Uvod
Nesporna je činjenica da kultura utječe na svaki vid našega života, pa tako i na našu otvorenost istinama koje Bog objavio, a Crkva naviješta. Ipak, žalosno je stanje hrvatskoga društva da se u kulturnome ratu katolička strana nalazi u defanzivi. Čak i ako stavite sa strane izravno propagiranje svih mogućih devijacija, nastranosti i moralnih zala od strane zakonodavstva, obrazovnoga sustava i mainstream medija, bezbroj je kulturnih proizvoda koji snažno utječu da ono što Crkva uči, zapovijeda ili preporučuje mnogima djeluje kao strano, zastarjelo ili čak krivo. Filmovi i serije na televiziji, lektira u školi, stilovi u odijevanju, glazba na radiju, pa čak i sâm jezik jednako su, a ponekad i više, sredstvo duhovne i kulturne borbe.[1] Također, nemoguće je ne primijetiti da neprijatelji Crkve gotovo svo oružje koje koriste u ovom kulturnom ratu uvoze sa Zapada. Dakako, to ne povlači da je sve što dolazi sa Zapada zlo, ali povlači da smo dužni uložiti dodatan oprez kod preuzimanja zapadnih kulturnih proizvoda.
Uzmemo li sve ovo u obzir, situacija u kojoj bi katolik svjesno zanemarivao svoje kulturno naslijeđe i mijenjao ga u zamjenu za suvremene kulturne sadržaje koji dolaze iz mnogo manje katoličkih, ili čak protukatoličkih zapadnih kultura, djeluje gotovo nestvarno. Međutim, iako ne samo ondje, upravo to se događa na polju duhovne glazbe. Ne samo da se mlade ne obrazuje u autentičnome katoličkom glazbenom izričaju, nego se njegovo postojanje prešućuje, umanjuje mu se vrijednost ili ga se čak i izrijekom brani. Upravo su slučajevi inzistiranja na duhovnim šansonama i gitarama do mjere potpunog isključivanja ili čak i zabrana organski nastaloga pučkog pjevanja i gregorijanskih napjeva povod razmišljanjima koja slijede.
Tema teksta svjesno nije glazba u liturgiji, iako su i na tu glazbu zbog njihove općenitosti primjenjiva mnoga od ovih razmatranja. Idealno, crkveni propisi i dokumenti o liturgijskoj glazbi trebali bi biti dovoljni da u dostatnoj mjeri zaštite svete obrede od kulturnih sadržaja sumnjivoga podrijetla i sporne uspješnosti, modnih hirova i bilo čije samovolje. Ipak, mora se primijetiti kako nije rijetkost da duhovne šansone, ta izrijekom neliturgijska glazba, usprkos svima propisima o liturgijskoj glazbi ipak ulaze u liturgiju. Dok je u Varaždinskoj biskupiji liturgijska uporaba Plave pjesmarice dopuštena u misama mladih, u Zagrebačkoj nije ni tamo. Narančasta pjesmarica, štoviše, nije dopuštena kao izvor za liturgijsku glazbu ni u jednoj biskupiji, na njoj izričito piše da je za neliturgijsku uporabu, a ipak ju se koristi u liturgiji. Zbog naravi same stvari, odgovornost onih koji to dozvoljavaju zaista nije mala. Naime, čak i ako stavimo sa strane aspekt neposlušnosti volji biskupâ, ostaje činjenica da, bez obzira kako dobre namjere imali oni koji na taj način pripuštaju šansone u liturgiju, baš svaka negativna posljedica koja iz toga proiziđe pada na njihova leđa.
No ako bi stvari trebale biti jasne glede liturgije, što je s vanliturgijskom uporabom šansona? Još općenitije, zašto odabirati pjesme koje se glazbeno temelje na pop-glazbi druge polovice dvadesetoga stoljeća ili još mlađoj worship-glazbi, koje dolaze iz protukatoličkih protestantskih krugova? Postavimo li ovo pitanje onima koji su za to u Crkvi odgovorni, često će nam kao odgovor reći da su tako radili oni koji su ih formirali te da je bilo riječ o iznimnim ljudima koji su koristeći šansone i gitare, odnosno u ono vrijeme suvremenu novoskladanu duhovnu glazbu sviranu na instrumentima koje se do tada tipično nije koristilo u duhovnoj glazbi, bili uspješni u svome duhovnom radu.[2] Tema ovoga teksta intelektualno je raspakiravanje danoga odgovora. U tu ćemo svrhu cijeli odgovor još malo i zaoštriti i prihvatiti dvije pretpostavke na kojima počiva. Prvo, neka su ljudi koji su uveli tu praksu doista bili iznimni u pozitivnome smislu. Štoviše, neka su čak i nesporno bili sveci. Drugo, neka su plodovi njihova spomenuta rada nesporno dobri. U ovome se tekstu pitamo: Što se iz toga može zaključiti?
Jesu li šansone i gitare esencijalne ili akcidentalne?
Prvo pitanje koje moramo postaviti jest je li uporaba spomenutih vrsta glazbe i glazbala bila esencijalna ili akcidentalna za spomenuto uspješno pastoralno djelovanje? Naime, organizirate li programe Odbojka s Kristom ili Duhovna glazba izvedena na gitari, jasno je da će odbojka i gitara neizostavno biti dio onoga što činite. Također, jasno je da, na primjer, odabir boje majice koju ćete pritom nositi ili broj samoglasnika u imenima sudionika ne će biti na taj način važni. Pretpostavimo da je odabir glazbe i glazbala u raznim duhovnim programima na koje danas nailazimo ipak važniji za te programe od boja majica koje sudionici tih programa nose. Štoviše, u svrhu ovoga misaonog eksperimenta možemo dopustiti da je čak i esencijalan – neka bez baš te vrste glazbe i baš tih glazbala ti po pretpostavci uspješni programi ne bi postojali.
Ipak, iz te esencijalne vezanosti može se zaključiti manje nego što se na prvu čini. Prvo, sama činjenica da je neki duhovni program koji esencijalno koristi gitare bio uspješan ne povlači da je to bilo baš zbog tih gitara. Trivijalno, to što neki predmet esencijalno posjeduje neko svojstvo ne povlači da je baš svaki učinak djelovanja toga predmeta uzrokovan uz pomoć ili baš od toga esencijalnog svojstva. Iako sam esencijalno razumno i slobodno biće, rast moje kose ili potreba za hranom nemaju nikakve izravne i relevantne veze ni s jednim od tih svojstava. Iako je profesionalni nogomet gotovo nezamisliv bez kopački, svima je jasno da kopačke nisu ono zbog čega Hrvatska reprezentacija postiže tolike uspjehe. Slično, osnujete li nešto poput udruge katolika kartaša bele, iako će ta kartaška igra biti snažno vezana uz vaše evangelizatorske napore u tome klubu, jasno je da je bela ovdje samo kontingentno pomagalo, nenužno i promjenjivo sredstvo upotrijebljeno u svrhu ostvarivanja cilja koji svojom trajnošću i vrijednošću nadilazi puku kartašku igru te da uspjeh toga kluba ne će toliko ovisiti o samoj kartaškoj igri koju izaberete, koliko o jasno određenim moralno hvalevrijednim ciljevima i osobnim kvalitetama vas i drugih članova toga kluba. Analogno, posve je moguće i, dapače, za očekivati, da su za uspjeh spomenutih duhovnih programa bili ključni osobna svetost voditeljâ, njihova posebna karizmatičnost, molitve koje su koristili ili tek dobro prepoznavanje sredstava koja će u tome trenutku biti od koristi. Drugim riječima, moguće je da bi ti ljudi, po pretpostavci sveci, bili uspješni u svojim evangelizatorskim programima razmjerno neovisno o kontingentnim pomagalima koja su upotrebljavali u njihovoj provedbi. Sveti Alfonz Liguori svirao je, skladao i pisao duhovne pjesme za čembalo i premda je jasno da bez čembala ne ćete moći činiti isto što je činio i on, posve je očito da u tome nije ni poanta.
Drugo, svrha duhovnih programa nije u njima samima. Svaki će svetac odmah priznati da je njihova svrha u upućivanju dušâ na Nekoga tko je izvan i iznad njih, na svrhu svih svrha, te da svaki duhovni program ima svoju vrijednost u mjeri u kojoj ispunjava taj cilj. Međutim, očito je da je taj cilj bilo moguće postići i prije nastanka pop-glazbe 70-ih, odnosno onoga što se danas naziva duhovnim šansonama, i da će ga biti moguće postići i kada se glazbeni trendovi svjetovnoga društva promijene. Stoga, čak i ako dopustimo da su za uspješno djelovanje nekoliko svetaca esencijalno važni bili tada suvremena pop-glazba i gitare, iz toga ne slijedi ni da su baš takvi programi nužni za ostvarenje opće svrhe svih duhovnih programa, upućivanje dušâ na Boga, a još manje da će baš takvi programi biti uspješni u svako vrijeme.
Nogomet rukom i popov pop
Čini se očitim da će već zbog same naravi prolazne svjetovne suvremenosti onaj koji se želi baš na temelju te suvremenosti približiti novim generacijama morati sukladno promjenama u svijetu mijenjati sredstva svojega djelovanja. Ne ćete biti uspješni u približavanju današnjemu nogometašu smatrate li da je nogomet moguće igrati i rukom (kao što je bio običaj do sredine 19. stoljeća) ni suvremenom vojniku tvrdeći da mu nedostaje metalni oklop ili nudeći mu podršku teškoga konjaništva. No ako je to istina u stvarima koje se mnogo sporije mijenjaju od trendova u popularnoj glazbi, ne će li to još više vrijediti i za nju sâmu? Gledajući spram povijesti glazbenih promjena, jazz je među mladima bio popularan prije nekoliko dana, a synth-pop još jučer. Ipak, priđete li današnjoj generaciji s tim vrstama glazbe kao nečim što bi im trebalo biti poznato i blisko, s pravom će vas blijedo gledati. Neka je i dvadeset svetaca uspješno evangeliziralo pomoću sopran-saksofona, čembala ili hurdy-gurdya, to ni na koji način ne jamči da ćete i vi biti uspješni oponašajući ih baš u tome. Nogomet se više ne igra rukom, kevlar je zamijenio čisto metalni oklop, oklopništvo je preuzelo ulogu teškoga konjaništva, a pop-glazba vaše mladosti nije pop-glazba današnjih mladih.[3] Poopćeno, uspješna uporaba kontingentnih pomagala u postizanju trajnih duhovnih ciljeva povlači samo da je te ciljeve moguće postići i na taj način, ali ne i da su baš ta pomagala bilo nužno bilo tipično uspješna.
Ma nije stvar samo u šansonama i gitarama
Iz dosadašnjega smo tijeka teksta vidjeli da sama činjenica da je neki svetac nekada uspješno upotrebljavao šansone u stilu pop-glazbe 70-ih i gitare nije dovoljna za opravdanje stava da ćemo i mi biti uspješni čineći baš to isto. Očito, potrebno je još nešto, odnosno potrebno je pokazati da su navedeni duhovni programi posjedovali još neka svojstva koja bi ih trebalo činiti uspješnim i danas, da postoje neki dodatni razlozi za uporabu navedenih kontigentnih pomagala. No koja bi to svojstva i koji bi to razlozi mogli biti?
Ali šansone i gitare nisu od jučer
Netko bi kao dodatan razlog inzistiranja na gitari i nekad popularnoj pop-glazbi kao sredstvima evangelizacije mogao navesti trajnost njihove uporabe. Uostalom, po početnoj su pretpostavci sveci desetljećima uspješno koristili baš ta sredstva. Ipak, mjerimo li gitaru po trajnosti uporabe, vidjet ćemo da postoje instrumenti koji daleko bolje zadovoljavaju taj kriterij. Uostalom, sambuka se spominje u Svetome Pismu, čembalo je bilo popularno više od dva stoljeća, hurdy-gurdy i mnogo dulje, psalmi su puni referenci na harfu i citru, a orgulje obilježavaju velik dio katoličke povijesti. Također, držimo li se kriterija trajnosti uspješne uporabe, nekada suvremene pop-pjesme djeluju upravo smiješno stavimo li ih uz bok organski nastalomu pučkom pjevanju ili gregorijanskim napjevima. Desetljeća pretpostavljene uspješnosti navedenih duhovnih programa tada doista djeluju poput pomaka kazaljke na satu koja označava sekunde kada ju stavimo pred kalendar duhovnoga pjevanja i glazbe.
Na svojstvo trajnosti pozivao bi se i onaj koji bi tvrdio da duhovne šansone inspirirane pop-glazbom 70-ih zapravo i ne pokušavaju pratiti glazbene trendove, već da se radije njima pokušava naći ono što je zajedničko više generacija, neko “zajedničko tlo” koje bi moglo povezati mlađe i starije. Međutim, nije teško vidjeti da su orgulje, gregorijanski napjevi i pučko pjevanje daleko bolji kandidati za to “zajedničko tlo” jer ne samo što povezuju više generacija od spomenutih šansona nego nas i stavljaju u jedinstvo sa stoljećima i tisućljećima pjevanja puka Božjega. Uostalom, ako cijenite obiteljske fešte na kojima se nađu po tri generacije iste obitelji i zajedno nešto zapjevaju, zašto ne organizirati feštu na kojoj će zajedno pjevati pet, deset, dvadeset ili pedeset generacija?
Ali i u drugim župama tako pjevaju
Drugi kriterij koji bi netko mogao navesti u korist spomenutih programa bio bi njihova raširenost po Crkvi. Iako se na ponekad može činiti da su pop-glazba 70-tih i duhovne šansone gotovo sveprisutne, a i po pretpostavkama početnoga misaonog eksprimenta više ih je svetaca upotrebljavalo na više mjesta, riječ je zapravo o razmjerno lokalnoj pojavi na koju nailazimo na mjestima pod kulturnom hegemonijom nekada protestantskoga, a danas bezbožnoga zapada. Iako ćete na mnogim mjestima naći bendove mladih koji su svjesno ili nesvjesno pod snažnijim utjecajem glazbenih dometa nekoga poput Rajka Dujmića nego autentičnoga katoličkog glazbenog izričaja, jednostavno je provjerljiva činjenica da je usprkos snažnomu zanemarivanju glazbenoga obrazovanja puka koje je utemeljeno u katoličkome glazbenom naslijeđu, organski nastalo pučko pjevanje ipak nešto najproširenije na našim prostorima, a i malo je mjesta, ako ih uopće ima, gdje se gregorijanski napjevi baš nikada ne mogu čuti. I dok nas pučko pjevanje povezuje s drugim vjernicima iz našega naroda, a gregorijanski napjevi i šire, mnoge se od novoskladanih šansona zadrže u uporabi samo na razini jedne ili nekoliko župa. Da se vratimo na analogiju iz prošloga poglavlja, nije li ljepše imati feštu na kojoj zajedno pjeva cijeli narod, ili čak i više naroda, nego onu na kojoj svaka mala skupina pjeva svoje pjesme?[4]
Ali nije samo jedan svetac tako radio
Treći kriterij koji se isplati izbliza pogledati bio bi brojnost svetaca koji su evangelizirali putem duhovnih programa u kojima se koristila pop-glazba 70-tih svirana na gitarama. No, opet, čak i ako prihvatimo da su voditelji tih programa doista bili sveci, njihov je broj zanemariv uzmemo li u obzir broj kanoniziranih svetaca koji su puk vodili pjevanjem pučkih pjesama i gregorijanskih napjeva, ili pak služeći se drugim instrumentima. Prođemo li samo ovlaš kroz Rimski martirologij, naći ćemo svece koji su svirali bezbroj različitih instrumenata, no najčešće se ipak spominju orgulje i ljepota glasa tih svetaca. Odlučite li se za šansone i gitare, rječnikom vojne strategije rečeno, vi odabirate slijediti ovoga ili onoga po pretpostavci uspješnog pukovnika, radije nego velike vojskovođe poput Aleksandra Makedonskoga, Gaja Julija Cezara ili Henri de la Rochejaqueleina u njihovim uspjesima. Ili, da se vratimo na analogiju s roštiljem, odlučujete se po uzoru na nekoliko vaših susjeda napraviti veganski roštilj baziran na soji i povrću, usprkos tomu što se na većini uspješnih roštilja peklo meso.[5]
Ali Rajko Dujmić manje je zahtjevan od Palestrine
Četvrti razlog mogao bi biti lakoća kojom mnogi usvajaju duhovne šansone, pogotovo u odnosu na gregorijanske napjeve. Iako oni također mogu izazvati snažne emocije, najčešće ganuće od glazbene ljepote, tipično su osjetno suptilniji i traže veću mjeru udomaćenosti u toj glazbi. S druge strane, tri akorda na gitari i nekoliko pobožnih misli u refrenu nešto su što bi svatko mogao lako usvojiti, bilo kao izvođač bilo kao slušatelj. Može li stoga takva lakoća usvajanja biti dovoljan razlog za preferiranje gitare i šansona? Teško da može.
Kada bismo i lakoću usvajanja mogli postaviti kao najviši kriterij za odabir glazbe i kada bismo mogli birati samo između šansona i gitara s jedne, a, na primjer, Palestrinine polifonije s druge strane, tek bismo tada bili opravdani u odabiru šansona i gitara. Međutim, ni jedno od toga nije slučaj. Naime, čak i ako bi lakoća usvajanja bila nešto čemu trebamo težiti kao takvom i ako bismo time isključili složenije gregorijanske napjeve, ona se tipično ne može primijeniti ni na organski razvijeno pučko pjevanje, a pogotovo ni na jednostavne gregorijanske napjeve za psalme koje nalazimo u službenome kantualu. Usprkos tomu što je broj glazbeno talentiranih i obrazovanih oduvijek bio ograničen, katolici od samih početaka pjevaju Bogu i sasvim je naravno da će i glazbeni korpus koji je Crkva razvila kroz stoljeća biti takav da uzima u obzir tu neravnomjernost u darovanim talentima.
Također, lakoća usvajanja kao takva ne može se nalaziti na vrhu kriterija za odabir duhovne glazbe iz barem tri razloga. Prvo, lakoća usvajanja neduhovan je kriterij i nije nužno povezana sa svrhom duhovne glazbe. Svima je jasno da u uho jednako lako može ući i dobro i loše.[6] Štoviše, nije rijetkost da nam upravo ono loše dolazi kao lako, a ono što je dobro kao nešto oko čega se moramo potruditi i spram čega nailazimo na otpor u duši. Drugo, određena razlika u odnosu na glazbu koju smo navikli čuti u svijetu zapravo je vrlo korisna. Izađem li iz kafića i uđem u crkvu, odmah znam da sam na “svetome tlu”, prostoru koji već svojim oblikovanjem upućuje s naravnoga na nadnaravno. Umjesto naslonjača tu su klupe, središte prostorije ne nalazi se u sredini nego na njezinu kraju gdje su oltar i svetohranište, na zidovima se umjesto oku lako prihvatljivih crtarija i fotografija nalaze slike i kipovi koji svjedoče o povijesti spasenja, a osjećaj komfornoga drijemeža u udobnostima ovoga svijeta naravnom lakoćom prelazi u osjećaj malenosti, nedostatnosti i potrebe za Božjom milosti. Čujem li zatim (često lošije izvedenu) jednaku[7] ili gotovo jednaku glazbu koje sam prije minutu slušao u kafiću, teško je vidjeti na koji će način ona postići jednak učinak u duši kao i sakralni prostor. Treće, ne usvajaju svi istu glazbu jednakom lakoćom. Dok će sličnost svjetovnoj glazbi nekima možda i olakšati usvajanje šansona, u mnogima one bude upravo suprotna stanja poput odbojnosti ili ljutnje i žalosti zbog zanemarivanja glazbe izrasle unutar same Crkve te otežavaju postizanje svrhe duhovnih programa, usmjeravanje na samoga Stvoritelja glazbe.
Sažetak dosadašnje argumentacije
Vidjeli smo da sama (pretpostavljena) činjenica da su neki sveci bili uspješni u svojim duhovnim programima koristeći pop-glazbu 70-ih, odnosno duhovne šansone praćene gitarama, ne povlači da će današnji zagovornici takve glazbe biti uspješni u svome duhovnom radu oponašajući te svece baš u tome. Štoviše, zbog snažne kontingentnosti navedenih pomagala i njihove vezanosti uz trenutno stanje trajno mijenjajuće kulture, posve je za očekivati da će korisnici tih pomagala razmjerno često morati mijenjati repertoar kako bi ostali na taj način aktualni. Očito, želi li zagovornik šansona i gitara racionalno opravdati svoj odabir, morat će pokazati da one posjeduju još neka svojstva na temelju kojih to čini, odnosno da zadovoljavaju i neke druge relevantne kriterije. Međutim, vidjeli smo da se prema barem četiri važna kriterija, trajnosti njihove uporabe, raširenosti među pukom, raširenosti među svecima i lakoćom usvajanja, šansone i gitare pokazuju lošijim i manje razboritim odabirom od uvijek istih konkurenata, orgulja, organski razvijenoga pučkog pjevanja i gregorijanskih napjeva.
Vidiš da funkcionira, što te briga zašto
Ipak, zagovornik šansona i gitara mogao bi jednostavno reći da, usprkos tomu što se slaže sa svime dosad napisanim i što ne može jasno odrediti koje bi to bilo svojstvo koje preporučuje baš ta pomagala, a ne neka druga, sama činjenica uspjeha duhovnih programa koji ih koriste dovoljna je za zaključiti da ga šansone i gitare posjeduju. Naš bi sugovornik čak mogao i oslabiti svoju poziciju i dozvoliti da je moguće da nema baš ništa relevantno vrijedno u šansonama i gitarama sâmim, odnosno da one ne posjeduju baš nikakvo drugo eklezijalno, poetski ili glazbeno relevantno svojstvo osim toga da se u ovim okolnostima pokazuju kao uspješne, no da je i to dovoljno za racionalno opravdanje njihovoga odabira. Štoviše, i sam uspjeh možda bi mogao biti promatran kao traženo svojstvo. Drugim riječima, argument bi glasio ne moramo točno poznavati svojstva na temelju kojih neka stvar uspješno funkcionira te da je moguće i da je njezino uspješno funkcioniranje u relevantnome smislu tek plod povoljnih vanjskih okolnosti, no da smo svejedno opravdani koristiti ju već i samo na temelju njezine uspješnosti. Ilustrativno, ne moramo točno znati na temelju čega selotejp uspješno drži dvije stvari slijepljenima da bismo bili opravdani koristiti ga. Štoviše, moguće je da je taj isti selotejp već i izgubio ljepljivost koju ima kao selotejp te da drži stvari slijepljenima samo zato što ga visoka temperatura njegove okoline drži u stanu polurastopljenosti. Ipak, glasi argument, opravdani smo koristiti ga sve dok izvršava svoju funkciju.
Iako na prvi pogled djeluje vrlo razumno, ovomu se argumentu u ovome kontekstu može prigovoriti više stvari. Prvo, ne znamo li kako i zašto neka stvar funkcionira posve je moguće da ne ćemo znati ni u kojim okolnostima ona više ne će funkcionirati ili će funkcionirati na kriv ili nezdrav način. Štoviše, mogli bismo ne moći predvidjeti i naći način da apsorbiramo neželjene posljedice koje možda nosi sa sobom. Na primjer, duhovnim se šansonama često prigovara to što potiču iz protestantskoga miljea te da senzibiliziraju vjenike spram nekatoličkih ili čak protukatoličkih pogleda, nazora, osjećanja i doživljavanja stvarnosti. Daleko od toga da Crkva ne bi mogla pokatoličiti kulturne proizvode protukatoličkih kultura. Ipak, dok djeluje razborito htjeti moći odrediti što je točno u tim kulturnim proizvodima upotrebljivo za postizanje svrhe koju je Crkva pozvana da ostvari, stav Nismo sigurni, ali nema veze. u najmanju je ruku neodgovoran, ako ne i što gore. Drugo, ovaj je argument tipično upotrebljiv za opravdanje postupanja u situacijama u kojima nam je na raspolaganju samo jedno sredstvo za dolazak do cilja. Ne znam kako i zašto funkcionira moj usisavač, ali samo to što funkcionira dovoljno je opravdanje da ga koristim. No što je sa situacijama u kojima mi je na raspolaganju više usisavača, od kojih za neke znam i kako i zašto dobro usisavaju, a za neke, iako se čini da svoju funkciju izvršavaju dobro, ne znam ni jedno ni drugo? Čini se očitim da ćemo oruđe koje je i poznato i uspješno biti opravdani zamijeniti novim i nepoznatim tek ako se pokaže kao u nekome relevantnom smislu uspješnije od ovoga prvog. Ipak, i tada će biti razborito htjeti moći odrediti što je to što mu daje tu uspješnost, pogotovo ako znamo da može učiniti i štetu. Treće, primijenjivost ovoga argumenta ovisi o tome je li sredstvo o kojemu je riječ doista uspješno, odnosno izvršava li svoju funkciju. Na tu temu vratit ćemo se pred kraj teksta.
Sam sebi skačeš u usta
Sljedeća stvar koju bi zagovornik šansona i gitara mogao prigovoriti jest da je ovaj tekst zapravo nekoherentan. Vrhunska djela polifonije i vrhunske izvedbe gregorijanskih napjeva samom su svojom tehničkom zahtjevnošću takve da ih je kroz povijest mogao izvesti tek relativno mali broj vjernika, tako da od svih predloženih kriterija ozbiljnije zadovoljavaju samo onaj vremenski. Ako bi navedeni kriteriji bili tako važni, ne bismo li onda trebali napustiti i te glazbene oblike? Ipak, riječ je o potpunome promašaju.
Prvo, riječ je o glazbi koju Crkva izrijekom preporučuje i stavlja na prvo mjesto (usp. Sacrosanctum Concilium (SC) (116) ili Musicam Sacram (MS) (50a)), čak i naziva svetom (MS 4b). Drugo, posve je nesporno da se radi o glazbenim vrhuncima katoličkoga stvaralačkog duha. Treće, ova glazba već stoljećima daje kvalitetne duhovne plodove, što jasno pokazuje da ne ovisi o modi i hirovima nekoga pojedinog vremena. Već nam ova tri razloga daju dovoljno opravdanje za njezinu uporabu, no evo još jednoga. Četvrto, djeluje suludo tvrditi da bismo, usprkos tomu što Crkva neko djelovanje na temelju dokazane uspješnosti i dične tradicije izdiže iznad drugih iste vrste, zato što većina u tome djelovanju ne će dostići vrhunce to djelovanje trebali napustiti. Bi li samo vrhunski propovjednici trebali propovijedati, vrhunski ispovjednici ispovijedati, a ostali raditi nešto treće? Ili je ipak istina da bi nam oni trebali stajati kao uzori kako bismo učeći od njih nadoknadili naš nedostatak talenta? Samo to što u nečem vrijednom po sebi ne možemo dostići savršenstvo nije razlog da ne pokušamo učiniti dobro koje možemo, a još je manje razlog da cijeli poduhvat i napustimo.
Pogledajmo drugu analogiju, na temelju koje će se jasnije vidjeti još jedan aspekt relevantan za ovu raspravu. Kada bi Crkva opravdano od svih igara na prvo mjesto stavila nogomet, bi li itko argumentirao da oni koji ne mogu doći do razine Josipa Brekala, Matea Kovačića ili Johana Cruyffa ne bi tu igru trebali niti igrati, već se radije baviti badmintonom ili kriketom? Nogomet ne čine samo zvijezde. Jednako kao što u njemu ima mjesta za prave majstore, osrednje igrače i amatera koji vikendom igra za svoj lokalni klub, ima mjesta i za suce, pomoćno osoblje i gledatelje. Reći da svi oni, a posebno navijači, ne sudjeluju ili nisu dio nogometa, ili čak da bi se trebali okaniti cijele stvari upravo je suludo. A ipak, jednako kao što se u nogometu aktivno sudjeluje navijajući, u glazbi se aktivno sudjeluje slušajući je. Dakle, vrhunska djela polifonije i vrhunske izvedbe gregorijanskih napjeva upravo jesu krajnji dometi u zadovoljavanju ranije navedenih kriterija jer stoje kao od Crkve potvrđeni uzori koji duhovne blagodati stoljećima pružaju i onima koji ih izvode i onima koji se slušajući ih uz njihovu pomoć usmjeravaju na Onoga koji je krajnji tvorac i svrha te glazbe. S druge strane, iako dozvoljene za neliturgijsku uporabu, šansone i gitare nemaju takvu podršku Crkve, baš nitko relevantan ih ne drži vrhuncima glazbenoga ili poetskoga stvaralaštva, a njihov se uspjeh u najboljem slučaju svodi na dvije ili tri generacije.
Ali nama šansone i gitare pašu
Naš bi sugovornik nadalje mogao reći da Bog stvara ljude različitim i da im, stoga, može za osobnu duhovnost odgovarati i različita glazba te da ih ne bismo smjeli u tome ograničavati. No ovdje se uopće ne radi o tome kakva se glazba komu osobno sviđa ili mu osobno donosi duhovnu korist. Tema teksta je glazba koju koristimo kao zajednica kako bismo se istovremeno i zajedno i svaki za sebe usmjerili na Boga i Božje. Također, tvrdnja da su zagovornici gregorijanskih napjeva i pučkoga pjevanja oni koji ograničavaju zapravo je okretanje pile naopako. Cijeli je ovaj tekst pokušaj pokazivanja da je upravo ograničavanje na šansone i gitare racionalno teško za opravdati. Ako se pritom pokazalo da postoji alternativa koja nam je i dostupna i Crkva ju preporuča i bolje zadovoljava kriterije koji se nameću sami po sebi, pa ne bismo li trebali biti time zadovoljni?
Sljedeće, netko bi mogao reći da nema ništa problematično u tome da svaka mala zajednica ima svoje pjesme uz koje slavi Gospodina te da, ako su mnoge od njih prepoznale šansone i gitare kao ono što im odgovara, tko smo mi da ih u tome ograničavamo. Opet, ovdje se ne radi o tome da su zagovornici gregorijanskih napjeva i pučkoga pjevanja oni koji ograničavaju, već je stvar zapravo obrnuta. Baš oni koji i pod cijenu zanemarivanja i odbijanja svoje autentične glazbene baštine inzistiraju na nečem toliko kontingentnom i promijenjivom kao što su šansone i gitare oni su koji sami sebe ograničavaju i, štoviše, izdvajaju. Pogledajmo jednu analogiju. Slavonci na feštama pjevaju pjesme o Slavoniji, Hercegovci o Hercegovini, a Zagrepčani o Zagrebu. No zamislimo situaciju u kojoj nitko od njih ne zna pjesme koje se pjevaju po cijeloj Hrvatskoj, usprkos tomu što se iste pjesme pjevaju već stoljećima, te u kojoj se pjesme koje se u tim krajevima pjevaju mijenjaju svakih nekoliko godina. Bi li tada uopće moglo biti prave općenarodne fešte na kojoj se zajedno pjeva? Na toj bi fešti umjesto da glazba potiče zajedništvo, ono moglo nastati tek njoj usprkos. Doista, iako poznavanje općehrvatskih domoljubnih pjesama nije uvjet za biti Hrvat, ima nešto očito krivo u situaciji u kojoj Slavonac i Hercegovac ne mogu zajedno zapjevati. Analogno, iako nema ništa nužno pogrešno u tome da neka zajednica pjeva i neke svoje pjesme, situacija u kojoj ta zajednica doslovce nema pojma o glazbi i pjesmama koje nas sve povezuju teško da je ono čemu trebamo težiti.
Uspješnost šansona i gitara
U dosadašnjem smo se tekstu često pozivali na pretpostavljenu uspješnost šansona i gitara, odnosno duhovnih programa koji ih koriste kao sredstvo. Ovdje mi nije namjera osporavati njihovu uspješnost kao takvu jer čak i da kada bi ti duhovni programi donosili još i mnogo manje dobra no što njihovi kritičari tvrde, ostaje činjenica da je barem prima facie istina da je bolje da ljudi sudjeluju u barem nekima od njih nego u sadržajima koje im nudi današnje bezbožno društvo. Ipak, pretpostavci o uspješnosti može se štošta prigovoriti, odnosno lako je pokazati da bismo trebali biti oprezni u njezinu korištenju.
Prvo, kada zagovornici šansona i gitara brane iste na temelju njihove uspješnosti, što god pod time razumijevali, često zaboravljaju na mnoge neuspješne programe koji su koristili kao svoju okosnicu baš ta sredstva te na uspjeh mnogih programa koji su za glazbenu okosnicu odabrali tradicionalnu crkvenu glazbu. Također, neuspjeh u programu koji koristi šansone i gitare teži je, ceteris paribus, od onoga koji kao sredstva koristi glazbene oblike koje Crkva preporučuje iznad ostalih. Ne uspijete li puk naučiti teologijskim istinama služeći se Svetim Pismom, crkvenim dokumentima, svetim Augustinom i svetim Tomom Akvinskim, ostaje činjenica da ste im pokušali pružiti ono najbolje. No ne uspijete li u istome naumu a kao sredstvo ste izabrali Teilharda de Chardina, samim odabirom neprokušanoga ili čak i spornoga sredstva vaša je odgovornost ceteris paribus veća. Jednako, ako ne i više, vrijedit će i za neuspjeh programa koji već unaprijed stavljaju sa strane autentičnu katoličku glazbenu baštinu nauštrb novoskladanih šansona i gitara.
Drugi je prigovor analogan prvomu. Naime, znakovita je istina da se nerijetko može čuti da ljudi odlaze na razna duhovna okupljanja usprkos šansonama i gitarama. Još gore, više sam puta čuo čak i kao prigovor istinitosti katoličanstva općenito tvrdnju da kada bi katolici uistinu vjerovali u Boga, ne bi to izražavali lošijom inačicom MTV-glazbe. Sad, iako je paluzibilno tvrditi da ma kakvu glazbu odabrali za neki duhovni program, bit će onih kojima ona ne će odgovarati, ipak, ceteris paribus, nije ista stvar izazvati osjećaj odbojnosti spram katoličke duhovnosti ili katoličanstva općenito nečim što je autentično katoličko i nečim što to nije.
Treće, kada se poziva na uspjeh navedenih programa i ukazuje na broj ljudi koji na njih dolaze rijetko se postavlja pitanje dolaze li ljudi baš zbog te glazbe ili radije nečega drugog. Ovdje će vrijediti argument naveden u prvome poglavlju teksta: uspjeh programa koji koristi kontingentna sredstva ni na koji način ne povlači da je taj uspjeh rezultat uporabe baš tih sredstava.
Četvrto, glazbena se i poetska svojstva duhovnih šansona često toliko snažno razlikuju od onih pučkoga pjevanja i gregorijanskih napjeva da mnogi doživljavaju autentični katolički glazbeni izričaj koji Crkva ističe iznad ostalih kao nešto strano. Netko bi ovdje mogao reći da Crkva prvenstveno propisuje liturgijsku glazbu, no da duhovni programi koji koriste šansone i gitare nisu liturgijski te da, stoga, ne potpadaju pod te propise. Ipak, ovaj odgovor promašuje sadržaj prigovora jer nije sporno da u djelovanju na koje se ne primijenjuje neka pravna norma tu normu niste obvezani slijediti. Drugim riječima, nitko ne tvrdi da činite nešto krivo kada igrajući rukomet ne primijenjujete nogometna pravila. Ipak, ako bi Crkva nogomet stavila “na prvo mjesto” među svim igrama, iako to ne bi povlačilo da ne smijete igrati rukomet, bilo bi nešto krivo u tome kada bi polaznici vašega rukometnog programa stekli relevantno snažnu naviku da se loptu ne smije doticati nogom i, posljedično, doživljavali nogomet kao nešto strano i njihovomu sportskom ukusu neprimjereno. Analogno, prigovor se sastoji u tome da, s obzirom da je liturgijska molitva “izvrsnija od privatnih molitava” (Mediator Dei 37) te da od sve liturgijske glazbe gregorijanski napjevi imaju “prvo mjesto” (SC 116), duhovni programi koji imaju za posljedicu da ono što Crkva toliko snažno izdvaja kao najbolje, liturgijsku molitvu oplemenjenu gregorijanskim napjevima, doživljavamo kao strano u tome smislu nisu uspješni. Štoviše, dalo bi se argumentirati da su i izravno štetni.
Zaključak
Vidjeli smo da je najviše što se može zaključiti iz same činjenice da su neki sveci upotrebljavali neko vrlo kontingentno sredstvo u duhovnome radu jest da to sredstvo može biti korisno, ali ne da će to bilo tipično bilo nužno i biti. Stoga, prihvatimo li da su šansone i gitare nekada i bile uspješno sredstvo evangelizacije, za racionalno opravdanje njihova odabira potrebno je da one posjeduju još neka svojstva koja bi trebala osiguravati nastavak njihove uspješnosti. Međutim, krenemo li procijenjivati šansone izvedene uz pratnju gitara prema četiri važna i općeprihvaćena eklezijalna kriterija, trajnosti njihove uporabe, raširenosti među pukom, raširenosti među svecima i lakoćom usvajanja, vidimo da one imaju uvijek iste konkurente, orgulje, organski razvijeno pučko pjevanje i gregorijanske napjeve. Štoviše, očito je da ti tradicionalni vidovi crkvene glazbe dane kriterije zadovoljavaju mnogo bolje.
Primijetite da nam za ovaj uvid nije bilo potrebno poznavati i pozivati se na crkvene dokumente koji govore o glazbi, nego da nam je bilo dovoljno i puko svjetlo naravnoga razuma. Uzmemo li u obzir i samo crkvene dokumente napisane tijekom i nakon Drugoga vatikanskoga koncila, poput Sacrosanctum Concilium ili Musicam Sacram, vidjet ćemo da Crkva na prvo mjesto među crkvenom glazbom stavlja gregorijansko pjevanje (SC 116 ili MS 50a), organski nastalo pučko pjevanje na više mjesta izrijekom spominje u pozitivnome kontekstu (SC 118 ili MS 46), a orgulje ističe ispred drugih instrumenata (SC 120 ili MS 46, 62). Iako ti isti dokumenti potiču i razvoj novih glazbenih oblika, posve su nedvosmisleni u zahtjevu da se razvoj temelji na glazbi koju Crkva smatra svetom (MS 52, 4b). Sve ovo čini odabir šansona i gitara, iako je izvan liturgije formalno dopušten, još težim za opravdati i u najmanju ruku nalaže oprez kod njihove uporabe.
Čak i ako se slože sa svime dosad napisanim i potvrde da se prema navedenim kriterijima gregorijanski napjevi, pučko pjevanje i orgulje nalaze u osjetno boljoj poziciji, zagovornici šansona i gitara možda će kao razlog svoga odabira navesti tek njihov uspjeh, čak i ako ne mogu odrediti na temelju čega točno je do njega došlo. Ipak, kao i u drugim područjima života, najmanje na što smo obvezani kod uporabe sredstva za koje ne znamo zašto funkcionira i do kojih posljedica može dovesti, jest da budemo oprezni. Stav Ne znamo zašto šansone i gitare funkcioniraju, ali nije ni važno. stoga je duboko problematičan. Osim toga, iako smo kao pretpostavku teksta prihvatili tvrdnju o uspješnosti nekadašnjih duhovnih programa koji su koristili šansone i gitare, već je pokazano da taj uspjeh ne povlači i uspjeh njihovih nasljednika. Čak i ako prihvatimo da su neki od njih uspješni, vrlo je lako pokazati da nije riječ o nekvalificiranome uspjehu, odnosno da šansone i gitare mogu donijeti i neke vrlo štetne posljedice.
Sad, moguće je da postoje i neki drugi razlozi za odabir šansona i gitara, neki drugi kriteriji po kojima vam se one čine boljim. Ipak, vrijedi se zapitati jesu li vaši razlozi i kriteriji dovoljno snažni da prevagnu nad ovim ponuđenim. Najmanje na što mi se čini da svatko racionalan i informiran mora pristati jest da su, ceteris paribus, u racionalno osjetno boljoj poziciji oni koji se nadahnjuju glazbom koju Crkva sama naziva svetom, poput gregorijanskih napjeva i pučkoga pjevanja (MS 4b), i koji se u svome odabiru vode onime što Crkva izravno uči o glazbi.
Za kraj, čak i ako ćete se doista naći u situaciji da držite kako polaznici vaših duhovnih programa nisu još sposobni razmjeti ljepotu, utemeljenost i duhovnu prikladnost ni jednostavnijih gregorijanskih napjeva ili pučkih pjesama ili pak da se još nisu udomaćili u katoličkoj kulturi kojom ta glazba odiše, na vama je voditi ih od onoga gdje se sada nalaze prema boljem. Neka stvari i stoje tako da procjenjujete kako će baš ovim ljudima baš u ovome trenutku i baš u ovim okolnostima šansone i gitare biti od veće duhovne koristi ili pak da bi naglo prekidanje s dosadašnjom glazbenom praksom moglo dovesti do neželjenih posljedica poput, na primjer, osjećaja nametanja ili čak odbojnosti spram utemeljenije i kvalitetnije duhovne glazbe, ipak imate snažnu moralnu dužnost one koji su vam povjereni usmjeravati k savršenijem. Kao što nastavnik matematike može djetetu koje je loše u množenju u početku dopustiti uzastupno zbrajanje, a onomu lošem u potenciranju uzastopno množenje, s pravom bismo ga gledali s prijekorom ako bi već unaprijed odlučio zaustaviti se na tome. Jednako, neka je i stanje u vašoj okolini toliko loše da ljudi ne bi prepoznali istinsku eklezijalnu, glazbenu i poetsku ljepotu gregorijanskih napjeva i pučkih pjesama ni da ih pogodi u glavu, vaša je odgovornost ne ostaviti ih u tome žalosnom stanju. Uostalom, što nedostaje pjesmama koje su pjevali naši stari i bili ponosni na njih?
Bilješke
[1] Trivijalno, ako će svaki sodomit u serijama koje vaše dijete gleda biti predstavljen kao pozitivac, vaša izravna i kvalitetna argumentacija da je sodomija zlo i da je duboko štetna jednostavno će postati manje važna, ako ne i posve nevažna.
[2] Ovdje već unaprijed isključujem iz razmatranja razne ideologe koji bacanjem truizama i neistinih ili bombastičnih fraza mutnoga sadržaja poput Duh puše kamo on želi., Tako je htio II. Vatikanski sabor. ili Moderna glazba za modernog čovjeka! onemogućuju ozbiljnu intelektualnu raspravu koja za cilj ima istinu o danoj stvari. (Za konkretne primjere uporabe ovakvih i sličnih floskula te kako odgovoriti na njih pogledajte u Lukinu ili Ivanovu tekstu.) Radije, pretpostavljam da je naš sugovornik, zagovornik šansona i gitara, istinoljubiv i dobronamjeran.
[3] Netko bi možda ovo mogao prihvatiti i reći da ako se nogomet ili način ratovanja mijenjaju i želimo li se baš njima približiti nekome, moramo biti aktualni i mijenjati se zajedno s tim promjenama. No stvar je u tome da je s obzirom na brzinu promjena u glazbi to praktički vrlo teško postići. Jednostavno nije tako da u roku nekoliko mjeseci nakon što neka vrsta glazbe postane hit među mladima možete izbaciti kvalitetnu duhovnu glazbu te vrste. Osim toga, pa nisu ljudi koji slušaju i uživaju u baš toj vrti glazbe jedini na koje imate obvezu misliti. Trap duhovnom glazbom možda ćete i privući nekolicinu mladih, no vrijedi se zapitati u koliko ćete drugih istovremeno izazvati odbojnost, ako ne i što gore. Također, nije tako da će svaka vrsta glazbe koja postane popularna u svjetovnome društvu biti pogodna za duhovnu upotrebu. Je li uopće moguće da bude duhovnoga gangsta rapa?
[4] Netko bi ovdje mogao prigovoriti da bismo prihvatimo li kriterij raširenosti među ozbiljnom većinom morali odbaciti mnoga vrhunska ostvarenja polifonije i gregorijanskoga pjevanja. Tomu ću prigovoru u nastavku teksta posvetiti cijelo poglavlje.
[5] Naš bi sugovornik ovdje možda mogao reći da slijedi spomenute pukovnike radije nego velike vojskovođe, odnosno da pripravlja veganski roštilj jer procijenjuje da će to u ovoj situaciji, ma što god to točno značilo, biti svrsishodnije. No nije ni sporno da zagovornici šansona i gitara procjenjuju da će biti uspješni uporabom tih pomagala, već je cijelo pitanje jesu li opravdani u toj procjeni.
[6] Moguće je i da smo zbog naše pale naravi i grešnosti zapravo skloniji lošem nego dobrom. To bi, nagađam, moglo objasniti glazbene fenomene poput Beatlesa ili Severine.
[7] Bizaran, ali stvaran, primjer bio bi pjesma Hallelujah Leonarda Cohena koju se čak i kod nas zna čuti na misi, a koja, uz ostalo, opisuje nedostatak vjere, preljub i orgazam (vidi ovdje ili ovdje).