Što je život bez Boga?

U američkome filmu Groundhog Day iliti Beskrajni dan (1993) pratimo Phila Connorsa (Bill Murray), ciničnoga televizijskog meteorologa, koji upada u vremensku petlju proživljavajući uvijek iznova jedan te isti dan. Isprva zbunjen zbog nastale situacije, Phil uviđa da ako sutra nikada neće doći, nema posljedica za počinjena djela. Odlučuje stoga živjeti hedonističkim načinom života: uživa u hrani i zavođenju žena. Svoje je oko tako bacio i na producenticu Ritu Hanson (Andie MacDowell) i pokušava ju zavesti, ali ona ga razotkriva kao egomanijaka koji nije u stanju voljeti nikoga osim sebe sama. Phil upada u depresiju, uviđajući apsurdnost svega i zbog toga si nebrojeno puta pokušava oduzeti život, ali rezultat je uvijek isti: iz sna ga na Sviščev dan (2. veljače) budi zvuk alarma točno u 6.00 kako bi ponovno proživio događaje toga dana. Nakon svih tih nastojanja da okonča svoj strašni usud, Phil otkriva Riti situaciju koja ga je snašla. Međutim, nije to više cinični meteorolog s početka filma, nego osoba koja je uvidjela kako se prema drugima ponašala grozno. Iako je Phil uvjeren da je riječ o kletvi, Rita mu polagano otvara oči za opciju da je ipak riječ o nečemu dobrome. Također otkrivamo Philovu ljubav prema Riti koja ga potiče na promjenu nabolje. Phil tako odlučuje postati boljim čovjekom i okoristiti se stečenim znanjem o dnevnim događajima u američkome gradiću Punxsutawneyu kako bi pomogao mještanima. Na kraju filma Phil je novi čovjek koji ne zadobiva samo naklonost mještana Punxsutawneya već i Ritinu ljubav kao i oslobođenje od kletve.

Život jednoga estete

Vjerujem da nam ovaj film može poslužiti kako bismo dublje proniknuli u pitanje o smislu života i apsurdnosti istoga bez Boga. Promotrimo li lik Phila Connorsa, vidimo čovjeka koji najprije živi u, kierkegaardovskim rječnikom, estetskome stadiju. Čovjek je u ovome stadiju usmjeren na ono neposredno i ugodno. I makar u filmu Phil odabire hedonističku varijantu neposrednoga uživanja koju personificiraju mitski lik Don Juana i, nešto suvremenije, Joey Tribbiani, estetski se stadij ne ograničava samo na tu opciju. Naš bi estet mogao pronalaziti ugodu ne (samo) u spolnome ili u drugim oblicima fizičkoga užitka već i u, primjerice, rafiniranome uživanju u umjetničkim djelima i glazbi. Ono što je zajedničko i jednomu i drugomu estetu jest da žive za trenutak. No neovisno o tome na koji način čovjek živio estetski stadij, nakon nekoga vremena otkriva uzaludnost takvoga načina života. Ako zastane u svome bježanju od dosade, estet postaje svjestan svoje smrtnosti i prolaznosti užitka u kojemu god obliku došao.

Estet se suočava s pitanjem: „Što mogu učiniti protiv smrti?“ Otkriva da jedino što može jest odgađati njezin dolazak, pokušati otupiti joj oštricu, ali smrt ga svejedno s lakoćom presiječe. Može nastojati produžiti svoje postojanje i izbjeći potpuni zaborav putem potomaka ili pak slavnim djelima, ali ubrzo spoznaje da je njegov trud uzaludan. Što god čovjek činio, dolazak je smrti neizbježan i kraj je čovjeku bliži nego što on to misli. Štoviše, otkriva da je smrt već tu, samo čeka svoj trenutak. I upravo je neizbježnost i prisutnost smrti na vrstan način opisao Antun Branko Šimić u svojoj pjesmi Smrt i ja:

„Smrt nije izvan mene. Ona je u meni
od najprvog početka: sa mnom raste
u svakom času
Jednog dana
ja zastanem
a ona raste dalje
u meni dok me cijelog ne proraste
i stigne na rub mene. Moj svršetak
njen pravi je početak:
kad kraljuje dalje sama“

Što je, dakle, čovjek, ma čitavo čovječanstvo, nego treptaj u usporedbi sa starošću svemira u koji je bačen? Danas čitav svijet može biti njegov, a već sutra lešom se njegovim crvi goste. Njegov je usud isti kao i svega ostaloga u našemu kozmosu. Kao što ističe Propovjednik: „kob ljudi i zvijeri jedna je te ista. Kako ginu oni, tako ginu i one; i dišu jednakim dahom, i čovjek ničim ne nadmašuje zvijer, jer sve je ispraznost. I jedni i drugi odlaze na isto mjesto; svi su postali od praha i u prah se vraćaju“ (Prop 3,19b-20). Čovjek tako shvaća da je ništavno i prolazno biće. Spoznaje da su sva slava, svo bogatstvo ovoga svijeta, svi pokušaji da se vlastitim snagama učini besmrtnim uzaludni jer smrt će mu oduzeti sve, a svemir će pak postati hladna pustoš koja će se nastaviti protezati u beskraj. Čovjek je došao ni iz čega, a tamo će i završiti. I makar su mu na raspolaganju sve čari i slasti ovoga svijeta, naš je estet svjestan vlastite sudbine kao i kobi čovječanstva i čitavoga kozmosa i s Propovjednikom rezignirano potvrđuje: „[I]spraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost!“ (Prop 1,2).

Međutim, bi li se išta promijenilo kada bismo bili besmrtni? Ne baš. Sâm Phil pokazuje nam da je vječni život u odsutnosti smisla nepodnošljiv. Camus bi mu sigurno spotaknuo nedostatak hrabrosti u suočavanju s apsurdnošću vlastite situacije jer se Phil isprva odlučuje za „lakšu“ opciju – okončanje zemaljskoga pakla. No makar u bezbožnome svijetu Camus može zamisliti Sizifovu radost dok po n-ti put gura kamen prema vrhu da bi potom po n-ti put promatrao kako se kotrlja natrag u dolinu, Phil uviđa da je Sizifova sudbina obično samozavaravanje. Phil je prvotno mislio da će mu vremenska petlja biti prilika za stvaranje vlastitoga raja na zemlji, ali se taj san ubrzo rasplinuo i na kraju su mu ostali samo dosada, bljutavost, tuga i rezignacija.

Umjesto estetike etika?

No sigurno bi, neovisno o tome bila stvarnost apsurdna ili ne, bolje bilo odlučiti se živjeti etički, zar ne? Nakon više neuspješnih pokušaja samoubojstva, Phil čini upravo to i umjesto hedonističkoga uživanja, započinje etički život odgovornosti kako za sebe tako i za druge. I makar doista vjerujem da je hvalevrijedno odlučiti se živjeti poput Sokrata, ako je grob konačni kraj naše egzistencije i ako Boga nema, nameće se pitanje: čemu sve to? Mogu osmisliti subjektivni smisao, životni projekt bilo da živim plemenito poput Majke Terezije ili Mahatme Gandhija bilo da zahvaćen banalnošću čitav život provedem brojeći vlati trave u parkovima, ali objektivni mi smisao izmiče. Čovjekov se život tako razotkriva kao apsurdan. Želeći se osloboditi okova metafizike i religije, čovjek se lišio svega što ide s tim, uključujući i smisao. Ili kao što piše filozof W. T. Stace:

„Istinska prekretnica između srednjovjekovnoga doba vjere i modernoga doba nevjere dogodila se kada su znanstvenici XVII. stoljeća okrenuli svoja leđa onomu što se nekoć zvalo ‘finalnim uzrocima’ … [Vjerovati u njih] nije bio izum kršćanstva, [nego] osnova čitave Zapadne civilizacije, bilo u antičkome poganskom svijetu bilo u kršćanstvu, od vremena Sokrata do uspona znanosti u XVII. stoljeću. … Oni su to učinili na temelju toga da je istraživanje svrhâ beskorisno za ono na što znanost cilja: naime, za predviđanje i kontrolu događaja. … Pojam se svrhe u svijetu ignorirao i na njega se gledalo s neodobravanjem. To je, iako tiho i skoro neopaženo, bila najveća revolucija u ljudskoj povijesti, daleko važnija od bilo koje od političkih revolucija čija je grmljavina odjekivala svijetom. … Svijet je, prema ovoj novoj slici, nesvrhovit, nesvjestan, besmislen. Priroda nije ništa drugo doli tvar u kretanju. Kretanjima tvari ne upravlja nikakva svrha, nego slijepe sile i zakoni. … [No] ako je shema stvari nesvrhovita i besmislena, onda je i čovjekov život nesvrhovit i besmislen. Sve je uzaludno, svaki je napor u konačnici beskoristan. Čovjek, naravno, može tragati za odvojenim ciljevima, novcem, slavom, umjetnošću, znanošću, i iz njih zadobiti užitak. No njegov je život prazan u svome središtu. Iz toga je razloga duh modernoga čovjeka nezadovoljan, razočaran, nemiran. … Zajedno s propašću vjerske vizije došla je i propast moralnih počelâ i uistinu svih vrijednosti. … Ako naša moralna pravila ne proizlaze iz nečega izvan nas u naravi svemira – bilo da kažemo da je to Bog bilo jednostavno sâm svemir – onda ona moraju biti naši vlastiti izumi. Tako se počelo vjerovati da moralna pravila moraju biti puki izraz naših sviđanja i nesviđanja. No sviđanja i nesviđanja notorno su promjenjiva. Što se sviđa jednomu čovjeku, narodu ili kulturi, ne sviđa se drugomu. Prema tome, moral je potpuno relativan“ (citirano u: Feser 2008, pogl. 5, kurziv Feserov).

Odbacivši te „bapske priče i djetinjarije“, čovjek, prosvijećeni barbar, već dugo vremena živi u skladu s riječima Antuna Branka Šimića (Prazno nebo):

„Nebo je već dugo praznina
bez Boga i serafina,
beskrajna pustinja siva
kroz koju kadšto aeroplan, grdna tica, pliva,

Ne lete više duše gore ko laste.
Čovjek u zemlju legne i sav se raspe.
K Bogu izgubismo pute.
Pjesnici stoje pred ništavilom, i ćute.“

Božju je pak smrt još prije Šimića navijestio Nietzscheov Diogen, ali što to točno znači, o tome brojni ljudi ni dan danas ne žele razmišljati, izbjegavajući se suočiti s implikacijama ateizma. Naime, ako je istina da smrću sve završava kao što vjeruje ateist i ako nema ničega na inteligibilnome nebu, onda vrijedi da „u konačnici nema dizajna, nema svrhe, nema zla, nema dobra, ništa doli besmislena ravnodušnost…. Mi smo strojevi za širenje DNK…. To je jedini razlog postojanja svakoga živog objekta“ (Richard Dawkins).[1] Ili riječima F. M. Dostojevskoga: „ako nema besmrtnosti duše, onda nema ni vrline, dakle, sve je dopušteno“ (Braća Karamazovi). U svijetu koji niječe Boga čovjekov život postaje apsurdan, besmislen, besciljan, dok su moralne vrjednote nusprodukt socio-biološke evolucije i uvjetovanja ili su pak stvar osobnoga ukusa, a sve što nam ostaje jest gola, bezvrijedna činjenica postojanja (usp. Craig 2008, 75). Ako je tomu tako, zašto se onda odlučiti živjeti poput sveca, a ne poput najgore gnjide? Možemo li uopće ikoga zvati dobrim ili zlim u takvome svijetu? Možemo li uistinu hvaliti ostvareni moralni progres ili kuditi ljude zbog njihove nemoralnosti?

Prema tome, ako naš etičar s jedne strane prihvaća da nema Boga i da nas ništa ne čeka nakon smrti, a s druge da se trebamo ponašati etički, vremenom će otkriti raskorak u svome razmišljanju i u njegovo će se srce uvući dvojba:

„I tebi baš, što goriš plamenom
Od ideala silnih, vječitih,
Ta sjajna vatra crna bit će smrt,
Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam
U ideale svoje sumnjati!“
(Silvije Strahimir Kranjčević, Mojsije)

Naš se tako „etičar“ suočava s dilemom: ili će odbaciti etički način života kako bi se usmjerio na ono neposredno jer je grob kraj i ovaj mu je život jedina prilika ili će nastaviti živjeti kao da dobro, zlo, smisao i svrha postoje makar je sve to iluzija i samoobmanjivanje. I bez obzira na to koji rog dileme odabrali, izgleda da bismo se trebali složiti da je „život bajka koju idiot priča, puna buke i bijesa, a ne znači ništa“ (Macbeth). No smatram da je riječ o lažnoj dilemi i vjerujem da etičaru njegovo naoko bezizlazno stanje ipak može ukazati na izlaz iz egzistencijalne krize.

Ljubav je jača od smrti

Međutim, nije moguće izići iz te naoko bezizlazne situacije vlastitim snagama, odnosno nije riječ o pukome činu volje. U Philovu slučaju tako uočavamo kako je okidač za njegovo izlaženje iz sebe sama i odluka da postane boljim čovjekom ljubav prema Riti. On sâm ne uspijeva prekinuti beskrajnu vremensku petlju, već ga iz nje izvlači Ritina ljubav. Slično tako čovjek zajedno sa svetim Augustinom otkriva da jedino Bog može ponuditi odgovor na egzistencijalne muke, jedino u Bogu čovjek može pronaći svoje izbavljenje i ispunjenje:

„Velik si Gospodine, i hvale dostojan veoma (Ps 145,3); velika je tvoja snaga, i mudrosti tvojoj nema mjere (Ps 147,5).
I hvaliti te želi čovjek, sićušan djelić tvoga stvorenja, čovjek koji svuda sa sobom nosi svoju smrtnost, koji nosi sa sobom svjedočanstvo svoga grijeha i svjedočanstvo da se oholima protiviš (Jak 4,6; 1 Pt 5,5).
Pa ipak te želi hvaliti čovjek, sićušan djelić tvoga stvorenja.
Ti ga potičeš da traži radost hvaleći tebe, jer si nas stvorio za sebe, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.“
(Ispovijesti, I.1.1)

Iz kršćanske je tako perspektive čovjekov život smislen, vrijedan i svrhovit. Zašto? Zato što nam je Bog na križu očitovao svoju apsolutnu ljubav, pokazujući nam također u uskrsnuću da je ljubav jača od smrti. A odgovarajući na Božju ljubav ljubavlju, mi sami započinjemo živjeti po zakonu ljubavi, odnosno ulazimo u religiozni stadij. Prema tome, Božja nam ljubav očituje da smrt nije kraj i da ono što činimo u ovome životu nije uzaludno, već je, u konačnici, smisleno, svrhovito i vrijedno. Drugim riječima, život ima smisla.

Korištena literatura

• William Lane Craig. 2008. Reasonable Faith: Christian Truth and Apologetics (Wheaton, Illinois: Crossway).
• Edward Feser. 2008. The Last Superstition: A Refutation of the New Atheism. South Bend: St. Augustine’s Press. Kindle.

Luka Ilić

[1] William Lane Craig preuzima ovaj citat od Lewisa Wolperta, Six Impossible Things Before Breakfast (2006), 215. Craig primjećuje da je Wolpertov citat, nažalost, nastao kombinacijom dvaju Dawkinsovih tekstova: Richard Dawkins, River out of Eden: A Darwinian View of Life (1996), 133. i Dawkinsova predavanja, „The Ultraviolet Garden“ (1992).