„Svi ljudi teže znanju po naravi“ (Met. A1, 980a21). Tim riječima, koje su se studentima filozofije urezale u srca i umove, Aristotel započinje svoju Metafiziku. Ta naša želja za znanjem bitna je sastavnica onoga tko smo i što smo. Ona nas tjera da istražujemo i kontempliramo svijet oko nas u čitavome njegovom bogatstvu, da otkrivamo sve tajne koje skriva i da tragamo za odgovorima na ona „velika pitanja“ koja muče čovjeka: „Zašto postoji nešto, a ne ništa? Tko sam ja? Ima li život smisla? Tko je čovjek i što ga razlikuje od životinje? Odakle je sve ovo došlo? Kamo sve ide? Odakle zlo? Postoji li Bog? Je li smrt doista čovjekov kraj?“
Čovjekova je žeđ za znanjem i istinom neutaživa. Ta ga žeđ tjera da nakon jedne riješene zagonetke prijeđe na drugu, a nakon te na novu i tako u nedogled. No koliko god se trudio i mučio, nakon nekoga vremena otkriva da njegove intelektualne moći nisu dovoljne da bi na zadovoljavajuć način odgovorio na ta „velika pitanja“. Odgovora nema, a ostaje samo – upitnik.
Je li smrt definitivan kraj?
Jedno od pitanja koje čovjeka muči jest: „Je li smrt doista čovjekov kraj?“ Suočen s neizbježnom činjenicom umiranja, čovjek kao bitak-k-smrti brzo shvaća da ne može probiti veo smrti samo uz pomoć vlastitih intelektualnih sposobnosti. Naravno, istina je da su veliki filozofi poput Platona predložili argumente za besmrtnost duše i da će pravedni biti nagrađeni, a zli kažnjeni (cf. Fedon 69e-115a; Država X, 608c-621d). Ipak, kod mnogih su ta promišljanja naišla na neplodno tlo. Točno je da su se filozofi njima mogli okoristiti i utješiti, ali brojnima su ti argumenti i dokazi bili i ostali hladne apstrakcije koje im nisu mogle dati sigurnost i utjehu jer u konačnici nisu bile u stanju probiti veo smrti i dati život. Činilo se tako da je naš svijet obična „palača iluzija gdje u konačnici smrt ima zadnju riječ“ (CF, 173). Izgledalo bi tako da čovjeku ne preostaje ništa drugo doli rezignirano ponavljati: „Moj svršetak njen pravi je početak: kad kraljuje dalje sama“ (Šimić, Smrt i ja).
Dilema pred činjenicom smrti: ili ravnodušje ili bijeg?
Međutim, ako je smrt doista čovjekov kraj, preostaje li mu samo rezignacija? Što učiniti sa saznanjem neizbježnosti smrti? Na prvu bi moglo izgledati da čovjeku preostaju ili ravnodušje ili bijeg. Indiferentisti poput Epikura rekli bi kako je iracionalno bojati se smrti jer dok postojim, smrti nema, a kada nastupi smrt, nema me više. Drugim riječima, ako sam nakon smrti ništa, nemam razloga za strah. No indiferentisti time umanjuju značaj kako smrti tako i života. Smrt je za njih prijelaz u ništavilo, čime se obezvrjeđuje sâm život, a bili mi dobri ili zli nema razlike jer ćemo nakon smrti svi biti ništa. Svejedno je jesi li za života bio svetac ili zločinac jer sve nas ionako čeka ista subina – ništavilo. K tomu, dok bi stvari koje ostavimo iza sebe mogle postojati godinama, stoljećima, pa i tisućljećima nakon naše smrti, one će zajedno sa svim planetima, zvijezdama i galaksijama nestati, a ostat će samo hladno kozmičko groblje.
S druge su pak strane eskapisti. To je modus vivendi suvremenoga čovjeka. Njega karakterizira bijeg od smrti. On traži sve moguće načine kako izbjeći suočavanje s njom. No kako uspijeva izbjeći razmišljati o svojoj smrtnosti, odnosno da je iz praha nastao i da će se u prah vratiti? Smatram da današnje društvo nudi čovjeku mnoštvo načina kako perpetuirati stanje nesuočavanja s činjenicom smrti. Usmjerava ga na razmišljanje o tome što su poznate i manje poznate osobe stavile na svoj Instagram-profil. Usmjerava ga na to da svoje dane provodi pred televizorom, da svaki dan iznova ponavlja obred pregledavanja novosti na Facebooku, da troši sate i sate svaki dan skačući s jednoga videa na drugi na Youtubeu ili TikToku. Mogli bismo tako reći da je suvremeni čovjek smješten pod stakleno zvono koje ga štiti od razmišljanja i svijesti o smrti. No čovjek smrti ne može pobjeći jer on je bitak-k-smrti. Stoga, premda uspio ne razmišljati o smrti, ona će ga kad-tad dostići i opasnost je da će ga uhvatiti nespremna.
Postoji li treći put?
Međutim, zar čovjeku jedino preostaju ili ravnodušje ili bijeg pred činjenicom smrti? Nadalje, zar je čovjek doista kozmičko siroče prepušteno samo sebi u ovome svemiru osuđenomu na toplinsku smrt? Ima li nade u otkupljenje i oslobođenje od kandži zla, patnje i smrti? Ako da, ta nada ne može biti u čovjekovim vlastitim intelektualnim, proizvodnim i upravljačkim sposobnostima, nego se mora temeljiti na nečemu što nije on sâm. Ta nada ne može biti u ovome ili onome obliku vlasti, društvenom poretku ili filozofijskom sustavu, već se mora nalaziti onkraj svega toga. Ta nada ne može biti ni u svijetu oko nas, tȁ sámo stvorenje iščekuje oslobođenje od robovanja propadljivosti. No opravdano se možemo zapitati: „Zar ta nada nije ništa drugo doli obično samozavaravanje i projekcija naše želje za nastavkom života u sferu postojanja koja je onkraj ove naše ‘doline suza’?“
Kako bismo se uvjerili da ta nada nije puki plod naše želje, već da je stvarna, možemo proučavati argumente za Božju opstojnost, besmrtnost duše, povijesnost Kristova uskrsnuća itd. I sigurno nećemo pogriješiti učinimo li to. Međutim, od toga je daleko važnije i životvornije usmjeriti pogled na Onoga koji je tijelom postao i nastanio se među nama da bi po križu pobijedio grijeh i smrt, izbavio nas iz tame i po svojemu uskrsnuću otvorio nam vrata u vječni život. Svojom mukom, smrću i uskrsnućem utjelovljena Riječ probila je veo smrti i dala nam lijek za tjeskobu i očaj koje osjećamo pred mogućnošću našega ne-bitka. Naša je tako nada itekako razumska i utemeljena: smrt nije kraj, ne, već će nam „otvoriti vrata svemu što smo živjeli na zemlji“ (CF, 173).
Luka Ilić
Korištena literatura
CF Gabriel Marcel. 2002. Creative Fidelity (New York: Fordham University Press).
[Corrigenda, 17. ožujka 2022.]
Dodao sam podnaslove, a velika je izmjena dodatak dvaju paragrafa koji se nalaze u poglavlju Dilema pred činjenicom smrti: ili ravnodušje ili bijeg? Ostatak je teksta više-manje nepromijenjen, osim dodatka pokoje rečenice kako bih bolje povezao nove paragrafe s postojećim tekstom.
“Naša je tako nada itekako razumska i utemeljena…”
Daaaaa, vrlo je razumno krenuti od izmišljenog bića i onda oko toga plesti priču.
Bravo, vrhunski argument.Pobio si sve teiste ikad. Dobitnik si “Protagorine” nagrade za mudrost 2021.
Ako postoji neka vrsta duše, kako to da postoji nesvjestica? Ne bi li duša trebala “uskočiti” kad nas netko opali po glavi? Ako pak duša nije povezana sa sviješću, zašto bi nas onda trebalo biti briga za nju?
Inače, osobno vjerujem u život nakon smrti, samo me zanima odgovor na navedeni argument 😀
Prebacit ću lopticu na tvoju stranu terena i pitati: Što je za tebe duša, odnosno što shvaćaš pod tim pojmom? Kako poimaš odnos duše i tijela? Također, kako shvaćaš odnos duše i svijesti?
@Luka, nisam primijetio da je GD spomenula da vjeruje da duša postoji u obliku za koji ti vjeruješ da je stvaran. Za nju je duša = svijest, koja je opet plod usložavanja materije, dakle tijelo -> svijest. Ne znam samo zašto vjeruje da je duša/svijest besmrtna, ali to je drugi problem.
Mislim da je svijest emergentni fenomen koji je tim kompleksniji što je materija organiziranija. Dakle, atomi imaju neku vrstu rudimentarne svijesti, biljke imaju nešto izraženiji oblik, životinje imaju čak i osobnosti a ljudi imaju veoma razvijenu svijest s diferenciranim osobnostima (također smatram umjetnu inteligenciju novim oblikom svijesti u začetku). Uglavnom, organizirana materija je “leća” kroz koju se svijest fokusira i oblikuje, ali nije ništa više od toga. Ne smatram da tijelo određuje dušu na neki bitan način, osim što ju formira na samom početku (hoće li se netko “roditi” kao kamen, Marsovac ili čovjek).
Smatram da je svijest isto što i duša. Ne vidim baš neku bitnu razliku između ta dva pojma. Zapravo ne vidim smisla u vjerovanju u dušu ako je ona nešto skroz odvojeno od svijesti. Ako neću biti svjesna nakon što umrem, zašto bi me bila briga kuda je otišla moja duša? Pa neću više postojati!
Znači da ako uništiš monitor software više ne postoji ? Pod softwareom ne mislim na magnetni zapis na disku nego na ideju sadržanu u strukturi programa. Magnetni zapis ne garantira smisleni program. Niti uništenje računala ne garantira da je ideja uništena. Ili kad čuješ lošu vijest to znači da je ta vijest direktno materijalno povezana s tvojim lošim raspoloženjem. Možda upravo duša obrađuje vijest i servira ju tijelu.
Dakle, da bi imao racionalni razlog za nadu za život poslje smrti potrebno je naći racionalne razloge za postojanje Boga. Ako ništa, dobar motiv. 🙂 Međutim, čak i da postoji nešto poput Boga to nije garancija za zagrobni život. S druge strane, postoje jaki argumenti koji govore u prilog tezi da duša ne postoji, a ako ne postoji duša, što bi to nakon smrti čovjeka preostalo da bi čovjek kroz to nešto mogao živjeti? I na kraju, čak i kada bi duša postojala, pitanje je da li bi se takva bestjelesna pojava mogla nazvati čovjekom, a i sam naziv “život” je prilično upitan.
1. “Daaaaa, vrlo je razumno krenuti od izmišljenog bića i onda oko toga plesti priču”
Istina, bilo bi nerazumno krenuti od izmišljenog bića. Teisti će se složiti s tobom.
Teistički filozofi će se složiti da bi bilo nerazumno krenuto od ikakvog bića, odnosno prvo će pokazati opstojnost bića o kakvom govori klasični teizam, npr. Toma.
Ili u Vašem tonu, “Daaa, vrlo je razumno krenuti od (ateističkih i materijalističkih) zaključaka i onda oko toga plesti priču.”
2. “Ako postoji neka vrsta duše, kako to da postoji nesvjestica? Ne bi li duša trebala “uskočiti” kad nas netko opali po glavi? Ako pak duša nije povezana sa sviješću, zašto bi nas onda trebalo biti briga za nju?”
Je li ovo trebalo pisati obrnuto, prema takvom poimanju, duša “iskoči” kada nas netko opali i mi izgubimo svijest, bilo zbog udarca bilo zbog spavanja. Iako neki koji govore o duši je poistovjećuju sa sviješću to nije ista stvar. Često se govori o duši i svijesti kako bi se ukazalo na nedostatke materijalizma kao filozofije.
3A “Dakle, da bi imao racionalni razlog za nadu za život poslje smrti potrebno je naći racionalne razloge za postojanje Boga. Ako ništa, dobar motiv.”
Postoje ljudi koji smatraju da je moguće imati život poslije smrti bez Boga/boga. Ne znam koliko je to racionalno jer se nije previše ljudi time zamaralo.
Ako ćemo pobijati argumente zbog motiva onih koji ih daju, možemo istu stvar učiniti protiv ateista, podjednako argumentirano.
3B “Međutim, čak i da postoji nešto poput Boga to nije garancija za zagrobni život.”
Istina, ako i pokažete da postoji Bog o kojem govore teisti to samo po sebi ne pokazuje da postoji život poslije smrti.
Inače, postoji samo jedna stvar poput Boga, ali recimo da postoje nekakva “super” bića sa posebnim moćima tzv. bogovi, još uvijek ste u pravu samo po sebi ne znači da postoji život poslije smrti,
3C “S druge strane, postoje jaki argumenti koji govore u prilog tezi da duša ne postoji, a ako ne postoji duša, što bi to nakon smrti čovjeka preostalo da bi čovjek kroz to nešto mogao živjeti?”
Ne znam koliko su jaki argumenti, ali postoji i kontraargumenti koji odgovaraju na te argumente. Možete razrezati čovjeka i ne pronaći nigdje dušu, to neće utjecati na argumente za dušu. Postoji više poimanja duše, dualističko nije jedino.
Duša, anima, znači život. Reći da nema duše je isto kao reći da nema života.
3D “I na kraju, čak i kada bi duša postojala, pitanje je da li bi se takva bestjelesna pojava mogla nazvati čovjekom,”
Ne znam jeste li u pravu općenito. Konkretno, kršćani vjeruju u uskrnuće tijela kao što moli svaki katolik u Vjerovanju.
Čovjek nije duša nego je i duša i tijelo.
3E “a i sam naziv “život” je prilično upitan.””
Prilično konfuzno. Čovjek koji ne zna postoji li uopće život zna da postoje jaki argumenti protiv duše. Negirajuću dušu ubrzo je došao do toga da negira i život.
3C: “Duša” ne može biti “život”, jer bakterije su žive, a nemaju dušu. Ako je pak duša nečija svijest, “bestjelesno ja” koje bi moglo nastaviti živjeti nakon tjelesne smrti, onda su dokazi protiv takvog dualizma osobe (osoba=duša+tijelo) činjenice da ozljede mozga mogu promijeniti osobnost i općenito da se fizičke promjene u mozgu odražavaju na karekteristike koje pripisujemo duši. To su za mene prilično čvrsti argumenti protiv duše kao bestjelesne komponente čovjeka. Ako je za vas duša nešto treće, OK, ali u kontekstu članka – život nakon smrti – zapravo nisu ni bitne.
3D: Ako je, kako kažete, čovjek “i duša i tijelo”, onda kad netko umre nije čovjek jer nema tijelo? To i ja tvrdim. A ako duša nije čovjek, što je to ona da bi bila živa? Zato je i “život” duše upitan, a rekao bi i besmislen prema vašoj definiciji. Živjeti može samo ono što može i umrijeti. Uglavnom i meni je konfuzno takvo poimanje duše.
A nisam uopće ni postavio pitanje odakle vam informacije za iznošenje tvrdnji o duši koje ste iznijeli…
“Postoje ljudi koji smatraju da je moguće imati život poslije smrti bez Boga/boga. Ne znam koliko je to racionalno jer se nije previše ljudi time zamaralo.”
Nije se previše ljudi time zamaralo… osim 1 milijarde onih kojima je primarna religija budizam, koji je agnostička religija, a vjeruje u zagrobni život… 😀 Toliko se nisu time zamarali da samo u Japanu postoji jedno 10 različitih škola budizma, svaka od njih ima svojeg utemeljitelja, obično nekog redovnika s vlastitom interpretacijom religije… Samo još jedan dokaz koliko se na Zapadu malo, odnosno nimalo, podučava filozofija Istočne Azije. Ikad čuli za Advaitu i Dvaitu Vedantu? Ako niste, nemate pravo reći da se “nimalo ljudi time zamara”.
“Čovjek nije duša nego je i duša i tijelo.”
Što se onda događa s ljudima u periodu između smrti i uskrsnuća tijela? Ne postoje? Please explain.
Za budizam niste u pravu, njihov nebitak je zapravo isto sto i bitak na zapadu, kung vam to dobro tumači…sto se dogada sa ljudima između smrti i uskrsnuća tijela? Procitaj benediktovu eshatologiju
Biljke imaju dušu, životinje imaju dušu, ljudi imaju dušu. Sve je to živo, biljke imaju vegetativne sposobnosti koje nadilaze materiju, životinje uz to imaju i lokomociju, ljudi pak na to dodaju i razum itd. Duša je “forma”, princip života.
Istina je da nisam pažljivo pročitao članak nego sam preskočio na komentare. “Duša” o kojoj govorim ja i klasična filozofija nema veze s onime što negirate u ovih par komentara.
Zagovornici drugačijeg poimanja duše bi se isto mogli obraniti od vaših napada o promjeni osobnosti i povezanosti “duše” sa materijom.
Ako je sve što od mene ostane nakon smrti takva duša kakvu opisujete – vegetativna, onda me tako nešto uopće ne zanima niti je to povezano na bilo kakav smisleni način sa kršćanstvom kakvom ga se prodaje vjernicima. Osim toga, ako je duša život, princip života i sve što je živo je ima, onda mi se čini da je pojam suvišan i cirkularan. Možemo naprosto reći da je nešto živo i zaboraviti dušu jer je nepotrebna.
Nista nisi razumio
Istina je. Ja ne razumijem što je to duša. Svaka definicija na koju sam do sada naišao ne drži vodu u svjetlu znanstvenih spoznaja o psihologiji i neurologiji čovjeka. Do sada je uvijek religija uzmicala pred znanošću, ne znam što se čeka sa dušom. Možda mi možete pojasniti?