Tolkienov Gospodar prstenova zasigurno je knjiga XX., pa i XXI. stoljeća, a filmska adaptacija Petera Jacksona jedna je od najboljih filmskih trilogija u povijesti. Vjerojatno ne bismo Tolkienova Hobita stavili na istu razinu kao i Gospodara prstenova, ali i dalje je riječ o vrhunskome djelu koje nije samo vrstan preludij svomu poznatijem bratu nego i sjajna samostalna pustolovina. Nažalost, to ne mogu reći za Jacksonovu drugu međuzemnu trilogiju – Hobita. Štoviše, smatram da je Jacksonov Hobit ispodprosječna adaptacija izvornoga Tolkienova djela. Razlozi za to su brojni, ali ću se u ovome tekstu osvrnuti na samo neke od njih.
Jacksonov Hobit i nedostatak izvornoga materijala
Za početak, Jacksonov Hobit imao je problem nedostatka izvornoga materijala. Naime, dok je Tolkienov Gospodar prstenova s više od 1000 stranica Peteru Jacksonu i njegovim suradnicima nudio obilje materijala, pa je problem bio što izbaciti kako Prstenova družina, Dvije kule i Povratak kralja ne bi bili predugi, Hobit je pak, ovisno o izdanju, dug između 250 i 300 stranica, a Peter Jackson napravio je od toga tri filma. S obzirom na to da je Jackson trebao materijala za 8-9 sati filma (ovisno je li riječ o kino ili produženim verzijama), ne treba čuditi što je u filmove ubacio stvari koje se ne nalaze u samoj knjizi. No nije problem što je unio stvari koje nisu bile u Tolkienovu Hobitu, nego način na koji je to izveo, ubacujući nerijetko likove i događaje koji su umjesto poboljšanju radije poslužili podrivanju priče.
Kako Jacksonov Hobit podriva vilenjačko-patuljačke odnose?
Dolazimo tako do izmjena koje je Jackson unio u svoju drugu međuzemnu trilogiju. Primjerice, jedan je od glavnih antagonista orkovski poglavica Azog, ali problem je u tome što je Azog u vrijeme radnje Hobita mrtav gotovo 150 godina. No čak su i Azogova, pa i Legolasova i Radagastova prisutnost u filmu manje problematične od uvođenja novoga lika – vilenjakinje Tauriel. I ne samo to već je Jacksonov Hobit donio i ljubavni odnos između Tauriel i patuljka Kilija. Jedan je od glavnih problema što taj odnos umanjuje značenje prijateljstva između Legolasa i Gimlija, a isto tako i odnos između Galadriel i Gimlija. Kako točno?
Naime, svakomu tko je pročitao Gospodara prstenova ili pak pogledao Jacksonovu adaptaciju, poznato je da između vilenjaka i patuljaka postoji nepovjerenje, pa i netrpeljivost koja je uzrokovana nemilim događajima iz prošlosti. To, primjerice, vidimo u načinu kako se vilenjaci u Lothlórienu ponašaju prema Gimliju.
Međutim, za odnos između dviju rasa presudan je susret Galadriel i Gimlija. Nakon što je Prstenova družina pripovjedila što se sve dogodilo u Moriji, kako se Gandalf borio s Durinovim prokletstvom, Morgothovim Balrogom, te kako je Gandalf pao u tamu, Celeborn, gospodar Lothlóriena i Galadrielin muž, uzdahne:
„Na žalost! Mi smo se već dugo bojali da podno Caradhrasa spava neka neman. Ali da sam znao da su patuljci opet probudili to zlo u Moriji, zabranio bih vam da prijeđete preko sjevernih granica, vi i svi ostali koji su išli s vama. Kad bi to bilo moguće, reklo bi se da je Gandalf na kraju pao iz mudrosti u ludost i da je nepotrebno upao u mrežu Morije“ (Gospodar prstenova II.8).
Čuvši to, Galadriel će ozbiljno:
„Uistinu bi bilo nepromišljeno takvo što kazati. Ništa od Gandalfovih pothvata u životu nije bilo nepotrebno. Oni koje je on vodio nisu znali što on misli, pa ne mogu točno reći kakve su mu bile namjere. Ali kako god bilo s vođom, njegovim se sljedbenicima nema što zamjeriti. Nemoj se sad kajati zbog dobrodošlice iskazane patuljku. Da je naš narod bio odavno prognan daleko iz Lothlóriena, tko bi uopće iz Galadhrima, uključiv i Celeborna Mudrog, mogao proći u blizini a da ne poželi pogledati svoj stari zavičaj, pa makar taj zavičaj postao i zmajev brlog? Tamna je voda Kheled-zârama, i studeni su studenci Kibil-nâle, i prekrasne su bile dvorane sa mnogo stupova u Khazad-dumu u staro doba, prije pada moćnih kraljeva pod nadgrobni kamen“ (ibid.).
Uto je Galadriel pogledala Gimlija koji je sjedio smrknut i nujan te se nasmiješila. Kada je pak čuo imena izrečena na svome starom jeziku, „uzgleda i pogled mu se ukrsti s njezinim, i učini mu se da je iznenada zavirio u srce neprijatelju i otkrio u njemu ljubav i razumijevanje. Čuđenje mu se ukaže na licu, a onda se zauzvrat i sam osmjehne“ (ibid.). Nespretno se potom ustao, poklonio kako se već patuljci klanjaju i rekao: „Ali još je ljepša živa zemlja lórienska, a Gospodarica Galadriel nadmašuje sve dragulje što leže pod zemljom!“ (ibid.). Taj se prvi susret s gospom Galadriel urezao duboko u Gimlijevo srce. Kasnije će pak Galadriel na rastanku upitati Gimlija što želi da mu pokloni, a Gimli joj odgovara:
„Ništa ja ne želim, gospo Galadriel”, promuca Gimli klanjajući se duboko. „Ništa, osim možda… ako se smije zamoliti, ne, nego uopće spomenuti, jednu jedinu vlas iz vaše kose, koja nadmašuje zlato zemaljsko kao što zvijezde nadmašuju drago kamenje iz rudnika. Ja vas ne molim za takav dar, nego samo udovoljavam vašoj zapovijedi da vam kažem svoju želju“ (ibid.).
Vilenjaci, uključujući i Celeborna, na te su se riječi uskomešali jer ih je to podsjetilo na zahtjev koji je nekoć Fëanor, tvorac silmarila i drugi kralj Noldora, uputio Galadriel. Naime, Fëanor je od Galadriel zatražio da mu pokloni uvojak svoje zlatne kose. Međutim, Galadriel ga je odbila jer je u njemu opazila tamu koja joj je bila odbojna i koje se plašila. Ipak, protivno očekivanju promatrača, Galadriel se na Gimlijev zahtjev nasmiješila te mu rekla:
„Kažu da su patuljci vještiji na rukama nego na jeziku, ali to ne vrijedi i za Gimlija. Jer nitko mi još nije uputio tako smionu a opet tako udvornu molbu. I kako bih mu je mogla odbiti kad sam mu zapovjedila da mi je iznese? Nego, recite mi što ćete s tim darom?“ (ibid.).
Gimli je pak odgovorio Gospodarici:
„Čuvati ga, gospo, kao oko u glavi u spomen na riječi koje ste mi uputili kad smo se prvi put sreli. A ako se ikad opet vidim s kovačima u mom zavičaju, zamolit ću ih da vaš dar umetnu u neprolazni gorski kristal da bude baština moje obitelji i zalog dobre volje između gore i šume na vijeke vjekova“ (ibid.).
Galadriel tada „rasplete jednu od svojih dugih pletenica i odreže tri zlatne vlasi i položi ih Gimliju u šaku“ te mu reče:
„A dar će popratiti ove riječi. Ja ništa ne proričem jer je sad svako proročanstvo uzaludno: s jedne strane leži tama, a s druge samo nada. Ali ako nas nada ne iznevjeri, onda vam kažem, Gimli, sine Gloinov, da će vam se zlato presipati u rukama, ali da zlato neće nikad gospodariti vama“ (ibid.).
Taj je susret s Galadriel izmijenio Gimlija i uspomenu na taj susret Gimli će zauvijek nositi u svome srcu. K tomu će po odlasku iz Lóriena Gimli i Legolas započeti svoje prijateljstvo. I tako prijateljstvo između Galadriel i Gimlija te Legolasa i Gimlija predstavlja početak obnove narušenih odnosa između vilenjaka i patuljaka.
Što pak čini Jacksonov Hobit? Uvođenjem jeftine romanse između Tauriel i Kilija podriva se važnost čitave ranije spomenute dinamike jer početak obnove odnosa između vilenjaka i patuljaka smješta nekih 70-ak godina ranije. Drugim riječima, Jacksonov Hobit želi nas uvjeriti da su Tauriel i Kili ti koji su učinili taj presudni korak u obnovi odnosa između vilenjaka i patuljaka, a ne Galadriel, Gimli i Legolas.
Jacksonova trilogija još je i dobra u usporedbi s…
Konačno, filmu definitivno ne idu u prilog poprilično velika glumačka postava, kao ni neuvjerljiv CGI i pretjerane akcijske scene. Mogle bi se zasigurno nabrojati i druge manjkavosti (u tome kontekstu preporučio bih recenziju koju je načinio The Critical Drinker, a u kojoj se dotiče i brojnih elemenata obrađenih u ovome tekstu), ali vjerujem da je ovo dovoljno za pokazati kako tri nastavka Jacksonove druge međuzemne trilogije nisu dobri filmovi, a ni dobre adaptacije knjige. No čak je i Jacksonov Hobit na steroidima, ta ispodprosječna adaptacija Tolkienova vrsnoga djela, daleko bolji od onoga što smo dobili u Prstenovima moći, toj Amazonovoj grozoti pustoši i sarumanizaciji Međuzemlja.
Luka Ilić