U tekstu Robert Koons: Argumenti za povijesno biskupstvo vidjeli smo kako Koons argumentira za postojanje pouzdanoga i autoritativnoga učiteljstva koje je čvrsto usidreno u apostolskome nasljedstvu biskupâ na čelu s papom kao Petrovim nasljednikom (cf. Koons 2020, 3.3). Međutim, iz toga ne slijedi da su Crkva općenito i papa specifično nezabludivi. Ovdje ćemo stoga izložiti svjedočanstvo Pisma, Predaje i Koncila, zatim Koonsove argumente za nezabludivost Crkve te na kraju argumente koje u prilog nezabludivosti nudi američki teolog Lawrence Feingold. Ipak, prije nego što prijeđemo na svjedočanstvo Pisma, Predaje i Koncila te argumente za nezabludivost, bilo bi dobro objasniti što uopće mislimo pod tim pojmom i zašto je nezabludivost toliko važna.
Što je nezabludivost i zašto je toliko važna?
Katolička enciklopedija objašnjava da je nezabludivost „nadnaravna povlastica po kojoj je Kristova Crkva, posebnom božanskom pomoću, sačuvana od mogućnosti grješke u svome definitivnom dogmatskom poučavanju u pitanjima vjere i morala“ (Toner 1910).
U kontekstu nezabludivosti na umu trebamo imati tri stvari. Prvo, nezabludivost ne znači samo izuzeće od stvarne grješke već i izuzeće od mogućnosti grješke (cf. ibid.). Nadalje, nezabludivost ne zahtijeva svetost života ili besprijekornost jer i grješni i pokvareni ljudi mogu biti Božji djelatnici u nezabludivome definiranju (cf. ibid.). Konačno, valjanost božanskoga jamstva neovisna je o manjkavim i pogrješivim argumentima na kojima bi se mogla temeljiti definitivna odluka, kao i o možebitno nedostojnim ljudskim motivima koji su u slučajevima nesloge naizgled mogli utjecati na rezultat (cf. ibid.). Kao što Katolička enciklopedija objašnjava: „Definitivni rezultat u sebi i samo on zajamčen je kao nezabludiv, a ne preliminarne faze po kojima se došlo do njega“ (ibid.). Kako je to moguće? Katolička enciklopedija odgovara:
„Ako je Bog udijelio dar proroštva Kajfi koji je osudio Krista (Iv 11,49-52; 18,14), zasigurno će moći udijeliti manji dar nezabludivosti čak i nedostojnim ljudskim djelatnicima. Prema tome, puko je traćenje vremena za protivnike nezabludivosti pokušati stvoriti predrasudu spram katoličke tvrdnje upućivanjem na moralne ili intelektualne nedostatke papa ili koncila koji su proglasili definitivne doktrinarne odluke ili nastojati povijesno pokazati da su takve odluke u određenim slučajevima naizgled bile naravni i neizbježni ishod postojećih uvjeta, moralnih, intelektualnih ili političkih. Čitava ta povijest … može se slobodno priznati, a da ne utječe na srž katoličke tvrdnje“ (ibid.).
Međutim, zašto je uopće nezabludivost toliko važna? Vjerujem da je u ovome kontekstu važno prisjetiti se uloge biskupa i njihove zadaće naviještanja evanđelja. Katekizam Katoličke Crkve objašnjava: „Biskupi, s prezbiterima, svojim suradnicima, ‘imaju prvenstvenu zadaću da svima naviještaju Božje evanđelje’ po odredbi Gospodnjoj. Oni su ‘glasnici vjere, koji dovode Kristu nove učenike, te autentični učitelji’ apostolske vjere ‘obdareni Kristovom vlašću’“ (KKC 888).
Katekizam potom pojašnjava ulogu nezabludivosti: „Da bi sačuvao Crkvu u čistoći vjere predane joj od apostola Krist, koji je Istina, htio je Crkvi dati udjela u svojoj nezabludivosti. ‘Po nadnaravnom osjećaju vjere’ Božji narod pod vodstvom živoga crkvenog učiteljstva ‘nepokolebljivo prianja uz vjeru’“ (KKC 889). Katekizam napominje da Crkveno učiteljstvo ima poslanje štititi narod Božji „od zastranjenja i slaboća i jamčiti mu stvarnu mogućnost da bez zablude ispovijeda pravu vjeru“, a da „bi ispunili tu zadaću, Krist je pastire obdario karizmom nezabludivosti u pitanjima vjere i morala“ (ibid., 890).[1]
Nadalje, trebamo imati na umu da se pitanje nezabludivosti pojavljuje u vezi s doktrinarnim autoritetom. Iz toga će razloga nas više zanimati tzv. aktivna nezabludivost za razliku od pasivne. I dok prethodna pripada pastirima Crkve u vršenju njihove službe poučavanja (nezabludivost u poučavanju, infallibilitas in docendo), potonja pripada vjernicima u cjelini u njihovu posluhu poruci vjere (nezabludivost u vjerovanju, infallibilitas in credendo). Valja dodati da je odnos aktivne i pasivne nezabludivosti onaj uzroka i učinka (cf. Ott 2018, 319).
Također je važno razumjeti da je Crkva „nezabludiva u svome objektivnom definitivnom učenju po pitanju vjere i morala“, no to ne znači da su „vjernici nezabludivi u svome subjektivnom tumačenju njezina nauka“ (Toner 1910, naglašavanje moje). Katolička enciklopedija pojašnjava da je „ovo … očito u slučaju pojedinaca, od kojih svatko može pogriješiti u svome razumijevanju crkvenoga nauka“, a niti je „opće ili čak jednoglasno pristajanje vjernika u vjerovanju različit i neovisan organ nezabludivosti“ (ibid.). Enciklopedija dodaje da „takav pristanak može uistinu, ako se može zasebno potvrditi, biti od najveće vrijednosti kao dokaz onoga što je učiteljski autoritet definirao ili što bi mogao definirati, ali, osim u mjeri u kojoj je to subjektivni pandan i dopuna objektivnomu autoritativnom poučavanju, ne može se reći da posjeduje apsolutno presudnu dogmatsku vrijednost“ (ibid.).
Svjedočanstvo Pisma, Predaje i Koncila
Međutim, premda nam je koncept nezabludivosti sada jasniji, još nismo utvrdili jesu li katolici u pravu kada tvrde da su Crkva općenito i papa specifično nezabludivi. Za početak ćemo se usredotočiti na svjedočanstvo Pisma, Predaje i crkvenih sabora u prilog nezabludivosti Crkve općenito i pape specifično.
Svjedočanstvo Pisma
U korist nezabludivosti Crkve svjedoči ponajprije Novi zavjet. Prvo, u kontekstu općega poslanja Isus zapovijeda učenicima: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta“ (Mt 28,19-20). Evanđelje po Marku pak donosi sljedeći oblik općega poslanja: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se“ (Mk 16,15-16). Komentirajući ta dva odlomka, papa Pio XI. piše: „Ove dvije Kristove zapovijedi koje se moraju izvršiti – jedna, naime, da naučavaju, a druga da vjeruju – nije moguće ni razumjeti ukoliko Crkva ne predlaže cjelovit i jednostavno razumljiv nauk, te ako tako naučavajući nije zaštićena od opasnosti zablude“ (Mortalium Animos §8).
Krist je također obećao svojim apostolima pomoć Duha Svetoga kako bi izvršili povjereno im poslanje: „I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine“ (Iv 14,16-17a). Nešto kasnije Isus napominje da „Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh“ (Iv 14,26). Isus također napominje svojim učenicima da im ima mnogo toga kazati, ali oni sada to ne mogu nositi. „No kada dođe on – Duh Istine – upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi“ (Iv 16,13). Međutim, ne svjedoči samo Evanđelje po Ivanu da će Isus poslati Duha Svetoga učenicima već na to obećanje nailazimo i u Djelima apostolskim: „Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje“ (Dj 1,8).
Njemački teolog Ludwig Ott objašnjava da trajna Kristova pomoć kao i ona Duha Svetoga jamče čistoću i cjelovitost apostolskoga navještaja vjere (cf. Ott 2018, 319). „Krist zahtijeva bezuvjetnu ‘poslušnost vjere’ (Rim 1,5) koja je naviještena od njegovih apostola i njihovih nasljednika te čini vječno spasenje ovisnim o tome: ‘Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se’“ (ibid.). Nadalje, Krist se poistovjećuje s apostolima i njihovim nasljednicima: „Tko vas sluša, mene sluša; tko vas prezire, mene prezire. A tko mene prezire, prezire onoga koji mene posla“ (Lk 10,16; cf. Mt 10,40; Iv 13,20). To, kao što napominje Ott, pretpostavlja da je od apostola i njihovih nasljednika uklonjena opasnost zablude (cf. Ott 2018, 320).
Apostol Pavao također svjedoči u korist nezabludivosti Crkve. Primjerice, on govori o „kući Božjoj, koja je Crkva Boga živoga, stup i uporište istine“ (1 Tim 3,15). Kao što objašnjava Katolička enciklopedija, ako bi se taj opis primjenjivao na zabludivu Crkvu, ne bi bio samo pretjerivanje, već radije „pogrješan i obmanjujuć opis“ (Toner 1910).
Ipak, ključni tekst u prilog nezabludivosti Crkve općenito kao i papinske nezabludivosti specifično jest Mt 16,18-19: „Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.“
Prvo, uočavamo kako Isus obećava da „vrata paklena neće nadvladati“ Crkvu sagrađenoj na stijeni, čime se implicira nezabludivost Crkve u vršenju njezine službe poučavanja. Katolička enciklopedija objašnjava kako razumjeti to Kristovo obećanje:
„[B]ilo bi ruglo tvrditi da je takvo obećanje u skladu s pretpostavkom da je Crkva možebitno pogriješila možda u glavnini svojih dogmatskih definicija i da je kroz čitavu svoju povijest prijetila ljudima vječnim prokletstvom u Kristovo ime zato što odbijaju vjerovati u doktrine koje su vjerojatno pogrješne i koje sâm Krist nikada nije naučavao. Ako bi to mogao biti slučaj, zar ne bi bilo jasno da bi vrata paklena mogla i vjerojatno jesu potpuno nadvladala Crkvu?“ (Toner 1910).
Nešto slično argumentira američki teolog Michael Sheehan (1870-1945): „Ako se prizna da Njegova Crkva može pogriješiti u traženju pristanka vjere za svoju doktrinu, slijedi da je Bog obvezao ljude pod prijetnjom propasti da vjeruju što je pogrješno jer je rekao: ‘[T]ko ne uzvjeruje, osudit će se’ (Mk 16,16)“ (Sheehan 2015, 150).
Nadalje, kao što primjećuje Ott, „Krist je Petra učinio temeljem svoje Crkve, odnosno jamcem njezina jedinstva i nepokolebljive snage te joj je obećao trajanje koje neće proći“ (Ott 2018, 308). „Međutim“, nastavlja Ott, „jedinstvo i čvrstoća Crkve nisu mogući bez ispravne vjere. Petar je, stoga, također vrhovni učitelj vjere. Kao takav mora biti nezabludiv u službenome proglasu vjere, u vlastitoj osobi i u svojim nasljednicima budući da će po Kristovoj odredbi Crkva trajati za sva vremena“ (ibid.).
Ott napominje da je Krist Petru i njegovim nasljednicima udijelio sveobuhvatnu moć „vezivanja i odrješivanja“, objašnjavajući da u rabinskome govoru „vezati i odriješiti“ obuhvaća autentično proglašavanje zakona, pa time „vezati i odriješiti“ u ovome kontekstu obuhvaća autentično proglašavanje zakona Novoga zavjeta, Evanđelja (cf. ibid.). Ott zaključuje da će Bog na nebu potvrditi papin sud, što „pretpostavlja da je, u svome svojstvu vrhovnoga naučitelja vjere, sačuvan od zablude“ (ibid.).
Budući da smo kod papinske nezabludivosti, vrijedi izdvojiti još dva svetopisamska teksta. Prvi je iz posljednjega poglavlja Evanđelja po Ivanu gdje čitamo:
„Nakon doručka upita Isus Šimuna Petra: ‘Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?’ Odgovori mu: ‘Da, Gospodine, ti znaš da te volim!’ Kaže mu: ‘Pasi jaganjce moje!’ Upita ga po drugi put: ‘Šimune Ivanov, ljubiš li me?’ Odgovori mu: ‘Da, Gospodine, ti znaš da te volim!’ Kaže mu: ‘Pasi ovce moje!’ Upita ga treći put: ‘Šimune Ivanov, voliš li me?’ Ražalosti se Petar što ga upita treći put: ‘Voliš li me?’ pa mu odgovori: ‘Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim.’ Kaže mu Isus: ‘Pasi ovce moje!’“ (Iv 21,15-17).
Komentirajući ovaj odlomak, Ott objašnjava da je zadaća poučavanja kršćanske vjere i čuvanje iste od grješke dio službe vrhovnoga pastira, ali „on ne bi mogao ispuniti tu zadaću ako bi, u vršenju svoje vrhovne službe poučavanja, sâm bio podložan grješci“ (Ott 2018, 308-309).
Konačno, Isus se molio da Petar bude učvršćen u vjeri i dao mu je zapovijed da učvrsti svoju braću: „Šimune, Šimune, evo Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu. Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću“ (Lk 22,31-32). Ott pojašnjava da Krist moli za Petra kako bi on, nakon obraćenja, učvrstio svoju braću u vjeri, a to „očito upućuje na Petrov položaj kao vođe apostola“ (Ott 2018, 309). „Petrov vodeći položaj u prvotnoj zajednici“, nastavlja Ott, „pokazuje da je ispunio Gospodinovu zapovijed“ (ibid.). Ako su pak ove riječi upućene Petru osobno, onda se, sukladno Mt 16,18, odnose i na njegove nasljednike. Tȁ, napominje Ott, „ugrožavanje vjere, koje postoji u svim vremenima, čini čuvanje vjere neodgodivom zadaćom glave Crkve u svim vremenima. Kako bi djelotvorno ispunio ovu zadaću, nezabludivost u pitanjima vjere i morala jest ključna“ (Ott 2018, 309).
Svjedočanstvo Predaje
Međutim, ne svjedoči samo Pismo u prilog nezabludivosti Crkve općenito i pape specifično nego to čini i Predaja. Ott tako objašnjava da Oci, „u borbi protiv pogrješnoga učenja, naglašavaju da je Crkva uvijek nepatvorenom sačuvala istinu predanu od apostola i da će ju sačuvati zauvijek“ (ibid.).
Ott navodi primjer sv. Ireneja Lionskoga koji protiv gnostičke hereze ističe da je „propovijedanje Crkve posvuda dosljedno“ jer posjeduje Duha Svetoga, odnosno Duha istine: „Gdje je Crkva, ondje je također Duh Božji, a gdje je Duh Božji, ondje je Crkva i sva milost; ali Duh je istina“ (Adv. haer. 3.24.1; cf. Ott 2018, 320). Nekrivotvorena pak predaja apostolskoga naučavanja zajamčena je neprekinutim apostolskim nasljedstvom: „Neophodno je pokoriti se prezbiterima koji su u Crkvi – onima koji, kao što sam pokazao, posjeduju nasljeđe apostola; onima koji su, zajedno s nasljeđem biskupstva, primili nepogrješivi dar istine, prema dobrome zadovoljstvu Oca“ (Adv. haer. 4.26.2; cf. Ott 2018, 320). Irenej također piše: „Gdje su Gospodinovi darovi dani, tamo moramo tražiti istinu, odnosno s onima kojima pripada crkveno nasljedstvo od apostola te nepatvorena i nepokvarljiva riječ. Oni su … čuvari naše vjere … te nam sigurno [sine periculo] izlažu Pismo“ (Adv. haer. 4.26.5; cf. Toner 1910).
Tertulijan pak piše: „Pretpostavimo sada da su sve [Crkve] pogriješile … [To bi značilo da] Duh Sveti nije bdio ni nad jednom od njih kako bi ih uvodio u istinu, iako poslan od Krista i zaiskan od Oca upravo s ovom namjerom – da bi mogao biti učitelj istine“ (De Praescript. 28). Dodajmo tomu kako sv. Ciprijan na Crkvu primjenjuje sljedeće riječi iz Pjesme nad pjesmama: „[S]amo [je] jedna golubica moja, savršena moja, jedina u majke, izabrana u roditeljke svoje“ (Pj 6,9; cf. De unitate eccl. 4).
Kada je riječ o papinskoj nezabludivosti, treba napomenuti da Oci nisu izričito govorili o tome. Radije, oni svjedoče o odlučujućoj ulozi učiteljstva rimske Crkve i njezina biskupa (cf. Ott 2018, 309). Točnije, kao što Réginald Garrigou-Lagrange objašnjava, „tijekom prva četiri stoljeća života Crkve Rimsku Crkvu smatralo središtem jedinstva vjere i sigurnu normu pravovjerja protiv hereza“ (Garrigou-Lagrange 2022, 284), a od petoga stoljeća nadalje sami pape, Oci i crkveni sabori sve jasnije potvrđuju nezabludivost rimskoga prvosvećenika.
Prvi značajni svjedok jest sv. Ignacije Antiohijski koji govori o rimskim kršćanima kao o onima koji su „pročišćeni od svakoga stranog premaza“ (Rimljanima, Proslov), odnosno slobodni su od svakoga pogrješnog nauka (cf. Ott 2018, 309). Ignacije također piše: „Podučavali ste druge“, vjerojatno imajući na umu Klementovu poslanicu Korinćanima (cf. ibid.). Ott ovdje napominje: „Za razliku od svih ostalih svojih pisama, u Poslanici Rimljanima [Ignacije] se uzdržava od toga da ih podučava i upozorava na grješku“ (ibid.).
Sveti Irenej Lionski pak prepoznaje vjeru rimske Crkve kao normu za čitavu Crkvu: „Jer s ovom Crkvom, zbog njenoga uzvišenog porijekla, sve se crkve moraju složiti, tj. svi vjerni u cijelome svijetu. I u njoj je to da su vjerni svugdje održavali apostolsku predaju“ (Adv. haer. 3.3.2). To što je rimska Crkva slobodna od grješke po pitanju vjere pretpostavlja nezabludivost njezinih crkvenih učitelja vjere (cf. Ott 2018, 309).
Nadalje, sv. Ciprijan Kartaški rimsku Crkvu označava kao „Petrovu učiteljsku stolicu“ (cathedra Petri), kao „polazište biskupskoga jedinstva“ i ponosi se čistoćom njezine vjere (cf. ibid.). Ciprijan o svojim suparnicima koji su težili biti priznati od rimske Crkve piše: „Nemate na umu da su to Rimljani, čija je vjera hvaljena pohvalnim svjedočanstvom apostola (Rim 1,8) i u kojoj lažni nauk nema pristupa“ (Ep. 54.14).
Sveti Jeronim pak u vezi s jednim pitanjem o kojemu se raspravljalo u istočnoj Crkvi od pape Damaza I., Petrova nasljednika, traži da donese odluku, napominjući pritom: „Ne slijedim niti jednoga vođu osim Krista i ne pridružujem se u zajedništvo nikome osim Vašoj blagoslovljenosti [papi Damazu I.], tj. Petrovoj stolici. Znam da je ovo stijena na kojoj je Crkva sagrađena. Tko god blaguje Jaganjca izvan ove kuće, svetogrdan je. Tko god nije u Noinoj arci, poginut će kada nadođe poplava“ (Ep. 15.2).
K tomu, Augustin sud pape Inocenta I. smatra presudnim u pelagijevskoj raspravi: „[U ovome slučaju Pelagija] dva su vijeća već poslana Apostolskoj Stolici [rimskomu biskupu] te su odande došli i odgovori. Slučaj je zaključen (causa finita est); neka i ta grješka bude zaključena!“ (Sermo 131.10).
Nadalje, papin primat od najstarijih se vremena izražavao u praksi osuđivanja heretičkih mišljenja. Ludwig Ott navodi sljedeće primjere (cf. Ott 2018, 309-310):
- Papa Viktor I. ili papa Zefirin osudili su montanizam;
- Papa Kalikst I. isključio je Sabelija iz crkvene zajednice;
- Papa Stjepan I. odbacio je ponovno krštenje heretika;
- Papa Dionizije osudio je subordinacionističko učenje aleksandrijskoga biskupa Dionizija;
- Papa Kornelije osudio je novacijanizam;
- Papa Inocent I. osudio je pelagijanizam;
- Papa Celestin I. osudio je nestorijanizam;
- Papa Lav I. osudio je monofizitizam;
- Papa Agaton osudio je monoteletizam.
Konačno, Ott objašnjava da su daljnje svjedočanstvo doktrinarnoga papinskog primata formule vjere koju su mnogi pape zahtijevali od heretika i šizmatika kako bi se mogli vratiti u stado (cf. Ott 2018, 310). Pritom je od posebne važnosti formula vjere pape Hormizde (519) koja, pozivajući se na Mt 16,18f., sadrži izričito priznanje nezabludivoga papinskog autoriteta u poučavanju: „Početak je spasenja držati se propisa prave vjere i nikako ne odstupati od uredbi otaca. Budući da se ne mogu mimoići riječi Gospodina našega Isusa Krista, koji kaže: ‘Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju’ (Mt 16,18), to što je rečeno dokazuje se stvarnim učincima; jer pri Apostolskoj stolici katolička je religija uvijek očuvana neokrnjena“ (DH 363, tekst blago izmijenjen).
Svjedočanstvo Koncila
Vidjeli smo što u prilog nezabludivosti Crkve općenito i pape specifično svjedoče Pismo i Predaja. Sada bih se htio usredotočiti na svjedočanstva ekumenskih crkvenih sabora u korist nezabludivoga učiteljstva rimskoga prvosvećenika. Naime, suprotno krivim predodžbama, nauk o papinskoj nezabludivosti nije nastao 1870. godine promulgacijom dogmatske konstitucije Pastor aeternus (hrv. Vječni pastir), nego, kao što smo vidjeli ranije, svoj izvor ima u Pismu i Predaji. K tomu, osim Prvoga vatikanskog sabora (1869-70) u korist papinske nezabludivosti svjedoče i Kalcedonski (451), III. carigradski (680-681), IV. carigradski (869), II. lionski (1274), Firentinski (1439-45) i Drugi vatikanski sabor (1962-65).
Za početak, kada je koncilskim ocima okupljenima na Kalcedonskome saboru pročitana poslanica pape sv. Leona Velikoga carigradskomu biskupu Flavijanu, tzv. Tomus ad Flavianum, u kojoj je izložena vjera u Isusa Krista pravoga Boga i pravoga čovjeka, njih 500 aklamacijom ju je prihvatilo uskliknuvši pritom: „Svi tako vjerujemo… Petar je progovorio po Leonovim ustima“.
Više od dvjesto godina kasnije papa sv. Agaton poslao je caru Konstantinu IV. Pogonatu dvije poslanice, s tim da je jedna napisana u ime samoga pape, a druga kao sinodalno pismo. Dobro je primijeniti da u Agatonovu pismu caru Konstantinu nailazimo na sljedeće riječi: „Ova apostolska Crkva [rimska Crkva, op. a.] neokrnjena ostaje do konca, prema obećanju samoga Gospodina“ (Bakšić 1925, 9-10, tekst blago izmijenjen). Oba su ova pisma pročitana na četvrtoj sjednici III. carigradskog sabora i odobrena od koncilskih otaca. Na osmoj je sjednici prihvaćeno učenje pape Agatona protiv monoteletizma. Na 18. je pak sjednici „sveti i opći sabor prihvatio … s vjerom i s raširenim rukama pozdravio pismo koje je Agaton, najsvetiji i preblaženi papa staroga Rima, uputio našemu najpobožnijem i najvjernijem caru Konstantinu“, u kojemu je odbacio monotelete, odnosno „one … koji su naviještali i naučavali jednu volju i jedno djelovanje u spasenjskome djelovanju utjelovljenoga Krista, našega pravog Boga“ (DH 553, prijevod blago izmijenjen).
Oci IV. carigradskoga sabora na prvome su pak zasjedanju potpisali i usvojili sažetak vjerovanja Libellus fidei (519) pape Hormizde u kojemu stoji:
„Početak je spasenja, čuvati pravilo ispravne vjere…. I jer se ne može mimoići riječ Gospodina našega Isusa Krista, koji je kazao: ‘Ti si Petar-Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju’ (Mt 16,18), pa se to što je rečeno dokazuje stvarnim učincima, budući da se kod Apostolske stolice katolička religija sačuvala uvijek neokrnjena, i sveto se učenje poštovalo. Ne želeći se nikako odvojiti od te vjere i nauka …, nadamo se, da ćemo zaslužiti biti u tome zajedništvu koje propovijeda Apostolska stolica, u kojem se nalazi čitava i prava čvrstoća kršćanske religije“ (DH 3066; cf. DH 363-365)
Zatim je na četvrtoj sjednici II. lionskoga sabora pred papom Grgurom X. pročitana vjeroispovijest bizantskoga cara Mihaela VIII. Paleologa iz njegova pisma Quoniam missi sunt. U tome pismu tako čitamo:
„Ista pak sveta Rimska crkva dobiva prvenstvo i vlast nad čitavom Katoličkom Crkvom. (Ona) istinito i ponizno spoznaje da je to (prvenstvo) primila s puninom vlasti od samoga Gospodina u blaženome Petru, prvaku ili glavi apostola, čiji je nasljednik rimski prvosvećenik. I kao što je ona više od ostalih obvezna braniti vjersku istinu, isto tako, ako se pojave neka pitanja o vjeri, ona se moraju razriješiti prema njezinome sudu. Na nju se može pozvati svatko koga pritišću stvari koje spadaju u crkvenu nadležnost; i njezinomu se sudu može uteći u svim pitanjima koja spadaju u crkveno odlučivanje; i njoj su podređene sve Crkve, a njihovi nadstojnici njoj obećavaju poslušnost i poštovanje. Njoj pak punina vlasti pripada tako da ona ostalim Crkvama dopušta sudjelovati u skrbi; Rimska Crkva mnoge je od njih, a naročito patrijarhijske, počastila različitim povlasticama, ali sačuvavši uvijek neokrnjenu svoju nadležnost kako na općim saborima tako i u nekim drugim (postupcima)“ (DH 861, tekst blago izmijenjen).
Nadalje, Firentinski je sabor definirao da „sveta Apostolska Stolica i rimski prvosvećenik imaju primat na čitavome svijetu te da je isti rimski prvosvećenik nasljednik blaženoga Petra, prvaka apostola, i pravi Kristov zamjenik, glava čitave Crkve te otac i učitelj svih kršćana; te da je Gospodin naš Isus Krist, istomu blaženom Petru predao puninu vlasti da pase, vodi i upravlja čitavu Crkvu“ (DH 1307, tekst blago izmijenjen).
Dolazimo tako do Prvoga vatikanskog sabora koji u dogmatskoj konstituciji Pastor aeternus izlaže učenje o papinskoj nezabludivosti. Koncilski oci proglašavaju da je
„[ova] Sveta Stolica … uvijek držala, trajna praksa Crkve potvrđuje, a sami su opći sabori, posebno oni koji su na Istoku i na Zapadu zadržali jedinstvo vjere i ljubavi, izjavili da se u samome apostolskom prvenstvu, koje je rimski prvosvećenik kao nasljednik Petra, prvaka apostola, dobio nad čitavom Crkvom, nalazi i vrhovna učiteljska vlast“ (DH 3065, tekst blago izmijenjen).
Konstitucija se potom poziva na svjedočanstva ranije spomenutih sabora u prilog papinske nezabludivosti da bi zatim izjavila:
„Kako bi udovoljili toj pastirskoj zadaći, naši su predšasnici uvijek neumorno nastojali da se spasonosni Kristov nauk proširi među sve narode na zemlji i jednakom su brigom bdjeli da se on sačuva ispravan i čist, kao što je i primljen. Zbog toga su biskupi čitavoga svijeta, bilo pojedinačno bilo okupljeni na saborima, slijedeći dugotrajni običaj Crkava i oblik drevnoga pravila, iznosili pred ovu Apostolsku Stolicu posebno one opasnosti koje su se pojavljivale u pitanjima vjere kako bi se ponajviše nadoknadile štete za vjeru tamo gdje vjera ne može imati nedostatak.
Rimski pak prvosvećenici, kako su im savjetovali uvjeti vremena i stvari, bilo sazvavši opće sabore bilo istražujući mišljenje Crkve razasute po svijetu bilo na partikularnim sinodama bilo pak primijenivši drugu pomoć koju im je na raspolaganje stavljala Božja providnost, definirali su da treba držati ono što su uz Božju pomoć spoznali da je u skladu sa svetim Pismo i apostolskom predajom.
A Petrovim nasljednicima nije, naime, obećan Duh Sveti kako bi uz njegovu objavu naviještali novi nauk, nego da uz njegovu pomoć sveto čuvaju i vjerno iznose objavu ili poklad vjere primljen od apostola. A taj pak apostolski nauk prihvatili su svi časni oci, a sveti i pravovjerni učitelji su ga poštovali i slijedili; a oni su najpotpunije znali da je ta Petrova stolica ostala uvijek netaknuta od svake zablude prema božanskome obećanju Gospodina i Spasitelja našega, koje je dao prvaku svojih učenika: ‘Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kada k sebi dođeš, učvrsti svoju braću’ (Lk 22,32).
Dakle, taj posebni dar da u istini i vjeri nikada ne zataji dana je od Boga Petru i njegovim nasljednicima na toj Stolici kako bi svojom uzvišenom službom služili spasenju sviju, kako bi čitavo Kristovo stado po njima bilo sačuvano od otrovne hrane zabluda i hranile se hranom nebeskoga nauka, kako bi se nakon uklanjanja prilika za raskol čitava Crkva sačuvala jedna i oslonjena na svoj temelj ostala čvrsta protiv vrata pakla“ (DH 3069-3071, tekst blago izmijenjen).
Naposljetku, nailazimo na svečanu definiciju dogme o papinskoj nezabludivosti:
„[R]imski [se] prvosvećenik kada govori sa Stolice (ex cathedra), to jest kada vrši službu pastira i učitelja svih kršćana i kada svojim vrhovnim apostolskim autoritetom definira učenje o vjeri i ćudoređu koje treba držati čitava Crkva, odlikuje onom nezabludivošću koja mu je obećana u blaženome Petru i kojom je božanski Otkupitelj želio da bude opremljena njegova Crkva kod definiranja učenja o vjeri i ćudoređu; zbog toga su takve definicije rimskoga prvosvećenika nepromjenjive po sebi, a ne po suglasnosti Crkve“ (DH 3074, tekst blago izmijenjen).
Konačno, Drugi vatikanski sabor u dogmatskoj konstituciji o Crkvi Lumen gentium naučava:
„Premda pojedini biskupi nemaju povlasticu nezabludivosti, ipak, kada se, iako raspršeni po svijetu, ali čuvajući vezu zajednice među sobom i s Petrovim nasljednikom, autentično učeći stvari vjere i ćudoređa slože u jednoj nauci kao definitivno obvezatnoj, tada nezabludivo iznose Kristovu nauku. To je još očitije kada su sakupljeni na Općemu saboru kao učitelji i suci vjere i ćudoređa za cijelu Crkvu, te njihove definicije treba primati s vjerskom poslušnošću.
Ta nezabludivost, koju po volji Božanskoga Spasitelja treba imati Crkva u definiranju nauke o vjeri i ćudoređu, odnosi se samo na one stvari koje se nalaze u izvorima božanske Objave, koje treba sveto čuvati i vjerno tumačiti. Rimski Biskup, glava kolegija biskupa, ima tu nezabludivost snagom svoje službe kada kao vrhovni pastir i učitelj svih vjernika, koji svoju braću utvrđuje u vjeri (usp. Lk 22,32), definitivno proglašuje koju nauku vjere i ćudoređa. Zato se njegove definicije s pravom nazivaju nepromjenjive, i to po sebi, a ne po pristanku Crkve, jer su izrečene uz pomoć Duha Svetoga obećanu mu u blaženome Petru, i zato ne trebaju nikakvoga odobrenja drugih, niti dopuštaju bilo kakav priziv na koji drugi sud. Jer tada Rimski Biskup izriče odluku ne kao privatna osoba, nego izlaže ili brani nauku katoličke vjere kao vrhovni učitelj čitave Crkve, u kojemu se posebno nalazi dar nezabludivosti same Crkve. Crkvi obećana nezabludivost nalazi se također u zboru biskupa kada vrše vrhovnu učiteljsku službu zajedno s Petrovim nasljednikom. Tim definicijama ne može nikada uzmanjkati pristanak Crkve zbog djelovanja istoga Duha Svetoga po kojemu se cijelo Kristovo stado čuva u jedinstvu vjere i napreduje“ (DH 4149, tekst blago izmijenjen).
I dok bi se o svemu ovome moglo još opširnije pisati, vjerujem da je iz napisanoga jasno kako su svjedočanstva Pisma, Predaje i crkvenih sabora u prilog nezabludivosti Crkve općenito i pape specifično poprilično snažna.
Robert Koons i Lawrence Feingold o nezabludivosti Crkve
Međutim, svjedočanstvu Pisma, Predaje i Koncila pridružio bih i neke druge razloge i argumente za nezabludivost Crkve. Pritom ću se usredotočiti na ono što su napisali dobro nam poznati Robert Koons i Lawrence Feingold.
Koonsovi argumenti za nezabludivost Crkve
Prvi je Koonsov argument relativno jednostavan:
„Crkva naučava da je nezabludiva; Crkva je autoritativna i pouzdana; prema tome, moramo vjerovati da je Crkva nezabludiva. Ako je Crkva nezabludiva, a papa je, kako de facto tako i de jure, glava Crkve s moći i autoritetom da utvrđuje i provodi doktrinarne standarde, onda papa mora biti nezabludiv u tome (odnosno kada govori ‘ex cathedra‘)“ (Koons 2020, 3.4).
Što se ovoga argumenta tiče, u očima našega sugovornika problematična bi mogla biti tvrdnja da je „Crkva autoritativna i pouzdana“. Pitanje autoritativnosti Crkve obradili smo u prethodnome tekstu pokazujući da je Krist za svoju Crkvu htio povijesno biskupstvo koje, među ostalim, predstavlja jamstvo da će nauk Crkve biti netaknut i pouzdan te da će ga se autentično tumačiti. Koons objašnjava:
„[d]oktrina je učenje, a učenje se bitno izražava u obliku riječi. Artikulacija Božje Riječi nužno se mijenja kako se mijenjaju jezik i kultura tako da je za Crkvu nemoguće ostati apsolutno statičnom u svome naučavanju. Neizbježno je da se kršćani suočavaju sa zadaćom razlikovanja između legitimnih i nelegitimnih izraza Evanđelja u suvremenome jeziku i suvremenim oblicima mišljenja, a ta zadaća ne može se ostvariti mehaničkom primjenom gramatike i logike. Potreban je element suda, a ako se Crkva želi održati u svome jedinstvu, u Crkvi samoj i izvan Pisama mora postojati konačni prizivni sud“ (ibid., 3.3).
Sljedeći Koonsov argument za nezabludivost nešto je složeniji. On piše:
„Pretpostavimo da je Crkva barem pouzdana i ‘nezastranjiva’ (da iskoristimo anglikanski pojam) u odnosu na bitni kršćanski nauk. Drugim riječima, Crkva ne može pogriješiti u bilo kojoj bitnoj točki i vrlo je malo vjerojatno da će pogriješiti u bilo kojemu pitanju. Možemo k tomu pretpostaviti da Crkva ta obilježja ima zauvijek jer Kristova obećanja nemaju rok trajanja. Budući da se teologija razvija tijekom vremena, gradeći na ustaljenim zaključcima do kojih se došlo u prošlosti, ako bi Crkva bila pouzdana ali pogrješiva, zablude se ne bi samo vremenom nakupljale, nego bi zapravo imale tendenciju geometrijskoga ili eksponencijalnoga rasta, svaka grješka povećavajući vjerojatnost daljnjih grješki. Dakle, pouzdana ali zabludiva Crkva ne bi mogla ostati pouzdanom zadugo. Prema tome, Crkva mora (barem) virtualno biti nezabludiva“ (Koons 2020, 3.4).
Koons svoje kratko izlaganje o nezabludivosti Crkve zaključuje sljedećim argumentom:
„Ako bi Crkva bila zabludiva a naučavala da je nezabludiva, onda bi njezino pogrješno vjerovanje u vlastitu nezabludivost uvećalo njezinu sklonost pogrješci. Crkvu koja bi pogrješno vjerovala da je nezabludiva bilo bi virtualno nemoguće ispraviti. Međutim, Crkva naučava da je nezabludiva. Stoga, ili je zapravo nezabludiva ili je potpuno nepouzdana. Ne može biti potpuno nepouzdana i prema tome mora biti zapravo nezabludiva“ (ibid.).
Lawrence Feingold o prikladnosti i nužnosti nezabludive službe poučavanja
Lawrence Feingold pak mimo argumenata na temelju svjedočanstva Svetoga pisma obrazlaže da je nezabludivost nužna kako bi Crkva izbjegla razdijeljenost i pretjerano umnažanje zasebnih zajednica s kojima je suočen protestantizam. Feingold napominje da „ako je Bog htio da Objava bude sačuvana u ljudskoj povijesti, nezabludivi bi učiteljski autoritet bio nužan za zaštitu vjere i Crkve od tendencija ljudskih organizacija da se dijele te od promjene mišljenja i podjele“ (Feingold 2016, 9. poglavlje). Feingold također argumentira da
„sâm razum može shvatiti nužnost nezabludivoga religijskog autoriteta ako se pretpostavi da se Bog želi objaviti i uspostaviti nadnaravnu religiju. U stvari, papinstvo i dogma papinske nezabludivosti – koja je sablazan mnogima – zapravo je jasan znak prisutnosti religije koja je drugačija od drugih ljudskih sekti i škola. Sablazan dolazi od odbacivanja ili nerazumijevanja pojma nadnaravne religije, religije koju je objavio i utemeljio sâm Bog. Tȁ ako je Bog objavio svoju volju u vremenu i povijesti, mora pružiti neki način očuvanja onoga što je otkrio ljudima svih vremena i mjesta. Ovo se ne može zajamčiti bez nezabludivoga autoriteta koje ustraje u kontingentnim okolnostima povijesti i može razriješiti sva religijska pitanja koja bi mogla nastati“ (ibid.).
Nadalje, Feingold napominje da je načelo nezabludivosti Crkve preduvjet svih ostalih čina vjere. On objašnjava da je
„nezabludivost Crkve nužan … temelj za čin nadnaravne vjere kao čvrstoga i neopozivoga pristanka uz Riječ Božju koju smo primili u i od Crkve. Ako Crkva ne bi zastupala nezabludivost u sadržaju i tumačenju Objave, kako bi vjernici mogli učiniti takav neopozivi pristanak, pristanak koji bi bio više negoli kolebljivo mišljenje utemeljeno na vlastitu privatnom sudu o značenju Pisma ili Predaje?“ (ibid.).
Nekatolicima, koji vjerovanje u nezabludivost Crkve nazivaju odricanjem od razuma, Feingold pak odgovara da „nema ništa razumnije … od podlaganja vlastitoga zabludivog i vrlo ograničenoga razuma božanskomu učitelju istine“ (ibid.). Feingold nastavlja:
„Prema tome, temeljno je pitanje religije zapravo ovo: je li se Bog objavio čovjeku, a pretpostavljajući da jest, komu je povjerio tu Objavu? Katolička Crkva jedina tvrdi da je ona živi božanski prorok kojemu je Bog autoritativno povjerio svoju Objavu i koja, zahvaljujući pomoći Duha Svetoga, posjeduje jedinstvenu povlasticu nezabludivosti u poučavanju kako bi sačuvala polog dan svim naraštajima“ (ibid.).
Ipak, ne bismo li nezabludivost trebali pospremiti u ropotarnicu povijesti kao nešto što je spadalo na rani i nezreli stupanj razvoja čovječanstva? Ne bi li u ovo naše doba Katolička Crkva trebala odustati od svoga zahtjeva za vršenjem nezabludivoga autoriteta te zbog hvalevrijednoga teologijskog pluralizma nastojati uvjeriti ljude drugim sredstvima mimo autoriteta? Lawrence Feingold smatra da ne. Štoviše, nezabludiv je autoritet još više nužan današnjemu „naprednom“ društvu. Feingold objašnjava:
„U stvari, naprednijemu društvu više je nego ikad potrebno načelo autoriteta jer je naročito podložno opasnosti intelektualne oholosti. Protestantsko načelo privatnoga suda posebno je destruktivno u suvremenome društvu zato što tehnološki uspjesi modernoga napretka prirodno navode čovjeka da misli kako je potpuno autonoman, u potpunosti sposoban sâm riješiti sve svoje probleme, uključujući one moralne i religijske naravi. Prema tome, ako je Bog doista dao Objavu, nezabludiv autoritet više je nego ikad nužan za njezino očuvanje u našemu vremenu“ (ibid.).
Zaključne misli
Naravno, još bi se mnogo toga moglo reći o pitanju nezabludivosti. Primjerice, u ovome se tekstu nisam upustio u detaljnije rasvjetljavanje pojma papinske zabludivosti (ili nezabludivosti) jer o tome možete pročitati u prijevodu Feserova teksta kojega smo već objavili na Konzervativcu. Ipak, premda ovo izlaganje nije obuhvatilo sve što bi se moglo reći o nezabludivosti, smatram da u prvome redu Pismo, Predaja i Koncili, a onda i Robert Koons te Lawrence Feingold čak i onima koji nisu katolici nude vrlo dobre, a za nadati se čak i konkluzivne razloge za nezabludivost Crkve općenito i pape specifično. Prema tome, protivno sumnjičavcima koji misle da je pojam nezabludivosti nadvladan i da bismo ga trebali spremiti u muzej, svijetu je i dan danas itekako potrebna nezabludivost.
Luka Ilić
[Corrigenda, 7. ožujka 2023.]
Promijenio sam naslov iz Argumenti za nezabludivost u Komu još treba nezabludivost?, a također sam dodao svjedočanstvo ekumenskih sabora u korist nezabludivosti Crkve općenito i pape specifično. Ima tu i drugih izmjena, ali je prvenstveno riječ o ispravcima zatipaka i stilskim izmjenama.
Korištena literatura
a) Stjepan Bakšić. 1925. „Papina nepogrešivost“. Internet Archive. URL: https://ia902906.us.archive.org/25/items/Papina_nepogresivost1925-stjepan_baksic/papina_nepogresivost%281925%29-stjepan_baksic.pdf Pristupljeno: 7. ožujka 2023.
b) H. Denzinger & P. Hunermann. 2002. Zbirka sažetaka, vjerovanja, definicija i izjava o vjeri i ćudoređu (Đakovo: Karitativni fond UPT). Napomena autora: U tekstu DH.
c) Lawrence Feingold. 2016. Faith Comes from What Is Heard: An Introduction to Fundamental Theology (Steubenville, Ohio: Emmaus Academic). Kindle.
d) Réginald Garrigou-Lagrange 2022. On Divine Revelation, sv. 2. (Steubenville: Emmaus Academic).
e) Robert C. Koons. 2020. A Lutheran’s Case for Roman Catholicism: Finding a Lost Path Home (Eugene, Oregon: Cascade Books). ePub.
f) Ludwig Ott. 2018. Fundamentals of Catholic Dogma (Baronius Press).
g) Michael Sheehan. 2015. Apologetics and Catholic Doctrine (Baronius Press).
[1] Katekizam objašnjava da vršenje te karizme može poprimiti dva oblika:
„’Rimski prvosvećenik, glava biskupskog zbora, ima tu nezabludivost snagom svoje službe kada, kao vrhovni pastir i učitelj svih vjernika, koji svoju braću utvrđuje u vjeri, proglašuje konačnim nauk vjere ili morala […]. Crkvi obećana nezabludivost nalazi se također u zboru biskupâ kad oni vrše vrhovnu učiteljsku službu zajedno s Petrovim nasljednikom’, osobito na općem koncilu. Kad Crkva, svojim vrhovnim učiteljstvom, nešto određuje ‘da treba vjerovati kao od Boga objavljeno’ i kao Kristov nauk, uz te ‘definicije valja prianjati s posluhom vjere’. Ta se nezabludivost proteže na sav poklad Božje objave.
Božja je asistencija također dana nasljednicima apostola, kad naučavaju u jedinstvu s Petrovim nasljednikom, te na osobit način rimskom biskupu, pastiru cijele Crkve, kad oni u vršenju redovitog učiteljstva – i kad ne idu za nezabludivom definicijom niti se izjašnjavaju ‘na konačan način’ – predlažu nauk koji vodi boljemu shvaćanju objave u pitanjima vjere i morala. Uz to redovito učenje vjernici treba da ‘pristaju s religioznim posluhom duha’ koji, ako se i razlikuje od posluha vjere, ipak ga produžuje“ (KKC 891-892).
Bilo bi zanimljivije da si napisao esej na temu “Argumenti protiv nezabludivosti” pa ih pokušao dekonstruirati.