Može li se dogma mijenjati?

Kako odgovoriti osobi koja vam dođe s tvrdnjom da se dogma može mijenjati? Što reći osobi koja tvrdi da smo nekada smatrali kako je dogma nepromjenjiva, ali budući da se kontekst promijenio (a i sama Crkva), sada mislimo, odnosno znamo drugačije? Prema našemu sugovorniku, Crkva je jučer mogla nezabludivo naučavati dogmu x, a danas može nezabludivo naučavati dogmu ne-x i u tome ne bi bilo nikakvoga proturječja. No je li naš sugovornik u pravu?

Što je dogma?

Prije nego što odgovorimo na to pitanje, važno je definirati pojam „dogma”. Dogma je „teologijska doktrina koja se izričito naučava kao sastavni dio vjere, kao apsolutno i neopozivo sigurna, te potvrđena Božjim autoritetom ili autoritetom službenoga učiteljskog tijela vjerske organizacije“ (Wuellner 1965, 85). Ili, dogma je od Boga objavljena istina koja je prenesena od apostola u Pismu ili Predaji i koju Crkva vjernicima predlaže da u nju vjeruju božanskom i katoličkom vjerom kao od Boga objavljenu.^[1] Ukratko, dogma je objavljena istina koju je Crkva definirala ili koju ista predlaže kao objavljenu.

Ovdje bih htio napomenuti dvije stvari. Prvo, u samome je shvaćanju dogme isključena tvrdnja da je Crkva jučer nezabludivo mogla naučavati dogmu x, a danas može nezabludivo naučavati dogmu ne-x bez ikakvoga proturječja jer se time potpuno poništava značenje pojma ‘nezabludivost’. Drugo, treba razlikovati između definirane i katoličke dogme. Ako se dogma predlaže svečanom definicijom Crkve, onda je riječ o definiranoj dogmi, a ako ju predlaže redovito i opće Učiteljstvo Crkve bez svečane definicije, onda je riječ o katoličkoj dogmi (cf. Garrigou-Lagrange 2022, 317).

Učiteljstvo o nepromjenjivosti dogme

Razjasnivši što je dogma, sada se pitamo: „Može li se dogma mijenjati?” Kako bismo odgovorili na to pitanje, važno je najprije promotriti što Učiteljstvo Katoličke Crkve tvrdi o pitanju (ne)promjenjivosti dogme.

Što se mogućnosti razvoja dogme tiče, oci Prvoga vatikanskog sabora u dogmatskoj konstituciji Dei filius §4 izjavljuju:

„[n]e smije se nauk vjere, koji je Bog objavio, iznositi kao filozofijski pronalazak koji bi se trebalo usavršavati ljudskim duhom, nego kao božanski poklad predan Kristovoj zaručnici da ga vjerno čuva i nezabludivo tumači. Zbog toga, kod svetih dogmi treba trajno zadržati onaj smisao koji je jednoć izjavila sveta majka Crkva i nikada se ne smije odstupiti od toga smisla pod prividom i u ime boljega razumijevanja. ‘Dakle, neka raste i neka tijekom godina i vjekova mnogo i jako napreduje shvaćanje, znanje i mudrost, kako u pojedinaca tako i u svih, kako u jednoga čovjeka tako i u čitavoj Crkvi: ali samo na njima prikladan način, naime, u istoj dogmi, istome smislu i istome shvaćanju’ (sv. Vinko Lerinski)” (DH 3020, tekst blago izmijenjen).

Komentirajući ovaj odlomak, američki teolog Christopher Malloy objašnjava da koncilski oci iznose nekoliko ključnih istina:

„(1) Objava je poklad, Božji dar. Nije proizvod ljudskoga razumijevanja. (2) Crkva nije zadužena ‘uvećavati’ poklad, nego ga čuvati i štititi. Potreban je konzervativni rječnik zato što je poklad božanski dar, a ne ljudsko postignuće. (3) Naravno, mi smo pozvani rasti u razumijevanju poklada, ući u njegovu srž, kako pojedinačno tako i kolektivno. Ovaj rast u razumijevanju ne predstavlja ‘dodatak’ pokladu. (4) Rast u razumijevanju mora biti vjeran kako izvornomu pokladu tako i prethodnim dogmama. Osoba nikada nema izgovor zanijekati prošle dogme ili napustiti dio poklada vjere. Dakle, nikakvo novo učenje ne može istisnuti starije učenje ili sâm poklad. Novije učenje može preciznije artikulirati što se prethodno držalo ali s manje izričite preciznosti. Novije učenje također može pristupiti istomu pokladu s drugačijega gledišta, izvlačeći bogatstvo poklada“ (Malloy 2021, 1. poglavlje).

Vraćajući se ranijemu navodu iz Dei filius, primjećujemo da su koncilski oci pridodali sljedeći kanon: „Tko kaže da se može dogoditi da se dogmama koje je definirala Crkva u skladu s napretkom znanosti nekada mora dati smisao drugačiji od onoga kako ga je Crkva shvaćala i kako ga shvaća: neka bude kažnjen anatemom” (DH 3043, tekst blago izmijenjen). Slijedilo bi da je rast u shvaćanju, znanju i mudrosti moguć, ali je mijenjanje dogme nemoguće.

Međutim, ponekad se može čuti da govor Svetoga Oca Ivana XXIII. Gaudet Mater Ecclesia u prigodi otvaranja Drugoga vatikanskog sabora predstavlja inovaciju u pogledu mijenjanja i razvoja dogme, odnosno da Papin govor implicira da se dogma ipak može mijenjati. Sveti Ivan XXIII. tako napominje:

„Sada je naime potrebno da se cjelokupan, ni u čemu okrnjen kršćanski nauk u ovo naše doba prigrli s novom gorljivošću, vedre i smirene duše, i to u onome značenju, shvaćanju i obliku kako to napose odsijeva iz spisa Tridentskoga sabora i Prvoga vatikanskog koncila; potrebno je – kako to žarko žele svi pristaše kršćanskoga, katoličkoga i apostolskoga duha – da se taj isti nauk što bolje i što dublje upozna, pa da duše što potpunije prožme i oblikuje; potrebno je da se taj ustaljeni i nepromjenljivi nauk, koji treba vjerno obdržavati, istražuje i naviješta onako kako to traži naše doba. Jer, jedno je sâm poklad vjere, odnosno istine koje valja štovati, a sadržane su u našemu nauku, a drugo je način kojim se one naviještaju, dakako, u istome smislu i značenju. Tomu načinu valja posvetiti najviše pozornosti i, ustreba li, strpljivo se oko njega truditi; naime, u obrazlaganju gradiva trebat će uvesti one metode koje su pretežno pastoralnoga obilježja“ (Gaudet Mater Ecclesia, 536, tekst blago izmijenjen i naglašavanje moje).

No iznosi li papa sv. Ivan XXIII. doista inovaciju u pogledu razvoja i mijenjanja dogme? Teolozi kao što su Lawrence Feingold, Christopher Malloy i Eduardo Echeverria (da nabrojim samo neke) odgovaraju niječno te inzistiraju da Papin govor ne opravdava čitanje da se dogma može mijenjati. Primjerice, Eduardo Echeverria objašnjava da je

„ključna stvar ovdje da, premda se nepromjenjive istine mogu izraziti na različite načine, uvijek se moraju izraziti u istome značenju i istome shvaćanju, što znači da se time održava materijalni kontinuitet, identitet i univerzalnost istina kršćanske vjere sačuvane tijekom vremena. Drugim riječima, Ivan XXIII. u svome uvodnom govoru povlači važnu razliku između poklada vjere danoga u dogmatskim učenjima Crkve i njegovih konkretnih izričaja. Ovo potonje podložno je reformi, a ne dogmatska učenja koja izražavaju poklad vjere. Drugim riječima, razvoj, da; promjenjivost, ne.“

Prema tome, svatko tko bi htio opravdati doktrinarni relativizam na temelju govora pape Ivana XXIII. bio bi u krivu.

Može li se dogma ipak mijenjati?

Vratimo se sada pitanju iz naslova teksta: „Može li se dogma mijenjati?“ Da i ne. Nekoga bi ovaj odgovor mogao začuditi nakon što sam pokazao da Učiteljstvo Crkve izričito odbacuje doktrinarni relativizam i evolucionizam. Međutim, prije nego što mi netko počne spočitavati da odbacujem ono što je Učiteljstvo izjavilo o tome pitanju te me optuži za modernizam, trebamo shvatiti u kojemu smislu smatram da se dogma može mijenjati, a u kojemu ne.

Dogma je supstancijalno nepromjenjiva…

Krenimo najprije od pitanja u kojemu se smislu dogma ne može mijenjati. Dogma se ne može supstancijalno promijeniti. Primjerice, nepromjenjive su i nezabludive istine da postoji jedan Bog, a u Bogu su tri božanske osobe: Otac, Sin i Duh Sveti, da je sve što postoji izvan Njega Bog stvorio ni iz čega (lat. ex nihilo), da je Isus Krist pravi Bog i pravi čovjek, da je Blažena Djevica Marija Bogorodica i vazda djevica, da je bezgrješno začeta i da je uzeta na Nebo. Iz katoličke je perspektive nemoguće da se, primjerice, dogma o Trojstvu promijeni na takav način da, recimo, bilo nadoda još jednu božansku osobu, pa da imamo četiri, bilo da isključi dvije, svodeći Trojstvo na jednu božansku osobu. Ili, iz katoličke je perspektive apsurdno tvrditi da je Marija vazda djevica, a istodobno tvrditi da je s Josipom imala djecu.

Koji je pak temelj nepromjenjivosti dogme? Kao što objašnjava njemački teolog Ludwig Ott, taj se temelj „nalazi u božanskome podrijetlu istinâ koje dogme izražavaju. Božanska je istina nepromjenjiva kao i sâm Bog: ‘Istina Gospodnja ostaje dovijeka’ (Ps 117 (116), 2; Vg). ‘Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti’ (Mk 13, 31)” (Ott 2018, 7). Drugim riječima, dogma je nepromjenjiva jer je sâm Bog nepromjenjiv.

…ali je akcidentalno promjenjiva

Dogma je tako supstancijalno nepromjenjiva. Međutim, ranije sam naznačio da je dogma u određenomu smislu promjenjiva. Pitamo se sada: „U kojemu to smislu dogma promjenjiva?“

Prije nego što to objasnimo, valja napomenuti da Crkva naučava kako „[k]ršćanska rasporedba spasenja … kao novi i konačni savez nikada neće minuti i ne treba više očekivati nikakvu novu javnu objavu prije slavnoga očitovanja našega Gospodina Isusa Krista” (Dei verbum §4, citirano u Katekizmu Katoličke Crkve §66). No „[p]remda je objava dovršena, ipak nije sva potpuno izložena; na kršćanskoj je vjeri da postupno, kroz vjekove, shvati svu njezinu širinu” (KKC §66).

Ovo pak implicira da se dogma na neki način može mijenjati, ali jedino akcidentalno. Što bi to točno značilo? Kao što objašnjava američki teolog Lawrence Feingold:

„Što se tiče definitivnoga i nezabludivoga Učiteljstva, zajamčeno je da sadržaj definitivnoga učenja, ispravno protumačenoga u skladu s istinskom namjerom njegovih autora, nije pogrješan. Međutim, način izražavanja, a da se pritom ne mijenja sadržaj, može se usavršiti u dvostrukome smislu. Prvo, može se učiniti jasnijim u sebi uvođenjem distinkcija, kvalifikacija i jasnije definiranih pojmova. Drugo, može se formulirati na nov način da bi bio razumljiviji u novome kulturnom kontekstu bez mijenjanja njegovoga izvornog značenja“ (Feingold 2016, 9. poglavlje).

Ukratko, nemoguća je promjena sadržaja dogmi, a ono što se može mijenjati jest način izražavanja bez mijenjanja sadržaja. Uzmimo, primjerice, raniji navod iz Katekizma o tome da premda je objava dovršena, ipak nije u cijelosti potpuno izložena, te kršćanska vjera kroz stoljeća postupno shvaća svu njezinu širinu. Je li tu riječ o mijenjaju sadržaja? Ne, već se ono što se nekoć vjerovalo implicitno sada eksplicitno predlaže za vjerovanje. Sveti Toma Akvinski objašnjava:

„valja kazati da se članci vjere u pogledu svoga bitnog sadržaja (substantiam) nisu razvijali slijedom vremena. Jer, što god su vjerovala kasnija pokoljenja, bilo je sadržano u vjeri otaca koji su im prethodili, premda samo uključno (implicite). No što se tiče razjašnjavanja (explicationem) članaka vjere, njihov je broj rastao, jer su kasnija pokoljenja jasno uočila neke sadržaje koje prijašnja pokoljenja nisu jasno poznavala” (STh. II-II, q. 1, a. 7, tekst blago izmijenjen).

Što se pak usavršavanja putem uvođenja distinkcija, kvalifikacija i jasnije definiranih pojmova tiče, Kongregacija za nauk vjere u svome dokumentu Mysterium ecclesiae (1973) napominje: „[N]ekada se događa da je neka dogmatska istina najprije izražena na nepotpun, ali ne na krivi način, a kasnije se, u daljnjemu okruženju vjere ili s obzirom na ljudske spoznaje, izražava potpunije i savršenije” (DH 4539, tekst blago izmijenjen). Lawrence Feingold komentira da se „[u] tome procesu ranijoj formulaciji ne protuslovi niti ju se čini neistinitom, nego se pojašnjava i štiti od pogrješnoga shvaćanja” (Feingold 2016, 9. poglavlje). Feingold dodaje da „novija formulacija nikada ne dokida raniju formulaciju, ispravno shvaćenu, već ju pojašnjava” (ibid.). Drugim riječima, novija formulacija ne može izmijeniti dogmu x na takav način da postane ne-x.

Iz svega je ovoga razvidno da bi bilo pogrješno tvrditi da se dogma može sadržajno ili supstancijalno promijeniti, već se, kao što smo vidjeli, može mijenjati samo akcidentalno. Ili, kao što je istaknuo Echeverria, razvoj, da; promjenjivost, ne.

Zaključak

Kako onda odgovoriti osobi koja tvrdi da se dogma može mijenjati? Prvo, potrebno je definirati što je uopće dogma. Drugo, trebamo toj osobi objasniti da se dogma ne može supstancijalno mijenjati, već samo akcidentalno, odnosno da je nemoguća promjena sadržaja dogmi, a promjena je moguća u načinu izražavanja bez mijenjanja sadržaja. Konačno, ako je naš sugovornik katolik, sa svom ćemo ga blagošću upozoriti koje posljedice povlači odbacivanje nepromjenjivosti dogme i pozvati ga da se prikloni ispravnomu shvaćanju koje predlaže Majka Crkva.

Luka Ilić

[Corrigenda, 12. veljače 2023.]

Uvod i prvo poglavlje Što je dogma? blago sam uredio i proširio. Poglavlje Prvi vatikanski sabor o nepromjenjivosti dogme preimenovao sam u Učiteljstvo o nepromjenjivosti dogme, proširio i stavio ispred dijela u kojemu promišljam o (ne)promjenjivosti dogme. Dodao sam treće poglavlje Može li se dogma ipak mijenjati? s potpoglavljima Dogma je supstancijalno nepromjenjiva… i …ali je akcidentalno nepromjenjiva s tek ponekom izmjenom.

Korištena literatura

• Akvinski, Toma. 2005. Izabrano djelo, 2. izdanje (Zagreb: Nakladni zavod Globus).
• Denzinger, Heinrich & Hünermann, Peter. 2002. Zbirka sažetaka vjerovanja, definicija i izjava o vjeri i ćudoređu (Đakovo: Karitativni fond UPT). (U tekstu DH).
• Feingold, Lawrence. 2016. Faith Comes from What Is Heard: An Introduction to Fundamental Theology (Steubenville, Ohio: Emmaus Academic). Kindle.
• Garrigou-Lagrange, Réginald. 2022. On Divine Revelation: The Teaching of the Catholic Faith, 1. sv. (Steubenville: Emmaus Academic).
• Papa Ivan XXIII. 2012. „Gaudet Mater Ecclesia – Raduje se majka Crkva“. Crkva u svijetu, Vol. 47, No. 4 (2012), 531-540.
• Malloy, Christopher. 2021. False Mercy: Recent Heresies Distorting Catholic Truth (Manchester, New Hampshire: Sophia Institute Press). Kindle.
• Ott, Ludwig. 2018. Fundamentals of Catholic Dogma (Baronius Press).
• Wuellner, Bernard. 1966. A Dictionary of Scholastic Philosophy (Milwaukee: Bruce Publishing Company).

---

[1] Prvi vatikanski sabor objašnjava: „[B]ožanskom i katoličkom vjerom treba vjerovati sve ono što se nalazi u pisanoj i predanoj Božjoj riječi i što Crkva, bilo svečanom odlukom bilo redovitim učiteljstvom, predlaže da treba vjerovati kao nešto što je od Boga objavljeno” (DH 3011, prijevod blago izmijenjen).