[<<<<Prvi dio] [<<<Drugi dio] [<<Treći dio] [<Četvrti dio]
6. FUNDACIONALIZAM
Opisujući problem kontingentnosti kazali smo da problem izvire iz konjunkcije dviju naših dubokih metafizičkih intuicija. S jedne strane, imamo snažnu intuiciju da su i sámo postojanje i fundamentalna struktura fizičke stvarnosti tek kontingentne činjenice: što god u konačnici bili fundamentalni fizikalni entiteti i što god bili fundamentalni fizikalni zakoni koji upravljaju njihovom interakcijom, čini nam se da bi fizički svijet mogao biti građen od nekih drukčijih vrsta osnovnih konstitutivnih elemenata i da bi mogao biti upravljan nekim drukčijim oblicima temeljnih zakona – štoviše, čini nam se da bi fizički svijet mogao uopće ne postojati, da ništa nužno nema u činjenici da fizička stvarnost jest. S druge strane, imamo jednako snažnu intuiciju da za puko kontingentne činjenice mora postojati neko objašnjenje zašto su one slučaj, da kontingentni predmeti, događaji, situacije ne mogu bez ikakva uzroka nastajati niti jednostavno neobjašnjivo biti. U odgovoru na problem kontingentnosti naivni necesitizam odbacuje prvu intuiciju, tvrdeći da fundamentalni fizikalni entiteti i zakoni postoje metafizički nužno. Brutizam pak odbacuje drugu intuiciju, tvrdeći da fundamentalni fizikalni entiteti i zakoni sámi nemaju nikakva objašnjenja. No vidjeli smo da i jedan i drugi odgovor imaju ozbiljne teorijske probleme. Tvrdnja da su fundamentalni fizikalni entiteti i zakoni metafizički nužni u najboljem se slučaju čini posve nerazumljivom, u najgorem slučaju djeluje jednostavno nekoherentnom. Tvrdnja da za fundamentalne fizikalne entitete i zakone ne postoji nikakvo objašnjenje zašto postoje i zašto su takvima kakvima jesu vodi u krajnje iracionalističku sliku svijeta i radikalni skepticizam. Ti se problemi, blago govoreći, ne čine vrlo lako savladivima.
Jedna je od alternativa naivnomu necesitizmu i brutizmu teizam. Teisti se slažu s brutistima da su osnovni gradivni elementi svemira tek kontingentni entiteti i da su zakoni prirode koji njima upravljaju tek kontingentni zakoni. Ne slažu se s njima da postojanje kontingentnih entiteta i zakona može biti neobjašnjiva sirova činjenica: kontingentni entiteti i zakoni moraju imati objašnjenje. Teisti se slažu s naivnim necesitistima da fizička stvarnost jest utemeljena u nečemu što sámo postoji metafizički nužno i što van svoje naravi ne traži daljnje objašnjenje svoje opstojnosti. S naivnima se necesitistima ne slažu da fizički entiteti i zakoni prirode mogu biti metafizički nužnima: metafizički nužna bića moraju posjedovati vrlo različita svojstva od onih koja posjeduju fizički entiteti i zakoni prirode. Ako su sporne tvrdnje i naivnoga necesitizma i brutizma neistinite – drugim riječima, ako su ispravne obje metafizičke intuicije iz kojih izvire problem kontingentnosti – nužno slijedi da doista postoji nešto što sámo jest metafizički nužno te stoga radikalno različito od fizičkoga svijeta, no što ujedno na neki način objašnjava zašto fizička stvarnost uopće postoji i jest takvom kakvom jest. Nisu li istinitima ni naivni necesitizam ni brutizam, postoji metafizički prvi uzrok. Teističke se teorije stoga mogu razumjeti upravo kao rezultat izbjegavanja neugodnih teorijskih implikacija naivno-necesitističkih i brutističkih odgovora na problem kontingentnosti, pokušaj pronalaženja trećega puta između filozofijski neprihvatljivih alternativa. No, naravno, teističke teorije nisu jedina alternativa naivnomu necesitizmu i brutizmu. Ateist može odbaciti obje te skupine teorija kao neprihvatljive te time prihvatiti i da fizički svijet jest kontingentan i da postoji neka vrsta metafizički nužna temelja kontingentne stvarnosti, no pritom zanijekati da je opravdano govoriti o metafizički prvom uzroku kao o Bogu. Mogao bi, na primjer, smatrati da objašnjenje zašto postoje fundamentalni fizikalni entiteti i zakoni treba tražiti radije u nečemu poput Platonovih ideja ili Hegelova apsolutnoga duha. Ateističke teorije toga tipa nazovimo fundacionalističkim ateističkim teorijama.
Kako smo spomenuli u odsječku o naivnom necesitizmu, teisti – posebice oni iz tradicije tzv. klasičnoga teizma – tipično će argumentirati da za konačno rješenje problema kontingentnosti nije dovoljno kazati samo to da ultimativni temelj stvarnosti postoji metafizički nužno, tj. da postoji u svakom mogućem svijetu. Na primjer, čini se plauzibilnim tvrditi da, ako uopće postoje, i entiteti poput matematičkih predmeta, propozicija, Platonovih ideja i sl. postoje u svakom mogućem svijetu. Međutim, čak i ako doista postoje nužno, smatraju teisti, njihova je nužnost tek uvjetna ili izvedena, tj. objašnjenje njihove nužnosti ne leži (samo) u njihovoj vlastitoj naravi. Legitimno je stoga pitati za neko daljnje objašnjenje zašto ti predmeti postoje: kao i u slučaju kontingentnih bića, njihova opstojnost u konačnici i sama mora biti utemeljena u nečem različitom od njih samih. Ideje, propozicije i skupovi ne mogu biti prvim uzrokom. Metafizički prvi uzrok, kao nearbitrarna zaustavna točka svakoga lanca objašnjenja, mora biti nešto što sámo postoji apsolutno ili neuvjetovano nužno – tradicionalnim jezikom, nešto što je nužno a se. No biće koje postoji u apsolutno nužnom smislu, argumentiraju, mora posjedovati atribute radikalno različite od onih koja posjeduju bilo kontingentni fizički bilo nužni apstraktni predmeti, atribute koji opravdavaju kazati da je metafizički prvi uzrok Bog.[49] Primijetimo ipak da bi se fundacionalistički ateist mogao složiti s klasičnim teistom da metafizički prvi uzrok mora biti nešto čija je opstojnost apsolutno nužna i mogao bi lako prihvatiti neka od svojstava za koja klasični teisti argumentiraju da nužno pripadaju metafizički prvom uzroku, npr. jednostavnost, jedinstvenost, nepromjenjivost i sl. Ateist bi, dakako, pritom ujedno morao zanijekati da prvom uzroku pripadaju barem neka od definicijski nužnih svojstava Boga koja mu pripisuju teisti. Očit bi izbor tu bila osobnost, tj. razum i slobodna volja (barem u analognom smislu), kao i drugi osobni atributi poput sveznanja.
Pokušati presuditi između teističkih i fundacionalističkih ateističkih teorija premašuje ciljeve ovoga rada, ali završit ćemo sugestijom da teorijski problemi jedinih preostalih alternativa upućuju na to da se upravo između njih ima voditi filozofijska bitka za ultimativno objašnjenje stvarnosti.
7. ZAKLJUČAK
„Zašto išta kontingentno uopće postoji?“ jedno je od klasičnih velikih pitanja metafizike. Argumenta radi, pretpostavili smo mogućnost idealne ultimativne fizikalne teorije, takve da je sva kontingentna stvarnost na neki relevantan način načelno objašnjiva u terminima postuliranih entiteta i zakona te teorije. Eksplicirali smo zatim problem kontingentnosti na sljedeći način: što god bili fundamentalni fizikalni entiteti i zakoni, zašto su upravo ti entiteti fundamentalni fizikalni entiteti i zašto su upravo ti zakoni prirode fundamentalni fizikalni zakoni, ako se već, barem na prvi pogled, čini metafizički mogućim svijet u kojem svemir konstituiraju drukčiji osnovni gradivni elementi i njime upravljaju drukčiji temeljni zakoni, kao uostalom i svijet u kojem sam svemir uopće ne postoji? S obzirom na način na koji pokušavaju odgovoriti na problem kontingentnosti, razvrstali smo ateističke teorije u tri velike skupine, nazvavši te skupine teorija ʻnaivni necesitizamʼ, ʻbrutizamʼ i ʻfundacionalizamʼ.
Argumentirali smo da je naivni necesitizam, tvrdeći da su fundamentalni fizikalni entiteti i zakoni metafizički nužni, pozicija koja u najboljem slučaju djeluje neinteligibilnom, u najgorem pak nekoherentnom. Argumentirali smo zatim da brutizam, tvrdeći da je opstojnost fundamentalnih fizikalnih entiteta i zakona kontingentna činjenica bez ikakva objašnjenja, implicira krajnje iracionalističku sliku svijeta i vodi u radikalan oblik skepticizma. Sugerirali smo na kraju da zbog teško savladivih teorijskih problema prve dvije skupine teorija samo fundacionalističke ateističke teorije mogu biti ozbiljna alternativa teizmu.
Metaphysical landscape of atheism
Abstract: The main goal of this paper is twofold: to propose a classification of atheistic theories based on their strategies in dealing with the so-called problem of contingency and to estimate their philosophical viability qua metaphysical theories. We classify the theories into three broad categories we call ʻnaïve necessitismʼ, ʻbrutismʼ and ʻfoundationalismʼ and suggest that only foundationalist theories could in principle be tenable alternatives to theism.
Keywords: atheism, contingency, brute facts, the Hume-Edwards principle, first cause.
Bibliografija
Francis J. Beckwith, „Mormon Theism, the Traditional Christian Concept of God, and Greek Philosophy: A Critical Analysis“, Journal of the Evangelical Theological Society 44/4 (2001), 671–695.
James Cain, „The Hume-Edwards Principle“, Religious Studies 31/3 (1995), 323–328.
Robin Collins, „The Teleological Argument: An Exploration of the Fine-Tuning of the Universe“, u: William Lane Craig i J. P. Moreland (ur.), The Blackwell Companion to Natural Theology, Wiley-Blackwell, Chichester (2009), 202–281.
William Lane Craig i Quentin Smith, Theism, Atheism, and Big Bang Cosmology, Clarendon Press, Oxford (1993).
William Lane Craig i James D. Sinclair, „The Kalam Cosmological Argument“, u: William Lane Craig i J. P. Moreland (ur.), The Blackwell Companion to Natural Theology, Wiley-Blackwell, Chichester (2009), 101–201.
William Lane Craig, God and Abstract Objects. The Coherence of Theism: Aseity, Springer, Cham (2017).
Paul Edwards, „A Critique of the Cosmological Argument“, u: Hector Hawton (ur.), The Rationalist Annual, Pemberton, London (1959), 63–77.
Edward Feser, Scholastic Metaphysics: A Contemporary Introduction, Editiones scholasticae, Hausenstamm (2014).
Edward Feser, Five Proofs of the Existence of God, Ignatius Press, San Francisco (2017).
Richard Gale i Alexander R. Pruss, „A New Cosmological Argument“, Religious Studies 35/4 (1999), 461–476.
Stephen Hawking, A Brief History of Time, Bantam Books, New York (1988).
David Hume, Dialogues Concerning Natural Religion, ur. Norman Kemp Smith, Oxford University Press, Oxford (1935).
Robert C. Koons, „A New Look at the Cosmological Argument“, American Philosophical Quarterly 34/2 (1997), 193–211.
Lawrence M. Krauss, A Universe from Nothing: Why There Is Something Rather Than Nothing, Free Press, New York (2012).
Timothy O’Connor, Theism and Ultimate Explanation: The Necessary Shape of Contingency, Wiley-Blackwell, Chichester (2012).
Alexander R. Pruss, „The Hume-Edwards Principle and the Cosmological Argument“, International Journal for Philosophy of Religion 43/3 (1998), 149–165.
Alexander R. Pruss, The Principle of Sufficient Reason: A Reassessment, Cambridge University Press, Cambridge (2006).
Alexander R. Pruss, „The Leibnizian Cosmological Argument“, u: William Lane Craig i J. P. Moreland (ur.), The Blackwell Companion to Natural Theology, Wiley-Blackwell, Chichester (2009), 24–100.
Joshua Rasmussen, „From a Necessary Being to God“, International Journal for Philosophy of Religion 66/1 (2009), 1–13.
Joshua Rasmussen, „From States of Affairs to a Necessary Being“, Philosophical Studies 148/2 (2010), 183–200.
William Rowe, „Two Criticism of the Cosmological Argument“, The Monist 54/3 (1970), 441–459.
Bertrand Russell, Why I Am Not a Christian, Routledge, London (2004).
Jim Slagle, The Epistemological Skyhook: Determinism, Naturalism, and Self-Defeat, Routledge, New York (2016).
Quentin Smith, „Kalam Cosmological Arguments for Atheism“, u: Michael Martin (ur.), The Cambridge Companion to Atheism, Cambridge University Press, Cambridge (2007), 182–198.
Richard Swinburne, The Existence of God, Clarendon Press, Oxford (2004).
[<<<<Prvi dio] [<<<Drugi dio] [<<Treći dio] [<Četvrti dio]
[49] Vidi npr. Feser, Five Proofs, 184–232 za relativno detaljan opis i analizu središnjih atributa Boga iz perspektive klasičnoga teizma.