U prvome smo nastavku ovoga niza prošli kroz sličnosti i razlike u molitvi koja prethodi Očenašu, u sâmome Očenašu te u embolizmu. Vidjeli smo da je moljenje Očenaša naglas od strane svih u rimskome obredu zapravo presedan s neobično rijetkim iznimkama i upozorili na sadržajno osiromašenje embolizma u NO-u.[1] Također, usprkos jednakosti glede uvođenja motiva mira u obred pričesti, vidjeli smo koliko je od simbolike izgubljeno naizgled nevažnim ispuštanjem znaka križa iz embolizma u novome obredu. Gubitak simbolike nešto je što će, na žalost, u mnogome obilježiti i nastavak novoga obreda pričesti.
U drugome nastavku ovoga niza opisujemo i uspoređujemo dijelove obreda pričesti koji slijede embolizam u TLM-u, odnosno embolizam s doksološkim usklikom naroda u NO-u, i koji vode do sâmog primanja pričesti koje će biti tema sljedećih nastavaka. U Tablici 3. zbog preglednosti na jednome su mjestu poredani svi dijelovi obreda o kojima će biti govora. Tablica donosi i tekst embolizma kako bi sklad prijelaza s molitve na molitvu, odnosno s radnje na radnju, bio što zornije predočen. Uostalom, i u tradicionalnome i u novome obredu obred pričesti čini cjelinu i red je da ga se što je moguće više tako predstavi.
4. Razilažanje i ponovo vraćanje TLM-a i NO-a
4.1. TLM: lomljenje hostije, Pax Domini i sjedinjenje
Po završetku embolizma obredi se u bitnome razizlaze. Doksologiji Jer tvoje je kraljevstvo i slava i moć u vijekove koju nalazimo u novome obredu u TLM-u mjestom, ali ne i funkcijom, odgovara formula Per eundem Dominum nostrum Iesum Christum (Po istom Gospodinu našemu Isusu Kristu) (vidi Tablicu 3.).[2] Navedenom se pak formulom, kojom ponovo izričemo da se po Kristu obraćamo Ocu, u TLM-u zatvara molitva Očenaša koja je stvarno započela predmolitvom Praeceptis salutaribus moniti (Spasonosnim zapovijedima potaknuti). U NO-u doksologija povlači adresata molitve iz embolizma, koji ga pak povlači tek iz Očenaša te ostavlja predmolitvu da takoreći visi sama za sebe u zraku. Osim toga, osim što u TLM-u formula Per eundem Dominum nostrum I. C. zatvara cijeli prošireni Očenaš, ona ujedno otvara i posve nov obred, obred lomljenja hostije, dok se između doksologije i obreda mira koje nalazimo u NO-u nalazi određen sadržajan i duhovan prekid.[3] Mislimo da je i najvatrenijemu zagovorniku novoga obreda teško ne vidjeti da NO-u na ovome mjestu nedostaju taj vid zaokruženosti i tečnost prijelaza koji nalazimo u TLM-u.
Od 6. st. prevladava shvaćanje da embolizam pripada dijelu mise koji simbolizira Kristovu Muku, a da dio koji simbolizira Uskrsnuće počinje tek s Pax Domini sit semper vobiscum (Mir Gospodnji bio vazda s vama), koji će se u skladu s tim u tradicionalnome obredu i moliti naglas. U suglasju je s navedenom simbolikom da lomljenje hostije (fractio) pripada tomu, Mukom obilježenomu dijelu mise.[4] Lomljenje hostije u TLM-u stoga u određenome smislu slijedi odmah poslije Očenaša, kojega je embolizam zapravo samo proširenje,[5] a tijekom navedene formule Per eundem D. n. I. C. Uzmemo li u obzir da je već od 11. st. primijećeno da lomljenje hostije izvrsno simbolizira Kristovu Muku i smrt te da sjedinjenje sjajno predstavlja uskrsnuće,[6] trostruk znak križa kojega slavitelj čini hostijom nad kaležom uz molitvu Pax Domini, a koju moli između lomljenja hostije i sjedinjenja Tijela i Krvi, više je nego prikladan.[7] Kako u enciklici Mediator Dei (70)[8] uči papa Pio XII., odvojene “euharistijske prilike pod kojima je [Krist] prisutan, označavaju nasilno odjeljivanje tijela i krvi.”[9] Lomljenje hostije, shodno tome, daje još jednu dodatnu simboliku onomu što se ionako, makar očima nevidljivo, zbiva pred nama. Trostruk znak križa dijelkom hostije kojega će misnik nekoliko trenutaka kasnije sjediniti s vinom i riječi Pax Domini sit semper vobiscum (Mir Gospodnji bio vazda s vama) stoga istovremeno na vidljiv način podsjećaju na krvavu žrtvu Križa koja je prethodila slavnomu uskrsnuću, a koje će biti predstavljeno sjedinjenjem, i navješćuju mir koji nam je baš ta žrtva na križu donijela. Istu misao možemo susresti u otpjevu drugoga čitanja službe čitanja za blagdan Tijelova: “U kruhu prepoznajte onoga koji je visio na križu; u čaši prepoznajte ono što je poteklo iz rebra.” U skladu je s tom simbolikom poklecanje slavitelja prije izgovaranja formule Per eundem D. n. I. C. i lomljenja hostije – to je poklecanje pred strahotom, veličinom i vrijednošću Kristove žrtve na križu. Analogno vrijedi i za poklecanje poslije sjedinjenja Tijela i Krvi – riječ je o poklecanju pred otajstvom Uskrsnuća.
Tradicionalni obred u sebi krije još jednu sjajno usklađenu simboliku: posvećenu hostiju slavitelj lomi uz dio navedene formule koji glasi qui tecum vivit et regnat (koji s Tobom živi i kraljuje), dakle istovremeno vršeći radnju koja simbolizira smrt Gospodnju i naviještajući da usprkos njoj On i upravo sada i živi i kraljuje. Sva je ta simbolika, na žalost, posve izgubljena u novome obredu, gdje su lomljenje hostije i sjedinjenje objedinjeni u jedan čin koji se vrši poslije obreda mira (i eventualno znaka mira), a dok narod moli Jaganjče Božji (Agnus Dei).
Tijekom sjedinjenja (commixtio) slavitelj u TLM-u moli molitvu koja glasi Haec commixtio, et consecratio Corporis et Sanguinis Domini nostri Iesu Christi, fiat accipientibus nobis in vitam aeternam. Amen (Ovo miješanje i posveta Tijela i Krvi Gospodina našega Isusa Krista bilo nama pričesnicima za život vječni. Amen). Molitva kod sjedinjenja u ovome se obliku koristi tek od posttridentskih reformi. Korištena je vrlo slična molitva,[10] no koja je dozvoljavala interpretaciju da bi Kristovi Tijelo i Krv bili stvarno ujedinjeni tek u obredu sjedinjenja, a što bi išlo na ruku protestantima koji su tvrdili da je pričest samo pod jednom prilikom nepotpuna. Ta promjena ujedno je i jedina promjena u redu mise učinjena baš zbog Reformacije.[11]
Prije prelaska na sljedeće poglavlje, na ovome se mjestu dobro kratko osvrnuti i na radnju poklecanja u obredu pričesti s kojom smo se maloprije prvi puta susreli. U NO-u misnik tijekom cijeloga obreda ukupno tri puta poklekne, od čega u obredu pričesti samo jednom, prije govorenja Evo Jaganjca Božjega (Ecce Agnus Dei) i pokazivanja Presvetoga puku. U TLM-u, s druge strane, misnik uz ranije spomenuta dva puta poklekne i prije zadnjih pripremnih molitvi za njegovu pričest Tijelom,[12] zatim prije zadnje pripremne molitve za pričest Krvlju te,[13] kao i u NO-u, prije govorenja Ecce Agnus Dei i pokazivanja hostije narodu. Također, u tradicionalnome obredu pričesti vrijede i opća načela koja se protežu na cijeli obred. Misnik (i svatko drugi) poklekne kada prolazi ispred sredine oltara ako je na njemu svetohranište s Presvetim, odnosno kada prolazi ispred svetohraništa koje sadrži Presveto, ako se ono nalazi negdje drugdje. Ako se svetohranište ne nalazi na oltaru, misnik se prilikom prolaska ispred sredine oltara samo duboko nakloni, a svi drugi pokleknu jednako kao da je svetohranište na oltaru. Nadalje, ako se svetohranište nalazi na oltaru, misnik poklekne i svaki put kada prilazi k oltaru, kao na primjer poslije pričesti vjernikâ ako je ciborij kojega nosi prazan, zatim svaki put prije otvaranja svetohraništa i nakon vraćanja preostalih posvećenih hostija u svetohranište, prilikom micanja pale[14] s kaleža ili vraćanja pale na njega te, na kraju, prilikom otvaranja ciborija. Ako se Presveto nalazi nepokriveno na oltaru, misnik također poklekne svaki put kada prilazi oltaru ili odlazi od njega.[15] Zbog iznimne usklađenosti tradicionalnoga obreda, mnogi se od ovih propisa poklapaju. Na primjer, ako je svetohranište na oltaru, misnik u obredu pričesti samo jednom poklekne prije govorenja Ecce Agnus Dei, usprkos tomu što je i otvorio svetohranište i podigao poklopac s ciborija i rubrika koja regulira Ecce Agnus Dei to mu nalaže. Naime, očito je da je riječ o jednome liturgijskome činu koji stoga i sadrži jedno poklecanje.
Glede poklecanja u NO-u, OURM (233) nalaže sljedeće:
U misi se poklekne tri puta, i to: poslije podizanja hostije, poslije podizanja kaleža te prije pričesti.
Ako je pak u svetištu svetohranište sa Svetotajstvom, poklekne se također prije i poslije mise, te svaki put kad tko prijeđe ispred Svetotajstva.
Što se tiče prilaska oltaru ili prolaska ispred njega, OURM (234) propisuje da se, ako se na njemu ne nalazi svetohranište s Presvetim, čini samo naklon tijelom, odnosno duboki naklon. Pošto kao niti u drugome odlomku gore navedenoga članka, a niti u ovome, OURM ne razlikuje slavitelje i narod, jasno je da ih njegovi propisi jednako obvezuju.[16]
4.2. NO: Obred mira
Na mjestu gdje u TLM-u stoji obred lomljenja hostije, u NO-u nalazi se obred mira (vidi Tablicu 3.). Riječ je o prastarome običaju koji potječe iz rane Crkve, no dok je tada stajao na kraju onoga što danas nazivamo službom riječi, postupno je pomican prema molitvama nad prinosima, dakle u dio mise u kojem su smjeli sudjelovati samo oni koji su u punom zajedništvu s Crkvom.[17] Bio je to jasan znak da mir koji se pritom razmjenjuje nije izraz ili želja za psihološkim stanjem mira ili izmirenjem s bližnjim,[18] već da je riječ o znaku unutarnje duhovne povezanosti onih koji su prihvatili Krista i sada dijele mir koji im je on svojom žrtvom izborio.[19] Od pape Inocenta I. (početkom 5. st.), a u skladu s uvidom o nužnoj povezanosti Kristove žrtve i Njegova mira, davanje znaka mira premješteno je u rimskome obredu u sâm obred pričesti, dakle nakon žrtve.[20] U tradicionalnome se obredu nalazi poslije himna Agnus Dei, a prije pripremnih molitvi za pričest svećenika, dok je u novome obredu pomaknut bliže Očenašu. Oblik davanja znaka mira također se mijenjao kroz stoljeća, a u novome je obredu za područje pod nadležnošću Hrvatske biskupske konferencije kao znak mira propisano rukovanje.[21] U OURM 56b stoji da obredom mira “vjernici mole mir i jedinstvo za Crkvu i svu ljudsku obitelj te, prije nego će uzeti dijela u jednom kruhu, izražavaju jedan drugomu uzajamnu ljubav.” Molitve Gospodine Isuse Kriste, ti si rekao svojim apostolima (Domine Iesu Christe, qui dixisti Apostolis tuis) i Mir Gospodnji bio vazda s vama (Pax Domini sit semper vobiscum) NO preuzima iz TLM-a, no mijenjajući im mjesto i funkciju, a u slučaju Pax Domini zbog promjene mjesta lomljenja hostije i simboliku. O molitvi Gospodine Isuse Kriste, ti si rekao svojim apostolima bit će još riječi kada se ona pojavi u TLM-u, no ovdje ipak vrijedi primijetiti da usprkos promjeni mjesta, OURM 56b ipak u njoj vidi molitvu pripreme za pričest čime ostaje kakav-takav kontinuitet u odnosu na TLM.
Ovdje se može reći i nešto u korist novoga obreda. Naime, motiv mira u obredu pričesti nalazimo prvi puta u embolizmu nakon Očenaša (daj milostivo mir u naše dane), sasvim razumljivo proteže se kroz cijeli obred mira, a zadnji se puta spominje u trećem zazivu himna Agnus Dei (daruj nam mir/dona nobis pacem). U ovome je dakle dijelu obreda pričesti liturgijskim reformatorima ipak uspjelo postići zaokruženost, a i skladnost prijelaza i unutarnju povezanost koje će se preliti i u molitve pripreme misnika za pričest. Ipak, ostaje za odgovoriti je li cijena gubitka simbolike Muke pri lomljenju hostije i Uskrsnuća pri sjedinjenju ipak previsoka, posebno s obzirom da je postignuto tek ono što smo ionako imali.
Poslije molitvi Isuse Kriste, ti si rekao svojim apostolima i Mir Gospodnji bio vazda s vama s odgovorom naroda I s Duhom tvojim (Et cum Spiritu tuo) slavitelj upućuje poziv na davanje znaka mira Pružite mir jedni drugima (Offerte vobis pacem). Važno je naglasiti da Rimski misal (129) i OURM (112) riječima “ako je zgodno” jasno tretiraju davanje znaka mira kao opcionalno te daju na izbor slavljeniku hoće li ga biti ili ne.
Glede samog izvođenja obreda mira OURM u članku 56b šturo kaže da “[s]am pak način obreda mira neka odrede biskupske konferencije prema duhu i običajima pojedinih naroda”, a u članku 112 da se znak mira daje “prema mjesnom običaju” te da “[s]većenik može dati znak mira službenicima.”[22] Opća uredba Rimskoga misala iz 2004. godine dosta je sadržajnija pa u članku 82 možemo, uz ostalo, pročitati “[p]rikladno je ipak da svatko pruži mir na jednostavan način samo onima koji su mu blizu”, a u članku 154:
Svećenik može mir pružiti poslužiteljima, ali uvijek na način da ostane u prezbiteriju te da se ne ometa tijek slavlja. Neka na isti način postupi i kada, iz opravdana razloga, mir želi pružiti i nekomu od vjernika. Svi pak međusobno iskažu znak mira, zajedništva i ljubavi na način koji je odredila konferencija biskupa. Dok se pruža znak mira, može se reći: Mir Gospodnji bio vazda s tobom, na što se odgovori: Amen.
Kako je namjera ovoga teksta ipak samo usporedba tradicionalnoga i novoga obreda, ne ćemo detaljnije ulaziti u probleme na koje se prečesto nailazi kod davanja znaka mira po našim crkvama.[23] Dovoljno je tek reći da oni nisu pojava na koju je moguće naići samo kod nas već da se radi o nečem što se susreće po cijeloj Crkvi, zbog čega je Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata smatrala shodnim u uputi Redemptionis sacramentum (71-72) nanovo potvrditi odredbe OURM iz 2004. godine, a 2014. godine izdala je i okružnicu Obredno značenje dara mira u svetoj misi kojom pokušava reducirati liturgijske zloporabe i potaknuti pastire na obrazovanje puka o pravome značenju toga obreda. Za kraj, čak i tamo gdje nema zloporaba i gdje se novi obred poslušno izvodi prema uputama biskupa, potrebno je dosta truda i duhovne discipline kako bi se postiglo da mir koji u unutrašnjosti proizlazi iz otajstava kojima prisustvujemo, a koji je potpomognut vanjskim mirom i tišinom koje nalazimo u TLM-u, u novome obredu ne postane pomućen već zbog neizbježne uzburkanosti naroda prisutnog u crkvi. Iz toga je pogledišta posve razumljiv zahtjev pape Benedikta XVI. da se istraži mogućnost pomicanja znaka mira na drugo mjesto.[24]
4.3. NO: Lomljenje hostije i sjedinjenje
Kao i u slučaju obreda mira, OURM prilično je štura glede obreda lomljenja i sjedinjenja. Tako u članku 56c stoji: “Lomljenje što ga je Krist izvršio na Posljednjoj večeri dalo je u apostolsko doba ime čitavom euharistijskom činu. Taj obred nema samo praktičan smisao nego označuje da po pričesti jednim kruhom života koji je Krist svi mi postajemo jedno tijelo (1 Kor 10, 17).” U članku 56d koji opisuje sjedinjenje stoji tek: “Sjedinjenje: misnik stavi dijelak hostije u kalež.” Opća uredba iz 2004. godine ipak je sadržajnija, pa u članku 83 možemo pročitati: “Svećenik lomi kruh i dio hostije stavlja u kalež kako bi označio jedinstvo Tijela i Krvi Kristove u spasenjskome djelu, a tako i Tijela Isusa Krista živoga i proslavljenoga.” Slavitelj lomi hostiju i stavlja njezin dijelak u kalež tiho moleći: Ovo sjedinjenje Tijela i Krvi Gospodina našega Isusa Krista bilo nama pričesnicima za vječni život (Haec commixtio Corporis et Sanguinis Domini nostri Iesu Christi, fiat accipientibus nobis in vitam aeternam) (vidi Tablicu 3.). U NO-u ta je molitva zadržana u gotovo istome obliku kao i u TLM-u, no ispuštena je fraza i posveta (et consecratio) i završni Amen. Teško je vidjeti iz kojega razloga. Za vrijeme lomljenja i sjedinjenja pjeva se ili govori Agnus Dei, o kojem će biti više riječi u sljedećem poglavlju.
Od cijele bogate povijesti ovoga obreda, za koju u ovome tekstu ipak nema mjesta,[25] i od više nego bogate u TLM-u i danas prisutne naslijeđene simbolike, NO je prema važećoj OURM izrijekom zadržao tek mali djelić, aspekt dijeljenja jednoga kruha. Čak i zagovornik novoga obreda Adolf Adam (1993: 172) piše: “Spuštanje česti hostije u kalež (=miješanje) nije lako protumačiti. Za razliku od drugih obreda OURM odustaje od svakog pokušaja tumačenja.” Sličnu “prazninu” nalazimo i u Kunzlerovu prikazu, koji ide toliko daleko da tvrdi kako je promjena u obliku pričesnoga kruha dovela do toga da obred lomljenja više nema niti efektivno niti praktično značenje.[26] Da zaključimo, promjenom ritma obreda i molitvi u odnosu na TLM simbolika Muke i Uskrsnuća Kristova, koja je toliko očita u lomljenju posvećene hostije i sjedinjenju Tijela i Krvi, u novome je obredu gotovo posve izgubljena. Stoga i ne čudi da je tumačenje toga obreda za OURM i suvremene tumače novoga obreda često “tvrd orah”. Uzmemo li svu tu kroz stoljeća otkrivenu i zadobivenu bogatu simboliku u obzir, riječi OURM iz 2004. godine (83) kako lomljenje, a posljedično i sjedinjenje, ne treba “smatrati pretjerano važnim trenutkom” doslovce izazivaju nevjericu i tugu.
4.4. Agnus Dei
Himan Agnus Dei u rimskome se obredu nalazi najkasnije od kraja 7. st.,[27] prema Liber pontificalis formalno ga je u misu uveo papa Sergije I, no vjerojatno je riječ o starijem običaju.[28] U svakome slučaju riječ je o istočnome običaju koji je na zapad došao s prognanicima pred islamskom okupacijom kršćanskih zemalja. Na istoku je pratio lomljenje posvećenoga kruha koje je ondje, jednako kao i u TLM-u, uzimano kao simbolično predstavljanje Gospodinove Muke i smrti,[29] a i sami su se prikazani darovi kruha i vina na istoku nazivali Jaganjac.[30] Dok je Agnus Dei bio vezan uz obred lomljenja Kruha nije bio ograničen broj ponavljanja zaziva.[31] Kao i na istoku, na zapadu je Agnus Dei nekada pratio lomljenje posvećenoga kruha za pričest naroda i pjevan je po završetku Pax Domini.[32] Još u 9. st. pjevali su ga narod, zbor i kler, ali svećenik slavitelj nije ga molio sve do 11. st.[33] Uvođenjem beskvasnog kruha i manjih hostija otprilike u 9. i 10. st., a time i prestankom potrebe za lomljenjem posvećenoga kruha u svrhu pričesti klera i naroda, Agnus Dei izgubio je svoju izvornu funkciju,[34] no zbog svoje sadržajne prikladnosti nije ispušten. U početku je sadržavao samo jednu molbu, miserere nobis (smiluj nam se), no kasnije je kao treća molba uvedena i dona nobis pacem (daruj nam mir) kao prikladan prijelaz na davanje poljupca mira.[35] Vratimo li se tek par redaka unatrag po misalu za tradicionalni obred, vidjet ćemo skladnost niza koji počinje embolizmom (Libera nos, quaesumus Domine, ab omnibus malis… da propitius pacem ✠ in diebus nostris/Izbavi nas, molimo, Gospodine, od svih zala… daj milostivo mir ✠ u naše dane). Središnji je dio toga niza zapravo lomljenje hostije koje simbolizira Kristovu Muku i smrt, iza kojega slijedi trostruki znak križa uz Pax Domini koji preuzima tu simboliku i ujedno najavljuje mir koji će nam ta žrtva donijeti po Uskrsnuću, a koje je pak simbolizirano sjedinjenjem Tijela i Krvi. Posve prikladno s obzirom na veličanstvenost toga otajstva, narod pjevajući odgovara sakramentalno prisutnomu Jaganjcu moleći ga za milost i za mir već naviješten u Pax Domini, a na što se nadovezuje slaviteljeva molitva za mir Domine Jesu Christe, qui dixisti Apostolis tuis: Pacem relinquo vobis, pacem meam do vobis (Gospodine Isuse Kriste, Ti si rekao svojim apostolima: mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem).[36] Ove su dvije molitve u tradicionalnome obredu ujedno prvi nepromjenjivi dijelovi mise poslije Christe, eleison u kojima se obraćamo upravo Kristu, a njihova mjesta i načini obraćanja prekrasno su usklađeni s onime što se upravo zbivalo na oltaru. Naime, Agnus Dei u obraćanju Kristu kao Jaganjcu donosi dvostruku simboliku – oslovljava ga i kao žrtvenog jaganjca koji je ponio grijehe svijeta, odražavajući pri tome Muku predstavljenu razdvojenima Tijelom i Krvlju i lomljenjem posvećene hostije, i kao pobjedničkog proslavljenog Jaganjca iz Otkrivenja koji je pobijedio i grijeh i smrt, odražavajući pri tome sjedinjenje Tijela i Krvi koje, kao što smo već ranije istaknuli, izvrsno predstavlja Uskrsnuće. Osim toga, prvo obraćanje Kristu kao Jaganjcu lijepo čuva doslovni biblijski moment jer koristi iste riječi kojima se Ivan Krstitelj prvi puta obratio Isusu: “Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta.” (Iv 1, 29) Tek nakon toga misnik se u tradicionalnome obredu Sinu prvi puta izravno obraća njegovim imenom, no o tome će biti više riječi malo kasnije.
Novi obred također donekle čuva postupnost u izravnome obraćanju Kristu, no ono se prvi puta nalazi već u kanonu gdje narod na misnikove riječi Tajna vjere (Mysterium fidei) odgovara s Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo (Mortem tuam annuntiamus, Domine, et tuam resurrectionem confitemur, donec venias).[37] Pošto je navedeni odgovor upravo odgovor naroda, ta postupnost u svećenikovu obraćanju Kristu sačuvana je tek u tome što će ga prije no što mu se izravno obrati imenom nazvati Gospodinom u Gospodine Isuse Kriste, ti si rekao svojim apostolima: mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem.
Glede Agnus Dei, vrijedi spomenuti još neke razlike između TLM-a i NO-a. U tradicionalnoj je misi Agnus Dei zaseban obred s propisanim tekstom i kretnjama misnika, dok je u novome obredu riječ o himnu koji tek prati obred, a nije obred sam za sebe.[38] Iako je ovdje riječ o vraćanju na stariji oblik obreda, zbog ranije navedene promjene vrste i oblika kruha koji će biti lomljen i posljedica te promjene, u pjevanim misama ostaje dojam određene nezgrapnosti, no koja ne mora nužno biti nesretna. Naime, dok je lomljenje nekada trajalo dulje, danas su lomljenje i sjedinjenje koje bi Agnus Dei trebao pratiti gotovi razmjerno brzo. Posljedica je duljeg trajanja pjevanja ta da misniku ipak ostaje nešto više vremena za osobnu pripravu za pričest koja će mu sigurno dobro doći s obzirom da je u NO-u taj aspekt ipak relevantno skraćen, i u molitvama i u gestama.[39] Nadalje, pošto se himan Agnus Dei ne obraća Kristu naprosto, nego Kristu kao sakramentalno prisutnomu u prikazanoj žrtvi, posve mu odgovara stav pobožnosti i klanjanja koji je kao rubrika propisan u TLM-u gdje se slavitelj prilikom molitve Agnus Dei tri puta udara o prsa. Sličnu prikladnost nalazimo i u običaju da narod za vrijeme himna kleči i tri se puta udara o prsa. Joseph Ratzinger tu prikladnost kretnji tijela kod Agnus Dei komentira ovako:
S Agnus Dei (Jaganjče Božji) gledamo u onoga koji je postao naš pastir i janje za nas, i koji je kao janje ponio naše grijehe i krivnju, naše dugove. Stoga je posve ispravno i u tom trenutku udarati se u prsa te same sebe i na tjelesan način podsjećati da su naši grijesi na njegovim ramenima, da smo i mi njegovim ranama iscijeljeni (usp. Iz 53, 5). (Ratzinger 2015: 202)
Na drugoj strani naše usporedbe, OURM u članku 56e o Agnus Dei kaže sljedeće: “Jaganjče Božji: dok se obavlja lomljenje kruha i miješanje, zbor ili pjevač po običaju pjeva zaziv Jaganjče Božji, a narod odgovara, ili se to moli naglas”, a u članku 113 ponavlja da je riječ o molitvi koju pjeva ili govori zbor ili narod. Agnus Dei je stoga propisan kao slaviteljeva molitva samo u misi bez naroda,[40] dok je u ostalim slučajevima predviđeno da misnik za to vrijeme moli Ovo sjedinjenje Tijela i Krvi (Haec commixtio Corporis et Sanguinis) (vidi Tablicu 3.). Običaj je da svećenik ipak započne Agnus Dei, a da narod prihvati i nastavi. Ne izmoli li misnik Agnus Dei barem u sebi, ponovo u NO-u nailazimo na određen prekid u duhovnome tijeku. Nakon Pax Domini ili eventualnoga poziva na davanje znaka mira, motiv mira doslovce nestaje iz obreda te ga zamjenjuju motivi poput izbavljenja od grijeha i vječnoga života u molitvama priprave za pričest. Daleko od toga da Kristov mir i izbavljenje od grijeha ne bi bili povezani unutarnjom nužnošću, no čemu ih onda razdvajati, makar i samo u duši misnika? Himan Agnus Dei svojim sadržajem baš donosi taj skladan prijelaz i budi svijest o unutarnjoj povezanosti Jaganjčeva oduzimanja grijeha svijeta i Njegova mira koji prodire iz tek prikazane žrtve na križu pa se usuđujemo zaključiti da je ispuštanjem molitve toga himna svećenicima nanesena nemala nepravda.
Za kraj, na TLM-u od pjevanja anđeoskog himna Sanctus-Benedictus pa sve do pjevanja Agnus Dei vlada tišina prikladna otajstvu koje se upravo zbiva pred našim očima. Prva pjesma koju će narod pjevati stoga i jest Agnus Dei, himan koji riječima Agnus Dei, qui tollis peccata mundi, miserere nobis/ dona nobis pacem (Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se/daruj nam mir) izriče vjeru u zbilju otajstava kojima prisustvujemo i koji molbama izriče i olakšava stvaranje ispravna stava vjernika spram pred njima stvarno prisutnoga Krista. Čak i na mjestima gdje je običaj da narod pjeva posljednju molbu Očenaša, sed libera nos a malo (nego izbavi nas od zla), ta simbolika nije narušena zbog sadržajne sličnosti molbi da nam se Gospodin smiluje i da nas izbavi od zla.[41] Iako je u NO-u Agnus Dei zadržao svoje duhovne blagodati, navedena simbolika ipak nestaje pjevanjem Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo tik poslije pretvorbe te pjevanjem doksologije (Jer tvoje je kraljevstvo i slava i moć u vijekove) i odgovora I s Duhom tvojim na slaviteljev Mir Gospodnji bio vazda s vama, kao i bukom koja obično prati davanje mira.
5. TLM: molitva za mir i poljubac mira
Nakon Agnus Dei u tradicionalnome obredu slijedi molitva za mir Domine Iesu Christe, qui dixisti Apostolis tuis (Gospodine Isuse Kriste, Ti si rekao svojim apostolima) (vidi Tablicu 3). Tu molitvu na početku obreda mira nalazimo i u NO-u gdje se razlikuje samo u detaljima: u TLM-u svećenik moli Boga ne respicias peccata mea (ne gledaj moje grijehe), a u NO-u peccata nostra (naše grijehe). Promjena je to koja održava promjenu funkcije te molitve u obredu pričesti. Dok u TLM-u slijedi poslije Agnus Dei te služi (i) kao početak pripremnih molitvi za svećenikovu pričest,[42] u NO-u ona bitno pripada obredu mira.[43] Od 11. st. navedena je molitva stajala kao osobna molitva misnika i, u suglasju s time, moljena je tiho.[44] U novome se obredu ona odnosi na cijelu zajednicu i stoga ju misnik moli naglas. No spomenuta se molitva niti u TLM-u ne tiče samo svećenika – tȁ on moli Boga da gleda vjeru svoje Crkve, koje je i sâm član, i daruje joj mir i jedinstvo. Stoga ovdje nalazimo finu dijalektiku koja kreće od svećenika kao člana Crkve u Pacem relinquo vobis, pacem meam do vobis (mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem), prelazi preko svećenika kao izabranog i izdvojenog od naroda da prinosi žrtvu i stoji in persona Christi capitis u ne respicias peccata mea (ne gledaj moje grijehe) te se na kraju vraća cijeloj Crkvi u molitvi pacificare et coadunare digneris (daruj joj mir i jedinstvo). Druga je promjena što u TLM-u završetak glasi qui vivis et regnas Deus per omnia saecula saeculorum (koji živiš i kraljuješ Bog po sve vijeke vjekova), a u NO-u ispuštena je riječ Deus. Teško je vidjeti korist koju su reformatori namjeravali dobiti iz te konkretne promjene pa je ponovo samo za nagađati da je riječ o uklanjanju onoga što su vidjeli kao “suvišno ponavljanje” (SC 34).
Kako je već ranije naglašeno, molitva Domine Iesu Christe, qui dixisti Apostolis tuis prvo je mjesto u tradicionalnome obredu nakon kanona na kojemu se misnik izravno imenom obraća Kristu. Posve prikladno, rubrika nalaže da to učini u duhu poniznosti, što se konkretno očituje u blagom naklonu, te da misnikov pogled bude usmjeren na pred njime prisutnoga Gospodina.[45] Glede zbivanja na oltaru, to obraćanje slijedi nakon razdvajanja Tijela i Krvi u posveti i lomljenja hostije koja predstavljaju Muku te nakon sjedinjenja koje predstavlja Uskrsnuće. Što se tiče sadržaja, uz ranije rečeno isplati se primijetiti i da riječi Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem molitva preuzima iz Iv 14, 27. Pogledamo li tekst Ivanova evanđelja koji okružuje navedeni redak, vidjet ćemo da u 14, 26 Isus govori apostolima “Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.” Molitva Domine Iesu Christe, qui dixisti Apostolis tuis stoga izričući da je riječ o obećanju danome apostolima podsjeća na podrijetlo naše vjere i na jamstvo koje ju prati te lijepo odražava biblijski tekst. Iv 14, 28, pak, sadrži i riječi “Odlazim i vraćam se k vama”, čime nas ponovo vraća na simboliku Muke i Uskrsnuća, o kojoj smo ipak već dovoljno pisali.
Nakon ove molitve slijedi poljubac mira, no on se u tradicionalnome obredu susreće samo u svečanoj misi dok zbor i/ili narod pjevaju Agnus Dei.[46] Kako bi dodatno bilo naglašeno da je mir koji dijelimo mir izboren Kristovom žrtvom i da dolazi baš sa žrtvenika,[47] misnik prvo poljubi oltar a tek onda prelazi na davanje poljupca mira đakonu koji stoji njemu s desne strane. Simbolika mira koji teče s oltara očituje se i u tome što se poljubac mira ne daje međusobno, nego je uvijek jedan koji ga, nakon što ga je i sâm primio, daje, a drugi ga prima. Onaj koji prima poljubac mira prvo se nakloni, a zatim davatelj i primatelj mira jedan na drugoga polažu ruke i naklanjaju se prema lijevome ramenu. Davatelj govori Pax tecum (Mir s tobom), a primatelj odgovara Et cum spiritu tuo (I s Duhom tvojim). Po završetku davanja poljupca mira jedan se drugomu naklone. Kao i cijelo vrijeme od posvete do obrednog pranja ruku poslije pričesti misnik tijekom davanja poljupca mira drži palce i kažiprste spojene jer je njima dodirivao Presveto pa je među njima mogla ostati koja čestica.[48] Obred mira u pravilu se zadržava unutar prezbiterija pa narod u njemu ne sudjeluje svojim izvanjskim radnjama.[49] Za kraj, samo još jedna napomena o mjestu poljupca mira u tradicionalnome obredu pričesti. Prisjetimo li se bogate simbolike Muke i Uskrsnuća Gospodnjih koja toliko obilježava taj obred, više je nego prikladno da poljubac mira slijedi tek poslije sjedinjenja Tijela i Krvi – ponovo ujedinjeni Tijelo i Krv simboliziraju uskrsloga Krista, koji je tek svojim uskrsnućem donio mir na zemlji i na nebesima.[50]
BIBLIOGRAFIJA
1. Misali
Mali misal za tradicionalnu latinsku misu, Društvo Benedictus, Zagreb (2020)
Missale Romanum 1962, Editio typica, internetski izvor https://media.musicasacra.com/pdf/missale62.pdf, pristupljeno 2.3.2021.
Rimski misal, Treće hrvatsko izdanje dopunjeno i ponovljeno prema drugom tipskom izdanju, Kršćanska sadašnjost, Zagreb (2018)
2. Crkveni dokumenti
Drugi Vatikanski koncil – Dokumenti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb (1986)
Benedikt XVI. – Sacramentum caritatis, Kovačić, M. (prev.), KS, Zagreb (2008.)
Denzinger, H., Hunermann, P. (ur.) – Zbirka sažetaka, vjerovanja, definicija i izjava o vjeri i čudoređu, Karitativni fond UPT, Đakovo (2002) (u tekstu D)
General Rubrics of the Roman Missal, internetski izvor http://divinumofficium.com/www/horas/Help/Rubrics/Missal1960%20rubrics.html, pristupljeno 26.1.2021.
Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata – Okružnica Obredno značenje dara mira u sv. Misi u Živo vrelo 12/2014, HILP, Zagreb (2014), str. 2-5.
Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata – Redemptionis sacramentum. Sakrament otkupljenja – Uputa o nekim stvarima vezanima uz presvetu euharistiju koje valja obdržavati odnosno izbjegavati, Kršćanska sadašnjost, Zagreb (2016)
Konstitucija o svetoj liturgiji “Sacrosanctum concilium” u Drugi Vatikanski koncil – Dokumenti, str. 7.-71. (u tekstu SC)
Opća uredba Rimskog misala u Rimski misal
Opća uredba Rimskog misala, Kršćanska sadašnjost, Zagreb (2004)
3. Pomoćna literatura
Adam, A. – Uvod u katoličku liturgiju, Hrvatski institut za liturgijski pastoral, Zadar (1993)
Bavčević, Alojzije – Neke primjedbe na služenje sv. mise kod nas, treće popravljeno izdanje, vlastita naklada, Vepric (2017)
Foederatio Internationalis Una Voce – Positio N. 19 – The Kiss of Peace (2014), internetski izvor http://www.unavoce.ru/pdf/FIUV_PP/FIUV_PP19_TheKissOfPeaceFinal3.pdf, pristupljeno 2.3.2021.
Fortescue, A. – The Mass — A study of the Roman liturgy, Longmans, London (1917)
Fortescue, A. – Ceremonies of the Roman Rite Described, Goretti Publications (2017), internetski izvor http://gorpub.freeshell.org/fortescue_mass_study_liturgy.pdf, pristupljeno 26.1.2021. Knjiga je označena brojevima stranica u duodecimalnom sustavu, a navodim broj stranice prenešen u decimalni sustav.
Jungmann, J. A. SJ – Missarum Sollemnia — The Mass Of The Roman Rite – Its Origins and Development, Vol. 2., Brunner, F. A., C. SS. R. (prev.), Benziger Brothers, Inc. (1951)
Jungmann, J. A. SJ – The Mass – An Historical, Theological and Pastoral Survey, Fernandes, J. SJ (prev.), Collegeville, Liturgical Press (1976)
Kniewald, D. – Liturgika, Tipografija, Zagreb (1937)
Kunzler, M. – Liturgija Crkve, Žižić, I. (prev.), KS, Zagreb (2020)
O’Connell, L. J. – The Book of Ceremonies, The Bruce Publishing Company, Milwaukee (1943)
Pažin, Z. – Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (10. dio), internetski izvor https://www.vjeraidjela.com/euharistijsko-slavlje-prema-misalu-iz-1962-i-misalu-iz-2002-10-dio/#_ftnref4, pristupljeno 2.3.2021.
Ratzinger, J. – Benedikt XVI. – Duh liturgije, Pervan, T. (prev.), Verbum, Split (2015)
BILJEŠKE
[1] Redovni oblik Rimskog obreda mise dalje u tekstu označen je kraticom NO (od Novus Ordo), a izvanredni kraticom TLM (od tradicionalna latinska misa). Ponegdje će radi tečnosti teksta biti upotrebljavani i drugi nazivi poput, primjerice, novi ili reformirni obred za redovni oblik te tradicionalni ili stari obred za izvanredni.
[2] Usp. Jungmann (1951: 286).
[3] Taj je prekid jasno vidljiv i u člancima 56a i 56b OURM koji opisuju navedene obrede, a koji ne sadrže baš niti jednu relevantnu zajedničku točku.
[4] Usp. Jungmann (1951: 289). Trima razdobljima šutnje, tijekom secrete (u NO-u darovne molitve), zatim tijekom kanona (euharistijske molitve) i na kraju tijekom embolizma pridavala se simbolika tri dana koja je Krist proveo u grobu.
[5] Usp. isto.
[6] Usp. Jungmann (1951: 318, bilj. 38).
[7] Usp. Jungmann (1951: 300, 301, 315 i 316, bilj. 34).
[8] D3848.
[9] Usp. i Jungmann (1951: 301 i d.), Kunzler (2020: 349).
[10] Usp. Kunzler (2020: 349).
[11] Usp. Jungmann (1951: 316).
[12] Panem caelestem accipiam, et nomen Domini invocabo (Uzet ću kruh nebeski i zazvat ću ime Gospodnje) i Domine, non sum dignus ut intres sub tectum meum: sed tantum dic verbo, et sanabitur anima mea (Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja).
[13] Quid retribuam Domino pro omnibus, quae retribuit mihi? Calicem salutaris accipiam, et nomen Domini invocabo. Laudans invocabo Dominum, et ab inimicis meis salvus ero (Što da uzvratim Gospodinu za sve što mi je učinio? Uzet ću kalež spasenja i zazvati ime Gospodnje. S hvalom ću zazvati Gospodina i izbavit će me od neprijatelja mojih).
[14] Pala (od lat. palla – ogrtač) je kvadratični laneni pokrivač kojim se prekriva kalež. Simbolizira platno kojime je bilo pokriveno Kristovo tijelo.
[15] Usp. General Rubrics of the Roman Missal, članak 517, Fortescue (2017: 23-24), O’Connell (1943: 72).
[16] To je vidljivo, pa čak i izrijekom potvrđeno, u usporednim člancima (247 i 275) OURM iz 2004. g.
[17] Usp. Fortescue (1917: 370).
[18] Usp. Bavčević (2017: 111).
[19] Štoviše, poljubac mira na nekim su mjestima mogli dati samo oni koji idu na pričest. Usp. Jungmann (1951: 323).
[20] Usp. Jungmann (1951: 321 i d.).
[21] Još odredbom Biskupske konferencije Jugoslavije iz 28.10.1969. Usp. Pažin (ovdje) i Bavčević (2017: 111). Iznenađuje da rukovanje kao znak mira ne spominje odredba Nacionalne liturgijske komisije uz prvo hrvatsko izdanje Rimskoga misala iz 12.11.1969., a koja se izdaje pri početku misala i danas. Naime, što se tiče znaka mira, ta odredba tek zabranjuje sve načine grljenja i ljubljenja te daje dozvolu pojedinim biskupima da u svojim biskupijama dopuste neki od “čednih načina u svrhu eksperimentiranja.” Glede rukovanja, za nadati se je da misnici prije toga propisanoga načina davanja znaka mira pažljivo očiste prste kako na njima ne bi zaostala koja čestica posvećene hostije.
[22] O znaku mira govori se u OURM i u člancima 194 i 225.
[23] Za detaljniji pregled istih i karakteristično oštar, ali ne i grub komentar, usp. Bavčević (2017: 111-112).
[24] Usp. Ratzinger (2015: 166), Sacramentum caritatis 49. Ranije navedenom okružnicom ta je mogućnost odbijena.
[25] Za običaj sancte kod Pax Domini, spuštanje u kalež fragmenta hostije posvećene na prošloj misi u istoj crkvi, a koji je jasno simbolizirao identitet misne žrtve kroz godine, ili običaj fermentuma, u kojemu bi biskup slao dijelić hostije koju je sâm posvetio u crkve pod svojom upravom i koji bi kao vidljivi znak jedinstva bio spušten u kalež usp. Jungmann (1951: 311 i d.).
[26] Usp. Kunzler (2020: 347-349). Ipak, a ovdje je teško ne ostati začuđen, u istome poglavlju u kojemu piše o gubitku značenja obreda lomljenja, Kunzler govori kako “misno bogoslužje treba paziti na bogati simbolizam lomljenja (smrt Gospodnja, […])” (348) te, pozivajući se na Jungmanna, kako “miješanje […] označava pobjedu nad smrtnim razdvajanjem tijela i krvi, Kristovo uskrsnuće.” (349)
[27] Usp. Jungmann (1951: 303).
[28] Usp. Jungmann (1951: 302 i 333), Kniewald (1937: 257).
[29] Usp. Jungmann (1976: 207), Kunzler (2020: 348).
[30] Usp. Jungmann (1951: 334).
[31] Usp. Jungmann (1951: 338).
[32] Usp. Jungmann (1951: 321).
[33] Usp. Jungmann (1951: 330, 333, 336).
[34] Usp. Jungmann (1951: 333, 337).
[35] Usp. Kunzler (2020: 348).
[36] Štoviše, kako u TLM-u slavitelj vrši lomljenje nad kaležom, te kako prve čestice Tijela već tada bivaju sjedinjenje s Krvlju, pjevanje Agnus Dei koje počinje i prije samog obreda sjedinjenja zapravo uistinu odgovara onomu što se zbiva na oltaru.
[37] Rimski misal (93) nudi na izbor još dva odgovora naroda (Kad god blagujemo ovaj kruh i pijemo kalež, tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoj slavni dolazak iščekujemo i Spasi nas, Spasitelju svijeta, koji si nas svojim križem i uskrsnućem oslobodio). Oba se izravno obraćaju Kristu, no također još ne spominju Njegovo ime. Latinski izvornik kao odgovor naroda predviđa samo Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo.
[38] Usp. OURM 56e.
[39] Jedan je od recenzenata ovoga teksta, i sâm svećenik, u recenziju uključio i sljedeću opasku, koju donosimo u cijelosti. “U idealnom svijetu, da, svećenik bi se mogao temeljitije pripremiti za vlastitu pričest. Ono što se puno češće dogodi jest da svećenik iskoristi pjevanje Jaganjca da otiđe po hostije u svetohranište i pritom ostavi žrtvu na oltaru da zjapi dok ljudi ili zbor pjevaju. Osim toga, ako ima koncelebranata, što je u NO-u čest slučaj, svećenik će često zbrzati commixtio i pripremnu molitvu za pričest kako bi stigao podijeliti hostiju koncelebrantima dok se još pjeva Agnus Dei, kako ne bi bilo “praznoga hoda” u šutnji dok narod samo gleda svećenike na oltaru. K tome, jedna osobna napomena, za koju ne znam hoće li koristiti tekstu ili ne, no u iskustvu sam vidio kako je to slučaj. Naime, kad se u NO-u Jaganjče ne pjeva, nego samo moli naglas, onda stvar bude gotova vrlo brzo te kao pratnja obredu kojega prati (frakcija i miješanje) završi redovito brže nego svećenik stigne izmoliti Haec commixtio, a pogotovo prije nego stigne izmoliti svoju pripravnu molitvu za pričest. To je još češće slučaj ako svećenik moli Jaganjče s narodom, što se isto zna vidjeti. Tako stvar ispadne nezgrapna iz barem dva razloga: prvo, popratni zaziv ne prati gotovo nikad čitavi obred kojemu bi trebao biti pratnja, nego stvar ostane “visiti u zraku” dok svećenik dovršava miješanje i, drugo, ta šutnja dok svećenik tiho dovršava miješanje i moli vlastitu pripremnu molitvu za pričest dodatno bode jer (1) ljudi u NO-u nisu navikli na šutnju i puno svećenika stoga zbrza svoje molitve pred pričest (više sam puta kao koncelebrant vidio da ju ili uopće ne izmoli ili izmoli tako brzo da to bude vrlo upitno) i (2) budući da je svećenik u NO-u redovito okrenut narodu, iskušenje skraćivanja takvih trenutaka šutnje kad većina ljudi samo gleda, ne znajući što se događa i zašto svećenik sada šuti, daleko je veća nego kada je okrenut prema istoku s narodom. To iskušenje osobno osjetim svaki put kad slavim nepjevani NO, svjestan kako je pogrešno, ali unatoč toj svijest redovito ga osjetim. To, uglavnom, dodatno pogoršava problem pod (1), pogotovo ako je tiha misa i imaš nekoliko koncelebranata. To znači da će se šutnja koju većina ljudi ne razumije u NO-u još više produljiti, što stvara onda još veći pritisak da se stvar zbrza. Iskušenje zbrzati stvar praktično je iznimno vidljiva u činjenici da u otprilike 95% slučajeva kada sam bio u koncelebrarciji, molila se najkraća euharistijska molitva. Sve u svemu, kako stvar sada stoji u praksi, u velikoj većini slučajeva, Jagnjče Božji u Novus ordou izgleda puno nezgrapnije nego u TLM-u.”
[40] Usp. OURM 226.
[41] Uostalom, jedine riječi kanona koje misnik u TLM-u moli naglas i jesu Nobis quoque peccatoribus (I nama grešnicima).
[42] Usp. Jungmann (1951: 344).
[43] Usp. OURM56b.
[44] Usp. Jungmann (1976: 210).
[45] Usp. O’Connell (1943: 66).
[46] Kako je takav obred Hrvatskoj od liturgijskih promjena služen tek jednom, malo je ljudi u nas koji su mu prisustvovali. Za detalje usp. Jungmann (1951: 328) i Fortescue (2017: 28, 119) ili pogledajte snimak obreda (ovdje). U Positio N. 19 (3) izdanoj od strane Foederatio Internationalis Una Voce, doduše, predviđa se mogućnost davanja poljupca mira pomoću Pax-pločice, koja bi nakon prezbiterija prešla i u ruke puka, i u pjevanoj i u tihoj misi.
[47] Usp. Jungmann (1976: 210).
[48] Iako se bavi novim obredom koji ne sadrži obredno pranje ruku poslije pričesti, Bavčević (2017: 111-112) izvrsno primijećuje neprimjerenost rukovanja misnika netom poslije dodirivanja Presvetoga i preporučuje povratak na tradicionalni način barem u prezbiteriju.
[49] Za suprotnu mogućnost usp. bilj. 45.
[50] Usp. Jungmann (1951: 314).