Dvadeset i četiri tomističke teze

De EcclesiaLuka Ilić1
Fra Bartolomej, "Sveti Toma Akvinski čita", 1510.-1511. (Izvor: Wikimedia Commons).
Fra Bartolomej, “Sveti Toma Akvinski čita”, 1510.-1511. (Izvor: Wikimedia Commons).

Donosimo vam dorađeni hrvatski prijevod tzv. 24 tomističkih teza. Riječ je o počelima i temeljnim doktrinama filozofije svetoga Tome Akvinskoga. Sveta kongregacija za studije proglasila je 1914. godine da te tomističke teze izražavaju pravo učenje anđeoskoga naučitelja i da predstavljaju siguran smjerokaz. No prije nego što vam donesemo sâm prijevod teksta, ukratko bih vam htio predstaviti kontekst nastanka spomenutih teza, a potom bih kratko prokomentirao sâm prijevod.

Tomističke teze: kratko o njihovu nastanku

Početkom XX. stoljeća Katolička se Crkva našla pred ozbiljnim izazovom tzv. „modernističke krize”. Ta je kriza predstavljala (a u izmijenjenome obliku i dan danas predstavlja) veliku opasnost po Katoličku Crkvu i to u mjeri da je tadašnje Učiteljstvo smatralo potrebnim reagirati kako bi uklonilo tu opasnost. No što je uopće modernizam?

Etimologijski, „modernizam” označava „pretjeranu ljubav prema onome što je moderno, zanesenost modernim idejama” (Katolička enciklopedija). Time nismo pretjerano razjasnili stvari, ali ovaj kratak opis ipak predstavlja korak prema potpunijoj definiciji. Do definicije modernizma nije lako doći jer se modernizam u prvome redu odnosi na određena teološka strujanja, u drugome na skup učenja koja, ako i nisu dovela do tih strujanja, služe kao njihovo objašnjenje i potpora. Tomu treba dodati da nijedan pojedinac u sebi nije objedinio sve modernističke teze, a k tomu su ih modernistički mislioci zastupali u različitoj mjeri.

Međutim, premda smo suočeni s tim poteškoćama, ipak, slijedeći biskupa Josipa Langa, modernizam možemo definirati kao „onaj krivi smjer u Katoličkoj crkvi, koji tvrdi, da je kršćanstvo u svojoj sadašnjoj formi zastarjelo i da ne odgovara više potrebama modernoga naprednoga vremena; treba stoga, da se u mnogim dijelovima promjeni i da se prilagodi sada vladajućoj struji duševnoj”.

Svrha je modernističkih nastojanja bila „uskladiti katoličke dogmatske formulacije s kritičkim zahtjevima moderne misli, vodeći računa o povijesnoj znanosti, postkantovskoj filozofiji, evolucionizmu i modernoj psihologiji” (Hrvatska enciklopedija). Tu ideju prilagođavanja katoličke vjere (i posljedično teologije) svijetu dobro izražavaju sljedeće riječi francuskoga teologa Henrija Bouillarda SJ: „Teologija koja nije aktualna bila bi lažna” (Garrigou-Lagrange 1998, 1).

Kada je pak riječ o usklađivanju dogmatskih formulacija Katoličke Crkve, modernisti pritom nisu na umu imali puku akcidentalnu promjenjivost dogmi, odnosno promjenu načina izražavanja bez mijenjanja sadržaja dogmi, već su zagovarali supstancijalnu promjenjivost, tj. da je moguće (pa i potrebno) mijenjanje sadržaja dogmi. Time su modernisti odbacili nauk Prvoga vatikanskog sabora koji upozorava da se

„[n]e smije (…) nauk vjere, koji je Bog objavio, iznositi kao filozofijski pronalazak koji bi se trebalo usavršavati ljudskim duhom, nego kao božanski poklad predan Kristovoj zaručnici da ga vjerno čuva i nezabludivo tumači. Zbog toga, kod svetih dogmi treba trajno zadržati onaj smisao koji je jednoć izjavila sveta majka Crkva i nikada se ne smije odstupiti od toga smisla pod prividom i u ime boljega razumijevanja. ‘Dakle, neka raste i neka tijekom godina i vjekova mnogo i jako napreduje shvaćanje, znanje i mudrost, kako u pojedinaca tako i u svih, kako u jednoga čovjeka tako i u čitavoj Crkvi: ali samo na njima prikladan način, naime, u istoj dogmi, istome smislu i istome shvaćanju” (DH 3020, prijevod blago izmijenjen).

Tomu su pak poglavlju koncilski oci dodali sljedeći kanon: „Tko kaže da se može dogoditi da se dogmama koje je definirala Crkva u skladu s napretkom znanosti nekada mora dati smisao drugačiji od onoga kako ga je Crkva shvaćala i kako ga shvaća: neka bude kažnjen anatemom” (DH 3043, prijevod blago izmijenjen).1

Međutim, nemali broj katoličkih mislilaca oglušio se na upozorenje saborskih otaca te su nastojali uskladiti svoje poimanje katoličke vjere s modernim idejama i životom. Time su se pak, svjesno ili ne, našli u raskoraku s naukom Katoličke Crkve.

​Sveti Pio X.: Povratak Tomi

Kao što sam naznačio ranije, Učiteljstvo je prepoznalo opasnost modernizma. Ključna je figura bio sveti papa Pio X. koji je modernizam prozvao „sintezom svih krivovjerja”. Taj se papa oštro borio protiv modernizma jer je prepoznao nagrizajući učinak evolucionističkoga i subjektivističkoga poimanja istine koje su zastupali modernisti. Jedan od lijekova protiv te „sinteze svih krivovjerja” sv. Pio X. vidio je u povratku istinskomu učenju sv. Tome Akvinskoga. Naime, Papa je primijetio da brojni učitelji u katoličkim obrazovnim ustanovama naučavaju neku nejasnu i neplodnu verziju tomizma.

Imajući na umu načelo da „mala pogrješka na početku dovede do velike na kraju” (DEE, Proslov), sv. Pio X. upozorava katoličke učitelje da „ne mogu ostaviti po strani sv. Tomu, posebno u metafizičkim pitanjima, bez ozbiljne štete” (Pascendi dominici gregis, §45). Papa stoga poziva na povratak glavnim doktrinama anđeoskoga naučitelja. Iz toga razloga u motupropriju Doctoris angelici (1914.), sv. Pio X. nalaže da se filozofijska počela i temeljne doktrine koje je postavio sv. Toma Akvinski trebaju nepovredivo obdržavati

„jer su sredstvo stjecanja takvoga znanja o stvorenome koje je najviše u skladu s vjerom; [sredstvo] pobijanja svih grješki svakoga doba i osposobljavanja čovjeka da jasno razlikuje između stvari koje se pridjevaju Bogu i samo Bogu. Također čudesno predočuju različitost i analogiju između Boga i Njegovih djela, različitost i analogiju koju je vrsno izrazio IV. Lateranski sabor na sljedeći način: ‘Ne može se opaziti neka sličnost između Stvoritelja i stvorenja, a da se između njih ne opazi još veća različitost’.”2

​Tomističke teze: sažetak temeljnih doktrina sv. Tome Akvinskoga

Nakon objavljivanja motuproprija Doctoris angelici, u kojemu sv. Pio X. zapovijeda da se sveto prihvaćaju počela i temeljne doktrine anđeoskoga naučitelja, neki su tomistički profesori sastavili popis tih počela i doktrina sv. Tome Akvinskoga, tzv. 24 tomističke teze. Te su teze potom predočili Svetoj kongregaciji za studije. Ta je Kongregacija 27. srpnja 1914. godine dekretom Postquam sanctissumus proglasila da po njihovoj prosudbi spomenute tomističke teze sadržavaju počela i glavne tvrdnje Akvinčeve filozofije, pogotovo na području metafizike.

Međutim, filozofijske škole drugih predaja žalile su se da im se time nameće neotomizam i da im se uskraćuje sloboda zastupanja drugih mišljenja. Zbog tih je prosvjeda istoimena Kongregacija 7. ožujka 1916. godine proglasila da te 24 tomističke teze „izražavaju pravo učenje sv. Tome i one se iznose kao sigurni smjerokazi”. Time tomističke teze nisu postale bezuvjetno obvezujuće, već se izlažu samo kao direktivne norme. Zasigurno bi neki u tome vidjeli (i vide) znak da se slobodno prihvate neke druge teze (ili skup teza), ali s obzirom na važnost sv. Tome Akvinskoga za katoličku filozofiju i teologiju i imajući na umu da navedene teze sadrže počela i temeljne doktrine anđeoskoga naučitelja, ne samo da je dobro proučavati tomističke teze već je i riječ o nečemu što bismo trebali činiti.

Napomene o dorađenome prijevodu

Tomističke teze na hrvatski je jezik već preveo prof. dr. sc. Ljudevit Plačko, a njegov se prijevod nalazi u Zbirci sažetaka vjerovanja, definicija i izjava o vjeri i ćudoređu (DH 3601-3624). To je djelo poznatije kao Denzinger, po svome prvotnome autoru Heinrichu Denzingeru (1819.-1883.). Premda sam zahvalan što posjedujemo prijevod tako važnoga teologijskog priručnika na hrvatskome jeziku i cijenim mukotrpan trud koji su uložili svi oni koji su bili uključeni u projekt prevođenja i objavljivanja toga kapitalnog djela, čitajući prijevod tomističkih teza, naišao sam na određene nepravilnosti i nejasnoće. Nakon savjetovanja s latinskim izvornikom kao i prijevodima na druge svjetske jezike, odlučio sam doraditi hrvatski prijevod. Pritom sam se služio latinskim izvornikom koji možete pronaći bilo u 42. njemačkome izdanju Denzingera bilo ovdje,3 a ovisno o potrebi i u nedoumici konzultirao sam engleski, njemački i talijanski prijevod teza.

I dok su neke tomističke teze (npr. prva) gotovo pa identične s prvotnim hrvatskim prijevodom, većina teksta prošla je temeljitiju reviziju. To se najbolje vidi u XXI. tezi. U izvornome latinskome tekstu stoji: „Intellectum sequitur, non praecedit, voluntas, quae necessario appetit id quod sibi praesentatur tamquam bonum ex omni parte explens appetitum, sed inter plura bona, quae iudicio mutabili appetenda proponuntur, libere eligit” (kurziv moj). No u hrvatskome prijevodu u Denzingeru čitamo: „Volja dolazi iza razuma a ne prethodi mu, i ne želi nužno ono što joj je prikazano kao dobro koje sa svih strana zadovoljava želje, nego slobodno izabire između više dobara koja promjenjiva prosudba predočuje kao poželjna” (kurziv moj). Vidimo da u latinskome izvorniku stoji „necessario appetit”, što bi se trebalo prevesti kao „želi (ili teži) nužno”, a u hrvatskome Denzingeru stoji „ne želi nužno”. U dorađenome prijevodu izbacio sam negaciju te sada čitamo: „Volja ne prethodi, već slijedi intelekt i nužno teži onomu što joj se predstavlja kao dobro koje u potpunosti zadovoljava težnju, no slobodno izabire između više dobara koja se promjenjivoj prosudbi predočuju kao poželjna.”

U drugim slučajevima hrvatski Denzinger donosi u najmanju ruku zbunjujući prijevod važnih filozofijskih pojmova. Primjerice, „intellectum” prevodi kao „razum” umjesto kao „intelekt” (usp. XVIII. i XXI. tezu). U hrvatskoj filozofijskoj terminologiji „razum” je obično prijevod za „ratio”, a riječ je o diskurzivnoj spoznajnoj sposobnosti „u kojoj se do istine ne dolazi neposredno (kao kod intuitivne i osjetne) nego uz pomoć rasuđivanja i nekog oblika obrade podataka i spoznajnog napretka” (filozofija.org). Intelekt pak „znači sposobnost ‘intelligere’, čitanja unutar stvari, zahvaćajući u njima ono što je spoznatljivo intelektualnoj spoznajnoj moći. Uloga intelekta je spoznaja prvih principa” (filozofija.org).

U svakome slučaju, nadam se da sam navedenim i drugim izmjenama došao do čitkije i razumljivije verzije hrvatskoga teksta.

No koliko god prijevod dobar bio, ne može nadomjestiti izvornik. Iz toga razloga osim dorađenoga hrvatskog prijevoda objavljujem i tomističke teze na latinskome jeziku. Konačno, slijedeći neke engleske prijevode, tekst sam podijelio na četiri dijela: 1) ontologiju; 2) kozmologiju (ili filozofiju prirode); 3) psihologiju (ili filozofijski nauk o duši); i 4) teodiceju (ili filozofiju o Bogu).

Zahvaljujem članovima uredništva Konzervativca koji su mi pomogli u uređivanju ovoga prijevoda, a tekst je pregledao i svoje primjedbe dao i latinist Ante Pavelić. Oni su svojim savjetima i primjedbama ovaj prijevod učinili daleko boljim nego što bi to inače bio. Ipak, odgovornost za to hoću li u određenome kontekstu biti vjerniji izvorniku ili pak slobodniji u prijevodu, za odabir ovoga ili onoga izraza kao i za sve eventualne pogrješke u prijevodu snosim jedino i isključivo ja sâm.

Nada je uredništva Konzervativca da će vam proučavanje ovih teza donijeti bolje razumijevanje tomističke filozofije. S obzirom pak na važnost sv. Tome za filozofijski i teologijski studij u katoličkoj tradiciji, ove tomističke teze mogu biti od velike pomoći za ispravno i dobro bavljenje kako filozofijom tako i teologijom. To nije samo naše mišljenje nego i već spomenutoga sv. Pija X., ali i ostalih papa kao što su Benedikt XV., Pio XI. i Pio XII. Prvenstveno se pak nadamo da će vam ove tomističke teze pomoći u vašemu nastojanju da vaš intelektualni, a onda i čitav vaš život bude na veću slavu Božju i spasenje duša. Stoga, svi vi koji ste željni istine i jasnoće u ovim nesigurnim i relativizirajućim vremenima ite ad Thomam – idite Tomi, toj sigurnoj luci. Tȁ upravo su njegov duh i nauk sadržani u ove 24 tomističke teze.

Temeljne teze tomističke filozofije

​I. Ontologija

I.

Potentia et actus ita dividunt ens, ut quidquid est, vel sit actus purus, vel ex potentia et actu tamquam primis atque intrinsecis principiis necessario coalescat.

Mogućnost i zbiljnost tako dijele biće da što god jest ili je čista zbiljnost ili je nužno sastavljeno od mogućnosti i zbiljnosti kao od prvih i unutarnjih počela.

II.

Actus, utpote perfectio, non limitatur nisi per potentiam, quae est capacitas perfectionis. Proinde in quo ordine actus est purus, in eodem nonnisi illimitatus et unicus exsistit; ubi vero est finitus ac multiplex, in veram incidit cum potentia compositionem.

Zbiljnost, kao savršenost, nije ograničena doli mogućnošću, koja znači sposobnost za savršenost. Stoga, u redu u kojem je zbiljnost čista, postoji samo kao neograničena i jedina; tamo pak gdje je ona ograničena i mnogostruka, ulazi u istinsku sastavinu s mogućnošću.

III.

Quapropter in absoluta ipsius esse ratione unus subsistit Deus, unus est simplicissimus, cetera cuncta quae ipsum esse participant, naturam habent qua esse coarctatur, ac tamquam distinctis realiter principiis, essentia et esse constant.

Zbog toga, prema apsolutnome smislu samoga bitka jedino Bog subzistira, jedini je najjednostavniji, a sve ostalo, što ima dioništvo na samome bitku, ima narav koja ograničava bitak i sastoji se od bîti i bitka kao od [dva] počela koja se realno razlikuju.

IV.

Ens quod denominatur ab esse, non univoce de Deo ac de creaturis dicitur, nec tamen prorsus aequivoce, sed analogice, analogia tum attributionis tum proportionalitatis.

Biće, koje izvodi ime od bitka, ne govori se jednoznačno o Bogu i o stvorenjima, niti pak potpuno višeznačno, nego analogno, kako analogijom atribucije tako i [analogijom] proporcionalnosti.

V.

Est praeterea in omni creatura realis compositio subiecti subsistentis cum formis secundario additis, sive accidentibus: ea vero, nisi esse realiter in essentia distincta reciperetur, intelligi non posset.

K tomu, u svakome stvorenju postoji realna sastavina subjekta koji subzistira s drugotno dodanim oblicima ili akcidentima: ona [sastavina, nap. ur.] se pak ne bi mogla spoznati osim ako njezin bitak ne bi bio prihvaćen od neke druge bîti.

VI.

Praeter absoluta accidentia est etiam relativum, sive ad aliquid. Quamvis enim ad aliquid non significet secundum propriam rationem aliquid alicui inhaerens, saepe tamen causam in rebus habet, et ideo realem entitatem distinctam a subiecto.

Osim apsolutnih akcidenata postoje i relativni ili [nešto što je] prema nečemu. Premda, naime, biti prema nečemu, u vlastitome značenju ne znači nešto je nečemu svojstveno, ipak često ima uzrok u stvarima te stoga realno bivstvo različito od subjekta.

VII.

Creatura spiritualis est in sua essentia omnino simplex. Sed remanet in ea compositio duplex: essentiae cum esse et substantiae cum accidentibus.

Duhovno je stvorenje u svojoj bîti potpuno jednostavno. Ipak, u njemu ostaje dvostruka sastavljenost: bîti i bitka te supstancije i akcidenata.

​II. Kozmologija

VIII.

Creatura vero corporalis est quoad ipsam essentiam composita potentia et actu; quae potentia et actus ordinis essentiae, materiae et formae nominibus designantur.

Tjelesno je pak stvorenje u samoj bîti sastavljeno od mogućnosti i zbiljnosti; ta mogućnost i zbiljnost u redu bîti označavaju se nazivima materija i forma.

IX.

Earum partium neutra per se esse habet, nec per se producitur vel corrumpitur, nec ponitur in praedicamento nisi reductive ut principium substantiale.

Od tih dijelova niti jedan po sebi nema bitak, niti po sebi nastaje niti propada, niti se stavlja u kategorije, osim svođenjem na supstancijalno počelo.

X.

Etsi corpoream naturam extensio in partes integrales consequitur, non tamen idem est corpori esse substantiam et esse quantum. Substantia quippe ratione sui indivisibilis est, non quidem ad modum puncti, sed ad modum eius quod est extra ordinem dimensionis. Quantitas vero, quae extensionem substantiae tribuit, a substantia realiter differt, et est veri nominis accidens.

Premda tjelesnu narav slijedi protežnost u sastavne dijelove, ipak u tjelesnome biću nije isto bitak supstancije i bitak kvantitete. Supstancija je, naime, po sebi nedjeljiva, ali ne kao točka, nego kao nešto što je izvan reda protežnosti. Kvantiteta, naime, koja supstanciji daje protežnost realno se razlikuje od supstancije te je akcident u pravome smislu riječi.

XI.

Quantitate signata materia principium est individuationis, id est numericae distinctionis, quae in puris spiritibus esse non potest, unius individui ab alio in eadem natura specifica.

Materija označena kvantitetom počelo je upojedinjenja [ili individuacije, nap. ur.], to jest brojčane različitosti, koje ne može biti u čistim duhovima, odnosno [ne može biti] različitosti jednoga [bića] od drugoga u istoj vrsnoj naravi.

XII.

Eadem efficitur quantitate, ut corpus circumscriptive sit in loco, et in uno tantum loco de quacumque potentia per hunc modum esse possit.

Jednako, kvantitetom se postiže da je tijelo omeđeno u mjestu i to na način da o kojoj god se mogućnosti radi, ono može biti samo na jednome mjestu.

​III. Psihologija

XIII.

Corpora dividuntur bifariam: quaedam enim sunt viventia, quaedam expertia vitae. In viventibus, ut in eodem subiecto pars movens et pars mota per se habeantur, forma substantialis, animae nomine designata, requirit organicam dispositionem seu partes heterogeneas.

Tjelesna se bića dijele na dvoje: neka su živa, a neka neživa. U živih [bića], koja u istome subjektu imaju dio koji pokreće i dio koji je pokrenut, supstancijalna forma, koja se naziva dušom, traži organsku dispoziciju ili raznorodne dijelove.

XIV.

Vegetalis et sensilis ordinis animae nequaquam per se subsistunt, nec per se producuntur, sed sunt tantummodo ut principium quo vivens est et vivit, et cum a materia se totis dependeant, corrupto composito, eo ipso per accidens corrumpuntur.

Duše vegetativnoga i osjetnoga reda ne subzistiraju po sebi, niti po sebi nastaju, nego su samo kao počelo po kojemu ono što je živo jest i živi, i budući da [te duše] u potpunosti ovise o materiji, kada se sastavina raspadne, samim time i one neizravno [akcidentalno, nap. ur.] propadaju.

XV.

Contra, per se subsistit anima humana, quae, cum subiecto sufficienter disposito potest infundi, a Deo creatur, et sua natura incorruptibilis est atque immortalis.

Nasuprot tome, ljudska duša subzistira po sebi, a nju, kada je subjekt dovoljno disponiran da bude ulivena u njega, stvara Bog te je [ona] po svojoj naravi nepropadljiva i besmrtna.

XVI.

Eadem anima rationalis ita unitur corpori, ut sit eiusdem forma substantialis unica, et per ipsam habet homo ut sit homo et animal et vivens et corpus et substantia et ens. Tribuit igitur anima homini omnem gradum perfectionis essentialem; insuper communicat corpori actum essendi, quo ipsa est.

Ista se razumska duša tako sjedinjuje s tijelom da mu je [ona] jedina supstancijalna forma i po njoj je čovjek i čovjek i životinja i živo biće i tijelo i supstancija i biće. Dakle, duša daje čovjeku svaki bitan stupanj savršenosti; štoviše, ona prenosi tijelu čin bivanja po kojemu i sama jest.

XVII.

Duplicis ordinis facultates, organicae et inorganicae, ex anima humana per naturalem resultantiam emanant: priores, ad quas sensus pertinet, in composito subiectantur, posteriores in anima sola. Est igitur intellectus facultas ab organo intrinsece independens.

Iz ljudske duše po prirodnome slijedu proizlaze sposobnosti dvostrukoga reda: organskoga i neorganskoga. Prve, među koje spada osjet, imaju svoj temelj u sastavini, druge se [sposobnosti] temelje samo na duši. Intelekt je, dakle, sposobnost koja je intrinzično neovisna o organima.

XVIII.

Immaterialitatem necessario sequitur intellectualitas, et ita quidem, ut secundum gradus elongationis a materia sint quoque gradus intellectualitatis. Adaequatum intellectionis obiectum est communiter ipsum ens; proprium vero intellectus humani in praesenti statu unionis, quidditatibus abstractis a condicionibus materialibus continetur.

Iz intelektualnosti nužno slijedi nematerijalnost i to ovisno koliko je stupnjeva biće udaljenije od materije toliki su mu i stupnjevi intelektualnosti. Odgovarajući je objekt spoznaje sámo biće; odgovarajući pak objekt [spoznaje] ljudskoga intelekta, u sadašnjemu stanju sastavljenosti, ograničen je na bîti [štostva, nap. ur.] koje su apstrahirane od materijalnih uvjeta.

XIX.

Cognitionem ergo accipimus a rebus sensibilibus. Cum autem sensibile non sit intelligibile in actu, praeter intellectum formaliter intelligentem admittenda est in anima virtus activa, quae species intelligibiles a phantasmatibus abstrahat.

Dakle, spoznaju primamo od osjetnih stvari. Budući pak da osjetno nije zbiljski spoznatljivo, u duši osim intelekta koji formalno spoznaje treba priznati [postojanje] i djelatne moći koja apstrahira inteligibilne vrste od maštovnih slika.

XX.

Per has species directe universalia cognoscimus; singularia sensu attingimus, tum etiam intellectu per conversionem ad phantasmata; ad cognitionem vero spiritualium per analogiam ascendimus.

Putem tih vrsti izravno spoznajemo opće pojmove; pojedinačnosti dohvaćamo osjetom, a onda i intelektom priklanjanjem k predodžbama; do spoznaje pak duhovnih [stvari] uzdižemo se po analogiji.

XXI.

Intellectum sequitur, non praecedit, voluntas, quae necessario appetit id quod sibi praesentatur tamquam bonum ex omni parte explens appetitum, sed inter plura bona, quae iudicio mutabili appetenda proponuntur, libere eligit. Sequitur proinde electio iudicium practicum ultimum; at quod sit ultimum, voluntas efficit.

Volja ne prethodi, već slijedi intelekt i nužno teži onomu što joj se predstavlja kao dobro koje u potpunosti zadovoljava težnju, no slobodno izabire između više dobara koja se promjenjivoj prosudbi predočuju kao poželjna. Izbor, dakle, slijedi posljednju praktičnu prosudbu; a ono što je posljednje, [to] volja izvršava.

​IV. Teodiceja

XXII.

Deum esse neque immediata intuitione percipimus, neque a priori demonstramus, sed utique a posteriori, hoc est, »per ea quae facta sunt« [Rm 1,20], ducto argumento ab effectibus ad causam: videlicet, a rebus quae moventur et sui motus principium adaequatum esse non possunt, ad primum motorem immobilem; a processu rerum mundanarum e causis inter se subordinatis ad primam causam incausatam; a corruptilibus quae aequaliter se habent ad esse et non esse, ad ens absolute necessarium; ab iis quae secundum minoratas perfectiones essendi, vivendi, intelligendi, plus et minus sunt, vivunt, intelligunt, ad eum qui est maxime intelligens, maxime vivens, maxime ens; denique, ab ordine universi ad intellectum separatum, qui res ordinavit, disposuit, et dirigit ad finem.

Da Bog postoji, ne zapažamo niti neposrednim uvidom niti dokazivanjem a priori, nego napose a posteriori, to jest „putem onoga što je učinjeno“ (Rim 1,20), argumentirajući od učinaka prema uzroku: naime, od stvari koje se gibaju, a ne mogu biti dostatno počelo svoga gibanja, do prvoga nepokretnog [i nepokrenutog, nap. ur.] pokretača; od nastajanja stvari ovoga svijeta od uzrokâ koji su međusobno podređeni do prvoga neuzrokovanog uzroka; od propadljivih bića koja se jednako odnose prema postojanju ili nepostojanju do apsolutno nužnoga bića; od bića koja – u skladu s ograničenom savršenošću bivanja, življenja, inteligibilnosti – više ili manje bivaju, žive, spoznaju do onoga koji najviše spoznaje, koji je najviše živ, koji je najviše biće; konačno, od reda u svemiru do odvojenoga intelekta koji je stvari uredio, rasporedio i usmjerava ih prema svrsi.

XXIII.

Divina essentia, per hoc quod exercitae actualitati ipsius esse identificatur, seu per hoc quod est ipsum Esse subsistens, in sua veluti metaphysica ratione bene nobis constituta proponitur, et per hoc idem rationem nobis exhibet suae infinitatis in perfectione.

Božja bît, po tome što se izjednačava s ozbiljenim bivanjem samoga bitka ili po tome što je sâm samosubzistirajući Bitak, u svome nam se takoreći metafizičkome pojmu predočuje kao dobro oblikovana, i samim time pruža nam pojam svoga neograničenog savršenstva.

XXIV.

Ipsa igitur puritate sui esse, a finitis omnibus rebus secernitur Deus. Inde infertur primo, mundum nonnisi per creationem a Deo procedere potuisse; deinde virtutem creativam, qua per se primo attingitur ens in quantum ens, nec miraculose ulli finitae naturae esse communicabilem; nullum denique creatum agens in esse cuiuscumque effectus influere, nisi motione accepta a prima Causa.

Samom se čistoćom svoga bitka Bog, dakle, odvaja od svih konačnih stvari. Iz toga najprije slijedi da je svijet mogao nastati isključivo Božjim stvaranjem; drugo, stvaralačka moć, koja se prvenstveno dotiče bića ukoliko je biće, ne može ni na čudesan način biti dana nijednomu konačnom biću; konačno, nijedan stvoreni činitelj ne može utjecati na bitak bilo kakvoga učinka osim ako ne primi gibanje od prvoga Uzroka.

Luka Ilić

Korištena literatura

1 Više o (ne)promjenjivosti dogme u tekstu Može li se dogma mijenjati?

2 “(…) because they are the means of acquiring such a knowledge of creation as is most congruent with the Faith (Contra Gentiles, II, 2, 3); of refuting all the errors of all the ages, and of enabling man to distinguish clearly what things are to be attributed to God and to God alone (ibid., iii; and Sum. Theol., 1, xii, 4: and liv, 1). They also marvellously illustrate the diversity and analogy between God and His works, a diversity and analogy admirably expressed by the Fourth Lateran Council as follows: ‘The resemblance between the Creator and the creature is such that their still greater dissimilarity cannot fail to be observed’ (Decretalis iii, Damnamus ergo, etc. Cf. St. Thomas, Quaest, disp. De Scientia Dei, a. 11).”

3 Prednost je dvojezične latinsko-engleske verzije što sadrži i kratki komentar svake pojedine teze.

Odgovori