Zašto se baviti apologetikom? Kao što smo imali prilike vidjeti u prošlomu tekstu, postoje dobri zdravorazumski i svetopisamski razlozi za bavljenje apologetikom. U ovomu bih se nastavku usredotočio na ono što Katolička Crkva govori o apologetici s posebnim naglaskom na Prvi i Drugi vatikanski sabor.
3) Crkva nas potiče na bavljenje apologetikom
Crkva u svomu naučavanju vjerno slijedi Sveto pismo učeći da su svi vjernici pozvani učiniti Kristovim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve ono što je Krist zapovjedio (usp. Mt 28,19-20). Vjernici su također dužni uvijek biti spremni dati odgovor svakomu koji od njih zatraži razlog nade koja je u njima (usp. 1 Pet 3,15-16). Naravno, svoju ćemo pažnju u ovomu tekstu usmjeriti na ono što Crkva kaže o apologetskom poslanju vjernika. Ako se usredotočimo na razdoblje od Prvoga vatikanskoga sabora do danas, uočit ćemo da crkveno učiteljstvo inzistira na važnosti apologetike.
Prvi vatikanski sabor (1869-1870)
Slijedeći Sveto pismo (usp. Mudr 13,1-19; Rim 1,19-20), oci Prvoga vatikanskoga sabora naučavaju da Boga možemo spoznati naravnim svjetlom razuma iz stvorenja (usp. Dei filius §2). No Bog se ne objavljuje samo na općenit već i na poseban način.[1] Naime, iako je istina da su određene istine o Bogu dostupne čovjeku putem naravnoga svjetla razuma, ipak do nekih istina nikada ne bi mogao doći bez Božje objave. Saborski oci napominju da je
„[v]ječna suglasnost Katoličke Crkve držala i drži … da postoji dvostruki red spoznaje, različit ne samo po izvorištu (spoznaje) nego i po objektu; po izvorištu: na jedan (način), naime, spoznajemo naravnim razumom, na drugi pak božanskom vjerom; po objektu pak, jer osim onoga do čega može doprijeti naravni razum, za vjerovanje nam se predočuju otajstva skrivena u Bogu, koja ne mogu biti spoznata ako ih Bog ne objavi“ (ibid, §4).
Prema tome, osim što Bog putem posebne objave otkriva čovjeku istine koje nadilaze shvaćanje njegova razuma kao što su, primjerice, utjelovljenje, Presveto Trojstvo i otkupljenje, On nam time pomaže spoznati i one istine koje su dostupne naravnomu razumu jer, upozorava sveti Toma Akvinski, postoji opasnost da bi u protivnome „razumski spoznatu istinu o Bogu shvatio … tek mali broj ljudi, i to poslije dugo vremena i s primjesom mnogih zabluda“ (ST I, q.1, a.1, resp.; usp. Humani generis §2-4). Iz tog su razloga koncilski oci ranije spomenuti paragraf popratili sljedećim kanonom:
„Tko kaže da u Božjoj objavi nema istinitih, i u pravom smislu riječi otajstava, nego da se sve vjerske dogme mogu pravilno obrazovanim razumom shvatiti i dokazati iz naravnih principa: neka bude kažnjen anatemom“ (Dei filius §4, kan. 1.).[2]
Suočen pak s Božjom objavom, što bi čovjek trebao učiniti? Koji bi trebao biti njegov odgovor? Oci Prvoga vatikanskoga sabora odgovaraju: „Budući da čovjek sav ovisi o Bogu kao o svom Stvoritelju i Gospodaru, a stvoreni je razum potpuno podložan nestvorenoj Istini, vjerom smo obvezatni iskazati poslušnost razuma i volje Bogu koji se objavljuje“ (ibid, §3). I premda bi netko mogao prigovoriti da je posluh vjere protivan razumu, to nije slučaj. Kao što ističu oci:
„Kako poslušnost naše vjere ne bi bila manje u skladu s razumom (usp. Rim 12,1), Bog je htio s unutarnjom pomoći Duha Svetoga povezati vanjske dokaze svoje objave, to jest Božja djela, u prvom redu čudesa i proroštva, koja su, budući da obilno ukazuju na Božju svemogućnost i beskrajno znanje, najsigurniji znakovi božanske objave, prilagođeni shvaćanju sviju. Zbog toga su kako Mojsije i proroci, tako ponajviše i sam Krist Gospodin, učinili mnoga i vrlo očita čudesa i proroštva; i o apostolima čitamo: ‘Oni pak odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima’ (Mk 16,20). I opet je napisano: ‘Tako nam je potvrđena proročka riječ, te dobro činite što uza nju prianjate kao uza svjetiljku što svijetli na mrklu mjestu’ (2 Pt 1,19)“ (Dei filius §3).
Napisanomu valja pridodati dva kanona kojima su biskupi htjeli istaknuti kako vjerovati u božansku objavu i čuda nije rezultat puke želje za vjerovanjem, nego postoji racionalna dimenzija vjere:
„Tko kaže da božanska objava ne može biti vjerodostojna po vanjskim znakovima, te da zbog toga ljudi moraju biti pokrenuti k vjeri samo unutarnjim privatnim iskustvom ili nadahnućem svakoga: neka bude kažnjen anatemom.
Tko kaže da se čudesa ne mogu dogoditi, te da zbog toga sva izvješća o njima, pa i ona koja se nalaze u Svetom pismu, treba smjestiti među priče ili mitove; ili da se čudesa nikada ne mogu sa sigurnošću spoznati, niti se njima može ispravno dokazati božansko porijeklo kršćanske religije: neka bude kažnjen anatemom“ (ibid, §3, kan. 3. i 4.).
Pritom koncilski oci upozoravaju da iako „pristanak vjere nipošto nije slijepi čin duše, ipak nitko ‘ne može prihvatiti evanđeosko propovijedanje’, kao što je to potrebno za postizanje spasenja, ‘bez prosvjetljenja i nadahnuća Duha Svetoga, koji svima daje radost u prihvaćanju i vjerovanju istini’“, potvrđujući da je „vjera u sebi, makar ona i ne djelovala po ljubavi (usp. Gal 5,6), Božji dar, a njezin čin je djelo koje spada na spasenje, kojim čovjek iskazuje slobodnu poslušnost samome Bogu, pristajući i surađujući s njegovom milošću, kojoj bi se mogao oduprijeti“ (Dei filius §3). Iz tog razloga upozoravaju:
„Tko kaže da prihvaćanje kršćanske vjere nije slobodno, nego da ono nužno slijedi iz dokaza ljudskog razuma; ili da je milost potrebna samo za živu vjeru, koja djeluje po ljubavi (usp. Gal 5,6): neka bude kažnjen anatemom“ (Dei filius §3, kan. 5).
Saborski oci tako predstavljaju uravnoteženi pristup prema kojemu mi možemo putem argumenata i evidencije u korist kršćanskoga teizma pripraviti za vjeru, odnosno oni predstavljaju preduvjete vjere (lat. praeambula fidei), očitujući da vjera nije u proturječju s ljudskim razumom premda ga nadilazi. No, kao što smo imali priliku vidjeti ranije, apologetski argumenti i evidencija ne utemeljuju vjeru. Naime, prema katoličkomu je shvaćanju vjera besplatna i nadnaravna, Božje djelo i dar te se u konačnici vjera temelji na njegovu autoritetu, a ne na našim argumentima: „Za tu pak vjeru, koja je početak ljudskog spasenja, Katolička Crkva izjavljuje da je nadnaravna krepost, kojom, uz Božje nadahnuće i pomoć milosti, vjerujemo da je istinito ono što je on objavio, ne zbog unutarnje istine stvari shvaćene svjetlom naravnog razuma, nego radi autoriteta samoga Boga, koji se ne može prevariti niti može varati“ (ibid, §3). Želeći dodatno naglasiti da se vjera temelji na Božjemu autoritetu, koncilski su oci u popratnomu kanonu istaknuli: „Tko kaže da se božanska vjera ne razlikuje od naravnog znanja o Bogu i moralnim stvarima, i zbog toga da ona nije potrebna za božansku vjeru, kako bi se vjerovalo u objavljenu istinu zbog autoriteta Boga objavitelja: neka bude kažnjen anatemom“ (ibid, §3, kan. 2).[3]
Konačno, oci imaju nešto reći i o takozvanomu argumentu iz četiri oznake Crkve:
„Kako bismo pak mogli udovoljiti obvezi da prihvatimo pravu vjeru i da u njoj čvrsto ustrajemo, Bog je po svom jedinorođenom Sinu ustanovio Crkvu i obdario je očitim znakovima svoje ustanove kako bi ju svi mogli prepoznati kao čuvaricu i učiteljicu objavljene riječi.
Naime, samo na Katoličku Crkvu spada sve ono što je tako mnogostruko i tako divno božanski određeno za jasnu vjerodostojnost katoličke vjere. Crkva je također sama po sebi, naime, zbog svoga čudesnog širenja, izvanredne svetosti, neiscrpne plodnosti u svemu dobru, zbog katoličkog jedinstva i nepobjedive postojanosti, jedan veliki i vječni razlog i nenadvladivo svjedočanstvo vjerodostojnosti i svog božanskog poslanja.
Po tome biva, da je ona sama uzdignuti znak među narodima (usp. Iz 11,12), da k sebi poziva one koji još nisu povjerovali, a svoje sinove čini sigurnijima, da se vjera koju ispovijedaju oslanja na najčvršći temelj“ (ibid, §3).[4]
Oci Prvoga vatikanskoga sabora tako daju čvrst temelj za klasični apologetski pristup koji počinje argumentima za Božju opstojnost, prelazeći potom na pitanje o mogućnosti čuda i vjerodostojnosti novozavjetnih spisa. U skladu s tim klasičnim pristupom, katolički bi apologete zatim argumentirali da je Isus iz Nazareta sebe smatrao Sinom Božjim te bi predstavili evidenciju za njegovo uskrsnuće. Posljednji je korak pokazati da je Katolička Crkva najbolji izražaj kršćanstva, odnosno da je riječ o jednoj, svetoj, katoličkoj i apostolskoj Crkvi koju je sâm Krist Gospodin utemeljio. No istodobno je važno imati na umu kako koncilski oci inzistiraju na tomu da vjera ne ovisi o našim argumentima, nego je slobodna i nadnaravna, Božje djelo i dar.
Drugi vatikanski sabor (1962-1965)
Međutim, ovdje bi netko mogao uskočiti i prigovoriti: „Dobro, Prvi vatikanski sabor u polemičkomu tonu sa svijetom naučava da se određene istine o Bogu može spoznati naravnim svjetlom razuma i upućuje na vanjske dokaze Božje objave što daje vjetar u leđa klasičnoj apologetici. No Drugi vatikanski sabor, tumačeći znakove vremena, stavlja naglasak na dijalog sa svijetom, kršćanskim zajednicama i religijama, a ne na apologetiku koja zna biti protivna duhu dijaloga.“
Iako je Drugi vatikanski sabor obilježen miroljubivim i dijaloškim tonom u svomu ophođenju sa svijetom, drugim kršćanskim konfesijama i drugim religijama (usp. Dulles 2005, 7. poglavlje), to ne znači da odbacuje apologetiku i niječe njezinu vrijednost. Saborski oci tako napominju da je svaki kršćanin pozvan po svoj zemlji svjedočiti o Kristu i onima koji to budu zahtijevali obrazložiti onu nadu u vječni život koja je u njemu (usp. Lumen gentium §10; Dignitatis humanae §14). O važnosti obrane vjere koncilski oci govore i na drugim mjestima, primjerice, u Lumen gentium §11 i Dei verbum §8.
I makar Drugi vatikanski sabor stavlja naglasak na dijalog, to ne znači da je dijalog svrha samomu sebi, već je usmjeren prema navještaju. Kao što koncilski oci ističu, „Crkva je od Boga poslana svim narodima da bude ‘univerzalni sakramenat spasenja’. Ona nastoji iz najdubljih zahtjeva svog katoliciteta i slušajući nalog svoga Utemeljitelja (usp. Mk 16,16) naviještati evanđelje svim ljudima“ (Ad gentes §1). Dakle, dijalog treba biti u službi evangelizacije.
Nadalje, jedna od velikih tema Drugoga vatikanskoga sabora, a naročito pastoralne konstitucije Gaudium et spes jest ispitivanje znakova vremena kako bi Crkva na djelotvoran način odgovorila na najdublja ljudska pitanja. Oci u spomenutomu dokumentu ističu da je zadaća Crkve „nastavljati pod vodstvom Duha Tješitelja djelo samoga Krista koji je došao na svijet da posvjedoči istinu (usp. Iv 18,37), da spasi, a ne da sudi; da služi, a ne da mu drugi služe“ (Gaudium et spes §3). Da bi pak Crkva mogla izvršavati to poslanje, „dužnost joj je da u svako vrijeme ispituje znakove vremena i tumači ih u svjetlu Evanđelja. Tako će onda moći, na način kako odgovara svakom naraštaju, odgovoriti na vječna ljudska pitanja o smislu sadašnjeg i budućeg života i o njihovu međusobnom odnosu. Treba, dakle, upoznati i shvatiti svijet u kojem živimo, njegova očekivanja, čežnje i često dramatičan značaj“ (ibid, §4).
Pritom su vjernici pozvani ne samo ponuditi argumente za kršćanstvo nego k tomu trebaju i naučiti djelotvorne načine prenošenja i obrane evanđeoske poruke (usp. Siniscalchi 2016, 1. poglavlje). Iz tog razloga vjernici trebaju u obzir uzeti metodu i kontekst. Saborski oci pozivaju teologe da, poštujući metode i zahtjeve vlastite teološkoj znanosti, „stalno traže prikladniji način kako da kršćansku nauku saopće ljudima svoga vremena; jedno je, naime, sam poklad vjere, ili vjerske istine, a drugo je način kako se one izražavaju, dakako u istom smislu i s istim značenjem“ (Gaudium et spes §62). Analogno bismo ovaj poziv teolozima mogli primijeniti na sve vjernike u kontekstu evangelizacije i apologetike, odnosno u navještaju i obrani evanđeoske poruke.
Međutim, koncilski oci ne zadržavaju se samo na spomenutim temama nego i predlažu kako praktične tako i teoretske pristupe u svrhu evangelizacije Crkve i svijeta. Slijedeći Prvi vatikanski sabor, saborski oci potvrđuju naravnu spoznaju Boga (usp. Dei verbum §3), a također podržavaju korištenje povijesne evidencije upućujući na čuda i, naročito, na osobu Isusa Krista, Sina Božjega i Sina čovječjega, koji svojim životom svjedoči stvarnost kraljevstva Božjega (usp. Lumen gentium §35).
Biskupi potom upućuju na evanđelja koja, utemeljena na svjedočanstvu očevidaca (usp. Dei verbum §19), predstavljaju „svjedočanstvo o životu i nauku utjelovljene Riječi, našega Spasitelja“ i iz tog razloga uživaju prvenstvo među svim Pismima (ibid, §18). Konačno, oci ističu da je „Sveta Majka Crkva čvrsto … i s najvećom postojanošću držala i drži da četiri navedena evanđelja, čiju povijesnost bez oklijevanja potvrđuje, vjerno predaju ono što je Isus, Sin Božji, živeći među ljudima zaista činio i naučavao njima na spasenje, sve do dana kada je bio uzet (usp. Dj 1,1-2)“ (ibid, §19), potvrđujući time povijesnost i pouzdanost evanđeoskih spisa.
Oci Drugoga vatikanskoga sabora, nadalje, ističu primjer onih koji su vjerno slijedili Krista kao znak Božjega kraljevstva:
„Dok, naime, promatramo život onih koji su vjerno slijedili Krista, na nov način bivamo potaknuti na traganje za budućim Gradom (usp. Heb 13,14 i 11,10) te se ujedno učimo najsigurnijem putu kojim možemo – usred svjetovnih promjenjivosti te u skladu sa staležom i svakomu pojedincu vlastitim stanjem – prispjeti do savršenoga jedinstva s Kristom, odnosno do svetosti. U životu onih koji se savršenije preobraze prema Kristovoj slici (usp. 2 Kor 3,18), premda su sudionici našega čovještva, Bog ljudima živo očituje svoju prisutnost i svoje lice. U njima nam on sam upućuje svoju riječ i daje nam znak svojega kraljevstva prema kojemu nas snažno privlači to što nad sobom imamo toliki oblak svjedoka (usp. Heb 12,1) i takvu potvrdu istine evanđelja“ (Lumen gentium §50).
Slijedi da bismo, kao što objašnjava Siniscalchi, u susretu sa zajednicom vjernika „trebali uočiti neke tragove toga pozitivnoga utjecaja u kategorijama koje čak i formalni autsajderi mogu shvatiti na prikladan način. Ti tragovi mogu također služiti kao motivi vjerodostojnosti u korist kršćanstva“ (Siniscalchi 2016, 1. poglavlje). Siniscalchi napominje da su se apologete opetovano koristili tom vrstom argumenta kako bi uvjerili svijet u istinitost kršćanstva, a budući da je bio široko rasprostranjen, argument je dogmatski definiran na Prvomu vatikanskomu saboru (ibid). Oci Drugoga vatikanskoga sabora također upućuju na spomenuti argument (premda u ublaženomu obliku), ističući da kršćanstvo pomaže mijenjati svijet nabolje (usp. Lumen gentium §35, §46).
Konačno, iako obranu vjere smatraju važnom, koncilski oci, slijedeći nauk Prvoga vatikanskoga sabora, potvrđuju kako apologetikom ne možemo osigurati „pristanak vjere“, već je vjera slobodna i besplatna, Božje djelo i dar:
„Bogu objavitelju treba odgovoriti ‘poslušnom vjerom’ (Rim 16,26; usp. Rim 1,6; 2 Kor 10,5-6) kojom čovjek čitava sebe slobodno Bogu izručuje stavljajući na raspolaganje ‘Bogu objavitelju potpuno i odano služenje uma i volje’ i dajući slobodan pristanak objavi koju je On dao. A da uzvjerujemo, treba nam Božja milost, koja predusreće i potpomaže, i iznutrašnja pomoć Duha Svetoga da srce pokrene i k Bogu ga obrati, otvori oči duši i dadne ‘svima ugodnost pristanka i vjerovanja istini’. A da objavu neprestano sve dublje proničemo, isti Duh Sveti vjeru sveudilj usavršuje svojim darovima” (Dei verbum §5).
Ukratko, neovisno o naglašenomu miroljubivomu i dijaloškomu tonu kada je riječ o ophođenju sa svijetom, oci Drugoga vatikanskoga sabora dali su do znanja da dijalog treba biti u službi evangelizacije. Isto tako, saborski oci nisu odbacili apologetiku kao nešto što bi trebalo završiti u ropotarnici povijesti, nego su potvrdili njezinu vrijednost i korisnost ističući pritom potrebu upoznavanja stanja suvremenoga čovjeka kako bismo mu na što djelotvorniji način navijestili evanđeosku poruku.
Vjerujem da sam u ovomu tekstu ponudio još jedan dobar razlog zašto bi se katolik trebao baviti apologetikom, naime, zato što ga Majka Crkva poziva na to. U sljedećemu ćemo pak nastavku vidjeti kako nam apologetika može biti od pomoći u inkulturaciji evanđelja.
Luka Ilić
Corrigenda, 25. siječnja 2020.
U poglavlju Prvi vatikanski sabor (1879-70) dodao sam navode otaca toga sabora u kojima napominju da se vjera ne temelji na argumentima, već na autoritetu samoga Boga.
Korištena literatura
a) Mark Brumley. 2014. The Seven Deadly Sins of Apologetics: Avoiding Common Pitfalls When Explaining and Defending the Faith (San Diego: Catholic Answers). Kindle.
b) Avery Dulles. 2005. A History of Apologetics (San Francisco: Ignatius Press). Kindle.
c) Glenn B. Siniscalchi. 2016. Retrieving Apologetics (Eugene, Oregon: Pickwick Publications). Kindle.
[1] O potrebi nadnaravne objave pisao sam u tekstu Naravna teologija: domet i ograničenja, pa bih vas stoga uputio na taj tekst da biste stekli potpuniju sliku o ovomu pitanju.
[2] Ne samo da koncilski oci potvrđuju da čovjek putem naravnoga svjetla razuma ne može doprijeti do nadnaravnih istina ili otajstava ako ih Bog ne objavi već su i svjesni da otajstva, čak i nakon što su objavljena, ljudski um ne može shvatiti u potpunosti i na odgovarajući način osim putem blaženoga gledanja. Iz toga razloga napominju:
„Razum pak, prosvijetljen vjerom, kada marljivo, pobožno i trijezno istražuje kako bi uz Božju pomoć stekao neko, i to najplodonosnije, razumijevanje otajstava, kako iz onoga što spoznaje po (svojoj) naravi, po analogiji, tako i po međusobnoj povezanosti otajstava među sobom i s posljednjim ciljem čovjeka, ipak nikada neće postati prikladan da ih shvati kao što (shvaća) istine koje sačinjavaju njegov vlastiti objekt (spoznaje). Božja, naime, otajstva po svojoj naravi toliko nadilaze ljudski razum, da i uz ostvarenu objavu, i uz prihvaćanje vjerom, ona ipak ostaju zastrta velom same vjere, i kao obavijena tamom, dok god u ovom smrtnom životu ‘hodamo (daleko) od Gospodina; ta u vjeri hodamo ne u gledanju’ (2 Kor 5,6)“ (Dei filius §4).
[3] I Prvi i, kao što ćemo vidjeti nešto kasnije, Drugi vatikanski sabor potvrđuju da je vjera besplatna i nadnaravna, Božje djelo i dar te da se u konačnici temelji na njegovu autoritetu, a ne na našim argumentima (usp. Brumley 2014, 1. poglavlje). No istodobno oba sabora pretpostavljaju da je vjera ujedno i ljudski čin. Što pak znači da je vjera ljudski čin? Katekizam Katoličke Crkve objašnjava:
„Nemoguće je vjerovati bez milosti i unutarnje pomoći Duha Svetoga. A ipak nije ništa manje istinito da je vjera izvorno ljudski čin. Ne protivi se slobodi niti čovjekovu razumu da čovjek povjeruje Bogu i prione uz istine koje je on objavio. Pa ni u ljudskim se odnosima ne protivi našem dostojanstvu da vjerujemo onomu što nam drugi ljudi o sebi ili svojim nakanama reknu te povjerujemo njihovim obećanjima (kao kada muškarac i žena stupaju u brak) i tako s njima uđemo u zajedništvo. Dosljedno tome još se manje protivi našem dostojanstvu ‘da u vjeri potpun posluh svoga uma i svoje volje damo Bogu koji se objavljuje’ i na taj način stupimo s njime u prisno zajedništvo“ (KKC 154).
Katekizam osim toga napominje da „[u] činu vjere ljudski razum i volja sudjeluju s božanskom milošću“, citirajući potom poznatu definiciju sv. Tome Akvinskoga koji piše da je „vjerovanje čin razuma koji, na zapovijed volje koju pokreće Bog milošću, daje pristanak božanskoj istini – credere est actus intellectus assentientis veritati divinae ex imperio voluntatis a Deo motae per gratiam“ (KKC 155).
[4] Citate iz dogmatske konstitucije Dei filius možete pronaći na stranici Katolik.hr. Tekst sam blago prilagodio te sam također ispravio određene grješke.
Uvod u apologetiku:
- Uvod u apologetiku I: Što je apologetika?
- Uvod u apologetiku II: Zdrav razum, Sveto pismo i apologetika
- Uvod u apologetiku III: Katolička Crkva o apologetici
- Uvod u apologetiku IV: Apologetika, ljepota i inkulturacija evanđelja
- Uvod u apologetiku V: Apologetika i duhovni život
- Uvod u apologetiku VI: Apologetika i evangelizacija
- Uvod u apologetiku VII: Odakle početi?
- Uvod u apologetiku VIII: Najbolja apologetika