Ateizam, smisao života i plemenita laž

U nedavnome tekstu Što je život bez Boga? nastojao sam pokazati da je čovjekov život – pa i postojanje samoga čovječanstva – besmislen, apsurdan u slučaju da nema Boga i besmrtnosti duše. Pritom sam se prvenstveno poslužio mišlju onih ateista koji su itekako bili svjesni koje implikacije za čovjeka ima „Božja smrt“. Ateisti poput Sartrea, Camusa, Nietzschea i njima slični nisu se zavaravali da će nam uklanjanjem Boga iz priče život na zemlji nekim čudnim automatizmom postati bolji kao što to smatraju neki suvremeni ateisti, već su shvatili da nepostojanje Boga ima dalekosežne posljedice. Njihov je lijek za novonastalu situaciju poziv modernomu čovjeku da se hrabro suoči s tim apsurdom, da osmisli svoje vrjednote i projekte. No i onda kao i danas čovjek ne želi razmišljati o implikacijama ateizma premda bi istinitost ateizma značila da je život „bajka koju idiot priča, puna buke i bijesa, a ne znači ništa“ (Macbeth).

Međutim, zašto je uopće važno je li život doista smislen, da smisao nije moja vlastita izmišljotina? Pa što ako život nema smisla mimo onoga kojega ja sâm stvaram? Kao što je upitala jedna komentatorica: „ukoliko takav smisao funkcionira, tj. ispunjava svoju svrhu (a očito na neki način daje milijunima ateista dovoljan razlog za život, dakle funkcionira), je li to uopće bitno?“ Drugim riječima, ako to samozavaravanje i iluzija dobro funkcioniraju, zašto se zamarati time je li (subjektivni) smisao života iluzija ili ne? Ako kršćanstvo nije istinito, ali su nekoj osobi njezina kršćanska vjerovanja poticaj da čini dobro i izbjegava zlo, kakve veze ima što je ta osoba zapravo u zabludi, sve dok ta „plemenita laž“ pomaže osobi da se ponaša „društveno prihvatljivo“? Zašto se ne bismo zavaravali plemenitom laži da su naši životi kao i postojanje svemira smisleni i vrijedni?

Je li Cypher heroj ili zločinac?

Prvi je problem što se „društvenu prihvatljivost“ želi prokrijumčariti kao objektivni normativni standard prema kojemu bi se ljudi trebali ravnati. Prema takvome bi shvaćanju ispunjavanje arbitrarne svrhe sustava, primjerice društveni boljitak, bio pretpostavljen kao nešto „dobro“. No poanta je sljedeća: čak i ako život može biti subjektivno smislen u onome izvedenom obliku gdje bilo što možemo proglasiti smislenim pa i brojanje vlati trave u parkovima, objektivno gledajući, ako Bog ne postoji, život nema smisla pa čak ni u tome da se osoba ponaša društveno prihvatljivo jer je riječ o arbitrarnome cilju. Kao što objašnjava Fred Delacroix u svome tekstu Zašto ateist ne može biti dobar čovjek I: određivanje rasprave i problemi standarda:

„ako je ateizam istinit onda ne postoje moralne činjenice. Ako ne postoje moralne činjenice, nitko nije zapravo dobar ili zapravo loš, već samo relativno dobar ili relativno loš. … [P]rirodna [je] i neizbježna posljedica ateističkog nazora moralni relativizam iz kojeg slijedi da nitko (pa ni sam ateist) ne može, u objektivnom smislu, biti dobar ili loš.“

Drugi je pak problem u takvome načinu razmišljanja što će se plemenita laž prije ili kasnije urušiti. Naime, gore navedena pitanja zanemaruju čovjekovu želju za istinom, za znanjem. I dok okorištavanje i manipuliranje svijetom može čovjeku biti poticaj za istraživanje istoga, drugi je poticaj – a rekao bih i važniji – želja za znanjem. Aristotel svoju Metafiziku započinje slavnim riječima: „Svi ljudi po naravi teže znanju“ (Met. 980a21). Čovjek se ne zadovoljava očitom koristi koju za njega imaju, na primjer, ovca, pšenica i željezo, odnosno ne zadovoljava se samo pitanjem čemu?, već ga intelektualna znatiželja dovodi do toga da u tim bićima istražuje i ono što nadilazi puku korist. Ne samo da se čovjek pita o tome što je bȋt ove ili one stvari, odnosno o što? nekoga bića, nego se pita i o samim temeljima, razlogu bićâ koja ga okružuju i stvarnosti u kojoj živi, miče se i jest. Drugim riječima, čovjek si postavlja pitanje zašto.

I upravo je pitanje zašto?, to čuđenje pred činjenicom vlastitoga postojanja i postojanja svega što nas okružuje, u srži filozofijskoga istraživanja. Zašto-pitanja poput „zašto postojim“ i „zašto postoji nešto a ne ništa?“ temeljna su pitanja, a misterij koji se iza njih krije intrigirao je i nastavlja intrigirati ne samo ljudski razum već i njegovu maštu; ne samo filozofiju i teologiju već i umjetnost. To zašto? ujedno traga za istinom i smislom, međusobno ih povezujući, a odgovor na njega smjerao je zadovoljiti kako čovjekovu želju za znanjem tako i onu za smislom. Čovjeka je tako od njegovih najranijih dana pa sve do danas vodila želja koju će kasnije ovjekovječiti Sokrat riječima: „život bez propitkivanja i istraživanja nije vrijedan življenja“ (Apol. 38a).

Tvrditi, stoga, da nije važno ima li život doista smisla ili ne niječe jedan od vidika koji čovjeka čini čovjekom jer mu, iako neizravno, govori da istina nije važna, pritom mu oduzimajući i smisao. Prema takvome bi shvaćanju Neo, Morpheus i Trinity, junaci filma Matrix (1999), bili zlikovci jer pokušavaju zbaciti robote i osloboditi ljude od iluzije koja im daje smisao kako bi im zauzvrat dali slobodu u turobnoj zbilji. S druge pak strane, Cypher, koji odlučuje surađivati sa strojevima u zamjenu za ponovni povratak u iluziju, bio bi istinski junak zato što želi spriječiti tu trojku koja ljudima želi oduzeti smisao ma koliko lažan bio. I ne bismo se u tome slučaju mogli pozivati na istinu kako bismo pokazali pogrješnost Cypherova djelovanja jer je od istine daleko važnije što „plemenita laž“ dobro funkcionira.

Problem „plemenite laži“

Je li onda važna istinitost kršćanstva, odnosno ateizma za pitanje o smislu života? Itekako. Naime, ako je ateizam istinit, a kršćanstvo neistinito, odnosno ako Bog ne postoji i ako Krist nije uskrsnuo, nego su njegovi učenici sve to umislili ili izmislili, ateisti su u pravu u svojoj osudi kršćanstva kao čobanskoga praznovjerja i najveće prijevare u povijesti čovječanstva. Smatram da bi bila točna ateistička tvrdnja kako kršćanstvo priječi ljude da ostvare svoj puni potencijal jer dio svojih snaga usmjeravaju na iluzornu onostranost, a ne ovostranost koja jedina postoji.[1] „Koliko bi se samo dobra učinilo da se nije toliko vremena potrošilo na plašenje ljudi nekim tamo vragovima koji će ih mučiti kroz čitavu vječnost ako ne budu pristali uz vjerovanja koja mu nalaže neka tamo čobanska knjiga nastala prije 2000 godina?“, pita se ateist.

I dok se možemo tješiti time da „plemenita laž“ zvana kršćanstvo pripitomljuje neprosvijećeno čovječanstvo koje još nije shvatilo da Boga nema, do kojega još nije stigao progres, to jednostavno nije dovoljno. Kada bih, primjerice, saznao da mi je žena zapravo android a ne istinsko ljudsko biće, mogu se „odlučiti“ zavaravati da je ljudsko biće, ali sama spoznaja iluzornosti sprječava mir i sreću kojima bi ta iluzija trebala doprijeniti. Drugim riječima, čovjek treba biti uvjeren da je to u što vjeruje istina makar to zapravo ne bio slučaj, inače će kao i u slučaju placeba ta plemenita laž prije ili kasnije prestati djelovati.

Međutim, čini mi se kako mišljenje da za smisao života nije važno jesu li naša vjerovanja ili naš sustav vjerovanja istiniti ima čudne posljedice po ateista. Pretpostavimo da su ateisti u pravu i da Bog ne postoji. Naime, ako kršćanstvo (ili bilo koja druga religija) pogoduje dobromu životu ili, ako vam je draže, društveno prihvatljivomu ponašanju, ateist koji bi htio ljudima navijestiti „radosnu vijest“ o Božjoj smrti bio bi zlikovac. Ako se netko ponaša moralno upravo zbog svojih kršćanskih vjerovanja, oduzimanje istih moglo bi imati kobne posljedice kako za njega tako i za one oko njega. Ateistu se tako šalje poruka da bi trebao pognuti glavu i šutjeti i prepustiti Cypherima ovoga svijeta da ljudima pune glave lažima jer jedino što je važno jest da „plemenita laž“ dobro funkcionira.

Kršćanstvo i pitanje o smislu

No što ako je kršćanstvo istinito? U tome bi slučaju prihvatiti kršćanstvo i nasljedovati Krista značilo zadobiti sve: i smisao i krajnji cilj čovjekova života – vječno zajedništvo s Bogom. Odbiti pak kršćanstvo značilo bi izgubiti sve, odnosno odsjeći se za vječnost od neizmjerne Božje ljubavi. Iz kršćanske tako perspektive pitanje o smislu (i svrsi) života upućuje na činjenicu od presudne važnosti o kojoj ovise vječni život ili smrt.

Ateisti su u pravu kada ističu jedinstvenost ovoga života, ali ne na način na koji oni to misle: za razliku od ateista koji vjeruju da nas nakon smrti čeka ništavilo kršćani vjeruju da život ne prestaje naravnom smrću, već je ovozemaljski život samo jedan vrlo kratki, iako presudni, stadij našega postojanja. Presudni jer je na čovjeku da ovdje i sada, u ovome jedinstvenom životu odluči hoće li prihvatiti ili odbiti Božju ljubav koja je pobijedila smrt.

Zašto je, dakle, uopće važno je li subjektivni smisao iluzija ili ne? Kao što smo imali priliku vidjeti, razlog je taj što čovjek ne može dosljedno živjeti nešto za što zna da je neistinito, ma koliko god ta „plemenita laž“ bila korisna, tȁ to se protivi njegovoj naravnoj težnji za istinom, za znanjem.

Nadalje, od presudne je važnosti pitanje o istinitosti kršćanstva, odnosno ateizma. Naime, ako je ateizam istinit, preostaje mi da sâm stvaram svoj subjektivni smisao i svoje subjektivne vrjednote makar se to svodilo na parazitiranje na kršćanstvu.[2] S druge pak strane, ako Bog postoji i ako je kršćanstvo istinito, čovjekov je život doista smislen, svrhovit i vrijedan. Objektivno je smislen jer putem svojih ovozemaljskih čina i milosti može dosegnuti vječno zajedništvo s Bogom za koje je stvoren. Objektivno je vrijedan jer je stvoren na sliku i priliku apsolutnoga bića koji je punina bitka, istine, dobrote, ljepote i svih zamislivih vrjednota, na sliku i priliku Boga koji je njegova istinska čežnja. Konačno, čovjekov je život svrhovit jer postoji objektivno, vječno, nadnaravno ispunjenje. Drugim riječima, čovjekov je život smislen, vrijedan i svrhovit jer mu je izvor i uvir ona Ljubav koja „pokreće sunce i ostale zvijezde“ (Dante, Božanstvena komedija), Ljubav koja je tako ljubila svijet te je dala svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni (usp. Iv 3,16).

Korištena literatura

• William Lane Craig. 2008. Reasonable Faith: Christian Truth and Apologetics (Wheaton, Illinois: Crossway).

Luka Ilić

[1] No kao što me upozorio Fred Delacroix ovo vrijedi pod pretpostavkom da je dobro ispunjavati nekakve potencijale. Pitanje glasi: odakle bi to ateist trebao izvući? Zašto je dobro ostvariti ovaj, a ne onaj potencijal? Zašto davati prednost ovomu potencijalu, a ne nekomu drugomu? Zašto, primjerice, ne težiti potencijalu da što duže visim sa stabla naglavačke?

[2] Američki protestantski teolog i filozof Francis Schaeffer tvrdi da moderni čovjek živi u dvokatnome svemiru: na donjemu je katu ograničeni svijet bez Boga u kojemu je život apsurdan, dok su na gornjemu smisao, vrjednote i svrha. Moderni čovjek živi na donjemu katu jer vjeruje da Bog ne postoji, no u tako apsurdnome svijetu ne može živjeti sretno. Iz toga razloga čini stalne „skokove vjere“ na gornji kat kako bi potvrdio smisao, svrhu i vrjednote makar na to ne imao pravo jer ne vjeruje u Boga. Moderni čovjek potpuno je nedosljedan kada čini taj skok jer te vrjednote ne mogu postojati bez Boga, a on pak živi na donjemu katu na kojemu nema Boga. Drugim riječima, moderni čovjek ustima ispovijeda Božju smrt, živi kao da ono što čini ima objektivnoga smisla, kao da je svrhovito, kao da su neke stvari doista dobre a druge zle, zgražavajući se nad nepravdama i smatrajući da su njegovi životni projekti značajni iako nema pravo ni na što od toga jer je odbacio Boga (usp. Craig 2008, 78).