Jedno od važnih pitanja kada je riječ o savjesti glasi: „Obvezuje li me pogrješna moralna savjest?“ Katolička tradicija slijedeći mislioce poput sv. Tome Akvinskoga odgovara potvrdno.[1] Međutim, prije nego što netko počne to koristiti kao izgovor za nastavak nemoralnoga ponašanja kako za sebe tako i za druge, taj treba imati jednu vrlo važnu stvar na umu, a ta je da nismo suočeni samo s pitanjem „griješim li ako djelujem protiv pogrješne moralne savjesti?“ već i s pitanjem „griješim li ako djelujem u skladu s pogrješnom moralnom savješću?“. Priznajem da ovo može djelovati malo zbunjujuće, ali nadam se da će do kraja teksta postati jasnije zašto su ova dva pitanja toliko važna.
Zašto moralna savjest ima obvezujuću snagu?
Kako bismo razjasnili obvezujuću snagu moralne savjesti, poslužit ćemo se onime što je o tome napisao sv. Toma Akvinski. No prije toga dobro je razjasniti što je moralna savjest i objasniti zašto nas savjest obvezuje.
Za početak, moralnu savjest možemo definirati kao „sud razuma po kojemu ljudska osoba prepoznaje ćudorednu kakvoću nekoga konkretnog čina što ga kani izvršiti, što ga vrši ili ga je već izvršila“ (KKC 1778, tekst blago izmijenjen). Iz čega onda proizlazi obvezujuća snaga moralne savjesti? Ona proizlazi iz toga što je savjest „relativna norma, tj. norma za mene (subjektivna norma) sad i ovdje (bliža/izvršna norma moralnosti)“ (Relja 2021, 294) dok je sâm Bog apsolutna norma moralnosti. Budući pak da je savjest „glasnica Onoga koji nam u svijetu naravi i u svijetu milosti skrovito govori, poučava nas i vodi“ (sv. John Henry Newman, KKC 1778) te „’najbliža norma osobne moralnosti’ (Veritatis splendor 60), ako se djeluje protivno sudu savjesti, sigurno se vrši moralno zlo“ (ibid.).
Akvinac i ispravna moralna savjest
Vratimo se mi Akvincu. On razlikuje između dobrih i zlih čina. Dobri bi čini bili oni koji su u skladu s moralnim zakonom (npr. ljubiti Boga, ljubiti i poštovati roditelje, ljubiti i skrbiti se o djeci), a zli bi čini bili oni koji se protive moralnomu zakonu (npr. mrziti Boga, mrziti i nanositi štetu roditeljima/djeci). Ako je moja savjest ispravno formirana, prepoznat će da su dobri čini dobri, a zli čini zli. Drugim riječima, ispravna moralna savjest u skladu je s moralnim zakonom. Akvinac smatra da me moja ispravno formirana savjest apsolutno i u svakoj situaciji obvezuje da djelujem u skladu s njom, a pogriješit ću ako djelujem protivno svojoj moralnoj savjesti.
Akvinac i pogrješna moralna savjest
Griješim ako djelujem protiv pogrješne moralne savjesti…
Stvari se pak mijenjaju kada je moja savjest pogrješno formirana. Pogrješna moralna savjest može tako za dobro reći da je zlo, a za zlo da je dobro. Što je pak pogrješna moralna savjest? Što je karakterizira? Za razliku od suda ispravne savjesti, sud iskrivljene ili pogrješne savjesti nije u skladu s moralnim zakonom. Međutim, kao i u slučaju ispravno formirane savjesti, sveti Toma smatra da me moja savjest obvezuje makar i bila pogrješno formirana (ali, kao što ćemo vidjeti, ta je obvezatnost kvalificirana i akcidentalna). No onda nailazimo na nešto naoko čudno. Ako si postavim pitanje: „Griješim li ako djelujem protiv (pogrješno) formirane savjesti?“, Toma odgovara potvrdno. Znači li to da je pogrješno djelovati protiv savjesti premda mi i govorila da je mrziti Boga dobro, a ljubiti ga zlo? Akvinac smatra da je tomu tako.
…ali također griješim ako djelujem u skladu s njom
No onda je slučaj da ne griješim ako djelujem u skladu s pogrješno formiranom savješću, zar ne? Pomislite li da je odgovor potvrdan, gadno biste se prevarili. Možda se pitate: „Kako je to moguće? Nisi li upravo rekao da me i pogrješna moralna savjest obvezuje? Kako sada tvrdiš da bih pogriješio ako bih djelovao u skladu s pogrješnom savješću? Nadalje, nije li slučaj da ako ne poznajem moralni zakon, to znači da ne griješim ako djelujem u skladu s pogrješnom savješću koja je protivna moralnomu zakonu?“
Međutim, kao što sveti Toma Akvinski upozorava, nepoznavanje moralnoga zakona ne može me ispričati od grijeha, osim u slučajevima poput ludila. Slijedi tako da pogrješna moralna savjest u velikoj većini slučajeva (ako ne i u gotovo pa svim) nije posljedica nehotimičnoga i nesavladivoga neznanja, već hotimičnoga i savladivoga neznanja o moralnome zakonu (cf. Quodl. 3, q.12, a.2, ad 2.). Drugim riječima, svojim sam nemarom i nebrigom doveo do toga da su moja savjest i naravni moralni zakon u sukobu. Dosad napisano možemo prikazati sljedećom tablicom (cf. Hoffmann 2012, 261):
| Moralna kvaliteta čina | Moja savjest kaže da je… | Je li moja savjest pogrješna? | Obvezuje li me? | Griješim li ako djelujem protivno savjesti? | Griješim li ako djelujem u skladu s njom? |
| Dobro | Dobro | Ne | Da | Da | [Ne] |
| Zlo | Zlo | ||||
| Dobro | Zlo | Da | Da | Da | Ako je neznanje:
a) nehotično: Ne b) hotimično: Da |
| Zlo | Dobro |
Imate pogrješnu moralnu savjest? Onda učinite ovo!
„Izaberi jedan broj, sigurno ćeš pogriješiti!“
Čini se da griješim ako djelujem protiv pogrješno formirane moralne savjesti, ali i da griješim (u velikoj većini slučajeva) kada djelujem u skladu s pogrješno formiranom moralnom savješću. Znači li to da se nalazim u bezizlaznoj situaciji? Nisam li ovdje suočen s Mordaninom dilemom: zar nije slučaj da neovisno o tome izabrao ja djelovati protiv ili u skladu s pogrješnom moralnom savješću sigurno ću pogriješiti?
Ispravljanje moralne savjesti
Akvinac bi odgovorio da je dilema lažna, odnosno da zapravo nije dilema jer postoji izlaz – revidiranje ili ispravljanje vlastite moralne savjesti. Naime, kao što sam nemarom doveo do otupljivanja vlastite moralne savjesti, tako ću i brigom o njoj dovesti do njezinoga ispravnog formiranja. Imajući pred očima moralni zakon, tako ću se zapitati: „Je li moja savjest ispravno ili pogrješno formirana?“ Preispitujući se, mogu otkriti da je moja savjest pogrješno formirana, da za dobro govori da je zlo, a za zlo da je dobro. Ako je tomu slučaj, trebao bih je dovesti u pitanje i početi raditi na ispravnome formiranju savjesti.
Kvalificirana i akcidentalna obvezujuća snaga pogrješne moralne savjesti
Dodao bih ovdje da mogućnost ispravljanja vlastite savjesti pokazuje da je obvezujuća snaga pogrješne savjesti kvalificirana i akcidentalna. Zašto? Kvalificirana je zato što obvezuje uvjetno, tj. pogrješna moralna savjest ne obvezuje apsolutno jer može doći do promjene uvjeta kao što je promjena sáme savjesti, pa ako mi je savjest prije govorila da je zlo zapravo nešto dobro (primjerice, krađa), sada mi govori da je to zlo uistinu nešto zlo. Nadalje, pogrješna moralna savjest obvezuje akcidentalno. Naime, kao što Akvinac objašnjava,
„onaj koji ima pogrješnu savjest, a vjeruje da je ispravna (u protivnome, ne bi pogriješio), prianja uz svoju pogrješnu savjest zbog ispravnosti za koju vjeruje da je tamo te, strogo govoreći, prianja uz ispravnu savjest, ali koja je takoreći pogrješna akcidentalno, utoliko što je ta savjest, koju smatra ispravnom, slučajno pogrješna“ (De veritate q. 17, a. 4).
Akvinac tako smatra da, strogo govoreći, osoba je uvijek obvezana ispravnom savješću, ali je samo akcidentalno obvezana pogrješnom savješću.
Vježbanje u krepostima
Vidimo tako da je izuzetno važno preispitivati svoju savjest u svjetlu moralnoga zakona i posljedično je ispravljati ako je sud savjesti u sukobu s moralnim zakonom. Potrebno je tako moralnu savjest ispravno formirati. Međutim, kao što upozorava njemački filozof Tobias Hoffmann, još važnije od formiranja savjesti moralna je izobrazba prakticiranjem kreposti i to osobito kreposti razboritosti jer po razboritosti mi primjenjujemo moralna načela na pojedinačne slučajeva bez pogrješke i svladavamo dvojbe o dobru koje trebamo vršiti i o zlu koje trebamo izbjegavati (ibid.).
Zaključak
Ukratko, obvezuje me pogrješna moralna savjest, ali samo na kvalificiran i akcidentalan način. Ja pak snosim odgovornost za njezinu ispravnost, odnosno pogrješnost, te sam u slučaju neispravnosti vlastite savjesti pozvan ispraviti i uskladiti ju je s naravnim moralnim zakonom, ne zaboravljajući pritom vježbanje u krepostima, osobito u razboritosti kako bih slušajući glas savjesti doista mogao biti vjeran Božjemu zakonu.
Luka Ilić
Korištena literatura
- Hoffmann, Tobias. 2012. „Conscience and Synderesis“, u: Brian Davies (ur.) & Eleonore Stump (ur.), The Oxford Handbook of Aquinas (Oxford: Oxford University Press).
- Relja, Hrvoje. 2021. Tomistička filozofija (Zagreb: Leykam international). ePDF.
[1] Za one koji žele više znati o katoličkome pogledu na savjest preporučio bih Katekizam Katoličke Crkve 1776-1802, a naročito 1790-1794.