Drugi vatikanski koncil nikada se nije dogodio i zaslužili smo

Kada razmišljamo o povijesnim događajima često uz njih vežemo i određene dokumente, spise, političke deklaracije i slično. Protestantska reformacija veže se uz Lutherove teze, američka borba za samostalnost veže se uz Američku deklaraciju o neovisnosti, Francuska revolucija veže se uz Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina, a početak suvremene administrativne države i liberalne hegemonije možemo povezati s Općom deklaracijom o ljudskim pravima. No kada govorimo o bilo kojem od ovih događaja i procesa ne govorimo samo o navedenim dokumentima. Tvrditi da je Francuska revolucija iscrpljena Deklaracijom o pravima čovjeka i građanina u ideološkom, povijesnom i filozofskom smislu bilo bi smiješno. Štoviše, čak ni ono u što su revolucionari vjerovali nije iscrpljeno samom Deklaracijom. Radilo se o mnogo širem društvenom fenomenu koji je promijenio cjelokupnu paradigmu razmišljanja o pravu, državnom uređenju, uređenju društva, ulozi kršćanstva u javnom životu i tako dalje. Slično vrijedi i za reformaciju, nastanak Sjedinjenih Američkih Država i stvaranje liberalne hegemonije na Zapadu i šire. Međutim, kakve veze Drugi vatikanski koncil ima s ovim događajima?

Koji Drugi vatikanski koncil? Čije tumačenje?

Od crkvenih se prelata danas često mogu čuti izlaganja, govori i propovijedi o neprijateljima Drugog vatikanskog koncila, koji kao niprije i karakondžule vrebaju u mračnim kutevima interneta, mogu nas zaskočiti na ulici u bilo kojem trenutku i natjerati da dovedemo u pitanje autoritet ekumenskog koncila, a time i autoritet koji je Crkva dobila od samog Krista. Zbilja opasna prijetnja, iako se većina ljudi nikada nije susrela niti komunicirala s takvim osobama.

S druge strane, ono što doživljavamo od strane svećenika na terenu i od visokih crkvenih prelata upravo je djelovanje koje je teško uskladivo ili čak protivno onome što piše u samim dokumentima Drugog vatikanskog koncila.

Na primjer, Sacrosanctum Concilium (22. §3.) Stoga neka u liturgiji nitko drugi, pa ni svećenik, ništa po svom nahođenju ne dodaje, ukida ili mijenja. Nastavlja: Neka se, napokon, ne uvode novosti ako to ne traži istinska i sigurna korist Crkve i uz oprezno nastojanje da novi oblici na neki način organski izrastu iz već postojećih oblika. (SC 36. §1.). Također govori o zaštiti liturgijskog jezika: U latinskim obredima treba sačuvati latinski jezik, osim gdje postoji posebna povlastica. Za kraj, SC (116.) donosi i izravne i nedvosmislene tvrdnje i o liturgijskoj glazbi: Crkva smatra gregorijansko pjevanje vlastitim rimskoj liturgiji; ono dakle u liturgijskim činima, uz jednake uvjete, ima prvo mjesto.

Čitatelj je vjerojatno mnogo puta doživio da su upravo najvjerniji branitelji Drugog vatikanskog koncila, koji stoje između njega i karakondžula s interneta, najčešće isti oni koji od latinskog jezika bježe kao „đavo od tamjana“ te u čijim se liturgijama po vlastitom nahođenju štošta dodaje, ukida ili mijenja. Također, gregorijanski se napjevi gotovo nikada ne mogu čuti na svetoj misi, a i, na kraju krajeva, sam Novi obred mise nije organski izrastao iz rimske liturgije, već je plod rada komisije koja ga je na temelju danas odbačenih povijesnih konstatacija, sumnjivih liturgičkih načela i uz ogromne preinake postojećeg obreda konstruirala u svega nekoliko godina.

Priča o dva koncila

Postavlja se pitanje: kako je moguće da postoji takav sukob između onoga što se nalazi u dokumentima i onoga što se puku predstavlja kao Drugi vatikanski koncil? Odgovor leži u činjenici da postoje dvije pojave unutar Crkve pod istim imenom. Obje nazivamo Drugi vatikanski koncil. Prva pojava koja postoji pod pojmom Drugog vatikanskog koncila sami su dokumenti: Sacrocantum Conciliium, Lumen Gentium, Dei Verbum, Gaudium et Spes i drugi. Ovdje nas ne zanimaju navedeni dokumenti kao takvi jer je očito da su donesene, a i danas se donose brojne vrlo utjecajne odluke koje nemaju gotovo nikakvog uporišta u onome što stoji u njima. Štoviše, teško je ne vidjeti da postoji ogroman jaz između onoga što se nalazi u tekstu dokumenata Koncila i onoga što doživljavamo i o čemu čitamo promatrajući povijest Crkve posljednjih 50 godina. Dalo bi se argumentirati i da je taj jaz nepremostiv. Međutim, ako se odluke često ne donose niti se politika pretežno vodi temeljem onoga što izravno stoji u tekstu dokumenata Koncila, a prelati i visoki dužnosnici redovito se pozivaju na upravo taj isti Koncil, razumno je pitati se na što se oni zapravo pozivaju?

Druga, politički i pastoralno važnija pojava koja se nalazi pod imenom Drugi vatikanski koncil nisu dokumenti, već su to radije paradigma, duh, odnosno shvaćanje povijesti koji se nalaze u snažnoj napetosti s vjekovnim crkvenim naukom, a nekada mu se i izravno protive.

Riječ je o duhu koji, ukratko, smatra da je staro loše, a novo dobro. Liturgija, teologija, filozofija, duhovnost, glazba, shvaćanje katoličanstva u kontekstu društva, pitanja spolnosti i života i svi drugi aspekti življenja bitni za katolika dijele se na staro (loše) i novo (dobro, ili barem prvi korak ka dobrom jer progres nikada ne smije stati). Danas žene u vodstvu Crkve, sutra đakonise, a prekosutra svećenice. Danas blagoslov homoseksualnih parova, sutra normalizacija sodomije, a prekosutra sakramentalni brak za sodomite. Danas pričest na ruke, sutra će si svatko sam uzimati Tijelo Kristovo iz ciborija, a prekosutra ćemo ga kao čips nositi sa sobom, da se nađe pri ruci. Danas pričest za rastavljene, sutra za one koji se nalaze u bilo kakvom smrtnom grijehu, a prekosutra za sve, makar bili i sotonisti.

Ovaj duh ne postoji kod svakog pojedinca u jednakoj mjeri, ali je snažno zahvatio život cijele Crkve. Paradigma mijenja shvaćanja o naravi vjere kod katolika do neprepoznatljivosti. Progres je najdalje došao u Njemačkoj, što je razvidno iz Sinodalnog puta. No Sinodalni put samo je jedna od mnoštva manifestacija paradigme koju se propagira pod imenom Drugog vatikanskog koncila.

Kako se nositi s protivnicima Drugoga vatikanskog koncila?

Zbog čega se dakle, laike i svećenike često optužuje za nazadnjaštvo i napad na Drugi vatikanski koncil? Koliko mogu vidjeti, dva su razloga. Prvi je takozvani gaslighting. U hrvatskom jeziku ova riječ nema istoznačnicu. Označava oblik emotivno manipulativnog ponašanja koji uključuje i moralnu ucjenu. Ovime se manipulira osobama koje uviđaju da sa stanjem u Crkvi danas nešto ozbiljno nije u redu. Sve je u redu, kažu, problem leži u tebi. Zatvori usta, nemoj gledati niti osjećati. Ako uviđaš nešto pogrešno zapravo odbacuješ Drugi vatikanski koncil (implicirajući time da odbacuješ tekst dokumenata). Izazivaju konfuziju pojmova kroz koju kod katolika stvaraju unutarnji sukob i lažnu dilemu. Ili si s nama u našoj paradigmi novog ili odbacuješ legitiman ekumenski koncil. Ako nisi s nama, nisi poslušan u stvari u kojoj duguješ poslušnost. Naravno, radi se o lažnoj dilemi jer je očito da nije isto ne prihvaćati sumnjive interpretacije teksta, spram kojih najčešće imamo vrlo slabe obaveze, i sadržaj teksta kao takav.

Drugi razlog zbog kojeg se od strane moćnika čuju ove optužbe pokušaj je političke kontrole nad Crkvom. Ono što stoji između nove i stare paradigme nisu samo molitve vjernika na nakane povratka Crkve vlastitoj tradiciji već i njihovo konkretno djelovanje u svijetu. Intelektualno, duhovno i pastoralno djelovanje, ukoliko je tipično katoličko, samom svojom pojavom doživljava se kao prijetnja za paradigmu novog. Pokoravanje života cijele Crkve volji nove paradigme nije moguće cjelovito postići dok god vjernici djeluju na načine koji se protive istoj te dok god dižu svoje glasove protiv stvaranja jaza između onoga što Krist i Crkva zaista naučavaju i onoga što se paradigmom Drugog vatikanskog koncila želi progurati na mala ili velika vrata.

Vjernost kojemu Koncilu?

Zaključno, ono što želim da čitatelj dobije iz ovog niza misli leži u potrebi razdvajanja pojmova Drugog vatikanskog koncila kao paradigme s jedne te sadržaja i učenja jednog ekumenskog sabora s druge strane. Iako su ti pojmovi povezani, ipak se odnose na sasvim različite pojave. Kada čujete optužbe da niste vjerni, da ste u shizmi ili što slično, a očito je da poštujete i slijedite ono što stoji u tekstu dokumenata Koncila, jednostavno mentalno razdvojite pojave koje leže pod istim nazivom. Jeste li zaista osoba koja drži da postoji nevaljan ekumenski koncil ili, vjerojatnije, držite da je katolička vjera unutar sebe logična, koherentna i da unutar nje ne postoji kontradikcija prema kojoj sve staro odjednom postaje loše, a sve novo naprasno postaje dobro? Drugi vatikanski koncil u koji žele da vjerujete nikada se nije dogodio, ali smo ga, bojim se, kao kaznu zaslužili.

Ivan Knezović