Na samome početku Svetoga pisma čitamo kako Bog je stvorio nebo i zemlju (usp. Post 1,1). Čitajući prve retke Knjige postanka otkrivamo također da Bog uređuje sve stvoreno, koje je izveo iz ništavila (lat. ex nihilo), „ne da slavu uveća, nego da slavu očituje, da svoju slavu priopći“ (sv. Bonaventura). Stvorenje, koje sâm Bog proglašava dobrim, nije tako rezultat pukoga slučaja ili pak nužnosti, već ga je Bog stvorio u svojoj mudrosti, slobodi i ljubavi zato što je htio da ono ima udjela u njegovu bitku, u njegovoj mudrosti i u njegovoj dobroti.
Čovjekovo mjesto u Božjemu stvaralačkom naumu
Pritom posebno i povlašteno mjesto u Božjemu stvaralačkom naumu ima čovjek. On nije poput drugih stvorenja, već ga Bog obdaruje besmrtnom dušom, intelektom i slobodnom voljom. Drugim riječima, čovjek je stvoren na sliku Božju (lat. imago Dei): „I reče Bog: ‘Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim gmizavcima što puze po zemlji!’ Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih“ (Post 1,26-27). Nije ta „slika Božja“ stvorena da bude „kozmički samac“, nego Bog stvara muško i žensko, očitujući da biti na sliku Božju znači, uz ostalo, biti biće odnosa.
Bog potom blagoslivlja naše praroditelje i govori im: „Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!“ (Post 1,28). Iz svega ovoga očigledno je da je Bog povjerio čovjeku da vlada zemljom. No što to točno podrazumijeva? Netko bi mogao pomisliti da to znači kako čovjek može nesmiljeno iskorištavati stvorenje radi svojih želja, ma koliko sebične i uništavalačke one bile. Međutim, tko tako misli zaboravlja da je Bog Stvoritelj i Gospodar, a čovjek je stvoren i postavljen u ovaj svijet kako bi bio vjerni namjesnik i upravitelj koji čuva, njeguje i skrbi o stvorenome svijetu (usp. Post 2,15).
Pad i njegove posljedice
Ispočetka su naši praroditelji živjeli u skladu: s Bogom, među sobom i sa samima sobom te sa svim stvorenjem. No kao što dobro znamo, ta idila nije dugo trajala: naši su praroditelji nasjeli na Zmijinu varku da će, budu li jeli sa „stabla spoznaje dobra i zla“, „biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo“ (Post 3,5). No time što su jeli s toga stabla naši su praroditelji postavili sebe iznad Boga i prezreli ga, a za posljedicu izgubili su izvornu svetost i pravednost te izazvali Božji gnjev i srdžbu, postavši k tomu podložni smrti i đavlovoj vlasti.
Činilo se da je Đavao u svome planu uspio: grijeh i smrt ušli su u svijet, a izvorni sklad i zajedništvo među Bogom, čovjekom i stvorenjem bili su narušeni. Štoviše, „ne“ Bogu eskalira u „ne“ vlastitome bratu, a umjesto da se klanja i štuje istinskoga Boga, čovjek od stvorenja čini bogove kojima počinje prinositi žrtve, pa i one ljudske. Čovjek je čak uvjeren da se sâm može izvući iz gliba u koji je upao đavlovom zavišću. No svaka se kula babilonska kroz povijest u konačnici urušila jer je bila rezultat čovjekove izopačene težnje da dosegne nebo bez Boga, da se izbavi i spasi bez Boga. Činilo se tako da se čovjek nalazi u bezizlaznoj, beznadnoj situaciji.
Grijeh i smrt nemaju posljednju riječ
Međutim, Bog nakon Pada nije ostavio čovjeka na cjedilu. To se dade iščitati iz Božjih riječi Zmiji: „Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu” (Post 3,15). I dok nam se može činiti da nije tako, te su riječi riječi nade. Istina, čovjek se svojim činom okrenuo od Boga, ali Bog u svojoj ljubavi i milosrđu čovjeku poručuje da nije odustao i da nikada neće odustati od njega. Već nam i navedeni redak Knjige postanka da će rod Evin Zmiji „glavu satirati“ jasno govori da cijela stvar nije propala, da Bog još nije do kraja rekao svoje. U tome nam je svjetlu također tumačiti sva Božja nastojanja i obećanja u Starome zavjetu dana Noi, Abrahamu, Mojsiju i Davidu: ona svjedoče o Njegovoj vjernosti i ljubavi spram čovjeka.
I tako Bog „više puta i na više načina … nekoć govoraše ocima po prorocima“ (Heb 1,1) da bi nam konačno kada je došlo pravo vrijeme progovorio u svome Sinu Isusu Kristu. Ili kao što stoji u Poslanici Galaćanima: „A kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bî rođen, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo” (Gal 4,4-5). Druga je božanska osoba ušla u svijet i tijelom postala po „da“ jedne ponizne nazaretske djevice. Nova je Eva rodila Spasitelja svijeta i Kralja svega stvorenoga te ga položila u betlehemske jaslice. Odrastavši, novi je Adam hodio putovima Izraela i Samarije, navješćujući radosnu vijest te liječeći svaku duhovnu i tjelesnu bolest. U konačnici, novi je Adam svojim „da“, svojim potpunim predanjem na križu i uskrsnućem, oslobodio sve nas od okova grijeha i smrti.
Pristupimo jaslicama puni radosti i zahvalnosti
Prema tome, kada ove godine pristupimo svomu Kralju u jaslicama, sjetimo se svega što je učinio za nas kroz povijest i što nastavlja činiti dan danas. Sjetimo se kako Bog nije odbacio naše praroditelje kada su mu rekli „ne“, nego je u punini vremena Bog Otac poslao svoga Sina u svijet kako bi svojim „da“ čovjeka vratio natrag Bogu, kako bi svojim „da“ obnovio sklad između Boga, čovjeka i stvorenja, kako bi svojim „da“ čovjeku otvorio put prema blaženstvu, ljubavi i slobodi. Kada ove godine pristupimo svomu Kralju u jaslicama, sjetimo se svih onih trenutaka kada nam je Bog očitovao svoju naklonost, svoju ljubav i svoje milosrđe. Pristupimo tako puni radosti i zahvalnosti jaslicama kao nekoć pastiri da bismo se poklonili Vječnoj Riječi, Divnome Kralju i Spasitelju svijeta.
Luka Ilić