U Hrvatskoj je tijekom posljednjih deset dana jedna od glavnih tema bilo svećeničko zlostavljanje. Sve je započelo konferencijom za novinare o javnim optužbama koje je 21. ožujka održao mons. Đuro Hranić, đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit povodom javnih optužbi koje su se u medijima iznosile „o seksualnom uznemiravanju ministrantica u Župi Sotin te o njegovu navodnom zataškavanju istine“ (Tiskovni ured Đakovačko-osječke nadbiskupije). Sekularni su mediji negativno reagirali na nadbiskupovu tiskovnu konferenciju, smatrajući da je mons. Hranić nastojao zataškati čitavu stvar.
Iz katoličkih je krugova slučaj prokomentirao predstojnik katedre za moralnu teologiju Katoličko-bogoslovnog fakulteta u Zagrebu Tonči Matulić, a došlo je i priopćenje iz Apostolske nuncijature u RH da premda je nadbiskup Hranić postupao po zakonu, nije pokazao potrebnu i preporučenu empatiju prema žrtvama. Suočeni s negativnom reakcijom sekularnih medija, neki su katolici, poput Marina Miletića, reagirali da je „nedopustivo generalizirati i cijelu Crkvu, kao zajednicu, difamirati radi pojedinih slučajeva“ te da „pedofila nažalost ima svugdje, pa i među trenerima, učiteljima, ali to su pojedinačni slučajevi i generalizacija je neprihvatljiva“. Drugi su pak katolici predbacili katoličkim medijima, teolozima i udrugama šutnju po ovome pitanju, upozoravajući da ne reagirajući na ovako važnu temu gube autentičnost i autoritet išta poslije govoriti. Ovo je moj pokušaj probijanja toga vela šutnje.
Nije mi ovdje namjera analizirati ranije spomenuti slučaj kao ni druge slučajeve svećeničkoga zlostavljanja u Hrvatskoj jer se ne smatram kompetentnim to učiniti. Ono što mogu ponuditi jest promišljanje o problematičnosti onoga što je postao standardni odgovor nemaloga broja katolika u slučajevima svećeničkoga zlostavljanja. U tome će mi od pomoći biti rasprava američkoga filozofa Williama Lanea Craiga o problemu patnje i zla za Božju opstojnost.
Intelektualni i emocionalni problem zla i patnje
Naime, u raspravi o problemu zla William Lane Craig smatra da trebamo načiniti distinkciju između intelektualnoga i emocionalnoga problema zla i patnje. Prva opcija želi pokazati bilo da je logički nemoguće da Bog i zlo supostoje bilo da je malo vjerojatno da Bog i zlo supostoje. Međutim, Craig smatra da su i jedna i druga inačica intelektualnoga problema zla problematične. S jedne strane, logički problem zla ne uspijeva ne samo zato što ne postoji nikakvo eksplicitno proturječje između supostojanja Boga i zla već i zato što je dovoljno pokazati da je moguće kako Bog ima moralno dovoljne razloge za dopustiti zlo da bi se pokazalo kako supostojanje Boga i zla nije logički nemoguće.
S druge pak strane, iako je probabilistički problem zla snažniji argument protiv Božje opstojnosti, suočava se s tri problema: 1) kao bića koja su prostorno, vremenski i intelektualno ograničena mi ljudi nismo u dobroj poziciji ocijeniti vjerojatnost je li Bog imao moralno dovoljne razloge za dopuštanje zla i patnje ili ne; 2) sámo kršćanstvo pokazuje da a) cilj ljudskoga života nije puka sreća, već spoznaja i zajedništvo s Bogom, b) čovjek je u stanju bune protiv Boga i njegove svrhe kako za svijet tako i za samoga čovjeka, c) čovjek nije ograničen samo na zemaljski život, nego je otvoren vječnomu životu i trpljenja ovoga života ništa su u usporedbi s vječnim blaženstvom koje čeka čovjeka i d) spoznaja Boga, toga izvora neizmjerne dobrote i ljubavi, nesumjerljivo je dobro i ostvarenje ljudske egzistencije; konačno, 3) postoje dobri razlozi zašto smatrati da Bog postoji.
No makar ponudili dobre razloge zašto intelektualni problem zla ne drži vodu, svejedno nam preostaje emocionalni problem zla. Složio bih se s Craigom da vjerojatno većina ljudi odbija Boga jer se pitaju kako je Bog mogao dopustiti da bilo oni sami bilo njihovi voljeni pate. Oni se tako govore: „Bože moj, zašto si to dopustio? Bože moj, zašto si me ostavio? Je li te briga za mene? Postojiš li uopće? Što će mi Bog koji je ravnodušan prema meni!“ To može dovesti ljude do ateizma, točnije, do ateizma odbacivanja.
Kako reagirati u tim slučajevima? Kao kršćani nećemo (ili se barem nadam da nećemo) ljudima koji prolaze kroz tako teške i bolne situacije reći: „Znaš, Bog je imao dobre razloge zašto je dopustio patnju u tvome životu te stoga supostojanje Boga i zla nije samo logički moguće nego i vjerojatno“. Drugim riječima, nećemo na emocionalni problem zla odgovoriti tako što ćemo pokazati kako je intelektualni problem zla manjkav i promašen. Odgovorimo li na takav način, to bi osobi koja trpi moglo djelovati hladno i ravnodušno te ju (još više) udaljiti od Boga. Radije, svojim primjerom i prisutnošću nastojat ćemo biti uz te osobe i pokazati im da Bog nije tamo neki daleki i ravnodušni tiranin kojemu nije stalo do nas i kroz što prolazimo, već da se iz ljubavi prema nama druga božanska osoba utjelovila, iz ljubavi prema nama njega je „koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom [učinio] da mi budemo pravednost Božja u njemu“ (2 Kor 5,21), iz ljubavi prema nama Isus Krist, premda nevin i bez grijeha, trpio je i pobijedio smrt kako bismo mi imali puninu života. Drugim riječima, rješenje za problem zla i pitanje u svijetu jest sâm Bog, a na nama kršćanima je da ljudima svojim primjerom pokažemo Božju ljubav i milosrđe, da ljudima svojim primjerom očitujemo da ih Bog nije zaboravio, da ih nije napustio i da će uvijek biti uz njih.
Kako (ne) odgovoriti na svećeničko zlostavljanje?
Smatram da nam ovo može biti od pomoći u našoj reakciji na svećeničko zlostavljanje. Naime, kada se suočimo sa situacijom svećeničkoga zlostavljanja, naša bi prva reakcija mogla biti da obranimo Crkvu jer smatramo da se time njoj čini šteta i da nisu svi svećenici takvi. Spremni smo tada odgovoriti da je problem zlostavljanja daleko širi i da nije ograničen na svećenike i Katoličku Crkvu. „Zašto samo usmjeriti pogled na svećeničko zlostavljanje i na Katoličku Crkvu? Zlostavljanje je, nažalost, općedruštveni problem“, rekli bi neki. I dok se slažem da je važno upozoriti da problem nije samo u Katoličkoj Crkvi i da problem nije, kao što neki vole govoriti, svećenički celibat i zastarjeli spolni moral Katoličke Crkve, čini mi se da nam takvim odgovorom prijeti opasnost banaliziranja i obezvrjeđivanja iskustava i patnji kroz koje prolaze žrtve svećeničkoga zlostavljanja.
Možemo tako reći da postoje intelektualni i emocionalni problem svećeničkoga zlostavljanja. Rekao bih da nemali broj katolika u Hrvatskoj kada čuje za svećeničko zlostavljanje, reagira tako što odgovara na intelektualni problem svećeničkoga zlostavljanja, a žrtvama i ljudima koji sve to promatraju taj odgovor djeluje isprazno, hladno, pa i sablažnjivo. Tȁ za njih je riječ o emocionalnome ili egzistencijalnome problemu. Odgovor može biti istinit i točan, ali smo ga u najmanju ruku ponudili u pogrješnome trenutku, a možebitno smo izazvali sablazan. Ovdje ne nudim rješenja, a niti ću ljudima govoriti: „Odsada trebate postupati kako vam ja kažem.“ Radije, vjerujem da bi nam čitava ova situacija trebala pomoći preispitati vlastite motivacije u našim reakcijama na slučajeva svećeničkoga zlostavljanja. Stoga, umjesto nekoga mudrog savjeta, na kraju vas ostavljam s pitanjem koje može poslužiti za ispit savjesti: „U kojoj mjeri moja želja da obranim čast i ugled Crkve može obezvrijediti i ništavnima učiniti traumatična iskustva žrtvi svećeničkoga zlostavljanja te dovesti do podrivanja autentičnosti moga svjedočanstva kao kršćanina?“
Luka Ilić