Predstavljamo vam prvi Disputatio tabernalis čiji su glavni protagonisti reformist (ili progresivac, rekli bi jedni) i ognjištar (ili tradicionalist, rekli bi drugi). Pod prijetnjom pretjeranoga pojednostavljivanja stvari, mogli bismo reći da se njih dvojica u ovome dijalogu pitaju: „Čija je teologija jača?“ S jedne se strane tako pitaju: „Je li pretkoncilska katolička teologija doista bila neažurna, neplodna i beživotna? Treba li tu vrstu teologije prepustiti zaboravu? Može li nam danas tridentinsko-barokna, odnosno neoskolastička teologija biti od ikakve pomoći?“ S druge pak strane, naši protagonisti ne ostaju dužni ni postkoncilskim oblicima katoličke teologije te se također pitaju o njezinoj aktualnosti, relevantnosti, plodnosti i životnosti. Naše bismo likove lako mogli zamisliti u nekoj od mjesnih birtija dok, s jedne strane, nastoje bolje razumjeti suprotnu stranu, a, s druge, izlažu razloge za svoje stajalište te argumente protiv sugovornikova. Ovaj zamišljeni dijalog nema cilj predstaviti sve moguće argumente i razloge za i protiv, već iznijeti neke od temeljnih značajki kako reformističke tako i ognjištarske struje. I dok se nekima ovaj dijalog čini nemogućim, argumentirao bih da postoji mogući svijet u kojemu bismo reformista i ognjištara mogli dovesti za stol pod uvjetom da je riječ o birtijskome stolu i da slušanje sugovornikova izlaganja mogu ispuniti ispijanjem piva ili nekoga drugog alkoholnog napitka po izboru.
Ma ostavi se ukusa, hajdemo raspravljati o teologiji!
Ognjištar: Uf, baš su mi dobro legla ova piva!
Reformist: Da, nema ničega boljeg od hladnoga piva na kraju dana.
Ognjištar: Osim ako misliš na bend. U tome slučaju mogu zamisliti mnogo toga što bi bilo bolje. Recimo, slušati kočenje vlakova ili valjati se gol u koprivi.
Reformist: Pretjeruješ! Meni nisu loši. No znaš onu: Dē gustibus nōn est disputandum.
Ognjištar: Čudna je to tvrdnja pogotovo kada imamo na umu da većina ljudi uglavnom raspravlja o ukusima. Jesi li imao prilike biti na Facebooku, Twitteru i ostalim društvenim mrežama?
Reformist: Dobro, tu si u pravu. No nekako mi se čini da me nisi pozvao večeras na pivo kako bismo razgovarali o smislenosti izraza Dē gustibus.
Ognjištar: Ne, nisam te zato pozvao. Radije, sada kada smo nas dvojica lijepo zasjeli i ispili nekoliko piva, prijeđimo mi na glavnu stvar.
Reformist: Može.
Ognjištar: Ako se dobro sjećam, ti smatraš da je pretkoncilska katolička teologija, odnosno tridentinsko-barokna i kasnije neoskolastička teologija, bila problematična?
Reformist: Pomalo neočekivano, ali dobro. Da, rekao bih da je pretkoncilska teologija bila problematična. Štoviše, smatram da je bila duboko problematična i trebamo izbjeći vraćanje pretkoncilskim oblicima teologije.
Ognjištar: Ti ne samo da vjeruješ da je pretkoncilska teologija, kao što sâm kažeš, bila duboko problematična već i da možemo biti zahvalni Drugomu vatikanskom saboru što smo je se riješili, zar ne?
Reformist: Tako je.
Ognjištar: Nadalje, ti tvrdiš da su reforme koje su uslijedile nakon Koncila kao i razne varijante postkoncilske katoličke teologije nešto pozitivno, a da, kao što si ranije rekao, povratak pretkoncilskim oblicima teologije nije poželjan, zar ne?
Reformist: Da.
Ognjištar: Međutim, zašto gajiš toliko duboku netrpeljivost prema pretkoncilskoj teologiji? Što je za tebe toliko duboko problematično u njoj? K tomu, zašto si toliko optimističan kada je riječ o postkoncilskoj teologiji? Zbog čega si uvjeren da ide u dobrome smjeru?
Reformist: Nema što, baš lagana tema nakon nekoliko piva!
Ognjištar: Najbolje su rasprave nakon nekoliko piva i nije lako pogoditi pravu ravnotežu jer poslije previše piva stvari postaju nerazumljive kako sudionicima tako i slušateljima.
Je li pretkoncilska teologija doista bila neplodna?
Reformist: U redu. Zanima te što imam protiv teologije prije Drugoga vatikanskog sabora?
Ognjištar: Da.
Reformist: Pa moj je glavni prigovor taj što je pretkoncilska teologija bila neplodna, neažurna i beživotna. Naime, njegovala je neki oblik gnostičkoga dualizma, držeći odvojenom dogmu od prakse, narav od nadnaravi, teologiju od pastorala, sakralno od profanoga i liturgiju od svakodnevnoga života ljudi. Drugim riječima, ta teologija nije bila ni u kakvoj vezi sa stvarnim životom modernoga čovjeka i posljedično je bila daleko od njega.
Ognjištar: Naslućujem da tu nije kraj tvojim prigovorima.
Reformist: Ne, nije. Uz to što je bila daleka od života ljudi, ta apstraktna teologija poimala je Boga kao objekt kojega čovjek može obuhvatiti i shvatiti razumom, a ne kao subjekt s kojim bi trebao ući u odnos. Ta je teologija odbijala ući u dijalog sa svijetom i intelektualnim strujanjima svoga vremena, kritizirajući svaki pokušaj otvaranja Crkve svijetu. Pretkoncilska teologija odražavala je pak duhovno i intelektualno stanje tadašnje Crkve. Naime, Katolička Crkva u strahu se pred Francuskom i inim revolucijama zatvorila u sebe, njegujući kontrakulturu protiv modernosti i mentalitet geta.
Ognjištar: Teške su to optužbe. Bi li mi mogao navesti primjer te vrste teologije?
Reformist: Naravno. Na prvu mi pada na pamet teologija Réginalda Garrigou-Lagrangea, toga „svetoga čudovišta tomizma“, i njemu sličnih katoličkih mislilaca.
Ognjištar: Dobro. Što je bilo toliko problematično u teologiji oca Réginalda i ostalih neoskolastika?
Reformist: Problem je bio u tome što je tako shvaćena teologija bila samodostatna. Ta se teologija isključivo bavila sama sobom i svojim problemima, posvećujući tisuće i tisuće stranica manuala beživotnim apstrakcijama, distinkcijama, mišljevinama i teologijskim zaglavcima kao da su oni izvor spasenja, a ne živa utjelovljena Riječ, naš Gospodin i brat Isus Krist.
Ognjištar: A Garrigou-Lagrange i ostali neoskolastici nisu smatrali da je Isus Krist izvor spasenja?
Reformist: Ne, to ne tvrdim. Radije, rekao bih da svojim prenaglašavanjem racionalnoga elementa u teologiji ostavljaju taj dojam. Kao da su suhoparne apstrakcije važnije od žive vjere, kao da je hiperracionalističko cjepidlačenje važnije od navještaja Evanđelja.
Ognjištar: Moram priznati da me time nisi baš uvjerio u svoje stajalište jer iz inzistiranja na sustavnosti, dosljednosti i racionalnosti u teologiziranju ne slijedi da pretkoncilskim teolozima nije bilo stalo do toga da vjernici nasljeduju Krista, njeguju prijateljstvo s Njim i sve se više suobličuju Njemu.
Reformist: Možda, ali ne vidim kako bjesomučno lutanje u sferi apstrakcija, distinkcija, mišljevina i teologijskih zaglavaka pomaže autentično živjeti vjeru.
Ognjištar: Naravno da je bilo onih koji su se previše gubili u pojmovima i distinkcijama, ali reći da je gubljenje u detaljima obilježje pretkoncilske teologije kao takve nije opravdano. No točno je da su neoskolastički teolozi inzistirali na znanstvenosti teologije, što je zahtijevalo usvajanje određenih načina argumentiranja i izlaganja koji u određenim trenucima mogu postati složeni.
Reformist: Prvo zaniječeš, a onda potvrdiš upravo ono što sam rekao!
Ognjištar: Ne bih rekao da sam to učinio. Postoji, naime, važna razlika između onoga što ja zastupam i onoga što ti zastupaš. Neoskolastički teolozi nisu tvrdili da je znanstveni oblik teologije cilj samomu sebi. Teologija ne smjera odvratiti ljude od učenja Evanđelja, već svojim tehničkim aparatom želi pomoći ljudima dohvatiti i naučavati stvarno značenje poruke koju je Bog dao svijetu. Drugim riječima, teologija želi jasno i nedvosmisleno izložiti sadržaj kršćanske objave.
Reformist: Znam da pokušavaš prikazati pretkoncilsku teologiju u pozitivnome svjetlu, ali ne vidim kako ovime što si rekao pokazuješ da nije riječ o pretjerano racionalnoj teologiji kojoj prijeti gubljenje u detaljima i zanemarivanje šire slike. Čini mi se da moj prigovor i dalje stoji.
Ognjištar: Rekao bih da nam prijeti vrtnja u krug, pa se ne bih htio dalje zadržavati na ovoj točki. Što još smatraš problematičnim kod pretkoncilskih teologa?
Mit o dvokatnome svemiru
Reformist: Pa ta je teologija njegovala dvokatno shvaćanje odnosa naravi i nadnaravi, razdvajajući ih te prihvaćajući nebulozne pojmove poput natura pura, čime su zaprijetili zatvaranjem čovjeka Božjemu djelovanju milosti, ili ideju da uz nadnaravnu postoji i naravna svrha, a ne samo jedna svrha i to ona nadnaravna. To rastavljanje nadnaravnoga od naravnoga dovelo je do toga da su područje naravi kao i svakodnevni životi ljudi postali strogo autonomni ili sekularni, a teologija i vjera privatizirale su se i odvojile od života ljudi. Da bi pak teologija povratila značajnu ulogu u stvarnim životima ljudi, narav i nadnarav morali su se ponovno povezati kao što su to učinili Henri de Lubac i njemu slični mislioci. Nadalje, neoskolastička je teologija smatrala da se Božja objava sastoji u nizu iskaza uz koje trebamo pristati vjerom, a ne u Božjemu priopćavanju samoga sebe i spasenjskoga plana za čovječanstvo po kojemu ljudi po Kristu, Riječi koja je tijelom postala, u Duhu Svetome imaju pristup k Ocu i postaju zajedničari božanske naravi.
Ognjištar: To te ja pitam! Rasprave o naravi i nadnaravi kao i o modelu objave.
Reformist: Bilo kako bilo, budući da je ta teologija bila odveć racionalna, nije uzimala u obzir čežnje, nade, radosti, tjeskobe i žalosti ljudi. Iz toga razloga pretkoncilska teologija nije bila preobražavajuća. Bila je to teologija koja nije bila aktualna, ažurna, postavši time beživotnom, ustajalom i suhoparnom, a ljudima je zbog toga djelovala lažnom. Oni pak koji se odlučuju vratiti tim teologijskim formama koje je Crkva nadišla, ili ih je barem trebala nadići, očituju strah koji se protivi evanđeoskomu duhu, a rekao bih i šizmatični duh. Oni žele Crkvu koja im služi kao sigurna luka, zaboravljajući da bi ta barka iz solidarnosti i suosjećanja prema svijetu trebala isploviti u olujno more, a ne bježati od vjetrova i valova koji bi mogli zaprijetiti statusu quo koji vlada u toj barci.
Ognjištar: Dosta si toga ovdje izložio. Za početak, odnos naravi i nadnaravi te pitanje modela objave složene su teme i zasigurno se nećemo moći dotaknuti svih točki. No važno je pokušati i vidjeti dokle ćemo uspjeti doći, zar ne?
Reformist: Slažem se.
Ognjištar: Što se odnosa naravi i nadnaravi tiče, nemam te što ispraviti kada kažeš da su tzv. barokni i neoskolastički teolozi smatrali da uz nadnaravnu svrhu, odnosno visio beatifica, čovjek, animal rationale, posjeduje i naravnu svrhu koja je podređena nadnaravnoj. Ta se pak naravna svrha sastoji u tome što je čovjek u stanju spoznati i naravno ljubiti Boga kao Začetnika, Uzdržavatelja, Prvoga Pokretača i Uzroka, Nužnoga i Prvoga Bića, Ureditelja i svrhe naravnoga poretka.
Reformist: Želiš reći da čovjek posjeduje naravnu svrhu?
Ognjištar: Da.
Reformist: Ne znam, to mi i dalje djeluje previše nebulozno. Zašto uopće rastavljati narav i nadnarav? K tomu, što onda učiniti s pojmom natura pura? Što će nam to?
Ognjištar: Što se pojma natura pura tiče, trebaš razumjeti da premda su pretkoncilski teolozi smatrali da je Bog mogao stvoriti čovjeka u stanju čiste naravi bez nadnaravnih i mimonaravnih darova, svi se teolozi slažu da stanje čiste naravi nikada nije zbiljski postojalo.
Reformist: Opet se pitam: što će nam onda natura pura? Ne vidim smisao za postuliranjem mogućnosti postojanja nečega što nikada nije zbiljski postojalo.
Ognjištar: Stvar je u tome da premda Bog nije stvorio čovjeka bez priziva na milost, On je to mogao učiniti i to ne bi predstavljalo povrjedu pravde. Time se želi sačuvati Božja suverenost i sloboda koja se dovodi u pitanje ako bi se tvrdilo da postoji nešto poput intrinzične naravne želje za Bogom.
Reformist: Kako bi postojanje intrinzične naravne želje za gledanjem Boga dovelo u pitanje Božju suverenost i slobodu?
Ognjištar: Tako što bi se činilo da Bog mora čovjeku ponuditi blaženo gledanje. K tomu, ako je točno da čovjek ima intrinzičnu naravnu želju za gledanjem Boga, to bi impliciralo da je čovjek naravno usmjeren, po naravi svoga intelekta, nečemu što je prikladno samo božanskomu intelektu – blaženomu gledanju Boga. Naime, samo je u slučaju božanskoga intelekta božanska bît njegov naravni objekt. Ako bismo to tvrdili za čovjeka, ispalo bi da je čovjek po svojoj naravi božanski.
Reformist: Želiš li reći da čovjek ne posjeduje naravnu želju za gledanjem Boga?
Ognjištar: Posjeduje, ali je riječ o izazvanoj naravnoj želji što ju je u čovjeku izazvao pogled na učinke Prvoga Uzroka. Ta je pak želja uvjetna, odnosno sadrži uvjet. Naime, ako je to moguće i ako me Bog hoće uzdignuti k tome blaženom gledanju. Nadalje, ta je naravna želja po sebi neučinkovita jer njezin predmet nadilazi sile i zahtjeve naravi. Naposljetku, ta se želja tiče gledanja Boga u njegovoj biti, ali kao začetnika naravnoga poretka.
Reformist: Pretpostavimo argumenta radi da je sve to točno. No i dalje imaš problem.
Ognjištar: Koji?
Reformist: To je poimanje odnosa naravi i nadnaravi ekstrinzično, čineći čovjeka zatvorenoga djelovanju Božje milosti.
Ognjištar: Osim što to bi te neoskolastički teolozi u tome slučaju čudno gledali.
Reformist: Zašto?
Ognjištar: Zato što su smatrali da čak i da je Bog stvorio čovjeka u stanju čiste naravi, čovjek ne bi bio zatvoren Božjemu djelovanju. Naime, Bog ne samo da je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku već i njega i čitavo stvorenje trajno uzdržava u postojanju te Bog kao prvi uzrok surađuje s djelovanjem čovjeka i ostalih stvorova kao drugih uzroka da bi potonja u naravnome poretku proizvela naravni učinak. Osim toga, u čovjeku osim već spomenute izazvane naravne želje za gledanjem Boga postoji i pasivna moć pokoravanja, tzv. potentia oboedientialis, koja čovjeku omogućuje biti uzdignut u nadnaravni poredak. Drugim riječima, u čovjeku postoji mogućnost da primi besplatnu i slobodnu Božju ponudu milosti. Stoga, optužba za ekstrinzicizam nije toliko snažna koliko bi se na prvu moglo činiti.
Reformist: No čak i kada bih prihvatio što si rekao, čemu sve to? Zašto je uopće potrebno njegovati takvo poimanje naravi i nadnaravi?
Ognjištar: Zato što se miješanjem naravi i nadnaravi u najmanju ruku potkopavaju pa i implicitno niječu mogućnost postojanja naravno spoznatljivih istina koje se tiču Božje opstojnosti i naravi, besmrtnosti duše, naravnoga zakona, kao i vanjskih razloga ili motiva vjerodostojnosti objave. K tomu, vidjeli smo da su pretkoncilski teolozi upozoravali da tvrditi kako postoji intrinzična želja za blaženim gledanjem dovodi u pitanje Božju slobodu i suverenost jer ispada da je Bog čovjeku dužan ponuditi blaženo gledanje. Naravno, tebi se sve ovo može činiti previše nebuloznim i čudnim, ali definitivno nije riječ o trivijalnoj stvari. Tȁ da je pitanje odnosa naravi i nadnaravi doista nešto banalno, ne bi optuživao barokne i neoskolastičke teologe za ekstrinzicizam i tko zna što već ne.
Čemu još apologetika i naravna teologija?
Reformist: Moram priznati da i dalje ne vidim kako takvo poimanje naravi i nadnaravi ne vodi u ekstrinzicizam, ali dobro. Međutim, kada si ranije govorio o naravno spoznatljivim istinama i vanjskim razlozima vjerodostojnosti objave, tu si mislio na naravnu teologiju i klasičnu apologetiku, zar ne? No nismo li nadišli to inzistiranje na filozofijskim dokazima i vanjskim znakovima za istinitost kršćanstva? Zašto misliti da argumentima možemo ljude privesti k Bogu? Zar nije bolje našim suvremenicima objasniti da je kršćanstvo odgovor na njihove najdublje težnje i nadanja? Zašto se vraćati pretjerano defanzivnomu i racionalnomu poimanju koje ostavlja dojam da se sáma vjera može dokazati?
Ognjištar: U pravu si da čin vjere nije zaglavak argumenta, već plod milosti koju osoba mora tražiti od Boga s poniznošću, pouzdanjem i ustrajnošću. Sámi su oci Prvoga vatikanskog sabora naučavali da je vjera, koja je početak ljudskoga spasenja, nadnaravna krepost i po njoj, uz Božje nadahnuće i pomoć milosti, vjerujemo da je istinito što je Bog objavio i to ne zbog unutarnje istine stvari shvaćene svjetlom naravnoga razuma, nego zbog autoriteta sámoga Boga koji se ne može prevariti niti može varati. Vjera tako nije rezultat argumenta niti je utemeljena na njemu, već je plod prosvjetljenja i nadahnuća Duha Svetoga. No s time bi se složili kako „sveto čudovište tomizma“ tako i brojni drugi neoskolastici. Ipak, oni bi isto tako rekli da se svjetlom naravnoga razuma može spoznati da postoji Bog, početak i svrha sviju stvari, te bi uz to rekli da je Bog htio s unutarnjom pomoći Duha Svetoga povezati vanjske dokaze svoje objave, odnosno čudesa i proroštva, kako poslušnost naše vjere ne bi bila manje u skladu s razumom.
Reformist: Dobro, ali koja je konkretno korist od naravne teologije i apologetike? Zašto nam uopće trebaju?
Ognjištar: Za početak, argumenti za Božju opstojnost i kršćanska dokazna građa očituju smislenost i racionalnost kršćanskoga teizma, pripremajući poput Ivana Krstitelja put k vjeri. Nadalje, ti argumenti mogu pomoći prokrčiti naizgled neprohodne staze intelektualnih izazova i prigovora koji ljude priječe da prihvate kršćanstvo: bilo da je riječ o naivnim koncepcijama kršćanstva i „strašilima“ bilo da je riječ o ozbiljnijim problemima s kojima se osoba može susresti poput onoga patnje i zla u svijetu. K tomu, argumenti iz naravne teologije i apologetike mogu pomoći osobama utvrditi ih u njihovoj vjeri i ukloniti sumnje koje ih opsjedaju. Osim toga, argumenti za Božju opstojnost i kršćanska dokazna građa pomažu stvoriti kulturno ozračje u kojemu će se racionalnim i smislenim smatrati vjerovati u kršćanske istine. Konačno, naravna teologija i apologetika očituju se učinkovitima kao što pokazuju povijesni i suvremeni primjeri poput sv. Augustina, C. S. Lewisa, Williama Lanea Craiga i Edwarda Fesera, a i nemali broj drugih muškaraca i žena koje je Duh Sveti doveo Kristu po argumentima.
Reformist: A gdje je tu mjesto unutarnjim razlozima za vjeru? Što je s čovjekovim nadanjima i težnjama?
Ognjištar: Naravno da ima mjesta i za unutarnje razloge ili motive za vjerodostojnost objave. Naime, oni ukazuju na čovjekovu nedostatnost i potrebu za nadnaravnom pomoći, očitujući čovjeku da jedino u kršćanstvu može pronaći ispunjenje svojih najdubljih težnji za istinom, pravdom, ljepotom, ljubavlju, svetošću, vječnošću i sámim Bogom, a isto tako i mir za kojim čovječje srce toliko žudi. Ipak, sámi po sebi intrinzični su razlozi nedovoljni jer bi izostanak vanjskih znakova Božje objave doveo u pitanje filozofijsku spoznatljivost čuda i Božje opstojnosti, ostavljajući nas samo s praktičnom sigurnošću, odnosno velikom vjerojatnošću bez istinske izvjesnosti po pitanju vjerodostojnosti Božje objave. Jasno, ti i dalje možeš inzistirati da bi nam trebala apologetika koja prvenstveno stavlja naglasak na unutarnje ili intrinzične razloge vjerodostojnosti objave, ali definitivno brojni pretkoncilski teolozi ne upadaju u zamku odbacivanja unutarnjih razloga za vjeru.
Reformist: Premda i dalje smatram da takva apologetika sa svojim (pre)naglašavanjem vanjskih razloga i (pre)defanzivnim stavom nije prikladna za naše doba koje je dovelo u sumnju sâm razum kao i ono što nam razum može reći o Bogu, svijetu i nama samima, ipak cijenim što uzima u obzir i unutarnje razloge vjerodostojnosti objave. Možda premalo za moj ukus, ali ih uzima u obzir. No znam da si se htio osvrnuti na moju kritiku poimanja objave kao sustava iskaza u koje trebamo vjerovati.
Zastarjelo poimanje objave?
Ognjištar: Da, upravo sam htio predložiti da se pozabavimo time i na tvoju te žalost moram obavijestiti kako tvoja kritika neoskolastičkoga shvaćanja objave nije na mjestu.
Reformist: Moram priznati da sam sumnjičav, ali slobodno me prosvijetli.
Ognjištar: Neoskolastički su teolozi smatrali da se Bog objavljuje u svojim stvorenjima, odnosno da korištenjem svjetla naravnoga razuma možemo nešto znati o Bogu na temelju njegova stvorenja. To je tzv. naravna objava. No postoji i nadnaravna objava, odnosno Božje slobodno i nadnaravno očitovanje čovječanstvu kako bi ga priveo njegovu nadnaravnomu cilju – blaženomu gledanju. Bog nam je pak govorio po prorocima i, u konačnici, u svome Sinu, očitujući nam pritom ne samo naravne religijske istine nego i nadnaravna otajstva, uvodeći nas tako u misterij svoga intimnoga života. Konačno, Crkva je ta koja čuva i predlaže objavljene istine kao nezabludive. No premda je točno da su neoskolastici shvaćali kako se Bog prvenstveno objavljuje u iskazima…
Reformist: Iskazima koji onda služe kao premise iz kojih se izvodi zaglavak.
Ognjištar: Zar si već dovršavamo rečenice?
Reformist: To si onda htio reći?
Ognjištar: Ne baš. Radije, htio sam reći da i drugi modeli objave moraju dopustiti postojanje iskaza. Primjerice, u Dei verbum čitamo da se Bog objavljuje djelima i riječima, a ako se objavljuje riječima, to znači da to što je Bog objavio riječima možemo jezično formulirati, da onda to može biti istinito ili ne i da u to možemo bilo vjerovati bilo ne vjerovati bilo sumnjati itd. No makar možda držali stav da se objava sastoji, recimo, u djelima i iskustvima, postoje iskazi koji su formulirani na temelju tih djela i iskustava. Istina, ako bi se pokazalo da su apostoli i učenici krivo doživjeli ono što je Isus činio ili su pak halucinirali; ili da su ono što su vidjeli, čuli i doživjeli formulirali u obliku pogrješnih ili varljivih iskaza; ili da se to što su formulirali u obliku iskaza i predali budućim generacijama vremenom izobličilo, te bi iskaze učinilo mnogo nesigurnijima i podložnijima mijeni, ali ne bismo ih se potpuno riješili. K tomu, postoji još jedan problem.
Reformist: A taj je?
Ognjištar: Ako potpuno izbacimo iskaze, kako možemo tvrditi da postoji nezabludivo učenje? Nije li nezabludiv nauk, odnosno nauk koji ne može biti pogrješan, iskaz koji Katolička Crkva predlaže kao božanski objavljen? Ako je tomu tako te su iskazi koji nam daju pristup objavi prvenstveno ljudskoga a ne božanskoga podrijetla, slijedi da ti iskazi mogu biti pogrješni. Ako mogu biti pogrješni, onda postaje nerazumno i nepravedno zahtijevati od ljudi da pristaju uz nešto što je jučer bio i danas jest nezabludiv nauk, a sutra bi se moglo pokazati da to ipak nije. Drugim riječima, adio nezabludivost i, posljedično, adio katoličanstvo.
Reformist: Barem katoličanstvo kakvo smo poznavali. No i dalje mi sve to djeluje intuitivno pogrješno. Zar je Božja objava samo ono što je formulirano iskazima?
Ognjištar: Ne, jer su i prije Dei verbum teolozi bili svjesni da Bog u povijesti spasenja nije samo govorio nego je i očitovao znakove koje je popratio riječima. Međutim, rekao bih da je javni i obvezujući sadržaj objave u svojoj naravi propozicijski. Naime, budući da nam se Bog objavljuje kako bi nas priveo u život slave i učinio nas zajedničarima svoje naravi, objava nam govori u što vjerovati i što činiti te nam upravo iskazi koji obavljaju funkciju objave pomažu u tome. Pritom iz toga nikako ne slijedi da Bog ne djeluje u našim životima, da ne ulijeva svoje milosti u nas, da Presveto Trojstvo ne stanuje u našoj nutrini dovodeći do kvazi-eksperimentalnoga znanja Boga u čijoj prisutnosti i prijateljstvu možemo uživati ovdje i sada.
Reformist: I dalje mi se to shvaćanje čini pogrješnim. K tomu, izgleda da se prema takvome poimanju objava ne sastoji o samopriopćenju Boga, nego u priopćenju informacija o Bogu.
Prestani objektivizirati Boga!
Ognjištar: Morat ćemo se ovdje zadovoljiti onom floskulom: „Slažemo se da se ne slažemo.“ Sada bih se pak htio vratiti tvomu ranijem prigovoru o tzv. objektivizaciji Boga jer mi nije jasno što pod time misliš. Naime, ako je upućen protiv hiperracionalista koji su tvrdili da Boga, istine o Njemu i sâm intimni Božji život možemo dohvatiti naravnim razumom bez nadnaravne objave, prigovor ti je na mjestu. No prigovor ti je promašen ako uzmemo neoskolastičku teologiju. Kada se, primjerice, u teologiji (ili bilo kojoj drugoj znanosti) pitamo o „objektu“ te discipline, mislimo na područje koje dotična znanost proučava, odnosno na područje stvarnosti koje neka znanost nastoji shvatiti. Tako bi za neoskolastike objekt teologije bio Bog.
Reformist: Eto, i sâm si rekao! Za neoskolastike Bog je objekt, a ne osoba koju susrećemo i s kojom ulazimo u odnos. Još gore, oni su mislili Boga obuhvatiti svojim apstrakcijama i zaboravili na otajstvo koje Bog zapravo jest.
Ognjištar: Pokušat ću drugim riječima: reći da je netko ili nešto objekt neke spoznaje tek je isto što i reći da je ono na što je ta spoznaja usmjerena, ni više ni manje. Višesmislenost o kojoj ovisi tvoj zadnji prigovor nestat će čim se ozbiljnije uhvatiš u koštac s kvalitetnim neoskolastičkim djelima. Tada ćeš odmah vidjeti da neoskolastici nisu smatrali kako Boga možemo obuhvatiti, shvatiti ili „zarobiti“ u naš pojam o Njemu.
Reformist: Dobro, što su onda neoskolastici zastupali?
Ognjištar: Oni su tvrdili da će Bog kao apsolutno jednostavan i transcendentan uvijek biti veći od naših pojmova o Njemu. Tȁ Bog je Neizrecivi, Neshvatljivi, Nevidljivi i Nedokučivi. Pretkoncilski su teolozi bili itekako svjesni da ne možemo konceptima ukrotiti Neukrotivoga. Nadalje, smatrali su da ćemo o Bogu uvijek jedino moći govoriti na analogan način, svjesni da ne možemo opaziti neku sličnost između Stvoritelja i stvorenja, a da između njih ne opazimo još veću različitost. Prema tome, poimanje Boga kao objekta teologije ne implicira ni shvaćanje da Boga možemo obuhvatiti razumom ni da ne bismo trebali ući u odnos s Njim.
Reformist: Možda je tomu tako, ali što je sa živim odnosom s Bogom?
Ognjištar: Pa pogledaj samo duhovne spise koje su teolozi poput Réginalda Garrigou-Lagrangea, Ambroisea Gardeila ili Juana Arintera ostavili iza sebe, pa ćeš vidjeti koliko su za neoskolastičku teologiju nutarnji život i odnos s Bogom bili važni.
Manuali svuda oko nas
Reformist: Dobro, ali unatoč tome tridentinsko-barokna i kasnije neoskolastička teologija bile su teologije manula i komentara na sv. Tomu. Kao takve te su teologije bile suhoparne i daleke od života običnih ljudi.
Ognjištar: Vidim da si nemali broj puta čuo standardni mit o baroknoj teologiji i neoskolastici, ali zato nisi imao prilike čitati djela Réginalda Garrigou-Lagrangea i drugih neoskolastičkih mislioca kao što su Ambroise Gardeil, Antonin-Gilbert Sertillanges, Henri Grenier, Désiré-Joseph Mercier, Joseph Pohle i Joseph Clifford Fenton ili pak djela, recimo, hrvatskih teologa poput Stjepana Bakšića. K tomu, ne treba zaboraviti njihove predšasnike kao što je Matthias Joseph Scheeben.
Reformist: Iz onoga što sam imao pročitao o pretkoncilskoj teologiji jasno je da je to bila manualistička teologija koja je bila u sukobu s najautentičnijom katoličkom tradicijom svih vremena, pa ne vidim kako bi čitanje tih autora išta značajnije promijenilo.
Ognjištar: Način kako mi odgovaraš podsjeća me na onaj vic kada su Muju pitali je li gore neznanje ili nezainteresiranost, a Mujo im je odgovorio: „Ne znam nit’ me briga!“
Reformist: Pa poduči me onda kako ne bih ostao u neznanju!
Ognjištar: Iskreno, najbolje bi bilo da sâm čitaš te autore, ali to stavljam tebi na dušu. No zašto smatram da je važno uzeti djela tih autora u ruke? Zato što onda ne bi tvrdio da su neoskolastici samo sastavljali manuale koji su, navodno, bili daleko od svakodnevnoga života ljudi. Da se razumijemo, ne vidim ništa načelno problematično u pisanju manuala ili udžbenika jer ni teolozi nakon Drugoga vatikanskog sabora nisu prestali pisati udžbenike kako bi novim generacijama katoličkih studenata ponudili čvrste filozofijsko-teologijske temelje.
Reformist: Zar opet prvo niječeš nešto da bi to onda potvrdio?
Ognjištar: Budući da ranije to nisam učinio, neću ni ovaj put. Protivno mitu koji si ovdje izložio, neoskolastici nisu pisali samo manuale i komentare na Sumu teologije već i, među ostalim, monografije, znanstvene članke, popularno štivo i duhovne spise. To ne znači da će ti se svidjeti njihov način pisanja i argumentiranja, ali definitivno se ne može svesti na ranije spomenutu karikaturu. No ako taj karikaturni prikaz ne odgovara stvarnosti, čime točno opravdavaš navodnu ustajalost, suhoparnost i neažurnost pretkoncilske teologije? Drugim riječima, gdje se očitovala ta beživotnost?
Teologija koja se bavim samo sobom
Reformist: Ne bih rekao da je riječ o karikaturnome prikazu, već da je opis pretkoncilske teologije kao suhoparne i pretjerano racionalne bliži stvarnosti nego što bi ti to htio priznati. Naime, postoji više razloga za te moje tvrdnje. Za početak, teologija pijevskoga doba[1] više se zanimala za prva počela, bilo filozofijska bilo članke vjere, i izvođenje zaključaka iz njih te za filozofijsko pojmovlje poput bîti i bitka, zbiljnosti i mogućnosti, supstancije i akcidenata, forme i materije negoli za temeljne izvore naše vjere: Pismo, liturgiju i crkvene oce.
Ognjištar: Molim?!? Ti to ozbiljno? A osnutak katoličkih biblijskih instituta, papinske enciklike o Pismu poput Providentissimus Deus Lava XIII., liturgijski pokret i Migneovo cjelokupno izdanje latinskih i grčkih crkvenih otaca u gotovo 380 svezaka, to je sve nastalo u povijesnome vakuumu i bez ikakva utjecaja tadašnje teologije i njezina interesa baš za ta pitanja?
Reformist: Molim te, nemoj me prekidati! Želim reći da je pretkoncilska teologija upala u grijeh „autorefencijalnosti“, odnosno pretjeranoga i nezdravoga bavljenja samom sobom. Ta je teologija odbijala ući u dijalog s modernim svijetom kako bi učila od njega te pomogla modernomu čovjeku u osluškivanju i odgovoru na glas Apsoluta. Štoviše, kao da je sablast modernizma još uvijek opsjedala umove neoskolastičkih filozofa i teologa, pa su stoga odbijali vidjeti koliko su ressourcement i aggiornamento bili ključni za ponovno oživljavanje Crkve i njezine teologije. Taj ih je strah pred modernizmom doveo do zaborava ili barem zanemarivanja činjenice da je sámo kršćanstvo usidreno u povijest – tȁ sâm je Bog ušao u ljudsku povijest – te su se bojali primijeniti najsuvremenije metode povijesnih znanosti, paralizirajući time biblijske znanosti.
Ognjištar: Što su po tebi bile posljedice te autorefencijalnosti i straha pred modernim svijetom?
Reformist: Pa smatram da je takvo shvaćanje teologije dovelo do getoizirane i uplašene Crkve koja je podigla čvrste zidine da bi se obranila od grješnoga, propaloga i izgubljenoga svijeta, gledajući ga kroz nišan. Ta Crkva nije išla među ljude da im donese radosnu vijest, nego je čekala na brijegu da ljudi dođu k njoj, posljednjoj mirnoj luci u olujnome svijetu koji je, navodno, okrenuo leđa Bogu i srlja u propast. Tako su zbog straha pred modernim svijetom izostali dijalog i istinska reforma, čime je ondašnja Crkva ugušila evangelizacijski žar i potencijal, izdajući time poslanje koje joj je dao Isus Krist. I tako je Crkva umjesto poruke nade, radosti i spasenja naviještala poruku osude, rigidnosti i straha!
Ognjištar: No očigledno je kako smatraš da stanje teologije više nije tako turobno kao što je nekada bilo ili se tu varam?
Reformist: Ne, ne varaš se. Današnje je stanje teologije daleko bolje nego što je bilo prije Drugoga vatikanskog sabora jer je u dijalogu sa svijetom i u doticaju sa stvarnim životom ljudi.
Ognjištar: Upitno je koliko je doista bolje sadašnje stanje teologije. K tomu, to nije dovoljno pretpostaviti, nego dokazati.
Reformist: Pa aktualna je teologija u boljemu stanju ne samo zato što ulazi u dijalog sa svijetom da bi ga poučila već i kako bi nešto od njega naučila.
Ognjištar: A prijašnji teolozi to nisu činili?
Reformist: Možda i jesu, ali tek su nakon Drugoga vatikanskog sabora katolički teolozi otkrili istinsko značenje i važnost dijaloga sa svijetom.
Ognjištar: Ostavimo to po strani. Mene bi zanimalo što je po tebi omogućilo tu korjenitu promjenu ozračja u Crkvi i teologiji?
Reformist: Ta se promjena dogodila zahvaljujući reformskim pokretima (biblijskom, liturgijskom, ekumenskom i patrističkom) te teolozima poput Henrija de Lubaca, Marie-Dominiquea Chenua, Yvesa Congara, Jeana Daniéloua, Hansa Ursa von Balthasara i Karla Rahnera. Crkva se uz njihovu pomoć počela okretati izvorima vjere, ponovno se u njoj razbuktao plamen evanđelja i time se dalo snažan poticaj obnovi ne samo teologije već i života Crkve.
Rugao se lonac poklopcu…
Ognjištar: Rekao bih da imaš idealiziran pogled na te reformističke teologe, ali ti bi to isto rekao za mene i moje mišljenje o tridentinsko-baroknim i neoskolastičkim teolozima. No grlo mi je nešto suho, a pretpostavljam i tvoje. Stoga, vjerujem da bi prije nego što nastavimo bilo dobro utažiti žeđ. Naravno, ako se slažeš.
Reformist: Jasno.
Ognjištar: Ines, ne bilo ti zapovjeđeno. Velebitsko za mene. A za tebe?
Reformist: Vukovarsko.
Ognjištar: Ines, meni Velebitsko, a njemu Vukovarsko. Uzmi i sebi nešto. Gdje sam stao? Ah, da! Prihvatimo li taj tvoj narativ o pretkoncilskoj Crkvi i beživotnosti njezine teologije, onda bi se nešto slično moglo argumentirati i protiv postkoncilske teologije, zar ne?
Reformist: Ne bih rekao, ali zašto smatraš da je tomu tako?
Ognjištar: Vjerujem da bi ti rekao da je Crkva nakon Drugoga vatikanskog sabora ušla u dijalog sa svijetom i otvorila se tomu istom svijetu, da je također počela dijalog s ostalim kršćanskim konfesijama i drugim religijama te da je došlo do kraja hegemonije neoskolastičke teologije. K tomu, ti bi vjerojatno istaknuo da je Crkva ponovno otkrila izvore na kojima se temelji i iz kojih bi trebala stalno crpiti živu vodu, a čak je i provedena liturgijska reforma koja je stubokom izmijenila lex orandi Crkve koji je njegovan barem 1500 godina.
Reformist: Da, Crkva se napokon otvorila svijetu i ušla u dijalog s njim jer je prevladalo uvjerenje da može učiti od svijeta s kojim je tako dugo bila u ratu. Nadalje, kao što si naznačio, došlo je do kraja hegemonije neoskolastičke teologije i nadam se da će takav način teologiziranja zauvijek ostati u ropotarnici povijesti. Osim toga, ponovno su otkriveni Pismo, crkveni oci i liturgija, a napokon je, prema želji koncilskih otaca, obnovljena liturgija u kojoj je prije reforme svećenik bio okrenut leđima narodu, podrivajući time zajedništvo vjernika. Ta se liturgija služila mrtvim jezikom i zastarjelim formama koje su ljudima bile nerazumljive te onemogućavale aktivno i svjesno sudjelovanje u liturgijskome slavlju. Svim se tim promjenama i reformama oslobodila kreativna energija Evanđelja koju su potiskivale forme tridentinsko-barokne teologije. Time se omogućilo vjernicima iskusiti istinsku radost, slobodu i život.
Ognjištar: Evo, Ines s pivima! Hvala ti! Deus vult!
Reformist: Nazdravlje!
Ognjištar: Baš je dobro leglo! Nego, vidim da se nas dvojica slažemo oko toga da su se u postkoncilskome vremenu dogodile velike promjene koje su posljedica novoga samoshvaćanja Crkve i pristupa svijetu.
Reformist: Da, ako ništa, barem se slažemo oko toga.
Ognjištar: Međutim, ti pritom zaboravljaš da je istodobno, pogotovo na Zapadu, došlo do dramatičnoga otpada vjernika te pada svećeničkih i redovničkih zvanja, rasula u redovničkim zajednicama, zanemarivanja sakramentalnoga života kod vjernika, naročito sakramenta pomirenja, kao i slabljenja vjere u temeljne katoličke istine. Neki su čak postali uvjereni da se dogme mogu mijenjati. Laksnost pak po pitanju morala postala je nepisano pravilo kako u načelu tako i u praksi. Umjesto da mase ljudi dolaze u Crkvu privučene navodnom reformom iste, nebrojeni su skrenuli svoj pogled s nje ili su je napustili.
Reformist: Ne bih se složio s tobom da su negativni fenomeni koje si spomenuo posljedica reformi. Nisu li barem neki od tih procesa bili prisutni i prije Drugoga vatikanskog sabora? Nadalje, samo zato što su se te negativne posljedice dogodile nakon reformi ne implicira da su same reforme uzrok tih negativnih učinaka. U protivnome upadaš u grješku post hoc, ergo propter hoc, odnosno budući da je x vremenski prethodio y, slijedi da je x uzrok y. Moguće je da je sasvim drugi čimbenik, recimo, z uzrok y. Primjerice, netko bi mogao argumentirati da iz toga što većina ljudi koji prime posljednju pomast umre ubrzo nakon toga slijedi da svećenici ubijaju ljude tim magičnim obredom. No to je apsurdno! Prema tome, ne slijedi nužno da su postkoncilske reforme uzrok negativnih fenomena u današnjoj Crkvi.
Ognjištar: Slažem se, korelacija ne implicira nužno uzročnost, odnosno samo zato što x prethodi y (ili ako je x u vezi s y) ne znači da je x uzrok y. No premda smatram da su reforme u najmanju ruku ubrzale već postojeće negativne trendove, ovdje je važnije primijetiti da ako post hoc (ili cum hoc), ergo propter hoc ne vrijedi za postkoncilsku teologiju, onda ni iz navodne veze između pretkoncilske teologije i, primjerice, beživotnosti ne slijedi da je teologija prije Drugoga vatikanskog sabora uzrok te beživotnosti. Dvosjekli je to mač.
Reformist: Ne bih se složio s tobom. Naime, pretkoncilska teologija vodila je u beživotnost, a teologijski pluralizam koji sada uživamo vodi u život.
Ognjištar: Baš kao što trs može podnijeti određeni broj grozdova jer u protivnome ne bi dobro dozorili, tako i Crkva može podnijeti određenu količinu teologijskoga pluralizma prije nego što to počne štetiti njezinoj plodnosti i životnosti.
O plodovima postkoncilskih reformi
Reformist: Rekao bih da se isključivo usredotočuješ na negativne strane Crkve nakon Koncila i zaboravljaš da su reforme nadahnute Drugim vatikanskim saborom donijele brojne pozitivne plodove.
Ognjištar: Pripazi samo da ne upadneš u pogrješku post hoc, ergo propter hoc, odnosno nemoj iz vremenske susljednosti i veze između reformi i plodova ustvrditi da su reforme uzrok tih plodova.
Reformist: Bez brige, neću.
Ognjištar: Koji su onda plodovi Drugoga vatikanskog sabora i postkoncilskih reformi?
Reformist: Nabrojat ću samo neke: veći angažman laika u životu Crkve, intenzivnije aktivno sudjelovanje svih vjernika u liturgiji te veća fleksibilnost i osjećaj zajedništva u liturgijskome slavlju; snažniji misijski žar koji je doveo do procvata katoličanstva u Africi i „nova evangelizacija“; ponovno otkrivanje unitivnoga ili sjedinjujućega vidika bračne ljubavi kao i ponovno otkrivanje gozbenoga vidika u euharistiji; stavljanje u prvi plan ekleziologije zajedništva i naroda Božjega koja se vodi i nadahnjuje sinodalnim duhom te uključuje nadilaženje shvaćanja da izvan Crkve nema spasenja; dijalog sa svijetom kako bi ga Crkva mogla razumjeti, od njega učiti i odgovoriti na njegove najdublje težnje itd. Vjerujem da bi se moglo naći još mnogo pozitivnih primjera.
Ognjištar: Zamjeraš mi da sam previše usredotočen na negativne elemente reformskih promjena i potom si naveo nekoliko pozitivnih primjera koji su navodno posljedica postkoncilskih reformi. Međutim, argumentirao bih da plodovi koje navodiš nisu nedvosmisleno pozitivni, a kod nekih je upitno jesu li uopće pozitivni.
Reformist: Bi li mi mogao objasniti zašto smatraš da plodovi reformi nisu nedvosmisleno pozitivni?
Ognjištar: Naravno. Za početak, kako uopće razumjeti aktivno sudjelovanje u liturgiji: na puki izvanjski način ili se time upućuje na nešto dublje? Je li fleksibilnost u liturgiji doista nešto pozitivno i koliko fleksibilnosti može podnijeti, primjerice, sveta misa? Koliko je bilo opravdano ad orientem ili ad Deum orijentaciju svećenika za vrijeme bogoslužja zamijeniti versus populum orijentacijom? Jesu li doista Drugi vatikanski sabor i postkoncilske reforme uzrok rasta udjela katolika u Africi ili se taj „afrički uspjeh“ nakon Koncila može dobrim dijelom objasniti većim prirodnim prirastom stanovništva? Nije li navodno (ponovno) otkrivanje unitivnoga vidika u bračnoj ljubavi i gozbenoga vidika u euharistiji dovelo do umanjivanja značenja, pa čak i obezvrjeđivanja prokreativnoga, odnosno žrtvenoga vidika? Je li doista prestala vrijediti dogma extra ecclesiam nulla salus i može li se dogma doista promijeniti?
Reformist: To što su neki plodovi možebitno dvosmisleni ili što postoje neke negativne posljedice ne znači da ti plodovi općenito gledajući nisu dobri. Vjerujem da je potrebno imati širu sliku koja je, rekao bih, pozitivna, a ne se zadržavati na negativnim posljedicama.
Ognjištar: Priznaješ onda da plodovi reformi nisu isključivo pozitivni?
Reformist: Tako je.
Ognjištar: Međutim, i dalje smatraš da su, općenito gledajući, postkoncilske reforme i promjene nešto pozitivno, zar ne?
Reformist: Da, čak bih rekao da su Drugi vatikanski sabor i reforme spasile Crkvu! Koliko bi tek grozno stanje bilo u Crkvi da se Drugi vatikanski sabor i kasnije reforme nisu dogodile? Jeza me uhvati kada pomislim na to.
Ognjištar: Je li možda iz razloga što bi još uvijek vladao fundamentalistički tomizam? Zato što Crkva i dalje ne bi bila u dijalogu sa svijetom, zato što bi bila daleko od svakodnevnoga života ljudi te zato što bi joj manjkao teologijski pluralizam, zar ne?
Reformist: Da.
Ognjištar: Ne poričem potrebu obnove Crkve prije 60-70 godina jer se Crkva svakoga doba, uključujući današnju, treba čistiti i obraćati kako bi bila dostojna zaručnica Gospodina našega Isusa Krista. No ne vidim kako iz toga nužno slijedi da smo trebali upravo one reforme koje smo dobili, odnosno da su te reforme i promjene bile nužne. Vjerujem da je moglo, pa i, usudio bih se reći, trebalo biti drugačije.
Reformist: Možda su neke stvari trebale biti pažljivije i bolje izvedene, a ponekad se pitam nisu li Drugi vatikanski sabor i reforme koje je donio došli prekasno jer sada nismo više suočeni s modernošću, nego s postmodernošću koju obilježavaju relativizam, pluralizam, nepovjerenje u „velike priče“ i društvena fragmentiranost. Ipak, smjer kojim sada idemo općenito gledajući jest pozitivan.
Ognjištar: Jesi li tu siguran?
Reformist: Tim pitanjem otkrivaš da patiš za minulim vremenima kada je navodno bilo bolje, kada je Crkva bila relevantna i utjecajna u društvu.
Ognjištar: Ne, jer nikada nije postojalo „zlatno doba“ Crkve. Radije, smatram da možemo nešto naučiti od pretkoncilskih teologa.
Reformist: Da, kako se ne baviti teologijom!
Ognjištar: Zar si i ti jedan od onih „modernih“ koji za sve što dolazi prije njih govore: „Što hoće taj stari magarac? Čemu nam tumači izreke i djela starih? Mi crpimo znanje sami iz sebe; mi, mladi, ne priznajemo stare“ (Ivan od Salisburyja)? Zar ništa ne možemo naučiti od onih koji su nam prethodili? Nismo li mi, kao što kaže Bernard iz Chartresa, poput patuljaka koji su se popeli na ramena divova kako bismo mogli vidjeti više i dalje od njih, ne zato što smo oštrijega vida ili viši rastom, nego zato što nas oni nose uvis i uzdižu nas svojom divovskom visinom?
Reformist: Ne, nisam jedan od onih koji smatraju da sve što nam prethodi ništa ne vrijedi. No, da budem iskren, ne vidim preveliku korist pretkoncilskih teologa osim ako to nisu sv. John Henry Newman, G. K. Chesterton, predstavnici ressourcement teologije ili njima bliski mislioci.
Ognjištar: Osobno nemam ništa protiv Newmana i Chestertona. Štoviše, vrijedni su pažljivoga čitanja i proučavanja. No smatram da su i nouvellovci vrijedni proučavanja premda sam stava da nekritičko usvajanje njihovih misli nije hvale vrijedno.
Reformist: Misliš kao što nije hvale vrijedno ni nekritičko usvajanje tridentinsko-barokne i neoskolastičke teologije?
Ognjištar: Niti sam ikada tvrdio da nekritički trebamo usvajati ideje pretkoncilskih teologa niti ću to ikada tvrditi. Međutim, ne smatram ih starim magarcima koji nas ničemu ne mogu naučiti.
Reformist: Ja pak tvrdim da je smislenije vrijeme uložiti na teologiju koja je ažurna, plodonosna i životvorna.
Proljeće Crkve nije došlo jer pravi duh Koncila nikada nije zaživio!
Ognjištar: Ti kaza. Nego, vjerujem da, neovisno o tome gledali mi na reforme pozitivno ili negativno, možemo se složiti kako provedene reforme nisu dovele do tzv. proljeća Crkve osim ako „proljeće Crkve“, koje bi trebalo označavati doba cvatnje Crkve na svim razinama, definiraš na potpuno drugačiji način.
Reformist: Smatram da imaš krivo shvaćanje toga pojma. Naime, „proljeće“ ovdje ne znači da je reforma već došla i provedena, nego predstavlja početak rasta novoga života. Sjeme je posijano, ali planirane reforme te predložene ideje i prakse još nisu u potpunosti zaživjele. Duh Koncila još nije u potpunosti donio očekivane plodove jer su ga u tome spriječili različiti čimbenici poput intervencija crkvene hijerarhije, alternativnih interpretacija Drugoga vatikanskog sabora i samih vjernika koji su se opirali tim promjenama jer su njegovali (i nastavljaju njegovati) pretkoncilski i klerikalni pogled na Crkvu i svijet.
Ognjištar: Moram priznati da me ovo što si upravo rekao podsjeća na onu mantru: „pravi komunizam, odnosno socijalizam, nikada nije bio isproban“. Tako i za tebe vrijedi: „pravi duh Koncila nikada nije zaživio“. K tomu, dijeliš sličnosti s katolicima koji su, za razliku od progresivne struje, uvjereni da je Drugi vatikanski sabor niz učenja a ne prvenstveno događaj koji predstavlja prekretnicu za samoshvaćanje Crkve. Oni ponavljaju: „Ako se samo vratimo onomu što je Koncil zbilja naučavao u dokumentima, onda…“
Reformist: Onda što?
Ognjištar: Onda će se prema tome shvaćanju poravniti sve staze i pripraviti put „pravomu Drugom vatikanskom saboru“. Ljudi će tada uvidjeti da, primjerice, u latinskim obredima treba sačuvati uporabu latinskoga jezika, a gregorijansko pjevanje u liturgijskim činima treba zadržati glavno mjesto. Vjernici će onda doista proniknuti u to što znači s poznavanjem, djelatno i plodotvorno sudjelovati u bogoslužnome činu…
Reformist: Znaš, postoje i drugi dokumenti osim Sacrosanctum Concilium.
Ognjištar: Hvala na podsjetniku! Bez tvoje intervencije zaboravio bih na Lumen gentium, Dei verbum i Gaudium et spes, da nabrojim samo konstitucije. Taman sam htio reći da će, kada dođe „pravi Drugi vatikanski“, ljudi ujedno shvatiti da Kristovo poslanje da učinimo njegovim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što nam je zapovjedio nije prestalo vrijediti u ovo naše doba, nego je i dalje od temeljne važnosti naviještati Evanđelje kako ljudi, prevareni od Zloga, ne bi bili zaluđeni svojim mislima i zamijenili Božju istinu lažju, služeći više stvoru nego Stvoritelju.
Reformist: Što će se još dogoditi kada napokon dođe taj „pravi Drugi vatikanski“, odnosno kada se napokon bude slijedilo „slovo zakona“?
Ognjištar: Vjernici će držati da se Bog, koji je u mnogo navrata i na različite načine govorio ocima po prorocima, konačno objavio u svome Sinu, da Pismo i Predaja sačinjavaju jedan sveti poklad Riječi Božje povjerene Crkvi, a pritom je živomu crkvenom učiteljstvu povjerena zadaća autentičnoga tumačenja pisane ili predane Božje Riječi. Također će shvatiti da nemamo više očekivati nikakvu javnu objavu prije nego se u slavi pojavi naš Gospodin Isus Krist, a ne tvrditi da su, recimo, „znakovi vremena“ izvor objave.
Reformist: A što će se onda u tome slučaju dogoditi s dijalogom sa svijetom?
Ognjištar: Pa Crkva će, vođena Duhom Svetim, biti u stanju dijalogizirati s ljudima današnjice kako bi shvatila njihove radosti i nade, žalosti i tjeskobe te im donijela svjetlo Evanđelja, a da se pritom ne suobliči duhu svijeta. Posljedično, ispitivat će „znakove vremena“ i tumačiti ih u svjetlu Evanđelja, tj. u Isusu Kristu, kako bi mogla odgovoriti na vječna ljudska pitanja o smislu sadašnjega i budućega života i o njihovu međusobnom odnosu, a ne se, primjerice, voditi time da je iskustvo predtekst koje predstavlja uvjet za način kako ćemo čitati Pismo i Predaju te tumačiti „znakove vremena“ ili pak ući u dijalog sa svijetom po pravilima svijeta kako bi se aktualne trendove i pokrete uključilo u okvir Crkve.
Reformist: Da, ali takvo mi shvaćanje djeluje skučeno, uskogrudno. Naime, ako pogled usredotočimo isključivo na dokumente Drugoga vatikanskog sabora, odnosno samo na tekst, zapostavit ćemo onda duh dijaloga, obnove i reforme, duh radosti, slobode i života koji nam na ispravan način pomaže shvatiti i protumačiti ono što je Koncil zapravo htio postići.
Ognjištar: Upravo tako! I sâm sam nekada smatrao da je dovoljno inzistirati na primjeni dokumenata Drugoga vatikanskog sabora te će sve doći na svoje mjesto, ali sam pritom zaboravljao na to koliko je u očima mnogih ono što je sadržano u samim dokumentima manje važno, pa čak i nevažno. Radije, važan je duh Koncila, taj vjetar promjene! I to nas dovodi do pitanja alternativnih interpretacija Koncila koje si ranije spomenuo.
Reformist: Što s njima?
Ognjišar: Pa ne pokazuje li to da trebamo razlikovati između samoga Sabora i njegovih dokumenata od interpretacija Koncila koje mogu radikalno odstupati od sadržaja saborskih dokumenata? Drugim riječima, možemo se pitati: „Koji Drugi vatikanski sabor? Čije tumačenje?“ S tim u svezi možemo se zapitati: „Jesmo li za hermeneutiku diskontinuiteta i prekida, koja vidi radikalan rez između pretkoncilske i postkoncilske Crkve, nadahnjujući se i vodeći se ne koncilskim tekstovima, već duhom Koncila koji nas potiče da se odvažimo ići onkraj ‘slova zakona’ i dati prostora novosti koja je najdublja želja Koncila? Ili smo pak za hermeneutiku reforme, obnove u kontinuitetu jednoga subjekta Crkve koju nam je dao Bog, koja raste vremenom i razvija se, no pritom uvijek ostaje ista, jedan subjekt putujućega naroda Božjega? Ili smo za nešto treće?“ Nadalje, ako pravi reformski duh još nije ostvaren, postavlja se pitanje: koliko nepotpunih ili lažnih ostvarenja duha Drugoga vatikanskog sabora trebamo proći prije nego što zaključimo da postoji problem s duhom Koncila, odnosno s određenim tumačenjima Sabora? Koliko ga puta trebamo isprobati prije nego što dovedemo u pitanje istinitost, relevantnost i životvornost tih interpretacija?
Reformist: Da, „proljeće Crkve“ možda i nije došlo, ali iz toga ne slijedi da je rješenje beživotni klerikalizam koji želi zadržati moć i relevantnost Crkve, vraćajući se formama tridentinsko-barokne teologije koje smo nadišli Drugim vatikanskim saborom, ili smo ih barem trebali nadići, i zamijenili životvornom teologijom. Potrebno je odstraniti shvaćanje koje na svijet i dalje gleda kroz nišan, odbijajući ući u istinski dijalog s njim. K tomu, potrebno je odbaciti pogled koji se opire duhu Koncila i pozitivnim promjenama koje taj duh obećava.
Ognjištar: Oprosti što te prekidam, ali sada se već nakupilo više pojmova pod kojima ne znam na što točno misliš. Zapravo, kroz čitav si ih ovaj naš razgovor više puta ponovio.
Reformist: Što ti je točno nejasno?
Ognjištar: Na primjer, govorio si o modernome čovjeku, getoiziranoj i uplašenoj Crkvi, ratu Crkve i svijeta te gledanju svijeta kroz nišan. Po čemu je moderni čovjek bitno drugačiji od, recimo, predmodernoga? Što je posebno u njemu, što ga dovoljno razlikuje da ga je potrebno posebno kvalificirati kao modernoga ili pak postmodernoga? Što znači da je Crkva bila getoizirana i uplašena? Da nije sudjelovala u društvenim zbivanjima, odnosno da je katoličanstvo bilo zatvoreno u četiri zida vlastitoga doma bez stvarnoga utjecaja na društvo i zakone koji njime upravljaju te da je količina straha u katolika nekada bila veća? Što uopće znači „biti u ratu sa svijetom“ i „gledati ga kroz nišan“?
Reformist: Evo, opet tražiš nekakve definicije i distinkcije te na mala vrata pokušavaš uvesti napuštenu teologiju. To je živi dokaz da mnogi, uključujući tebe, i dalje njeguju pretkoncilski mentalitet. Zašto se uporno vraćaš tomu autoreferencijalnom i šizmatičnom duhu?
Ognjištar: Hvala na komplimentima, ali vjerujem da nam treba manje duha Saula Alinskoga, a više duha Kristova.
Reformist: Dobro, ali mi se čini kao da odbacuješ Drugi vatikanski sabor, pa sam zato malo oštrije reagirao.
Ognjištar: Ne, ne odbacujem taj ekumenski sabor kao što ni ne odbacujem Sabor u Konstancu ili Peti lateranski sabor premda su plodovi potonjih dvaju sabora problematični. No definitivno ne smatram da su sve reforme koje su provedene u tzv. duhu Koncila nešto pozitivno.
Reformist: I dalje mi je to sumnjivo i mislim da se previše vodiš šizmatičnim duhom.
Ognjištar: A ja pak smatram da bi bilo dobro da se ostaviš Pravila za radikale i nastojiš blagonaklono tumačiti ono što sam rekao.
Reformist: U redu. Vraćajući se pak onomu što sam ranije govorio, smatram da je istinski teologijski pluralizam, koji proizlazi iz bogatstva iskustava i različitih konteksta, izostao, a to nas vodi u inertnost i, konačno, smrt. Katolici koji njeguju pretkoncilsku monolitnost ne primjećuju da ih to vodi u getoiziranost i kao da nisu svjesni toga da će nas jedino prihvaćanje različitosti iskustava i konteksta dovesti punini života.
Ognjištar: Ne znam odakle ti to o monolitnosti pretkoncilske teologije, ali dobro. Slobodno nastavi.
Reformist: Hvala! Osim toga, iako smo pozvani učiti iz iskustava nekatolika, pa i nekršćana te njihova življenoga odnosa s Apsolutom, brojni se i dalje opiru tomu. Ukratko, kada bi ljudi u potpunosti prihvatili duh Koncila, taj reformski duh, onda bi došlo do istinske obnove Crkve i ispunjenja zadaće na koju je pozvana u svijetu. Tek kada duh Drugoga vatikanskog sabora istinski zaživi, doći će do prave reforme i obnove Crkve, do njezina proljeća.
Ognjištar: Za početak, kroz čitav naš razgovor govoriš o „beživotnosti“, „neažurnosti“, „autoreferencijalnosti“ i „nedostatku dijaloga“ pretkoncilske teologije, ali ti, s druge strane, nije problematična dvosmislenost nemaloga broja postkoncilskih promjena. Čovjek bi pomislio da te opsjeda pretkoncilska sablast. Ne boj se! Neoskolastici nisu džudžani i vukojarci!
Reformist: Ne, ne opsjeda me, već samo sa zabrinutošću gledam na pokušaje vraćanja nečemu što smo davno trebali nadići.
Ognjištar: Da, ali jedno je biti zabrinut, a drugo sve pretkoncilsko, odnosno tridentinsko-barokno i neoskolastičko, poistovjećivati s pogrješnim i beživotnim. K tomu, iako ne smatraš da je sve što se dogodilo nakon Drugoga vatikanskog sabora pozitivno, svejedno postkoncilske reforme i promjene gledaš prvenstveno u pozitivnome svjetlu.
Reformist: Zato što su u globalu te promjene doista nešto pozitivno i nužno za Crkvu.
Ognjištar: A kao što sam rekao ranije, ne vidim da su te promjene nedvosmisleno pozitivne niti da su bile nužne, barem ne na način kako su provedene. Zar ne primjećuješ da prigovore na račun postkoncilskih reformi i teologije zapravo ne pokušavaš razriješiti, nego ih shvaćaš kao trivijalne anomalije koje ne predstavljaju nikakav izazov tvojim središnjim tvrdnjama, a pozornost želiš radije usmjeriti na navodnu beživotnost pretkoncilske Crkve i njezine teologije? Ti smatraš da će „proljeće Crkve“ doći tek kada se objeručke prihvati duh Koncila, a napusti mentalitet „gledanja svijeta kroz nišan“. Prema tebi, da bi došlo do istinskoga cvata života u Crkvi, potrebno je usvojiti teologijski pluralizam. Sa svoje sam strane pak daleko skloniji vjerovati da „cvjetanje tisuća cvjetova“ u teologiji nije dovelo niti će dovesti do proljeća, već prije do uvenuća Crkve. To je posebno vidljivo na Zapadu.
Reformist: No „proljeće Crkve“ nije došlo jer narod Božji nije u potpunosti prihvatio duh Koncila. Da su ljudi prihvatili taj duh, došlo bi do proljeća. Budući da su ga odbili te ga još uvijek odbijaju, do proljeća nije došlo.
Čuvaj se dvosjekloga mača!
Ognjištar: Opet smo se vratili mantri „pravi x nikada nije bio isproban“. Problem je u tome što bi se ta ista argumentacija mogla primijeniti i na pretkoncilsku Crkvu i teologiju. Naime, ako za pretkoncilsku teologiju vrijedi „po plodovima ćete je prepoznati“, onda isto vrijedi i za postkoncilsku. U najmanju mi se ruku čini da u tome slučaju postkoncilska teologija ne bi ništa bolje prošla od pretkoncilske, a možda bi i gore prošla. Prema tome, argument iz navodne neplodnosti i beživotnosti teologije u najmanju ruku vrijedi za obje strane, kao i argument „ali x zapravo nikada nije proveden“.
Reformist: Dobro, ali možeš li mi, molim te, objasniti kako argument iz neplodnosti vrijedi za postkoncilsku teologiju?
Ognjištar: Pa mogao bih argumentirati nešto poput sljedećega. Budući da su se progresivni ili modernistički katolici druge polovice XIX. i prve polovice XX. stoljeća odbijali podložiti sudu Crkve da odbace lažne filozofije svoga vremena koje su nerijetko usvajali s premalo kritičkoga duha te da žive u skladu s naukom i praksom koje je Crkva predlagala; budući da su u svome teologiziranju odbacili zdravorazumsku filozofiju koju su razvili Platon i Aristotel, a usavršili skolastički teolozi, naročito sv. Toma Akvinski; budući da su odbacili njezin lex orandi koji je slavila i njegovala barem 1500 godina, odnosno damazovsko-gregorijanski obred, pretkoncilska Crkva (i teologija koju je predlagala) nije mogla ostvariti obnovu same sebe onako kako ju je zamišljala. Drugim riječima, budući da su se progresivni katolici toga vremena protivili tomu, nije se moglo obnoviti sve u Kristu (lat. instaurare omnia in Christo). Međutim, da su u potpunosti prihvatili to što im je Crkva tada predlagala i da su to vjerno prenijeli ljudima, došlo bi do obnove Crkve i teologije.
Reformist: Ne vjerujem da bi se to dogodilo.
Ognjištar: Možda, ali kako to možemo znati ako vjernici, a pogotovo oni progresivni, nikada nisu istinski usvojili što im je Crkva tada predlagala?
Obnova u i po Isusu Kristu
Reformist: Pretpostavimo da si u pravu. No iz toga ne slijedi da trebamo vratiti kazaljku na satu kako bismo riješili sadašnje probleme Crkve. Želiš li reći da jer očekivano „proljeće Crkve“ nije došlo, potrebno je vratiti se u minulo „zlatno doba“, odnosno u vrijeme kada je Crkva na svijet gledala kroz nišan iz svojih sigurnih utvrda?
Ognjištar: Rekao bih da si zaboravio što sam ranije rekao.
Reformist: Mnogo toga izrečeno je večeras.
Ognjištar: Istina, ali sam izričito rekao da nema nečega poput „zlatnoga doba“ jer idealno razdoblje Crkve nikada nije postojalo. Narod se Božji kroz svoju povijest uvijek nosio s različitim izazovima i problemima te puki povratak izvanjskim oblicima neće donijeti ploda ako nije popraćeno našim obraćenjem. Stoga, vraćanje kazaljke na satu neće riješiti probleme današnje Crkve, ali isto tako neće ni lažni optimizam duha Koncila i navodnoga „proljeća Crkve“.
Reformist: Zar nam se onda baviti teologijom koja je usredotočena samo na sebe i svoje probleme, zanemarujući pritom dijalog sa svijetom?
Ognjištar: Ne, jer teologija je kroz povijest uvijek ulazila u dijalog sa svijetom i njegovim idejama: od samih je svojih početaka dijalogizirala s grčko-rimskim, islamskim, židovskim i inim misliocima te pripadajućim im kulturama. To, naravno, ne znači da je objeručke i nekritički prihvaćala te ideje.
Reformist: Pretkoncilska teologija u dijalogu sa svijetom? Nemoj me nasmijavati! Pa na svijet je gledala kroz nišan iz svojih sigurnih i naoko neosvojivih utvrda!
Ognjištar: Ti kaza.
Reformist: Međutim, nećeš li priznati barem da pretjerana racionalnost teologije koju predlažeš i ta autoreferencijalnost vodi u retro-duhovnost i retro-liturgiju koja će biti daleko od mentaliteta i života suvremenih ljudi?
Ognjištar: Ne znam što misliš pod „retro-duhovnošću“, a kada kažeš „retro-liturgija“, pretpostavljam da misliš na damazovsko-gregorijanski obred, zar ne? Međutim, neovisno o tome što ti tvrdio, općenito gledajući, pretkoncilska teologija nije bila hiperracionalna, a što se tradicionalne latinske mise tiče, Joseph Ratzinger, kasnije papa Benedikt XVI., nije imao ništa protiv nje. Štoviše, sve donedavno vrijedio je njegov motuproprij Summorum Pontificum, koji je dozvoljavao svim svećenicima da bilo kada i bilo gdje slave tradicionalnu latinsku misu koristeći Missale Romanum iz 1962. godine.
Reformist: Ah, opet taj šizmatični duh koji je zatvoren u sebe te odbija usvojiti novost, svježinu i život koji donosi duh Koncila.
Ognjištar: Ah, opet taj rugalački Alinskijev duh koji ismijava sugovornikovo stajalište.
Reformist: Dobro, ali reci mi, molim te, zašto jednostavno ne dopustiti da tridentinsko-barokna teologija napusti ovaj svijet s dostojanstvom, ali pritom je ne predajući potpuno zaboravu, već je staviti u muzej jer nas može podučiti kakvim se oblicima vjerskoga života i teologiziranja ne bismo trebali vratiti?
Ognjištar: Zato što nam tridentsko-barokna i neoskolastička teologija jednako kao i srednjovjekovna i patristička teologija mogu pomoći u zadaći stalne obnove teologije i Crkve.
Reformist: Kako pak to?
Ognjištar: Tako što nas, vjerovao ili ne, pretkoncilska teologija može nadahnuti i pomoći nam vidjeti stvari iz drugačije, svježe perspektive. K tomu, barokni nam i neoskolastički teolozi mogu pomoći otkriti slijepe točke u našemu načinu razmišljanja i postupanja.
Reformist: Moram priznati da ne vidim kako nam pretkoncilska teologija u svojoj neažurnosti, beživotnosti i neplodnosti može pomoći u obnovi današnje teologije i Crkve.
Ognjištar: Sve u redu. Međutim, neovisno o tome kojim se razdobljem Crkve nadahnjivali u svome teologiziranju, vjerujem da bi svaka autentična obnova i reforma Crkve, Kristova mističnoga tijela, te posljedično katoličke teologije trebala polaziti od Gospodina i biti utemeljena u Gospodinu, koji je Put, Istina i Život. Nadam se da se možemo složiti kako jedino obnova u i po Isusu Kristu, Alfi i Omegi, Riječi koja je tijelom postala, Sinu Božjemu koji je radi našega spasenja umro, uskrsnuo i uzašao k Ocu, može donijeti istinski život i slobodu Njegovoj Zaručnici – Crkvi.
Luka Ilić
[Corrigenda I, 31. ožujka 2023.]
Unio sam nekoliko manjih izmjena u izlaganju reformista.
[Corrigenda II, 22. travnja 2023.]
Dodao sam poglavlje Čemu još apologetika i naravna teologija? u kojemu problematiziram neoskolastičko poimanje naravne teologije i apologetike.
[1] Tako se naziva radoblje od 1846. do 1958. godine. Naziva se pijevskim dobom ne samo zato što je većina nasljednika svetoga Petra uzelo ime „Pio“ (Pio IX., Pio X., Pio XI. i Pio XII.) nego i zato što je neoskolastika, a pogotovo neotomizam, bila prevladavajući filozofijsko-teologijski sustav u Katoličkoj Crkvi.