Obrana vjere ili bavljenje apologetikom, kao što smo imali priliku vidjeti u dosadašnjim nastavcima niza Uvod u apologetiku, sastavni je dio poslanja svakoga vjernika i svaki je kršćanin pozvan to činiti u skladu sa svojim mogućnostima. No ovdje više nije riječ o tomu trebamo li se baviti apologetikom, tȁ na to smo pitanje odgovorili u prethodnim nastavcima ovoga niza. Radije, ovim tekstom želim pojasniti kakav bi trebao biti karakter apologeta, odnosno kakvi bi trebali biti njegov um i njegovo srce. Drugim riječima, vidjet ćemo u čemu se sastoji dobra ili, ambicioznije, najbolja apologetika. Zvuči pomalo pretenciozno, ali vjerujem da ću do kraja ovoga teksta uspjeti opravdati naslov.
I dok sam se nekih pitanja koje smo obradili u ovomu tekstu već dotakao u prethodnim nastavcima, neke sam od njih spomenuo tek usputno a nekima nisam posvetio baš nikakvu pažnju. Stoga ćemo u ovomu tekstu na pregledniji i sustavniji način izložiti tzv. „apologetske grijehe“, tj. loše navike koje bismo trebali izbjegavati i protiv kojih bismo se trebali boriti, kao i „apologetske vrline“ koje bismo trebali usvojiti i njegovati u svojemu apologetskomu djelovanju.
Dvije važne napomene prije nego što počnemo. Prvo, u ovomu se tekstu prvenstveno oslanjam na dugogodišnje iskustvo apologeta poput Marka Brumleya i Williama Lanea Craiga kako bih objasnio što izbjegavati a što činiti u bavljenju apologetikom, odnosno u čemu se sastoji najbolja apologetika. Drugo, popis koji ću predstaviti u ovomu nastavku nije iscrpan, već donosi samo neke od apologetskih grijeha i vrlina.[1]
Apologetski grijesi
Apologetska preuzetnost
Prva je opasnost za apologeta da precijeni važnost apologetike. To se može očitovati na različite načine. Jedan od načina jest da smatramo kako naravnim svjetlom razuma možemo dokazati sve članke vjere. No kao što smo imali prilike vidjeti u trećemu nastavku ovoga niza (vidi također ovdje), postoje određene istine koje nikada ne bismo mogli spoznati da ih Bog nije objavio, kao što su utjelovljenje, Presveto Trojstvo i otkupljenje.
Uzmimo za primjer nauk o Presvetomu Trojstvu. Kao što Edward Feser objašnjava, klasični je pogled da je nauk o Presvetomu Trojstvu koherentan i intelegibilan u sebi, no ljudski je razum previše ograničen da bi ga na prikladan način shvatio i stoga nitko nikada nije došao do te istine čisto filozofskim putem. No to ne znači da ne možemo biti racionalno opravdani vjerovati u tu istinu. Feser napominje da se racionalno opravdanje toga vjerovanja temelji na svjedočanstvu, naime, svjedočanstvu Isusa Krista, čija se pouzdanost dokazuje Njegovim uskrsnućem. Što se pak njegova uskrsnuća tiče, po tradicionalnoj teologiji možemo znati da se dogodilo čisto racionalnim putem. I dok ljudski razum ne može u potpunosti shvatiti Trojstvo čak i nakon što mu je objavljena ta istina, Feser objašnjava da razum može pokazati neuspjeh bilo kojeg pokušaja dokazivanja protuslovnosti tog nauka, a isto tako može doći do nesavršenoga razumijevanja doktrine putem analogija.
Ukratko, makar se nadnaravne istine ili otajstva ne protive ljudskomu razumu niti su protuslovne u sebi, ipak naš ograničeni razum ne može doći do njih vlastitim snagama. Iz tog razloga Katolička Crkva upozorava:
„Tko kaže da u Božjoj objavi nema istinitih, i u pravom smislu riječi otajstava, nego da se sve vjerske dogme mogu pravilno obrazovanim razumom shvatiti i dokazati iz naravnih principa: neka bude kažnjen anatemom“ (Dei filius §4, kan. 1).
Drugi način kako apologet može precijeniti apologetiku jest smatrati kako će osoba nakon što čuje njegovo apologetsko izlaganje nužno postati kršćaninom. Kao što sam upozorio u šestomu nastavku, ne bismo trebali očekivati da će se ljudi nakon što čuju naše izlaganje o kozmološkomu argumentu ili evidenciji za Isusovo uskrsnuće odmah baciti na koljena i početi udarati o prsa, priznavajući pritom svoje grijehe i ispovijedajući vjeru u Isusa Krista. Ne samo da je obraćenje postupan proces već ključnu ulogu igra i čovjekova sloboda. Vjera je slobodna i osoba može iz različitih razloga prihvatiti ili odbiti poziv na vjeru.
Prema tome, možemo imati najbolje argumente na svijetu, ali čovjeku je ostavljen prostor slobode da ih iz ovoga ili onoga razloga prihvati ili odbije. U tomu kontekstu oci Prvoga vatikanskoga sabora upozoravaju da „[t]ko kaže da prihvaćanje kršćanske vjere nije slobodno, nego da ono nužno slijedi iz dokaza ljudskog razuma (…): neka bude kažnjen anatemom“ (Dei filius §3, kan. 5).
Nadalje, važno je istaknuti da je obraćenje djelo Duha Svetoga, a ne nužna posljedica argumenata. Na Prvomu vatikanskomu saboru koncilski su oci istaknuli da „nitko ‘ne može prihvatiti evanđeosko propovijedanje’, kao što je to potrebno za postizanje spasenja, ‘bez prosvjetljenja i nadahnuća Duha Svetoga, koji svima daje radost u prihvaćanju i vjerovanju istini’“ (ibid, §3). Apologet tako ne smije izgubiti iz vida da je vjera u konačnici Božje djelo i dar te se temelji na Božjemu autoritetu, a ne na našim argumentima. Riječima otaca Prvoga vatikanskoga sabora:
„Za tu pak vjeru, koja je početak ljudskog spasenja, Katolička Crkva izjavljuje da je nadnaravna krepost, kojom, uz Božje nadahnuće i pomoć milosti, vjerujemo da je istinito ono što je on objavio, ne zbog unutarnje istine stvari shvaćene svjetlom naravnog razuma, nego radi autoriteta samoga Boga, koji se ne može prevariti niti može varati“ (ibid).
Međutim, kao što sam imao prilike objasniti u šestomu nastavku, iako je obraćenje djelo Duha Svetoga, a i riječ je o procesu koji može potrajati, ipak nismo lišeni odgovornosti i svedeni na besposličarenje. Služeći se apologetikom, možemo pripremiti teren za vjeru baš kao što je Ivan Krstitelj pripravio put za dolazak Isusa iz Nazareta (usp. McGrath 2012, 1. poglavlje). Pritom se ne smijemo ograničiti samo na klasičnu apologetiku već nam se poslužiti i „putom ljepote“ koji nas, polazeći od ljepote koja zrači iz prirode, umjetničkih djela, svetosti i liturgije, može dovesti k Bogu koji je njezin izvor i temelj.
Cilj nije pobjeda u raspravi, nego spasenje duša
Druga je opasnost koja prijeti apologetu da ciljem apologetike smatra pobjedu u raspravi, a ne pripravu terena za obraćenje osobe. Svrha apologetike nije pobijediti pošto-poto, već spasenje našega sugovornika. No to nećemo ostvariti ako smo nasrtljivi i arogantni, ako ponižavamo osobu s kojom razgovaramo. Radije, svadljivost, nepristojnost i razdražljivost trebaju ustupiti mjesto blagosti i strpljivosti. U protivnomu riskiramo udaljiti osobu od istine, a dovodimo u opasnost i vlastiti duhovni život. Ili da parafraziramo našega Gospodina: „Što koristi čovjeku pobijediti u raspravi, a životu svojemu i svojega sugovornika nauditi?“ Međutim, to ne znači da ćemo ublažavati i razvodnjavati stajalište Katoličke Crkve kako bismo porasli u očima svijeta, nego nam je svjedočiti istinu „bilo to zgodno ili nezgodno“ (2 Tim 4,2).
Ako je, dakle, cilj spasenje duša, a ne pobjeda, trebamo biti iskreni i točni u svojemu izlaganju. Drugim riječima, ne smijemo posegnuti za izvrtanjem i manipuliranjem činjenica radi pobjede u raspravi. To znači da trebamo ispravno i točno predstaviti kako stajalište Katoličke Crkve tako i poziciju našega sugovornika da bismo izbjegli napad na „strašila“.[2] Primjerice, tvrditi da je simbolički pogled na euharistiju jedan jedini protestantski pogled bilo bi pogrješno jer postoje i drugi pogledi poput konsupstancijacije i virtualizma. Trebamo, stoga, biti oprezni u karakteriziranju pozicije našega suparnika jer ćemo u protivnomu biti krivi za intelektualnu neiskrenost i nepoštenje.
Što bi onda bio istinski apologetski dijalog? Riječima Marka Brumleya, to bi bio „razgovor koji poštuje intelekt i slobodu druge osobe dok ju izaziva da prihvati puninu istine“ (Brumley 2014, 6. poglavlje).
Oholost
Popis apologetskih grijeha zaključit ćemo dobro nam poznatom ohološću. Riječ je o pretjeranoj ljubavi prema samomu sebi i vlastitoj izvrsnosti (usp. Delany 1911) koja ne prepoznaje da je dobro u nama i u onomu što smo ostvarili Božji dar. U slučaju apologeta, oholost može dovesti do toga da svoje apologetske sposobnosti smatra boljima nego što bi trebao (usp. Brumley 2014, 7. poglavlje). Što je netko uspješniji i djelotvorniji apologet, to više raste i napast oholosti. Ne samo da osoba može početi smatrati kako je naučila sve što se ima naučiti nego si može i umisliti da su njegovi argumenti ti koji obraćaju ljude a ne Duh Sveti (ibid).
Brumley napominje kako se rijetko događa da netko na tako očit način podlegne oholosti, već ona dolazi u suptilnijim oblicima kao, primjerice, u hvalisavu stavu: „Pogledaj koliko sam samo ljudi obratio! Pogledaj u koliko sam rasprava pobijedio!“ (ibid). Nadalje, oholost često vodi u nadutost, a u slučaju apologeta to znači da se smatra sposobnim suočiti se s bilo kojim problemom ili odgovoriti na bilo koje pitanje ili pak misli kako je njegov pristup nužno onaj pravi (ibid). Nije riječ samo o tomu da se želi dokazati previše nego i o tomu da osoba precjenjuje svoje sposobnosti ili smatra da to što poznaje argumente znači da ih može izložiti na djelotvoran način, u bilo kojoj situaciji ili bolje od drugih (ibid).
Apologetske vrline
Kako nadvladati apologetske grijehe? Tako što ćemo razvijati odgovarajuće apologetske vrline. Iz tog ćemo se razloga sada usredotočiti na vrline koje bismo trebali njegovati kako bismo bili što djelotvorniji u obrani evanđelja i pripremi terena za vjeru.
Apologetika „na koljenima“
Kako bi osoba postala djelotvoran apologet, prvo što treba činiti jest moliti. Ne samo da bi apologet braneći evanđelje i pripremajući teren za vjeru trebao pomoći drugima ući u odnos s Bogom putem molitve već bi i on sam trebao njegovati život molitve kako bi bolje upoznao Boga i dublje ga ljubio.
Molitva također može potaknuti na bavljenje apologetikom. Naime, kako se apologetov molitveni život produbljuje tako sve više želi slijediti Božju volju. Budući da Bog „hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine“ (1 Tim 2,4), a zabluda drži ljude podalje od istine, što apologetov odnos s Bogom postaje dublji, to će intenzivnijom biti njegova mržnja prema zabludi kao i njegova želja da svi ljudi dođu do spoznanja istine. Posljedično će rasti i njegova želja da se služi apologetikom kako bi ljudima pomogao doći do istine (usp. Brumley 2014, 10. poglavlje).
Nadalje, molitva pomaže apologetu izbjeći grijeh oholosti usmjeravajući njegov pogled prema Bogu o kojemu u potpunosti ovisi, koji je izvor svih njegovih darova i milosti. Molitva nas k tomu podsjeća da su konačni cilj apologetike ne samoproslava i časti, nego Božja slava i čovjekovo posvećenje (ibid).
Konačno, kao što Mark Brumley objašnjava, apologet bi se trebao moliti da dostojno brani vjeru, a isto tako bi trebao moliti za one s kojima raspravlja o vjeri kako bi ih Duh Sveti prosvijetlio i vodio, da bi postali prijemčiviji za istinu evanđelja (ibid). „Malo je vjerojatno“, napominje Brumley, „da će apologet kao svoj istinski cilj imati duhovno dobro onih s kojima se upušta u apologetiku ako nikada ne moli za njih“ (ibid).
Ukratko, apologet je pozvan njegovati redoviti molitveni i sakramentalni život kako bi bio vjeran i djelotvoran branitelj evanđelja.
Važnost učenja
No osim što bi apologet trebao moliti, također bi trebao učiti. Kvalitetna apologetika zahtijeva brojne kompetencije do kojih je teško ili nemoguće stići bez trajnoga i ustrajnoga učenja. Ne samo da trebamo poznavati nauk Katoličke Crkve već i glavna filozofska strujanja i svjetonazore koji prevladavaju u suvremenomu svijetu. K tomu, apologet bi trebao znati što njegov sugovornik zastupa da ne bi usmjeravao svoju pažnju na „strašila“ umjesto na ono što osoba doista tvrdi. U svemu tomu od velike će nam pomoći biti proučavanje apologetskih i inih materijala koje sam imao prilike preporučiti vam u prethodnomu nastavku.
Također bismo trebali usvojiti odgovarajuće apologetske metode, odnosno načine kako uspješno braniti vjeru. Da bismo postali djelotvorni apologeti, potrebno je usvojiti logička načela i poznavati glavne logičke pogrješke kako, s jedne strane, osoba sama ne bi izložila nevaljan argument i da bi, s druge, bila u stanju prepoznati grješke u argumentima svojih sugovornika (ibid). Naposljetku, u obrani vjere trebamo uzeti u obzir i psihološki vidik osoba: svoju ćemo tako metodu prilagoditi ovisno o sugovornicima uzimajući u obzir njihovu povijest, iskustva, osjećaje, brige, nadanja i stanje uma (ibid).
Apologetika ljubavi
William Lane Craig ima dugogodišnje iskustvo bavljenja apologetikom i iz tog je razloga vjerojatno jedna od najkompetentnijih osoba da nam objasni u čemu bi se sastojala najbolja apologetika. Nakon što je u svojoj knjizi Reasonable Faith (2008) ispitao „mnoge argumente u prilog kršćanske vjere“ (Craig 2008, Zaključak), Craig napominje da je temelj „najbolje apologetike“ dvostruki odnos: s Bogom i s bližnjim. Drugim riječima, slijediti nam je dvije zapovijedi ljubavi (usp. Mt 22,35-40). U svomu odnosu s Bogom trebamo Gospodinu predati sve što imamo i jesmo, a u svomu odnosu s bližnjima pozvani smo ih ljubiti jer ako je Bog „ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše, (…) i mi smo dužni ljubiti jedni druge“ (1 Iv 4,10-11). A ako su ta dva odnosa snažna i bliska, do čega će to dovesti? Craig pojašnjava:
„Bit će jedinstva i topline među kršćanima. Bit će ljubavi koja prožima tijelo Kristovo; kao što to Pavao opisuje: ‘istinujući u ljubavi da poradimo te sve uzraste u Njega, koji je Glava, Krist, od kojega sve Tijelo, usklađeno i povezano svakovrsnim zglobom zbrinjavanja po djelotvornosti primjerenoj svakomu pojedinom dijelu, promiče svoj rast na saziđivanje u ljubavi’ (Ef 4,15-16). A koji će biti rezultat toga jedinstva po ljubavi? Isus sâm daje nam odgovor u svojoj molitvi za crkvu: ‘da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao. (…) Ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio’ (Iv 17,21-23). Po Isusu, naša je ljubav znak svim ljudima da smo njegovi učenici (Iv 13,35); ali čak i više od toga, naša su ljubav i jedinstvo živi dokaz svijetu da je Bog Otac poslao svoga Sina Isusa Krista i da Otac ljubi ljude kao što ljubi Isusa. Kada ljudi to vide – našu ljubav jednih prema drugima i naše jedinstvo po ljubavi – bit će privučeni Kristu i odgovorit će na evanđeosku ponudu spasenja. Obično će ono tko jesi radije nego što govoriš dovesti nevjernika Kristu.“[3]
Craig nam tako objašnjava da je najbolja apologetika upravo naš život: ne samo ono što govorimo već i kako se ponašamo i djelujemo u svojemu razgovoru i ophođenju s drugima. Kao što Nikolina Nakić objašnjava: „Najbolji argument u prilog Kristu je ljubav. Ljubav kakvu čovjek ni dan-danas ne može pojmiti, a kamoli je sam izmisliti.“
Kako bismo još bolje shvatili važnost ljubavi u svojemu apologetskomu djelovanju, vjerujem da nam dobro mogu poslužiti riječi pape emeritusa Benedikta XVI.:
„Tko ostvaruje ljubav u ime Crkve, neće nikada pokušati nametnuti drugima vjeru Crkve. On je svjestan da je ljubav u svojoj čistoći i u svojoj besplatnosti najbolje svjedočanstvo Boga u kojeg vjerujemo i koji nas potiče ljubiti. Kršćanin zna kada je vrijeme za govor o Bogu i kada je bolje šutjeti o njemu i prepustiti samoj ljubavi da govori. On zna da je Bog ljubav (usp. 1 Iv 4,8) i da se njegova prisutnost osjeća upravo u trenucima u kojima ne činimo ništa drugo već ljubimo. On zna (…) da prezirati ljubav znači prezirati Boga i čovjeka; to je napast djelovati bez Boga. Prema tome, najbolja obrana Boga i čovjeka upravo je u ljubavi” (Deus caritas est §30).
Međutim, ako smo iskreni prema samima sebi, prepoznat ćemo brojne nedosljednosti u vlastitu životu. Zasigurno će nam redoviti molitveni i sakramentalni život pomoći u pročišćavanju naših nakana i rastu u ljubavi, ali također će nam goditi ako se budemo nadahnjivali životima i djelima brojnih svetaca i svetica koji nam pomažu usmjeriti pogled na ono što je doista važno.
Najbolja apologetika
Na početku ovoga teksta pitali smo se u čemu se sastoji najbolja apologetika. Vidjeli smo opasnosti koje vrebaju kao što su apologetska preuzetnost, želja za pobjedom u raspravi i oholost, ali isto tako usmjerili smo pogled i na dobre navike koje bismo trebali usvajati i njegovati poput redovite molitve i trajnoga studija. No što bi nam vrijedilo imati najbolje argumente na svijetu, vrsne retoričke vještine, odlično poznavanje nauka Katoličke Crkve i tko zna što već ne, a ne imati ljubavi? Kao što sv. Pavao upozorava:
„Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči. Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznanje; i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao – ništa sam! I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao – ništa mi ne bi koristilo“ (1 Kor 13,1-3).
To ne znači da je apologetika beskorisna, tȁ to smo stajalište već opovrgnuli u jednom od ranijih tekstova. Radije, ovdje smo suočeni s važnim duhovnim pravilom na koje je upozorio sv. Ignacije Lojolski u svojim Duhovnim vježbama: „Ljubav treba iskazivati više u djelima nego u riječima“ (DV 230). Drugim riječima, najbolja apologetika život je življen u ljubavi.
Luka Ilić
Korištena literatura
a) Mark Brumley. The Seven Deadly Sins of Apologetics: Avoiding Common Pitfalls When Explaining and Defending the Faith (San Diego: Catholic Answers). Kindle.
b) William Lane Craig. 2008. Reasonable Faith: Christian Truth and Apologetics (Wheaton, Illinois: Crossway). Kindle.
c) Joseph Delany. 1911. „Pride“. u: The Catholic Encyclopedia. Vol. 12 (New York: Robert Appleton Company). URL: http://www.newadvent.org/cathen/12405a.htm Pristupljeno: 16. veljače 2020.
d) Alister McGrath. 2012. Mere Apologetics (Grand Rapids, Michigan: Baker Books). Kindle.
[1] U izlaganju o apologetskim grijesima i vrlinama dobrim se dijelom oslanjam na Marka Brumleya i njegovu knjigu The Seven Deadly Sins of Apologetics: Avoiding Common Pitfalls When Explaining and Defending the Faith (2014).
[2] Riječ je o pojednostavljivanju ili izvrtanju protivnikova stajališta da bi izgledalo slabije kako bismo ga lakše mogli pobiti.
[3] “What will be the result when these two relationships are strong and close? There will be a unity and warmth among Christians. There will be a love that pervades the body of Christ; as Paul describes it, “speaking the truth in love, we are to grow up in every way into him who is the head, into Christ, from whom the whole body, joined and knit together by every joint with which it is supplied, when each part is working properly, makes bodily growth and upbuilds itself in love” (Eph. 4:15–16 RSV). And what will be the result of this unity through love? Jesus himself gives us the answer in his prayer for the church: “That they may all be one, just as you, Father, are in me, and I in you, that they also may be in us, so that the world may believe that you have sent me. . . . I in them and you in me, that they may become perfectly one, so that the world may know that you sent me and loved them even as you loved me” (John 17:21–23 ESV). According to Jesus, our love is a sign to all people that we are his disciples (John 13:35); but even more than that, our love and unity are living proof to the world that God the Father has sent his Son Jesus Christ and that the Father loves people even as he loves Jesus. When people see this—our love for one another and our unity through love—then they will in turn be drawn to Christ and will respond to the gospel’s offer of salvation. More often than not, it is who you are rather than what you say that will bring an unbeliever to Christ” (Craig 2008, Zaključak).
Uvod u apologetiku:
- Uvod u apologetiku I: Što je apologetika?
- Uvod u apologetiku II: Zdrav razum, Sveto pismo i apologetika
- Uvod u apologetiku III: Katolička Crkva o apologetici
- Uvod u apologetiku IV: Apologetika, ljepota i inkulturacija evanđelja
- Uvod u apologetiku V: Apologetika i duhovni život
- Uvod u apologetiku VI: Apologetika i evangelizacija
- Uvod u apologetiku VII: Odakle početi?
- Uvod u apologetiku VIII: Najbolja apologetika