Isusovo uskrsnuće

(Želimo zahvaliti dr. Craigu i njegovu Reasonable Faith timu na dopuštenju da na našoj stranici objavimo njegov tekst Isusovo uskrsnuće. Engleski izvornik možete pronaći na sljedećoj poveznici. Ovom bismo prilikom također preporučili drugi Craigov tekst Postoji li Bog?, u kojemu William Lane Craig najprije objašnjava zašto bi život bio besmislen bez Boga, a potom izlaže pet snažnih argumenata za Božju opstojnost, pokazujući razumnost vjerovanja da Bog postoji.)

Sažetak

Pišući crkvi u Korintu, apostol Pavao ustvrdio je da je bez Isusova uskrsnuća njihova vjera bezvrijedna. Kristovo je uskrsnuće od središnje važnosti za kršćanstvo te ga zbog toga skeptici i drugi koji su neprijateljski nastrojeni prema vjeri često napadaju. Nakon ponovnoga promišljanja suvremene znanosti o povijesnosti uskrsnuća Isusa Krista, dr. Craig tvrdi da uskrsna ukazanja, prazan grob i nastanak kršćanske vjere neizbježno upućuju prema jednoj konkluziji: Isusovo uskrsnuće povijesna je stvarnost.

Uvod

„Čovjek je”, piše Loren Eiseley, „kozmičko siroče”. On je jedino biće u svemiru koje se pita zašto? Druge životinje posjeduju instinkte da ih vode, ali čovjek je naučio postavljati pitanja. „Tko sam ja?”, pita se on. „Zašto sam ovdje? Kamo idem?”

Još od prosvjetiteljstva, u kojem je moderni čovjek odbacio okove religije, on je pokušao odgovoriti na ova pitanja bez upućivanja na Boga. No odgovori koje je dobio nisu bili uzbudljivi, već mračni i strašni. „Ti si slučajan nusproizvod prirode, zbroj materije plus vremena plus slučaja. Nema razloga za tvoje postojanje. Sve što te čeka jest smrt. Tvoj je život samo iskra u bezgraničnoj tami, iskra koja se pojavi, zatreperi i zauvijek umre.”

Moderni je čovjek mislio da se, lišivši se Boga, oslobodio od svega što ga je gušilo i ograničavalo. Umjesto toga, otkrio je da je ubivši Boga ubio i sebe.

Nasuprot toj modernoj nedaći, tradicionalna kršćanska nada uskrsnuća poprima još veći sjaj i značaj. Ona čovjeku govori da ipak nije siroče, već da je osobna slika Boga Stvoritelja svemira; čovjek nije ni osuđen na smrt jer po eshatološkome uskrsnuću zauvijek može živjeti u Božjoj prisutnosti.

Ovo je divna nada. No, naravno, nada koja nije utemeljena u stvarnosti nije nada, već puki privid. Zašto bi se kršćanska nada eshatološkoga uskrsnuća modernomu čovjeku trebala činiti nečim drugim doli pustom željom? Odgovor se nalazi u kršćanskome uvjerenju da je Bog proleptički [tj. unaprijed, op. prev.] uskrisio čovjeka od mrtvih kao preteču i uzor našega vlastitog eshatološkog uskrsnuća. Taj je čovjek Isus iz Nazareta i njegovo povijesno uskrsnuće od mrtvih tvori činjeničnu osnovu na kojoj se temelji kršćanska nada.

Naravno, tijekom prošloga stoljeća [XIX. stoljeća, op. prev.] liberalna teologija nije imala koristi od povijesnoga Isusova uskrsnuća. Budući da su liberalni teolozi zadržali pretpostavku protiv mogućnosti čuda, koju su naslijedili od deista, povijesno uskrsnuće jednostavno a priori nije dolazilo u obzir. Mitološko objašnjenje D. F. Straussa omogućilo im je da objasne novozavjetne izvještaje o uskrsnuću kao legendarne fikcije. Vjerovanje u povijesno uskrsnuće bilo je antički mamurluk i bilo je krajnje vrijeme da ga se moderni čovjek riješi. Stoga, u najvećoj studiji liberalne teologije o povijesnosti uskrsnuća, The Historical Evidence for the Resurrection of Jesus Christ (hrv. Povijesna dokazna građa za uskrsnuće Isusa iz Nazareta) Kirsoppa Lakea iz 1907. godine, Lake pažljivo iscrtava legendarni razvoj uskrsnih narativa od temeljnoga povijesnoga događaja pohoda žena pogrješnomu grobu. On zaključuje da to svejedno nije kraj: ono što je od životnoga značaja za kršćansku teologiju jest vjerovanje u besmrtnost duše, vjerovanje da su naši preminuli prijatelji i rođaci još uvijek živi te da ćemo se vremenom ponovno sjediniti s njima. Dakle, Novi zavjet zamijenjen je [Platonovim] Fedonom.

I. Isusovo uskrsnuće: ovaj nauk treba biti shvaćen kao povijesni događaj

Liberalna teologija nije mogla preživjeti Prvi svjetski rat, ali njezina propast nije dovela do ponovnoga zanimanja za povijesnost Isusova uskrsnuća jer su dvije škole koje su je naslijedile bile ujedinjene u svome obezvrjeđivanju povijesnoga s obzirom na Isusa. Tako je dijalektička teologija, koju je zastupao Karl Barth, zagovarala nauk o uskrsnuću, ali nije htjela imati nikakve veze s uskrsnućem kao povijesnim događajem. Rani je Barth u svome komentaru na Poslanicu Rimljanima (1919.) napisao: „Uskrsnuće dodiruje povijest kao što tangenta dodiruje krug, to jest, bez da ga zapravo dodiruje.”¹

Egzistencijalna teologija, koju oprimjeruje Rudolf Bultmann, bila je još više suprotstavljena povijesnosti Isusova uskrsnuća. Iako je Bultmann priznao da su najraniji učenici vjerovali u doslovno Isusovo uskrsnuće te da Pavao u 15. poglavlju Prve poslanice Korinćanima čak i pokušava dokazati uskrsnuće, on svejedno takav postupak proglašava „kobnim”. [Taj postupak] Kristovo uskrsnuće svodi na naravno čudo slično uskrsnuću mrtvaca. A od modernoga se čovjeka ne može razumno tražiti da vjeruje u čuda prirode prije nego što postane kršćanin. Stoga, čudesni se elementi evanđelja moraju demitologizirati da bi se otkrila istinska kršćanska poruka: poziv na autentično postojanje pred smrću koje simbolizira križ. Uskrsnuće je samo simbolično ponovno izricanje poruke križa i ne dodaje joj ništa bitno. Pozivati se na uskrsnuće kao povijesnu dokaznu građu, kao što je činio Pavao, dvostruko je pogrješno jer sama je narav egzistencijalne vjere takva da je riječ o skoku bez dokazne građe. Dakle, povijesno argumentirati za uskrsnuće protivno je vjeri. Jasno je stoga da je antipatija liberalne teologije spram povijesnosti Isusova uskrsnuća ostala neublažena kako od dijalektičke tako i od egzistencijalne teologije.

Međutim, tijekom druge polovice XX. stoljeća dogodila se izvanredna promjena. Prvi tračci promjene počeli su se pojavljivati 1953. godine. Te je godine Ernst Käsemann, Bultmannov učenik, na kolokviju na Sveučilištu u Marburgu argumentirao da je Bultmannov povijesni skepticizam prema Isusu bio neopravdan i kontraproduktivan te je predložio ponovno otvaranje pitanja gdje bi se ono povijesno o Isusu trebalo pronaći. Počela je nova potraga za povijesnim Isusom. Tri godine poslije, 1956., marburški je teolog Hans Grass podvrgnuo sámo uskrsnuće povijesnomu istraživanju i zaključio da se uskrsna ukazanja ne mogu odbaciti kao puke subjektivne vizije učenika, već da su objektivni vizionarski događaji.

U međuvremenu, crkveni je povjesničar Hans Freiherr von Campenhausen u jednako epohalnome eseju branio povijesnu vjerodostojnost Isusovoga praznoga groba. Tijekom sljedećih godina niz radova o povijesnosti Isusova uskrsnuća izašao je iz njemačkih, francuskih i engleskih izdavačkih kuća. Do 1968. godine stari je skepticizam ostao bez snage i počeo se povlačiti. Kada je riječ o Isusovu uskrsnuću, zaokret tijekom druge polovice ovoga stoljeća [XX. stoljeća, op. prev.] bio je toliko potpun da nije pretjerano govoriti o preokretu znanosti o ovome pitanju, u tolikoj mjeri da se sada oni koji niječu povijesnost Isusova uskrsnuća čine kao oni u defanzivi. Jedan je od možda najznačajnijih teologijskih razvoja s tim u vezi teologijski sustav Wolfharta Pannenberga, koji čitavu svoju kristologiju temelji na povijesnoj dokaznoj građi za Isusovu službu, a naročito na uskrsnuću. Riječ je o razvoju kakav se u njemačkoj teologiji prije 1950. godine nije mogao ni sanjati. Jednako je zapanjujuća izjava jednoga od vodećih židovskih teologa Pinchasa Lapidea da je na temelju dokazne građe uvjeren da je Isus iz Nazareta uskrsnuo od mrtvih. Lapide podbada novozavjetne kritičare poput Bultmanna i Marxsena zbog njihovoga neopravdanoga skepticizma i zaključuje kako na temelju dokazne građe vjeruje da je Bog Izraela uskrsnuo Isusa od mrtvih.

Na kojim se činjenicama temelji ovaj izvanredni obrat mišljenja o vjerodostojnosti novozavjetnih izvještaja o Isusovu uskrsnuću? Čini mi se da ih se prikladno može grupirati pod tri naslova: uskrsna ukazanja, prazan grob i nastanak kršćanske vjere. Pogledajmo ukratko svaki od njih.

II. Isusovo uskrsnuće: uskrsna ukazanja

Prvo, uskrsna ukazanja. Nesumnjivo je snažan poticaj za ponovnu procjenu tradicije bila demonstracija Joachima Jeremiasa da Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima 15,3-5 citira staru kršćansku formulu, koju je primio i koju je zatim prenio na svoje obraćenike. Prema Poslanici Galaćanima 1,18, Pavao se u Jeruzalemu nalazio tri godine nakon svoga obraćenja na poslanju utvrđivanja činjenica, tijekom kojega je razgovarao s Petrom i Jakovom u razdoblju od dva tjedna te je vjerojatno primio formulu u ovo vrijeme, ako ne i prije. Budući da se Pavao obratio 33. godine po. Kr., to znači da popis svjedoka seže unutar prvih pet godina nakon Isusove smrti. Stoga, uzaludno je odbaciti ta ukazanja kao legendarna. Želimo li, možemo ih pokušati objasniti kao halucinacije, ali ne možemo poreći da su se dogodila. Pavlova informacija čini izvjesnim da su u zasebnim prilikama različiti pojedinci i skupine vidjeli Isusa živoga, premda je umro. Prema Normanu Perrinu, pokojnomu novozavjetnomu kritičaru sa Sveučilišta u Chicagu: „Što više proučavamo tradiciju u pogledu na ukazanja, to se čvršćom čini stijena na kojoj se temelje.”² Ova je konkluzija praktički neosporna.

Međutim, dok je biblijska znanost došla do novoga uvažavanja povijesne vjerodostojnosti Pavlove informacije, istovremeno se mora priznati da skepticizam s obzirom na tradicije ukazanja u evanđeljima i dalje ustraje. Čini mi se da je taj uporni skepticizam potpuno neopravdan. Utemeljen je na pretpostavljenoj antipatiji prema tjelesnosti izvještaja o ukazanjima u evanđeljima. No tradicije koje su u osnovi tih izvještaja o ukazanjima možebitno su jednako pouzdane kao i Pavlove. Tȁ da bi ti izvještaji većim dijelom bili legendarni, na raspolaganju mora biti poprilično vremensko razdoblje za evoluciju i razvoj tradicija da bi povijesni elementi bili zamijenjeni nepovijesnima.

Ovaj se čimbenik obično zanemaruje u akademskome istraživanju Novoga zavjeta, kao što ističe A. N. Sherwin-White u Roman Law and Roman Society in the New Testament (hrv. Rimsko pravo i rimsko društvo u Novome zavjetu). Profesor Sherwin-White nije teolog, već je ugledni povjesničar rimskoga i grčkoga razdoblja, otprilike istovremenoga s Novim zavjetom. Prema profesoru Sherwin-Whiteu, izvori za rimsku povijest obično su pristrani i udaljeni barem generaciju ili dvije, pa čak i stoljećima od događaja koja bilježe. Ipak, kaže on, povjesničari s pouzdanjem rekonstruiraju što se zaista dogodilo. On kudi novozavjetne kritičare jer ne shvaćaju kakve neprocjenjive izvore imaju u evanđeljima. Herodotovi spisi pružaju ogledni primjer za stopu legendarne akumulacije, a testovi pokazuju da su čak i dvije generacije prekratak vremenski raspon da bi legendarne tendencije izbrisale čvrstu jezgru povijesnih činjenica. Kada se profesor Sherwin-White okreće evanđeljima, on tvrdi da kako bi ona bila legende, stopa legendarne akumulacije trebala bi biti „nevjerojatna”; više je generacija nužno [za to].

Svi novozavjetni stručnjaci slažu se da su evanđelja zapisana i kružila unutar prve generacije, za vrijeme života očevidaca. Doista, značajan novi pokret biblijske znanosti uvjerljivo argumentira da su neka evanđelja napisana do 50-ih godina po. Kr. To ih smješta već u razdoblje kada je napisana Pavlova poslanica Korinćanima i, s obzirom na njihovo jednako oslanjanje na prethodnu tradiciju, trebala bi im se stoga pridati ista težina povijesne pouzdanosti koja se pridaje Pavlu. S tim u vezi poučno je primijetiti da se tijekom prvoga stoljeća nije pojavilo nijedno apokrifno evanđelje. Ona su se pojavila tek nakon što je umrla generacija očevidaca. [Apokrifna su evanđelja] bolji kandidati za biti „legendarne fikcije” negoli kanonska evanđelja. Jednostavno, nije bilo dovoljno vremena za značajno nakupljanje legendi do trenutka sastavljanja evanđelja. Stoga, smatram da skepticizam trenutne kritike u pogledu tradicija o ukazanjima u evanđeljima nema jamstva. Novo uvažavanje povijesne vrijednosti Pavlove informacije mora biti popraćeno i ponovnom procjenom evanđeoskih tradicija.

III. Isusovo uskrsnuće: prazan grob

Drugo, prazan grob. I dok se nekada smatrao uvredom za moderni um i sramotom za kršćansku teologiju, Isusov prazan grob zauzeo je mjesto među općeprihvaćenim činjenicama o povijesnome Isusu i podupire Isusovo uskrsnuće. Dopustite mi da ukratko prikažem nešto od dokazne građe koja podupire ovu vezu.

(1) Povijesna pouzdanost izvještaja o ukopu podupire prazan grob.

Ako je izvještaj o ukopu točan, onda je mjesto Isusovoga groba bilo znano i Židovima i kršćanima. U tome slučaju, vrlo se brzo dade izvesti zaključak o povijesnosti praznoga groba. Tȁ ako Isus nije uskrsnuo, a mjesto ukopa bilo je poznato:

(a) učenici nikada ne bi mogli povjerovati u Isusovo uskrsnuće. Za prvostoljetne je Židove ideja da bi čovjek mogao uskrsnuti od mrtvih dok je njegovo tijelo još uvijek bilo u grobu jednostavno bilo protuslovlje u pojmovima. Riječima E. E. Ellisa: „Vrlo je nevjerojatno da bi najraniji palestinski kršćani mogli pojmiti bilo kakvu razliku između uskrsnuća i fizičkoga uskrsnuća [koje iza sebe] ‘ostavlja prazan grob’. Za njih bi anastasis bez praznoga groba bilo jednako smisleno kao i okrugli kvadrat.”³

(b) No čak i da su učenici povjerovali u Isusovo uskrsnuće, dvojbeno je da bi pridobili sljedbenike. Sve dok je tijelo bilo pokopano u grobu, kršćanski bi pokret utemeljen na vjerovanju u uskrsnuće mrtvoga čovjeka bio nemoguća ludost.

(c) Židovske bi vlasti razotkrile čitavu stvar. Najbrži i najsigurniji odgovor na navještaj Isusova uskrsnuća bio bi jednostavno pokazati na njegov grob na brdskoj padini.

Zbog ta tri razloga, točnost izvještaja o ukopu podupire povijesnost praznoga groba. Međutim, na žalost onih koji žele zanijekati prazan grob, izvještaj o praznome grobu jedna je od povijesno najpouzdanijih tradicija koje imamo o Isusu. Nekoliko čimbenika podupire ovaj sud. Spomenut ću samo nekoliko.

(i) Ukop se spominje u trećemu retku stare kršćanske formule koju Pavao citira u Prvoj poslanici Korinćanima 15,4.

(ii) [Ukop] je dio staroga predmarkovskog izvještaja o muci koji je Marko koristio kao izvor za svoje evanđelje.

(iii) Sâm izvještaj nema nikakvih tragova legendarnoga razvoja.

(iv) Izvještaj se podudara s arheološkim dokazima o vrstama i lokacijama grobova u Isusovo vrijeme.

(v) Ne postoje druge konkurentske tradicije o ukopu.

Zbog ovih i drugih razloga, većina je znanstvenika ujedinjena u sudu da je izvještaj o ukopu u osnovi povijestan. No ako je to slučaj, onda, kao što sam objasnio, izvod da je grob pronađen prazan nije dalek.

(2) Pavlovo svjedočanstvo podupire činjenicu praznoga groba.

Ovdje se mogu spomenuti dva aspekta Pavlove dokazne građe.

(a) U formuli koju Pavao citira izraz „bi uskrišen” nakon izraza „bi pokopan” implicira prazan grob. Prvostoljetni Židov ne bi mogao drugačije razmišljati. Kao što primjećuje E. L. Bode, ideja da se dogodilo duhovno uskrsnuće dok je tijelo u grobu osebujnost je moderne teologije. Za Židove su ostatci čovjeka u grobu ti koji su bili uskrišeni; stoga su oni pomno čuvali kosti mrtvih u kosturnicama do eshatološkoga uskrsnuća. Nema sumnje da i Pavao i ranokršćanska formula koju citira pretpostavljaju postojanje praznoga groba.

(b) Izraz „treći dan” vjerojatno ukazuje na otkriće praznoga groba. Vrlo kratko sažeto, poanta je u tome da zato što nitko nije zapravo svjedočio Isusovu uskrsnuću, pitanje je kako su kršćani došli do toga da ga datiraju „trećega dana”? Najvjerojatniji je odgovor da su to učinili jer su toga dana Isusove sljedbenice otkrile prazan grob. Stoga, i samo se uskrsnuće datiralo na taj dan. Prema tome, u staroj kršćanskoj formuli koju Pavao navodi imamo iznimno rane dokaze za postojanje Isusova prazna groba.

(3) Izvještaj o praznome grobu dio je predmarkovskoga izvještaja o muci i stoga je vrlo star.

Izvještaj o praznome grobu bio je vjerojatno kraj Markova izvora o muci. Budući da je Marko najraniji od naših evanđelja, ovaj je izvor prema tome i sâm prilično star. Zapravo, komentator R. Pesch tvrdi da je to nevjerojatno ran izvor. On nudi dvije linije argumentacije za ovu konkluziju:

(a) Pavlov izvještaj o Posljednjoj večeri u Prvoj poslanici Korinćanima 11,23-25 pretpostavlja markovski izvještaj. Budući da su Pavlove vlastite tradicije vrlo stare, markovski izvor mora biti još stariji.

(b) Predmarkovski izvještaj o muci nikada imenom ne upućuje na velikoga svećenika. To je kao kada kažem: „Predsjednik je domaćin večere u Bijeloj kući” i svi znaju o kome govorim jer je to čovjek koji trenutno obnaša dužnost. Slično, predmarkovski izvještaj o muci upućuje na „velikoga svećenika” kao na nekoga tko je još uvijek na vlasti. Budući da je Kajfa obnašao dužnost od 18. do 37. godine po. Kr., to znači da predmarkovski izvor mora doći iz razdoblja unutar sedam godina nakon Isusove smrti. Dakle, taj izvor seže u prvih nekoliko godina jeruzalemskoga zajedništva te je stoga star i pouzdan izvor povijesne informacije.

(4) Izvještaj je jednostavan i nema legendarnoga razvoja.

Izvještaj o praznome grobu neobojen je teologijskim i apologetskim motivima koji bi bili svojstveni kasnijemu legendarnom prikazu. Možda najbolji način da se ispravno vrednuje ova točka jest usporediti [taj izvještaj o praznome grobu] s izvještajima o praznome grobu koje nalazimo u apokrifnim evanđeljima drugoga stoljeća. Primjerice, u Evanđelju po Petru tijekom noći odzvanja glas s neba, kamen se sâm od sebe otkotrlja s vrata groba, a dva čovjeka silaze s Neba i ulaze u grob. Potom se vide tri čovjeka kako izlaze iz groba, dvojica podupirući trećega. Glave dvojice muškaraca protežu se do oblaka, ali glava trećega nadilazi oblake. Zatim iz groba izlazi križ i glas pita: „Jesi li propovijedao onima što spavaju?”, a križ odgovara: „Jesam.” U Izaijinu uznesenju Isus pak izlazi iz groba sjedeći na ramenima anđela Mihaela i Gabriela. Tako izgledaju prave legende: za razliku od evanđeoskih izvještaja, one su obojane teologijskim motivima.

(5) Prazan su grob vjerojatno otkrile žene.

Da bismo razumjeli ovu točku, trebamo se prisjetiti dviju činjenica o ulozi žena u židovskome društvu.

(a) Žene su zauzimale nisku ljestvicu židovske društvene ljestvice. Ovo je očito u rabinskim izrazima poput: „Neka se prije spale riječi zakona nego da se predaju ženama”; i: „Sretan je onaj čija su djeca muška, ali jao onima čija su djeca ženska.”

(b) Svjedočanstvo žena smatralo se toliko bezvrijednim da im čak nije bilo dopušteno služiti kao pravnim svjedocima na sudu. U svjetlu ovih činjenica, koliko se vrijedno pažnje mora činiti da su žene te koje su otkrile Isusov prazan grob. Svaka bi kasnija legenda zasigurno učinila muškarce pronalazačima praznoga groba. Činjenica da su žene, čije je svjedočanstvo bezvrijedno, radije nego muškarci glavni svjedoci praznoga groba najplauzibilnije se može objasniti činjenicom da su, htjeli mi to ili ne, one bile pronalazačice praznoga groba te da evanđelja to točno bilježe.

(6) Najranija židovska polemika pretpostavlja prazan grob.

U 28. poglavlju Evanđelja po Mateju pronalazimo kršćanski pokušaj da se opovrgne najranija židovska polemika protiv uskrsnuća. Ta je polemika tvrdila da su učenici ukrali tijelo. Kršćani su odgovorili na to navodeći izvještaj o straži na grobu, a polemika je sa svoje strane tvrdila da je straža zaspala. Ono što je vrijedno pažnje u čitavoj ovoj raspravi nije povijesnost straže, već radije pretpostavka obiju strana da je tijelo nestalo. Najraniji židovski odgovor navještaju uskrsnuća bio je pokušaj objašnjavanja praznoga groba. Dakle, dokaz protivnika učenikâ pruža dokaz u prilog praznoga groba.

Moglo bi se nastaviti, ali možda je dovoljno rečeno da bi se pokazalo zašto se preokrenuo sud znanosti o pitanju povijesnosti praznoga groba. Prema Jacobu Kremeru: „Velika većina egzegeta čvrsto drži do pouzdanosti biblijskih tvrdnji o praznome grobu”,⁴ a on donosi i popis, kojemu se može dodati njegovo vlastito ime, od dvadeset i osam istaknutih znanstvenika u korist [te tvrdnje]. Mogu se sjetiti barem još šesnaest imena koje je propustio spomenuti. Stoga, danas je nadaleko prepoznato da je Isusov prazan grob jednostavna povijesna činjenica. Kao što je D. H. van Daalen istaknuo: „Iznimno je teško prigovoriti praznomu grobu na povijesnim osnovama; oni koji to niječu, čine to na temelju teologijskih ili filozofijskih pretpostavki.”⁵ No pretpostavke će se jednostavno morati promijeniti u svjetlu povijesnih činjenica.

IV. Isusovo uskrsnuće: najbolje objašnjenje nastanka kršćanske vjere

Konačno, možemo se okrenuti trećemu tijelu dokazne građe u korist Isusova uskrsnuća: samomu nastanku kršćanskoga puta. Čak i najskeptičniji znanstvenici priznaju da su najraniji učenici barem vjerovali da je Isus uskrsnuo od mrtvih. Doista, gotovo su sve uglavili u tome. Bez vjere u Isusovo uskrsnuće, kršćanstvo nikada ne bi moglo nastati. Raspeće bi ostalo posljednja tragedija nesretnoga Isusova života. Nastanak kršćanstva ovisi o vjerovanju tih najranijih učenika da je Isus uskrsnuo od mrtvih. Sada se neizbježno postavlja pitanje: kako objasniti podrijetlo toga vjerovanja? Kao što R. H. Fuller ističe, čak i najskeptičniji kritičari moraju postulirati neki tajanstveni x da bi se pokret pokrenuo. No pitanje glasi: „Što je bio taj x?”

Ako netko poriče da je Isus doista uskrsnuo od mrtvih, onda on mora objasniti učeničko vjerovanje da je uskrsnuo od mrtvih u kategorijama bilo židovskih utjecaja bilo kršćanskih utjecaja. Jasno je da ne može biti rezultat kršćanskih utjecaja jer u to vrijeme kršćanstva još nije bilo! Budući da je vjerovanje u Isusovo uskrsnuće temelj za nastanak kršćanske vjere, ne može biti vjerovanje koje je oblikovano kao rezultat te vjere.

Jednako, vjerovanje u uskrsnuće ne može se objasniti kao rezultat židovskih utjecaja. Da bismo to uvidjeli, moramo se na trenutak vratiti unatrag. U Starome zavjetu, židovsko vjerovanje u uskrsnuće mrtvih na sudnji dan spominje se na tri mjesta (Ezekiel 37; Izaija 26,19; Daniel 12,2). U vremenu između Staroga i Novoga zavjeta, vjerovanje je u uskrsnuće cvjetalo i često se spominje u židovskoj književnosti toga razdoblja. U Isusovo je vrijeme židovska stranka farizeja vjerovala u uskrsnuće, a Isus je stao na njihovu stranu u tome pitanju, nasuprot stranci saduceja. Stoga, ideja uskrsnuća u sebi nije bila ništa novo.

Međutim, židovsko poimanje uskrsnuća razlikovalo se na dva važna i temeljna načina od Isusova uskrsnuća. U židovskoj misli uskrsnuće se uvijek (1) događalo na kraju svijeta, a ne unutar povijesti, i (2) ticalo se svih ljudi, a ne samo izoliranoga pojedinca. Za razliku od toga, Isusovo uskrsnuće bilo je kako unutar povijesti tako i jednoga pojedinca.

Što se tiče prve točke, židovsko je vjerovanje uvijek bilo da će na kraju povijesti Bog uskrisiti pravedne mrtve i primiti ih u svoje Kraljevstvo. U Starome zavjetu postoje doduše primjeri oživljavanja mrtvih, ali te bi osobe ponovno umrle. Uskrsnuće na vječni život i slavu događalo se nakon kraja svijeta. Ovaj židovski pogled pronalazimo u samim evanđeljima. Stoga, kada Isus uvjerava Martu da će njezin brat uskrsnuti, ona odgovara: „Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan” (Iv 11,24). Ona nema pojma da će ga Isus uskoro vratiti u život. Slično, kada Isus svojim učenicima govori da će uskrsnuti od mrtvih, oni smatraju da misli na kraju svijeta (cf. Mk 9,9-13). Ideja da bi se istinsko uskrsnuće moglo dogoditi prije nego što Bog uspostavi Kraljevstvo Nebesko na kraju svijeta bilo im je posve strano. Vrlo poznati njemački novozavjetni učenjak Joachim Jeremias piše:

„Stari judaizam nije poznavao iščekivano uskrsnuće kao događaj povijesti. Nigdje se u književnosti ne nalazi ništa usporedivo Isusovu uskrsnuću. Zasigurno su bila poznata uskrsnuća od mrtvih, ali ona su se uvijek ticala oživljavanja, povratka u zemaljski život. Nigdje se u kasnojudaističkoj književnosti [uskrsnuće] ne tiče uskrsnuća na doxu (slavu) kao događaj povijesti.”⁶

Učenici bi, dakle, suočeni s Isusovim raspećem i smrću, samo iščekivali uskrsnuće o posljednjemu danu i vjerojatno bi pažljivo čuvali grob svoga učitelja kao svetište, gdje bi njegove kosti mogle boraviti do uskrsnuća. Oni ne bi došli na ideju da je već uskrsnuo.

Što se druge točke tiče, židovska ideja uskrsnuća uvijek je bila [ideja] općega uskrsnuća mrtvih, a ne izoliranoga pojedinca. Narod je bio taj, odnosno čovječanstvo u cjelini, kojega je Bog uskrisio u uskrsnuću. No u Isusovu uskrsnuću Bog je uskrisio samo jednoga čovjeka. K tomu, nije postajalo poimanje da je uskrsnuće naroda na neki način ovisilo o Mesijinu uskrsnuću. To je jednostavno bilo potpuno nepoznato. Ipak, tvrdi se da se u Isusovu slučaju dogodilo upravo to. Ulrich Wilckens, još jedan poznati njemački novozavjetni kritičar, objašnjava:

„Tȁ nigdje židovski tekstovi ne govore o uskrsnuću pojedinca koje se već dogodilo prije uskrsnuća pravednih na kraju vremena i koje se razlikuje te je odvojeno od njega, nigdje sudjelovanje pravednih u spasenju na kraju vremena ne ovisi o [njihovu] pripadanju Mesiji koji je unaprijed uskrišen kao ‘prvina onih koji su uskrišeni od Boga’ (1 Kor 15,20).”⁷

Stoga je očito da učenici ne bi došli na ideju da je Isus sâm uskrišen od mrtvih na temelju židovskih utjecaja ili konteksta. Oni bi s čežnjom iščekivali dan kada će Njega i sve Izraelove pravednike Bog uskrisiti na slavu.

Prema tome, vjerovanje učenika u Isusovo uskrsnuće ne može se objasniti niti kao rezultat kršćanskih niti židovskih utjecaja. Prepušteni samima sebi učenici nikada ne bi došli na takvu ideju kao što je Isusovo uskrsnuće. I imajte na umu: oni su bili ribari i carinici, a ne teolozi. Tajanstveni x još uvijek nedostaje. Prema C. F. D. Mouleu sa Sveučilišta u Cambridgeu, ovdje imamo vjerovanje koje ne može biti objašnjeno na temelju prethodnih povijesnih utjecaja. On ističe da imamo situaciju u kojoj je velik broj ljudi čvrsto držao vjerovanje koje ne može biti objašnjeno utjecajem ni Staroga zavjeta ni farizeja te da su držali to vjerovanje sve dok ih Židovi konačno nisu izbacili iz sinagoge. Prema profesoru Mouleu, podrijetlo vjerovanja morala je biti činjenica da je Isus doista uskrsnuo od mrtvih:

„Ako nastanak Nazarena, fenomen koji je nedvojbeno potvrđen u Novome zavjetu, stvara golemu rupu u povijesti, rupu koja je veličine i oblika uskrsnuća, što predlaže sekularni povjesničar čime bismo ju trebali popuniti? (…) [R]ođenje i brzi uspon kršćanske Crkve (…) ostat će neriješena enigma za svakoga povjesničara koji odbije ozbiljno uzeti jedino objašnjenje koje nudi sama crkva.”⁸

Isusovo uskrsnuće stoga je najbolje objašnjenje za nastanak kršćanske vjere. Ove tri velike povijesne činjenice – uskrsna ukazanja, prazan grob i nastanak kršćanske vjere – uzete zajedno upućuju na Isusovo uskrsnuće kao najplauzibilnije objašnjenje.

V. Isusovo uskrsnuće: Odgovor na alternativna objašnjenja

No, naravno, ponuđena su i druga objašnjenja da bi se objasnila uskrsna ukazanja, prazan grob i nastanak kršćanske vjere. Međutim, prema sudu moderne znanosti, ona nisu uspjela ponuditi plauzibilno objašnjenje činjenica Isusova uskrsnuća. To se može vidjeti brzim pregledom glavnih objašnjenja koja su bila ponuđena.

A. Učenici su ukrali Isusovo tijelo i lagali o uskrsnim ukazanjima.

Ovo objašnjenje karakteriziralo je najraniju židovsku protukršćansku polemiku i ponovno je oživljeno u obliku teorije zavjere koju je osmislio deizam XVIII. stoljeća. Teoriju su univerzalno odbacili kritički znanstvenici i preživljava samo u popularnome tisku. Da navedemo samo dva presudna razloga protiv [ove teorije]:

(i) Moralno je nemoguće optužiti Isusove učenike za takav zločin. Koje god bile njihove nesavršenosti, zasigurno su bili dobri, iskreni muškarci i žene, a ne varalice. Nitko tko bez predrasuda čita Novi zavjet ne može sumnjati u očitu iskrenost tih ranih vjernika.

(ii) Psihološki je nemoguće učenicima pripisati lukavstvo i ludu hrabrost potrebne za takvu varku. Učenici su u vrijeme raspeća bili zbunjeni, neorganizirani, uplašeni, u sumnji i opterećeni žalovanjem, mentalno nemotivirani ili neopremljeni da bi osmislili tako divlju prevaru. Stoga, objasniti prazan grob i uskrsna ukazanja teorijom zavjere ne dolazi u obzir.

B. Isus nije umro na križu, nego je bio skinut i stavljen u grob živ, gdje je oživio i pobjegao da bi uvjerio učenike kako je uskrsnuo od mrtvih.

Ovu teoriju prividne smrti zagovarali su njemački racionalisti s kraja XVIII. i početka XIX. stoljeća, a čak ju je prigrlio i otac moderne teologije, F. D. E. Schleiermacher. Danas je, međutim, ova teorija potpuno odbačena:

(i) Bilo bi gotovo medicinski nemoguće za Isusa preživjeti surovost svoga mučenja i raspeće, a još manje ne umrijeti od izloženosti u grobu.

(ii) Teorija je vjerski neprikladna jer polumrtvi Isus kojemu očajnički treba liječnička skrb ne bi učenike potaknuo da ga štuju kao uskrsloga Gospodina i pobjednika nad smrću. K tomu, budući da je Isus prema ovoj hipotezi znao da zapravo nije pobijedio smrt, teorija ga svodi na život šarlatana koji je prevario svoje učenike da vjeruju kako je uskrsnuo, što je apsurdno. Već je samo na temelju ovih razloga teorija prividne smrti neodrživa.

C. Učenici su projicirali halucinacije o Isusu nakon njegove smrti, iz čega su pogrješno zaključili na njegovo uskrsnuće.

Teorija halucinacije postala je popularna tijekom XIX. stoljeća, a prenijela se i u prvu polovicu XX. stoljeća. Međutim, opet postoje dobri razlozi za odbacivanje ove hipoteze:

(i) Psihološki je neplauzibilno pretpostaviti takav niz halucinacija. Halucinacije se obično povezuju s psihičkim bolestima ili drogama; no čini se da je u slučaju učenika prethodna psiho-biološka priprava nedostatna. Učenici nisu očekivali da će Isusa ponovno vidjeti živa; sve što su mogli učiniti jest čekati da se ponovno ujedine s njim u Kraljevstvu Božjemu. Nije bilo razloga koji bi ih doveli do toga da ga haluciniraju živoga od mrtvih. K tomu, učestalost i raznolikost okolnosti pobijaju teoriju halucinacije: Isus je viđen ne jednom, nego više puta; ne samo od jedne osobe već i od skupina; ne na jednome mjestu i u jednoj okolnosti, nego u više njih; ne samo od vjernika već i od skeptika i nevjernika. Teorija halucinacije ne može se plauzibilno [u toj mjeri] proširiti da bi se prilagodila tolikoj raznolikosti.

(ii) Halucinacije ni u kojemu slučaju ne bi dovele do vjerovanja u Isusovo uskrsnuće. Kao projekcije vlastita uma, halucinacije ne mogu sadržavati ništa što već nije prisutno u umu. Međutim, vidjeli smo da se Isusovo uskrsnuće razlikovalo od židovskoga poimanja na dva temeljna načina. S obzirom na njihov židovski način razmišljanja, učenici, kada bi halucinirali, vidjeli bi projicirane vizije proslavljenoga Isusa u Abrahamovu krilu, gdje su Izraelovi pravedni mrtvi boravili do eshatološkoga uskrsnuća. Dakle, halucinacije ne bi dovele do vjere u Isusovo uskrsnuće, ideje koja se dobrano kosila sa židovskim načinom razmišljanja.

(iii) Halucinacije ne mogu niti objasniti puni opseg dokazne građe. One se nude kao objašnjenje uskrsnih ukazanja, ali ne objašnjavaju prazan grob i stoga ne uspijevaju kao potpun i zadovoljavajući odgovor. Dakle, čini se da halucinacijska hipoteza nije ništa uspješnija od svojih mrtvih predšasnika u pružanju plauzibilnoga protuobjašnjenja za podatke oko Kristova uskrsnuća.

Prema tome, nijedno od prethodnih protuobjašnjenja ne može na tako plauzibilan način objasniti dokaze kao što može sámo uskrsnuće. Netko bi mogao upitati: „Pa kako onda skeptični znanstvenici uspijevaju objasniti činjenice uskrsnih ukazanja, praznoga groba i nastanka kršćanske vjere?” Stvar je u tome da ne uspijevaju. Moderna znanost ne prepoznaje plauzibilnu objašnjavalačku alternativu Isusovu uskrsnuću. Oni koji odbijaju prihvatiti uskrsnuće kao povijesnu činjenicu jednostavno su, kao što sami priznaju, ostavljeni bez objašnjenja.

Zaključak

Ove tri velike činjenice – uskrsna ukazanja, prazan grob i nastanak kršćanske vjere – sve neizbježno upućuju na jednu konkluziju: Isusovo uskrsnuće. Danas se razumnomu čovjeku teško može predbaciti ako vjeruje da se na prvo uskrsno jutro dogodilo božansko čudo.

William Lane Craig

Prijevod: Luka Ilić

---