Ne tako davno u jednome razgovoru o pobačaju naš je Leo Rochejacquelein primijetio kako bi se moglo argumentirati da je riječ o najgoremu (ili barem tu negdje) činu uopće. Naime, žrtva je pobačaja osoba koja zaista nikome ništa nije skrivila, a izvršitelji su osobe koji bi se prvi trebali brinuti o dobrobiti žrtve (roditelji i liječničko osoblje). Ideja je, vjerujem, intuitivna i jasna. Sljedeći je tekst mala misaona vježba – pokušaj iskazivanja Leove ideje u strogo strukuriranome argumentu koji će učiniti razvidnim pretpostavke na kojima se ta ideja temelji.
Prvi dio argumenta (premise (1) – (3)) nudi jednostavan pro life argument, drugi dio (premise (4) – (6)) obrađuje nevinost žrtve, a treći (premise (7) – (11)) odgovornost izvršiteljâ. Tvrdnje argumenta izražene su pomalo suhoparnim jezikom, no to je bilo nužno radi ujednačenosti nazivlja i približavanju formalnoj valjanosti. Stoga poslije samog argumenta slijede komentari premisa koji bi stvar trebali zornije prikazati.
Prije nego krenemo sa samim argumentom evo nekoliko važnih kvalifikacija i ograda: 1. Radi jednostavnosti pod pobačajem ne podrazumijevam sve slučajeve oduzimanja života nerođenome djetetu, nego samo one najuobičajene – slučajeve u kojima, na primjer, život majke nije ugrožen i ne postoji medicinski opravdan razlog prekida trudnoće. Ukoliko netko smatra da je majka čije je dijete plod silovanja opravdana u vršenju pobačaja, može slobodno i takve slučajeve isključiti. Nažalost, bojim se da će većina izvršenih pobačaja proći kroz ove kvalifikacije. 2. Netko bi mogao reći kako je, na primjer, mučenje osobe koje završi ubojstvom gore djelo od samoga ubojstva. Također, moglo bi se kao protuprimjere zaglavku ponuditi zločine s više žrtava. U argumentu se stoga ograničavam na procjenu moralnosti jednoga čina. U slučaju mučenja koje završava ubojstvom radilo bi se o najmanje dva čina. Slično, kod pobačaja blizanaca ili trojki bila bi riječ o pobačajima, ne pobačaju. 3. Glavni interes argumenta je moralnost čina pobačaja uzmemo li u obzir na početku navedene okolnosti. Dakle, iako psihološka stanja izvršitelja pobačaja nisu nevažna za procjenu ukupne moralnosti toga čina (o njima će još biti riječi u komentaru premisa), u premisama (7) – (11) bavim se prije svega njihovom objektivnom moralnom odgovornošću.
Argument
| 1. | Namjerno oduzeti život nevinoj osobi najgori je (ili barem tu negdje) čin. |
| 2. | Pobačaj je namjerno oduzimanje života nevinoj osobi. |
| 3. | Pobačaj je najgori (ili barem tu negdje) čin. (iz 1, 2) |
| 4. | Porastom nevinosti žrtve zla čina, raste i zlo toga zla čina. |
| 5. | Žrtva pobačaja je maksimalno nevina osoba. |
| 6. | S obzirom na nevinost žrtve, pobačaj je najgori (ili barem tu negdje) čin. (iz 3, 4, 5) |
| 7. | Porastom objektivne odgovornosti izvršitelja zla čina za dobrobit žrtve raste i zlo toga zla čina. |
| 8. | Izvršitelji su pobačaja: |
| a) osobe koje imaju maksimalnu odgovornost (ili barem tu negdje) štititi žrtvu i raditi na njezinu dobrobit (roditelj/i) i | |
| b) osobe čija je odgovornost (i koje su položile zakletvu da će) štititi i spašavati život osoba (liječničko osoblje). | |
| 9. | S obzirom na odgovornost izvršiteljâ (a), pobačaj je najgori (ili barem tu negdje) čin. (iz 3, 7, 8a) |
| 10. | S obzirom na odgovornost izvršiteljâ (b), pobačaj je najgori (ili barem tu negdje) čin. (iz 3, 7, 8b) |
| 11. | S obzirom na odgovornost izvršiteljâ, pobačaj je najgori (ili barem tu negdje) čin. (iz 3, 7, 9, 10) |
| 12. | Pobačaj je najgori (ili barem tu negdje) čin kojeg moralna nevinost žrtve i moralna odgovornost izvršiteljâ za dobrobit žrtve čine najgorim (ili barem tu negdje) činom. (iz 3, 6, 11) |
Komentar
Ad. (1) Da je namjerno oduzeti život nevinoj osobi intrizično zao čin djeluje mi toliko očitim da mi se ne čini potrebno ponuditi neki poseban argument za opravdanje ove premise. Kvalifikacijom ili barem tu negdje ostavljam mogućnost slučajeva u kojima je počinjeno zlo takvo da bi nam moralne intuicije sugerirale da bi smrt žrtve bilo manje zlo. Ne preporučujem vježbanje mašte u misaonoj konstrukciji takvih slučajeva. Važno je ponoviti: u ovome argumentu raspravljam samo o pojedinačnim činima.
Ad. (2) U nedostatku kvalitetnoga opovrgnuća plauzibilnim mi se čini kriterij prema kojemu su svi živi pripadnici vrste homo sapiens osobe. Uostalom, dojma sam da nam i naša predteorijska intuicija sugerira da je tome tako. Stoga ovdje ne nudim poseban argument da je žrtva pobačaja osoba, već to pretpostavljam. Onaj tko želi braniti dopustivost pobačaja napast će upravo ovu premisu. O njezinoj opravdanosti i relevantnoj semantici pojma osoba u raspravi o pobačaju već je na Konzervativcu pisao Rochejacquelein[i] (ovdje).
Ad. (3) Koraci (1) – (3) predstavljaju prilično jednostavan pro-life argument koji opravdava vrednovanje pobačaja kao intrizično zlog čina. Za potrebe ovoga teksta važno je primijetiti da jednom kada priznate nerođenome djetetu[ii] status osobe, taj ga status prati kroz sve daljnje situacije. Jednako, odlučite li se na neki drugi kriterij za dodjelu statusa osobe, poput razine samosvijesti ili slično, pa nerođenome djetetu ne priznate status osobe, to dijete taj status ne će moći imati dok ne zadovolji traženi kriterij, neovisno o rođenju.[iii] Stoga vas i ne bi trebali iznenaditi zakoni koji ozakonjuju čedomorstvo – oni slijede iz vaših kriterija. O pobačaju su na Konzervativcu već pisali Rochejacquelein (ovdje), Fred (ovdje, ovdje, i ovdje) i Luka (ovdje i ovdje), a u njihovim tekstovima možete naći i više nego dobre (iako ne sve) razloge za opravdanje pro life pozicije. Kako se kvalifikacija ili barem tu negdje nalazi u određenju objektivne moralne vrijednosti samoga čina (premisa (1)), ona će ga nastaviti pratiti kroz cijeli argument. Za kraj, čak i ako ne prihvaćate pro life poziciju, promatrajte ovaj tekst kao misaonu vježbu: ako bi pobačaj doista bio zao čin, što bi se još dalo zaključiti uzevši u obzir navedene dodatne okolnosti.
Ad. (4) Ova bi premisa trebala izraziti našu moralnu intuiciju da nije svejedno kome je što učinjeno. Pogledajmo sljedeći primjer: policija na temelju razmjerno slabih dokaza privodi višestrukog prijestupnika za zločin koji (ovaj puta) nije počinio. Očito, riječ je o nepravdi. No bi li nepravednost ovog čina policije bila jednaka i u slučaju da su na temelju istih slabih dokaza priveli nevinu osobu koja je uzoran građanin bez ikakve povijesti kršenja zakona? Mislim da je očito da ne bi. U oba je slučaja riječ o nepravdi – privedena je nevina osoba – no okolnosti, ovdje su to prošli postupci žrtava, ipak imaju neki utjecaj na naše vrednovanje situacije.
Ad. (5) Čini mi se teško bilo što reći o nevinosti žrtve pobačaja, a što ne bi bilo očito. Tek jedna napomena: ne prihvatite li da nerođeno dijete jest osoba, njegova moralna nevinost postaje nevažna. Mogli biste, doduše, reći kako je rođenje plauzibilan kriterij za dodjelu statusa osobe. Tome bi se moglo štošta prigovoriti. Na primjer, geografski položaj čovjeka u odnosu na maternicu majke čini mi se jednako dobar kriterij za dodjelu moralnoga statusa kao i geografski položaj u odnosu na moju pernicu. Kažete li da je riječ o nemogućnosti nerođenoga djeteta za samoodržanje na životu, uputio bih vas na sve ljude koji kako bi preživjeli trebaju tuđu pomoć – bolesnike ovisne o aparatima, nepokretne i slično. Ako niste spremni njima oduzeti status osobe, ne možete na temelju takvoga kriterija to učiniti niti nerođenome djetetu. Uzmete li kao kriterij za dodjelu statusa osobe nešto poput samosvijesti, moralna nevinost jednomjesečnoga djeteta također više nije važna. Ako vam pri pomisli na ubojstvo djeteta staroga mjesec dana prođe kroz glavu nešto poput “Čekaj, pa to dijete nikome nije ništa skrivilo!”, rekao bih da imate zdrave moralne intuicije te da, u skladu s njima, morate odbaciti problematične kriterije za dodjelu statusa osobe. Mislim da dijelimo moralnu intuiciju da mala djeca jesu moralno nevina i da ta nevinost nije nevažna. Stoga bi bilo dobro kada bi kriteriji za određivanje moralnoga statusa bili u skladu s njome. Jedini je takav plauzibilan kriterij, koliko ja mogu vidjeti, začeće.
Ad. (6) Ova tvrdnja slijedi iz premisa (1), (4) i (5). Kvalifikacija ili barem tu negdje, jer pripada objektivnoj moralnoj vrijednosti samog čina, pratit će ga neovisno o okolnostima.
Ad. (7) Ova bi premisa trebala izraziti našu moralnu intuiciju da odgovornost počinitelja za žrtvu ima utjecaj na težinu prijestupa. Roditelj koji zlostavlja svoje dijete, korumpirani političar, policajac koji krade, nastavnik koji učenike uči neistinu, liječnik koji nemarnim liječenjem kvari nečije zdravlje, svećenik koji s ambona propovijeda važnu teološku neistinu… samo su neki od slučajeva koje ćemo u uobičajenim okolnostima vrednovati kao posebno zle. Naravno, moguće je da barem u nekim od spomenutih slučajeva postoje i olakšavajuće okolnosti – okolnosti koje će umanjiti ukupnu objektivnu odgovornost izvršitelja tih čina. Hoće li se time umanjiti i zlo navedenih djela? Ne bih rekao. Ponavljam, ovdje se usmjerujem samo na objektivnu moralnost čina s obzirom na objektivnu odgovornost izvršitelja za žrtvu. Poučiti nekoga neistini samo je po sebi zlo. No mislim da bismo se složili da postoji važna razlika u slučaju u kojemu nam slučajni prolaznik krivo kaže koliko je sati i u slučaju u kojemu nastavnik povijesti uči svoje učenike kako je Galileo dokazao istinitost heliocentričkog sustava. Iako bismo u oba slučaja mogli reći: Nisu znali bolje., u drugome slučaju na poseban način stoji: Imao je obvezu (ili Morao je) znati bolje.
Ad. (8a) U ovoj premisi ostavljam kvalifikaciju ili barem tu negdje kako bih izbjegao slučajeve u kojima bi se dalo argumentirati da obveza majke da zaštiti vlastiti život nadilazi njezinu obvezu da zaštiti život svoga nerođenoga djeteta. Teško bolesni fetus s iznimno malim izgledima za preživljavanje porođaja te iznimno velika vjerojatnost smrti majke u slučaju njezina neliječenja koje će kao neželjenu posljedicu vjerojatno imati smrt toga fetusa možda bi bio jedan takav slučaj. Upravo sam zbog toga iz argumenta unaprijed isključio slučajeve u kojima postoji medicinski opravdan razlog prekida trudnoće.
Moralna odgovornost roditeljâ zaslužuje još jednu napomenu. Pretpostavljam da postoje slučajevi u kojima su roditelji vrlo mlade osobe odgajane da vjeruju kako je nerođeno dijete tek dio ženina tijela. S obzirom na te okolnosti, moglo bi se postaviti pitanje koliko su zapravo oni moralno odgovorni za pobačaj koji čine. Ovdje vrijedi primijetiti da čak i ako bismo se složili da te okolnosti barem donekle umanjuju ukupnu odgovornost za ono što čine, njihova objektivna odgovornost da štite svoje dijete ostaje netaknuta. Štititi svoje dijete opća je obaveza roditeljâ, neovisno o okolnostima. Okolnosti mogu umanjiti njihovu ukupnu odgovornost u slučaju neuspjeha u izvršavanju svoje obaveze, no ne i ukinuti tu obavezu.
Ad. (8b) Pobačaj ne vrše samo roditelji, nego u njemu sudjeluje i liječničko osoblje. Čak i ako postoje slučajevi u kojima je ukupna moralna odgovornost roditelja djelomično upitna, za liječničko osoblje vrijedi Moraju znati bolje.[iv]
Ad. (9) i (10). Nagađam da je moguće konstruirati slučajeve u kojima bi se zlo koje roditelj čini svome djetetu (ponavljam: jednim činom) moglo usporediti s oduzimanjem života svome nerođenome djetetu. Slično vrijedi i za liječničko osoblje. Stoga kvalifikacija ili barem tu negdje. Ne preporučujem vježbanje intelektualne maštovitosti niti u ovome slučaju.
Ad. (11) Ova tvrdnja ne objedinjuje samo prošle dvije, nego i ponavlja ograničenje lanca odgovornosti kojim se ovaj argument bavi. Pobačaj vrše roditelj ili roditelji i liječničko osoblje. Oni su ti koji su primarno odgovorni za izvršenje toga čina. Odgoj, obrazovanje, zakonodavstvo, običaji struke… sve to može imati utjecaj na donošenje odluke o pobačaju, no ne može promijeniti objektivnu moralnu odgovornost izravnih izvršitelja.
Ad. (12) Zaglavak ovoga argumenta jednostavno slijedi iz premisa (3), (6) i (11).
Nevinost žrtve i objektivna odgovornost izvršiteljâ za žrtvu, naravno, nisu jedine okolnosti koje možemo uzeti u obzir pri procjeni ukupne moralnosti nekog čina. No vrijedi se zapitati kakve bi to druge okolnosti uopće mogle biti, a da bi relevantno poništile težinu već spomenutih. Ako prihvaćate da je pobačaj intrizično zao čin i svejedno pokušate konstruirati slučajeve koji bi zaobišli ovaj argument, vidjet ćete kako se uglavnom tiču moralne odgovornosti izvršiteljâ, a ne nevinosti žrtve. Čak i ako uspijete konstruirati slučaj u kojemu su okolnosti svih izvršitelja takve da bismo se složili da bitno umanjuju njihovu ukupnu odgovornost i time (donekle) zlo samog čina, ostaje vam pitanje u koliko izvršenih pobačaja nalazimo takve okolnosti. Da i ne govorimo da to ne mijenja neosporenu činjenicu da je riječ o namjernom oduzimanju života maksimalno nevinoj osobi. Uzmemo li u obzir u ovome argumentu raspravljane okolnosti čini mi se opravdanim pitati Je li moguće učiniti goru stvar?
Mislav Šolta
[i] Slučajno znam da je Leo autor jednog izvrsnoga a još neobjavljenoga članka o nekim argumentima za i protiv pobačaja. Neka ova podrubnica posluži kao ne odveć suptilno sredstvo emocionalnoga pritiska da taj tekst ugleda svjetlo dana.
[ii] U intelektualnoj je raspravi korisno ostati hladne glave, strogo se držati argumenata i samu raspravu ne opterećivati nenužnim emocionalno obojanim pojmovima. Uostalom, prije svega nam je stalo do istine o danoj stvari, a na taj ćemo način, čini se, najlakše doći do nje. Trudim se držati tih načela. Moglo bi se prigovoriti da sam, u skladu s time, umjesto nerođeno dijete morao koristiti fetus. No zato što je pitanje pobačaja pitanje života ili smrti konkretnih ljudi, hladan medicinski naziv fetus jednostavno mi se čini neprimjeren. Štoviše, kao da pretpostavlja nešto posebno u čovjeku koji je fetus, kao da bi se čovjek fetus po nečemu moralno relevantnom (jer ovdje je riječ o moralnoj raspravi) razlikovao od, na primjer, čovjeka adolescenta ili čovjeka starca.
[iii] Za malo više o toj temi vidi komentar premise (5).
[iv] Vrijedi napomenuti kako Hipokratova zakletva, koju polaže svaki liječnik, u svome izvornome obliku, kao i u današnjemu, sadrži obećanje o nevršenju pobačaja.
1) Oduzeti život nevinoj osobi definitivno nije najgori čin. Niti tu negdje. Hitler navodno nikad nikome nije oduzeo život, ali ono što je napravio je definitivno gore od pobačaja.
2) Pobačaj nije “namjerno oduzimanje života nevinoj osobi”. HJP navodi definiciju “prekid trudnoće prije nesvršenog 28. tjedna”. Dakle, namjera abortusa je prekid trudnoće, a ne usmrćivanje ploda. Trebalo bi biti jasno da namjera pobačaja nije “namjerno oduzimanje života nevinoj osobi” jer da je, onda bi se pobačaj zvao ubojstvo. A pobačaj još uvijek ne nzivamo ubojstvom iako znam da ste vi tome skloni. Ta vaša sklonost ja naprosto mišljenje koje je u koliziji sa većinom građana, medicinskom strukom zakonom i slično.
3) Ne slijedi je premise 1 i 2 ne drže vodu.
4) Zašto bi porastom nevinosti raslo zlo usmrćivanja osobe i kako se uopće može izmjeriti nečija nevinost kako bi mogli utvrditi čija je smrt više zla? Također, dolazimo do apsurda da je npr. ubojstvo trogodišnje djevojčice manje zlo od prekida trudnoće prije 28. tjedna budući da je, iako ne znamo što je točno nevinost i kako je izmjeriti, fetus zasigurno neviniji od trogodišnje djevojčice jer nije uopće imao mogućnost bilo kome nanijeti zlo.
5) Fetus nije osoba, pa time ni “maksimalno nevina”.
6) Ne slijedi iz 3, 4 i 5
7) Mogao bi se djelomično složiti u slučaju ubojstva, što pobačaj nije.
9, 10 i 11) Ne slijedi jer premisa 3 ne drži vodu.
12) Što je moralna nevinost? Moralna odgovornost ili objektivna odgovornost izvršitelja?
Sve u svemu bezveze.
Tek sad vidim koliko je ova teza 4 bizarna. Pa to je u potpunoj suprotnosti s crkvenim naukom o oprostu! To bi značilo da je manje grozan čin ubiti nekog ubojicu koji se pokajao za svoje djelo, odslužio kaznu itd. nego nekoga tko nije ubojica. Takvo razmišljanje je karakteristično za utilitarijance poput mene, nikako ne za nekoga tko svijet vidi crno-bijelo i misli da su svi ljudi jednakovrijedni.
A opet, to objašnjava puno toga – od crkvenog progona “vještica” i neistomišljenika do “opravdanja” smrtne kazne koje se isto može pronaći na ovom portalu.
Sve to dokazuje koliko nam je utilitarijanizam urođen i kako su jadni bezuspješni pokušaji da ga se potisne kroz nekakvu religiju. Mogla bi čak heretički bocnuti autore: ako nam je utilitarijansko razmišljanje urođeno, onda je ono dio ljudske naravi. A pošto je ljudska narav oblikovana od Boga, to znači da Bog želi da budemo utilitarijanci 😀 Možda je čak i sam utilitarijanac.
Mislim da bi se čak i autora ovog argumenta dalo preobratiti na Singerov utilitarijanizam, obzirom da pokazuje takve sklonosti. 😀