Dokument Vijeća HBK otvara vrata svetogrdnom pričešćivanju

Novi dokument Vijeća za život i obitelj Hrvatske biskupske konferencije o primjeni VIII. poglavlja apostolske pobudnice Amoris laetitia u najmanju je ruku opasno nejasan, potencijalno je krivovjeran, sigurno višestruko teološki pogrešan te skandalozan u punom smislu riječi. Problem koji ovaj dokument donosi nije pitanje neke sporedne teološke sitnice niti nečega što se u vjerničkoj javnosti smatra sporednim. Riječ je o otvaranju vrata primanju pričesti na svetogrdan način. Drugim riječima, krajnji rezultat ovog dokumenta nije samo potencijalno krivovjerje, nejasnoća i skandal (kao što ćemo vidjeti dalje u tekstu) nego i blagovanje i pijenje tijela i krvi Kristove sebi na propast. Jer kao što sveti Pavao piše: „Stoga, tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela“ (1 Kor 11,27-29). Nedostatci ovog HBK-ova dokumenta imaju svoje izvorište u pogrešnom shvaćanju ili nepoznavanju dijela nezabludivog Nauka, a njegove posljedice mogu biti katastrofalne ne samo za očuvanje pravovjerja već i za duše samih vjernika.

Potencijalno krivovjerje, nejasnoća i skandal

Usredotočio bih se na dio teksta naslovljen „Treći korak: razlučivanje“. U tom dijelu riječ je o kršćanima koji su u „neredovitim situacijama“ (npr. vjenčani, razvedeni i žive u novoj civilnoj vezi): „Kada posebne okolnosti para čine mogućim, osobito kada su oboje kršćani u hodu vjere, može se predložiti opredjeljenje za život u uzdržljivosti… U drugim složenijim okolnostima i kada se nije dobilo proglašenje ništavnosti, prije spomenut izbor mogao bi biti de facto neizvediv.“

Ako je nešto „de facto neizvedivo“, onda je to u stvarnosti nemoguće ili neostvarivo. Ideja da bi izbor života u uzdržljivosti – nečinjenja bludnog grijeha – mogao biti u stvarnosti neizvediv za opravdanog vjernika krivovjerna je.

Prema toj ideji postoje Božje zapovijedi (poput „Ne sagriješi bludno“) koje neki vjernici u stvarnosti ne mogu obdržavati. Međutim, to je direktno osuđeno na Tridentskom koncilu. No ideja da postoje neke Božje zapovijedi koje se ne mogu obdržavati lakše se prihvaća kad je riječ o kršenju šeste zapovijedi, jer je mnogima iznimno teška i mrska. Međutim, zamislimo da se radi o kojoj drugoj zapovijedi. Zamislimo da se tvrdi da neke osobe de facto moraju počiniti ubojstvo, to jest ubiti nevinu osobu, ili da de facto moramo imati bogove uz Boga samog. Sročeno na ovaj način tvrdnja da je nekada de facto nemoguće vršiti Božje zapovijedi postaje očigledno problematična.

Tridentski sabor u dekretu o opravdanju kaže: „Nitko ne smije misliti, koliko god on bio opravdan, da je oslobođen od obdržavanja zapovijedi; nitko se ne smije služiti onom lakomislenom riječi koju su Oci zabranili pod prijetnjom anateme, da opravdan čovjek ne može obdržavati Božje zapovijedi. ‘Bog naime ne zapovijeda nemoguće, nego zapovijedajući potiče i da činiš što možeš i da moliš što ne možeš’, i pomaže kako bi mogao; ‘Zapovijedi onoga nisu teške’, čiji je ‘jaram sladak i breme lako’. Oni naime koji su sinovi Božji ljube Krista; koji ga pak ljube (kao što sam svjedoči) čuvaju njegove riječi, a to naime mogu činiti uz Božju pomoć“ (Denzinger 1536).

Kanon 18 dekreta o opravdanju donosi relevantnu anatemu: „Tko kaže da čovjek, pa i opravdan i postavljen u milosti, ne može obdržavati Božje zapovijedi, neka bude kažnjen anatemom“ (Denzinger 1568).

Budući da Bog ne zapovijeda nemoguće i budući da je heretično tvrditi da opravdan čovjek ne može obdržavati Božje zapovijedi, slijedi da izbor nečinjenja bluda za opravdanog vjernika nikad nije de facto neizvediv.

Jedan način kako gornja tvrdnja dokumenta može pokušati izbjeći osudu je ako referira isključivo na osobe koje su teškim grijehom izgubile opravdanje (usp. KKC 1446) i nad koje kanon 18 ne kvantificira anatemu. Budući da nisu u stanju opravdanja, ne postoji de fide definirano jamstvo kako u tom stanju mogu obdržavati Božje zapovijedi.

No čini se da to samo pomiče problem unazad, umjesto da ga rješava. Sveto Pismo afirmira da Bog želi spasenje svih ljudi (1 Tim 2,4). Iz toga slijedi da neće uskratiti milost potrebnog pokajanja onima koji su zbog teškog grijeha izgubili opravdanje, a žele biti opravdani. No, ako Bog neće uskratiti potrebne milosti za to, slijedi da ni njima život u uzdržljivosti nije de facto neizvediv. Itekako je de facto izvediv – sve što je u stvarnosti potrebno je pokajanje i onda zajamčena Božja pomoć da u opravdanom stanju čuvaju zapovijedi.

Drugi je način kako pokušati izbjeći anatemu reći da se u dokumentu ne referira samo na osobe koje su izgubile opravdanje nego i na one koje uz to opravdanje odbijaju. Ako osobe „u hodu vjere“ ne žele pokajanje, onda tvrdokorno odbijaju poticaj Duha Svetoga na obraćenje i čine time jedini grijeh za koji je Isus rekao da je neoprostiv – grijeh protiv Duha Svetoga (usp. KKC 1864).

Može li se međutim čak i za takve osobe reći da im je u stvarnosti nemoguće živjeti u uzdržljivosti? Čini se da ne, jer stvarno je moguće da se prestanu odupirati poticajima Duha Svetoga. Ta opcija nije u stvarnosti izvan njihovih ruku; to je de facto itekako moguće. No onda slijedi sve što je rečeno o prethodnom slučaju: tvrdnja je ipak u kontradikciji s kanonom 18 dekreta o opravdanju.

S obzirom na težinu nauka u pitanju, u najmanju je ruku neodgovorno stvar ostaviti nerazjašnjenom. Međutim, ako dokument Vijeća za život tvrdi da postoje zapovijedi koje su za opravdane vjernike nemoguće, onda je dokument krivovjeran i njegovi autori imaju tešku obvezu u vjeri ispraviti ga. Osim toga, dokument je skandalozan u stvarnom značenju riječi (navoditi druge na grijeh) jer potiče osobe u iregularnim situacijama da nastave griješiti (jer im je suprotno tobože neizvedivo), umjesto da se odluče živjeti u uzdržljivosti. K tomu, osobama u iregularnim situacijama otvara vrata svetogrdnom pričešćivanju, što ih još više udaljava od Krista. Stoga njegovi autori imaju i tešku obvezu u ljubavi prema bližnjemu ispraviti dokument.

Druge teološke pogreške i skandal

U dijelu dokumenta koji govori o „pristupu sakramentima u pojedinim slučajevima“ piše: „Ovaj korak odnosi se na pojedinačne i specifične situacije osoba koje, na temelju osobnoga i zajedničkoga razlučivanja sa svećenikom ili drugim pastoralnim povjerenikom, dođu do moralne sigurnosti da u njihovoj objektivno neredovitoj situaciji mogu pristupiti sakramentima pomirenja i euharistije. Proces razlučivanja u ovim slučajevima uključuje prepoznavanje postoji li ili u bitnome ne postoji subjektivna krivnja osobe koja bi je sprečavala u životu milosti, pa i u pristupu sakramentima. Ako se dođe do spoznaje da, u konkretnom slučaju, postoje ograničenosti koje umanjuju odgovornost i krivnju (usp. AL 301 – 302), osobito kada osoba smatra da bi pala u neku drugu slabost prouzrokujući štetu djeci iz novoga braka, Amoris laetitia otvara mogućnost pristupa sakramentima pomirenja i euharistije.“

Međutim ovo je višestruko i duboko teološki pogrešno.

Prvo, pogrešna je tvrdnja da je subjektivna krivnja za grijeh ono što sprečava nekontinentnim rastavljenima i ponovno oženjenima pristup ispovijedi i pričesti. Ono što im sprečava pristup objektivno je stanje njihova života, neovisno o njihovoj subjektivnoj krivnji za ovaj ili onaj čin bluda.

Kao što stoji u Familiaris consortio: „Crkva potvrđuje svoju praksu, utemeljenu na Svetom pismu, nepripuštanja pričesti razvedenih i ponovno vjenčanih osoba. Ne mogu joj biti pripušteni jer njihovo stanje života objektivno proturječi zajedništvu ljubavi između Krista i Crkve, koju euharistija označava“ (FC 84).

Činjenicu da nije subjektivna krivnja za neki pojedinačni grijeh, nego objektivno stanje života ono što im sprečava pristup euharistiji, potvrđena je i u pismu biskupima Kongregacije za nauk vjere koje je potpisao njezin tadašnji prefekt, kardinal Ratzinger: „Ako su rastavljeni civilno ponovno vjenčani, nalaze se u situaciji koja je objektivno protivna Božjem zakonu. Stoga, ne mogu primiti pričest dok god ta situacija traje“ (br. 4).

K tomu, relevantni kanon zakonika kanonskog prava nigdje ne tretira subjektivnu krivicu za ovaj ili onaj teški grijeh kao razlog njihova nepripuštanja pričesti, nego objektivno stanje ustrajanja u očitom grijehu: „Neka se primanje svete pričesti ne dopušta izopćenima ni udarenima zabranom bogoslužja pošto im je izrečena ili proglašena kazna, a ni drugima koji tvrdokorno ustraju u očitom teškom grijehu“ (CIC kan. 915).

Stoga, dokument Vijeća za život teološki je ozbiljno manjkav i protivan utvrđenom nauku Crkve o pripuštanju pričesti osoba koje javno ustraju u teškom grijehu (koja god da bila njihova subjektivna krivica za ovaj ili onaj grijeh).

Drugo, taj dokument proturječi nauku Drugog vatikanskog sabora. Možda bi neki rekli da je to pomalo ironično jer bi autori dokumenta bez sumnje sebe označili kao pobornike toga Sabora. Naime, u dokumentu Vijeća za život predviđen je proces u kojem osoba u neregularnoj situaciji, uz pomoć svećenika ili drugog pastoralnog djelatnika, može doći do suda o tome ima li ona subjektivnu krivnju za svoje čine bluda ili ne. Ako nema – tako ide proces – onda može pristupiti sakramentima jer, eto, nije u teškom grijehu.

Međutim, u pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes stoji: „Bog je jedini sudac i ispitivač srdaca. Stoga nam zabranjuje da sudimo o ma čijoj unutarnjoj krivnji“ (GS 28). Ako po nauku Drugog vatikanskog sabora Bog zabranjuje da sudimo o bilo čijoj unutarnjoj krivnji, onda je zabranjen i proces razlučivanja u kojem bismo sudili o unutarnjoj krivnji osoba u neregularnim situacijama. A ako o tome ne smijemo suditi, onda one ne mogu na temelju suda o nepostojanju unutarnje krivice pristupiti sakramentima.

Opet, ne radi se o prosuđivanju subjektivne krivice (to može samo Bog), nego objektivnog stanja života. Dokument Vijeća za život odbacuje tako i nauk Drugog vatikanskog sabora. Odbacujući taj nauk, navodi osobe u neregularnim situacijama na nevaljane ispovijedi i svetogrdne pričesti, dodajući prethodnoj skandaloznosti dodatnu sablazan. Autori tog dokumenta stoga imaju dvostruku obvezu i prema vjeri i prema bližnjima ispraviti taj manjkav tekst. Propustiti učiniti to moglo bi imati pogubne posljedice za duše vjernika kako u ovome tako i u onome svijetu.

Ivan Knezović