja na objavu“ (Balabanić 2012, 1153). Ili, naravna teologija „dio [je] metafizike u kojoj razum proučava naravnu dokaznu građu za Božju opstojnost, [Njegove] atribute i operacije; znanstveno proučavanje Uzroka postojanja“ (Wuellner 1966, 305).
Naravnu pak teologiju trebamo razlikovati od tzv. nadnaravne ili objavljene teologije. U potonjemu je slučaju riječ o znanosti „o posljednjim odgovorima na posljednja pitanja, na osnovi Božje objave, služeći se naravnim razumom“ (Balabanić 2012, 1153). Još preciznije, nadnaravna je teologija znanost koju „omogućuje svjetlo objave… [a] pretpostavlja vjeru u objavljene istine. Stoga je vlastiti objekt teologije Božji unutarnji život koji je spoznatljiv objavom i vjerom. Time se objekt teologije uzdiže iznad metafizike, koja u Bogu vidi prvo i vrhovno biće, tvorca prirode, dok teologija stiže do Boga kao Boga (sub ratione Deitatis)“ (Lagrange 1950, 62). O ovome ćemo kasnije reći nešto više, ali zasada je važno primijetiti da naravna teologija istražuje pitanje Božje opstojnosti, Njegove atribute i operacije pomoću svjetla nepotpomognutoga naravnog razuma, polazeći od stvorenih stvari, dok objavljena teologija pretpostavlja posebnu božansku objavu ili nadnaravnu objavu i vjeru.[2]
Nakon što smo definirali što je naravna teologija i po čemu se razlikuje od nadnaravne ili objavljene teologije, promotrimo kratko zašto je naravna teologija sredinom prošloga stoljeća pala u nemilost i kako to da je doživjela (ne)očekivano uskrsnuće.
„Uskrsnuće“ Boga u filozofiji
Učinimo li brzinski pregled filozofijskih radova na području naravne teologije unutar analitičke tradicije u posljednjih pedeset godina, otkrit ćemo nebrojene tekstove koji brane tradicionalne argumente za Božju opstojnost, a također nude nove. Primjerice, William Lane Craig brani tzv. kalām kozmologijski argument (vidi također ovdje), Alexander Pruss leibnizovske, a Edward Feser tomističke verzije kozmologijskoga argumenta (vidi također ovdje i ovdje). Treba tu istaknuti i Alvina Plantingu koji je oživio ontologijski argument, a i Robina Collinsa i njegov teleologijski argument iz fine ugođenosti svemira za život.
(O nekim smo spomenutim argumentima pisali bilo na Konzervativcu bilo na drugim stranicama. Fred Delacroix pisao je o kalām verziji, Rochejaquelein o leibnizovskome argumentu, a Hrvoje Juko kako o leibnizovskome tako i o tomističkim verzijama kozmološkoga argumenta. Nadalje, uputio bih čitatelje i na svoj tekst Zašto nisam Bertrand Russell? u kojemu ukratko predstavljam spomenute argumente, kao i na prijevod teksta američkoga filozofa Williama Lanea Craiga Postoji li Bog? u kojemu donosi kalām verziju kozmologijskoga argumenta, a također i moralni argument te argument iz fine ugođenosti.)
No navedeni filozofi nisu jedini, već su samo dio niza mislilaca koji projekt naravne teologije smatraju valjanim. Osim toga važno je napomenuti da se spomenuti filozofi ne zaustavljaju samo na argumentima za Božju opstojnost, nego sukladno definiciji naravne teologije nastoje uz pomoć naravnoga razuma nešto reći o Božjim atributima i njegovu odnosu prema našemu svijetu.
Međutim, ovakvo pozitivno vrjednovanje naravne teologije zapravo je nevjerojatan obrat jer je akademska klima četrdesetih, pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća bila izuzetno nepovoljna kako za naravnu teologiju tako i za kršćansko vjerovanje. U tim su godinama dominirali pozitivizam koji je nijekao smislenost pitanja „postoji li Bog?“, a brojni su mislioci odbacivali mogućnost čudesa jer je Hume (navodno) pokazao da su ona najmanje vjerojatni događaji.
Hrvoje Juko u svome tekstu Filozofi su desetljećima vikali ‘Bog je mrtav’, ali nisu računali na njegovo ‘uskrsnuće’, koji inače toplo preporučujem, upozorava da je situacija u jednome trenutku postala toliko loša da je američki časopis Time 8. travnja 1966. godine objavio naslovnicu s upadljivim pitanjem: „Je li Bog mrtav?“ Tema glavne priče bila je tzv. teologija Božje smrti, a riječ je o pokretu prema kojemu moramo napustiti tradicionalno vjerovanje u Boga. Hrvoje napominje da su predstavnici toga pokreta tvrdili da „ne postoje objektivne istine o Bogu. Religije – uključujući kršćanstvo – ne govore zapravo ni o čemu transcendentnom, nego su eventualno poetski izričaj čovjekova nutarnjeg stanja“. Hrvoje piše da su
„barem neki teolozi počeli … misliti da je Krist, ako je takva osoba ikad postojala, umro i da je njegovo tijelo istrunulo te da riječ ‘Bog’ ne referira ni na što specifično ni objektivno, nego izražava možda našu ‘krajnju brigu’. (…)
Tehnički rečeno, teizam i kršćanstvo bili su redefinirani na anti-realistički ili nekognitivistički način: iskazi o Bogu – tvrdilo se – nemaju kognitivni, misaoni sadržaj. Iskaze kršćanstva ne treba shvatiti kao doslovno istinite, realističke.“
Što je onda pridonijelo procvatu naravne teologije u analitičkoj tradiciji? Prvo, krah pozitivizma i nekognitivističkoga govora o Bogu. Naime, pokazalo se da je pozitivistički kriterij značenja, prema kojemu su tvrdnje smislene samo ako je barem načelno moguće potvrditi njihovu istinitost ili neistinitost pomoću pet osjetila, preuzak i samoopovrgavajuć. S druge pak strane, ispostavilo se da se Humeovo odbacivanje čudesa kao najmanje vjerojatnih događaja temelji na 1) slabome poznavanju teorije vjerojatnosti i 2) pretpostavci naturalizma. Hrvoje ističe da su ta dva važna napretka u filozofijskoj misli 20. stoljeća omogućila misliocima kao što su Alvin Plantinga, William Lane Craig, Richard Swinburne, Alexander Pruss, Robert Koons, Edward Feser i brojnim drugima da akademski respektabilno argumentiraju za teizam.
Što naravna teologija može reći o Bogu?
Iz dosada napisanoga imali smo priliku vidjeti da je naravna teologija živa filozofijska disciplina i čitatelje bih htio uputiti na ranije spomenute tekstove koje možete čitati bilo na engleskome bilo na hrvatskome jeziku. No osim argumenata za Božju opstojnost, naravna teologija ujedno nam može pomoći reći nešto o Božjim atributima. Primjerice, pomoću naravnoga razuma možemo spoznati da je Bog jednostavan, nepromjenjiv, nematerijalan, bestjelesan, vječan, svemoćan, sveznajuć, apsolutna dobrota itd. Nadalje, naravna teologija pomaže nam shvatiti Božji odnos prema svijetu i pritom isključiti stajališta kao što su panteizam, panenteizam, okazionalizam i deizam. Konačno, u kontekstu naravne teologije važna je rasprava o naravi čuda i u kojemu bi smislu Bog mogao uzrokovati čuda. Naime, kao što Feser objašnjava u svojoj knjizi Five Proofs of the Existence of God (2017), ta su pitanja ključna kako bismo utvrdili može li postojati izvor znanja o Bogu izvan naravne teologije, odnosno u nekoj posebnoj božanskoj objavi (cf. Feser 2017, 14).
Time smo dotaknuli granice naravne teologije: naime, čak i ako možemo pokazati da Bog postoji i reći nešto o njegovoj naravi i njegovu odnosu prema našemu svijetu, još uvijek nismo riješili istinsku raspravu. Feser nas ispravno podsjeća da „istinska rasprava nije između ateizma i teizma. Istinska je rasprava između teista različitih vrsta – židova, kršćana, muslimana, hinduista, čistih filozofijskih teista itd. – i počinje gdje naravna teologija prestaje“ (ibid.). To što se Bog objavio na općenit način putem svoga stvorenja ne znači da se objavio na poseban način, a ako i jest, naravna teologija ne rješava to pitanje jer je pitanje o tome koja je verzija teizma istinita izvan dosega nepotpomognutoga naravnog razuma.
Međutim, iako naravna teologija kao takva ne može utvrditi istinitost određene religije, bilo objavljene ili ne, njezini nam argumenti mogu pomoći vrjednovati tvrdnje različitih religija (cf. ibid., 246). Feser objašnjava da „ako religija tvrdi nešto o Božjoj naravi ili njegovu odnosu prema svijetu što nije u skladu s rezultatima naravne teologije, onda imamo pozitivan razlog misliti da je ta religija neistinita“ (ibid.). Primjerice, ako neka religija niječe da postoji jedan konačni božanski uzrok stvari; ako izjednačava Boga sa svijetom; ako tvrdi da je Bog neosoban ili materijalan; ako zastupa da je Bog konačan u moći i znanju, onda možemo znati da je ta religija neistinita jer se putem filozofijskoga argumenta može utvrditi da je Bog jedan, različit od svijeta, da posjeduje intelekt i volju, da je nematerijalan, svemoguć i sveznajuć. Nadalje, ako neka religija tvrdi da je božanski objavljena, ali ne može poduprijeti tvrdnju o objavi čudom koje bi služilo kao božanska potvrda, onda imamo razlog ne uzeti tvrdnje te religije zaozbiljno (cf. ibid.).
Zašto nam je potrebna posebna objava?
U prethodnome smo se poglavlju dotaknuli pitanja ograničenja naravne teologije kada trebamo utvrditi istinitost ove ili one verzije teizma. Vidjeli smo da nas naravna teologija može dovesti do određene točke kada je riječ o Božjoj naravi i njegovu odnosu prema svijetu i može nam pokazati da je moguće da se Bog objavio na poseban način, ali ne da se to i zaista dogodilo. Tu polagano prelazimo iz područja naravne teologije u područje objavljene teologije koja, kao što smo vidjeli ranije, promišlja o Bogu u svjetlu njegove nadnaravne objave. No zašto je iz kršćanske perspektive naravna teologija nedostatna? Zašto nam je potrebna posebna objava? Razlog nije samo taj kako bismo znali koja je religija istinita već se tiče i posljedica istinite religije koja bi čovjeku trebala pomoći postići konačni cilj – vječno blaženstvo.
U tome bih kontekstu usmjerio pozornost na svetoga Tomu Akvinskoga koji u svome djelu Suma teologije nudi dva razloga zašto se Bog osim na općenit način objavio i na poseban način. Prvi je razlog taj što određene istine o Bogu beskonačno nadilaze naravni ljudski razum tako da ih čovjek nikada ne bi mogao spoznati bez Božje pomoći. Anđeoski naučitelj piše:
„[Č]ovjek [je] usmjeren prema Bogu kao nekom cilju koji nadilazi shvaćanje njegova razuma, prema riječima Izaije 64[3]: ‘Oko nije vidjelo što je Bog pripravio onima koji ga ljube.’ No ljudi koji trebaju usmjeriti svoje nakane i svoja djela prema nekom cilju, moraju taj cilj prethodno poznavati. Stoga je za ljudsko spasenje bilo nužno da Božja objava upozna čovjeka s onim što nadilazi njegov razum“ (STh. I, q.1, a.1, resp.).
Koje su to istine? To bi, primjerice, bile utjelovljenje, Presveto Trojstvo i otkupljenje. Riječ je o nadnaravnim istinama ili otajstvima koja ne možemo spoznati ako ih Bog ne objavi i koja, čak i nakon što su objavljena, ljudski um ne može shvatiti u potpunosti i na odgovarajući način osim putem blaženoga gledanja (cf. Feingold 2016, pogl. 4).
No sveti Toma podsjeća nas da je čak i kada je riječ o istinama koje su dostupne naravnomu ljudskom razumu bila potrebna Božja objava. Problem je u tome što bi bez Božje objave „razumski spoznatu istinu o Bogu shvatio … tek mali broj ljudi, i to poslije dugo vremena i s primjesom mnogih zabluda. A upravo od spoznaje te istine zavisi cjelokupno ljudsko spasenje koje je u Bogu. Da bi, dakle, ljudi na primjereniji i sigurniji način postigli spasenje, bilo je nužno da ih o božanskoj zbilji pouči Božja objava“ (STh. I, q.1, a.1, resp.). Iz toga je razloga bilo „nužno da osim filozofskih znanosti, koje istražuju razumom postoji sveta nauka po objavi“ (ibid.).
Opisani pristup naravnoj teologiji izbjegava tako dvije krajnosti: 1) fideizam koji poriče naravnomu ljudskom razumu mogućnost spoznaje Božje opstojnosti i barem nekih njegovih atributa, tvrdeći da to nije moguće bez vjere; i 2) oblike racionalizma koji prenaglašavaju ulogu razuma i umanjuju ili čak potpuno odbacuju bilo kakvo znanje utemeljeno na vjeri, slijedeći time poznatu maksimu Ivana Škota Eriugene prema kojoj „nemo intrat in celum nisi per philosophiam – nitko ne ulazi u nebo osim po filozofiji“ (Annotationes in Marcianum 57.15). Prema tome, dok s jedne strane spomenutim pristupom priznajemo dostojanstvo ljudskoga razuma kojim možemo spoznati Boga kao transcendentni prvi uzrok i zadnju svrhu svih stvari, s druge pak strane ponizno prihvaćamo kako su neke najviše istine skrivene naravnomu razumu i potvrđujemo da bez Božje pomoći ne možemo postići naš konačni cilj – vječno zajedništvo s Trojedinim Bogom.
Luka Ilić
[Corrigenda, 6. lipnja 2022.]
Tekst sam jezično i stilski dotjerao te dodao dvije podrubnice, no najveća je promjena dodatak poglavlja o definiciji naravne teologije i po čemu se ona razlikuje od nadnaravne ili objavljene teologije.
Korištena literatura
a) Toma Akvinski. 2005. Izabrano djelo, 2. izd. Zagreb: Nakladni zavod Globus.
b) Josip Balabanić. 2012. „Teologija“. u: Filozofski leksikon, glavni urednik Stipe Kutleša, 1153-1154. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža.
c) Lawrence Feingold. 2016. Faith Comes from What Is Heard: An Introduction to Fundamental Theology. Steubenville, Ohio: Emmaus Academic. Kindle.
d) Edward Feser. 2017. The Five Proofs of the Existence of God. San Francisco: Ignatius Press.
e) Réginald Garrigou-Lagrange. 1950. Reality: A Synthesis of Thomistic Thought. St. Louis: Herder.
f) Alvin Plantinga. 1981. „Is Belief in God Properly Basic“. Noûs 15, no. 1 (Ožujak): 41-51.
g) Bernard Wuellner. 1966. A Dictionary of Scholastic Philosophy. Milwaukee: Bruce Publishing Company.
[1] Nešto više o ovome pišem u tekstu Čemu još apologetika?.
[2] Nadnaravna je objava istina koju Bog objavljuje o samome sebi ili Svojoj volji za čovjeka. Nadnaravna je kako u sadržaju jer je riječ o istinama koje čovjek ne bi mogao spoznati ili ne bi mogao spoznati sa sigurnošću snagom svoga razuma tako i u načinu jer Bog koristi posebne intelektualne znakove i posebne glasnike kako bi proglasio nadnaravne ili naravne istine (cf. Wuellner 1966, 269). Što se pak vjere tiče, trebamo razlikovati između vjere kao čina i vjera kao habitusa. U prvome je značenju vjera „nadnaravni pristanak po kojemu intelekt pod utjecajem volje i potaknut milošću čvrsto prianja uz objavljene istine zbog autoriteta Boga objavitelja“ (ibid., 103). U drugome je značenju vjera „nadnaravna teologijska krepost koja um čini sklonim [ili disponira, op. prev.] da čvrsto pristane uz sve istine objavljene od Boga zbog autoriteta Boga koji ih objavljuje, … odnosno habitus uma kojim se u nama započinje vječni život, čineći intelektualni pristanak uz ono što nije očigledno (sv. Toma)“ (ibid.).
“Primjerice, pomoću naravnoga razuma možemo spoznati da je Bog jednostavan, nepromjenjiv, nematerijalan, bestjelesan, vječan, svemoćan, sveznajuć, apsolutna dobrota itd.”
Čak i ako su svi argumenti navedeni na ovom portalu (Tome Akvinskog, Leibniza i dr.) točni, to i dalje ne dokazuje ništa više od deističkog Boga, a kamoli navedene atribute. Ukoliko se tvrdi (a tvrdi se) da je moguće razumski doći do spoznaje o jednostavnom, dobrom, sveznajućem itd. Bogu, kako to da niti jedna civilizacija prije židovske (kojoj je to objavljeno od Boga, dakle nisu sami došli na tu ideju, ako je vjerovati Bibliji) nije došla do spoznaje o takvom Bogu? Većina civilizacija je poznavala neku vrstu Boga stvoritelja, no on je bio neki dalek, deistički bog koji se nije štovao, a štovali su se antropomorfni bogovi s ljudskim osobinama.
“Primjerice, ako neka religija niječe da postoji jedan konačni božanski uzrok stvari; ako izjednačava Boga sa svijetom; ako tvrdi da je Bog neosoban ili materijalan; ako zastupa da je Bog konačan u moći i znanju, onda možemo znati da je ta religija neistinita jer se putem filozofskoga argumenta može utvrditi da je Bog jedan, različit od svijeta, da posjeduje intelekt i volju, da je nematerijalan, svemoguć i sveznajuć. Nadalje, ako neka religija tvrdi da je božanski objavljena, ali ne može poduprijeti tvrdnju o objavi čudom koje bi služilo kao božanska potvrda, onda imamo razlog ne uzeti tvrdnje te religije zaozbiljno”
Kojeg to filozofskog argumenta? Do sad spominjani argumenti i dokazi od Aristotela nadalje ne pretpostavljaju tako nešto. Većina ovih atributa je u međusobnoj kontradikciji. I da, ono što netko smatra čudom, a pogotovo čudom koje je dokaz postojanja Boga, drastično se razlikuje od osobe do osobe. Nekom bi to čudo bilo lik Isusa u oblacima na nebu iznad crkve, nekome izvještaj star dvije tisuće godina, a nekome ne bi bilo dosta ni da se cijeloj populaciji Zemlje najednom zacrni pred očima uz nekakav tutnjajući glas koji kaže “ja sam Bog, vjerujte u mene!”
“U tom bih kontekstu usmjerio pozornost na svetoga Tomu Akvinskoga koji u svojemu djelu Suma teologije nudi dva razloga zašto se Bog osim na općenit način objavio i na poseban način…. Stogaje za ljudsko spasenje bilo nužno da Božja objava upozna čovjeka s onim što nadilazi njegov razum“
Ovo je kružni argument. Zašto je bila potrebna posebna Božja objava? Zato jer je bila potrebna za spasenje. Ali spasenje je ideja specifična za kršćansku religiju. Nekome tko ne vjeruje da postoji potreba za spasenjem (poput mene) ovaj argument ne drži vodu. Tako da mi i dalje ostaje nejasno zašto bi se Bog trebao posebno objavljivati ljudima kroz povijest. Mislim da se, ako se već išlo argumentirati u tom smjeru, možda trebalo krenuti s tim da Bog želi imati odnos s ljudima ili tako nešto. (Nije da je ta ideja bez mana, ali svakako je mnogo pristupačnija od skakanja na specifično kršćanske dogme.)
O kojem točno “Bogu” raspravljamo? O deističkom bogu, bogu klasičnog teizma (favorit na ovom portalu), kršćanskom bogu, katoličkom bogu ili pak bogu iz biblije (onaj genocidni)? 😛
Meni se cini da raspravljamo o Bogu koji stvara ljude koje potom postavlja pred zadatak za koji zna da ga nece ispuniti, proklinje ih i sve njihove potomke, zatim nekoliko tisuca godina kasnije salje svojeg sina u samoubilacku misiju kako bi jadnim stvorenjima rekao kako jedino kroz njega mogu ponovno doci do spasenja, te ta poruka, nekoliko tisuca godina kasnije, dopire do svega 33% populacije svijeta, sto znaci da duse 67% populacije propadaju, i to je nekako dobar svijet.
Možda takva ideja Boga nije dobra, ali je zato sigurno infantilna. 🙂 Zato u njega nitko i ne vjeruje, a pogotovo teolozi na ovom portalu. Obični ljudi se naprosto drže tradicije i vjeruju u nešto svoje – obično nekakav personalni miks djelova kršćanstva i paganizma, a teolozima je draži neki njihov filozofski Bog kojeg intelektualnim vratolomijama na silu žele ukalupiti u kršćanstvo, što im ne polazi za rukom baš najbolje.
Bilo bi zanimljivije raspravljati o meni fascinantnom bogu Kutgi, glavnom bogu kamčatskog naroda Itelmen. Naime, taj bog je glavni i stvorio je svijet, ali je i – glup 😀 Itelmeni ga ne štuju i smatraju ga krivim za probleme svijeta. S druge strane, kažu da mu je žena pametnija od njega i često ispravlja njegove pogreške 😀
Zabavljam se mislima što bi bilo da je, umjesto kršćanstva ili islama, itelmenska religija postala globalna sila. Vjerojatno bi sad od istih teologa slušali obranu Kutgine gluposti ili kako je moguće biti stvoritelj svega, a ujedno i dovoljno glup da te jedna od tvojih kreacija ispravlja, ili tako nešto.