Danas se u svijetu obilježava Dan planeta Zemlje. Pročitavši naslov teksta i saznavši kojim ga povodom pišem, neki bi mi konzervativci odmah mogli prigovoriti: „Zašto uopće pišeš takav tekst? Nije li ekologija lijeva stvar? Mani se ćorava posla!“ Ja bih im pak na to mogao uzvratiti: „Istina, lijeva je opcija sebi prisvojila ekologiju. Ipak, to ne bi trebalo biti tako. Tȁ što znači konzervativizam ili, još bolje, ognjištarstvo ako ne čuvanje i skrb o tradiciji, običajima, kulturi, narodu, pa i o stvorenju?“ Iz toga bih vam razloga u svjetlu učenja Katoličke Crkve htio osvijestiti poslanje koje je Bog povjerio čovjeku – brigu o stvorenome svijetu. Drugim riječima, čovjek je pozvan biti vrtlar stvorenoga. No što uopće znači biti „vrtlar stvorenoga“ i zašto je to uopće važno?
U početku stvori Bog Nebo i Zemlju…
Da bismo shvatili što znači biti vrtlar stvorenoga, trebamo se okrenuti početku. Sveto pismo i Predaja svjedoče tako da je Trojedini Bog u početku stvorio Nebo i Zemlju, odnosno sve vidljivo i nevidljivo (cf. Post 1,1). Potonje ćemo ostaviti po strani i svoju ćemo pažnju prvenstveno usmjeriti na ono vidljivo, tj. na materijalni svijet.
Katekizam Katoličke Crkve napominje da je svemogući Bog ni iz čega (lat. ex nihilo) „stvorio vidljivi svijet u svemu njegovu bogatstvu, raznolikosti i redu“ (KKC 337) i cjelokupno je stvorenje usmjereno na slavu Božju. Tako bića oko nas, a napose neracionalna živa bića „samim svojim postajanjem … blagoslivlju i slave [Boga]“ (KKC 2416). Čitajući Sveto pismo, otkrivamo poziv ne samo anđelima i ljudima nego i ostalim stvorenjima da hvale Boga Stvoritelja:
„Hvalite ga, sunce i mjeseče, hvalite ga, sve zvijezde svjetlosne! Hvalite ga, nebesa nebeska, i vode nad svodom nebeskim! Neka hvale ime Gospodnje jer on zapovjedi i postadoše. Hvalite Gospodina sa zemlje, nemani morske i svi bezdani! Ognju i grade, sniježe i maglo, olujni vjetre, što riječ njegovu izvršavaš! Gore i svi brežuljci, plodonosna stabla i svi cedrovi! Zvijeri i sve životinje, gmizavci i ptice krilate! Zemaljski kraljevi i svi narodi, knezovi i suci zemaljski! Mladići i djevojke, starci s djecom zajedno: nek’ svi hvale ime Gospodnje, jer jedino je njegovo ime uzvišeno!“ (Ps 148,3-13; cf. Dn 3,52-90).
Vidimo tako da stvoreni svijet kao takav objavljuje slavu Božju te potiče čovjeka da slavi i uzljubi svemogućega i premudroga Boga koji je tako čudesno stvorio i uredio svemir.
K tomu, otkrivamo da je Bog stvorio raznolike stvorove jer je htio da „u njihovu vlastitome biću, svaki na svoj način, odražavaju zraku beskonačne [Njegove] mudrosti i dobrote“ (KKC 339, tekst blago uređen). Nadalje, protivno negativnim shvaćanjima materijalnoga svijeta koja materiju vide kao izvor zla ili pak ljudsko tijelo kao tamnicu duše, kršćanstvo prepoznaje da su kozmos i materija u svojoj biti dobri jer svoje izvorište imaju upravo u apsolutnome Dobru. To potvrđuje Knjiga Postanka svaki put kada Bog pogleda ono što je stvorio i vidi da je dobro (cf. Post 1,10.12.18.21.24), odnosno veoma dobro kada vidje sve što je učinio (cf. Post 1,31). To također potvrđuje Knjiga Mudrosti kada veli: „Jer ti ljubiš sva bića i ne mrziš ni jedno koje si stvorio. Jer da si štogod mrzio, ne bi ga ni stvorio. A kako bi išta moglo opstojati ako ti ne bi htio? Ili se održati ako ga ti nisi u život dozvao? Ali ti štediš, jer sve je tvoje, Gospodaru, ljubitelju života, i tvoj je besmrtni duh u svemu“ (Mudr 11,24-12,1). Naposljetku, ako sve te Božje potvrde nisu bile dovoljne, sâm je Bog ponovno potvrdio vrijednost i dobrotu stvorenoga svijeta te njegove krune, čovjeka, kada je Vječna Riječ tijelom postala i prebivala među nama (cf. Iv 1,14) ne samo radi nas i našega spasenja već i da bi obnovila cjelokupno stvorenje (cf. Kol 1,19-20; Rim 8,19-21; 1 Kor 15,28).
Konačno, nerijetko se zaboravlja da je čitavo stvorenje međusobno prisno povezano. Prije nego što netko počne vikati: „Panteizam!“ ili „New Age!“, taj treba znati da su stari skolastici vjerovali da sva bića ukoliko jesu imaju udjela na bitku po kojemu jesu i ovisno o tome koliko participiraju na bitku, toliko su niže ili više na hijerarhiji bića. Tako će ružmarin biti viši na hijerarhiji bića od zlata jer je živo biće, za razliku od neživoga zlata, pa stoga ima više udjela na bitku. Mačka će biti viša na hijerarhiji bića od ružmarina jer posjeduje višu dušu od vegetativne – senzitivnu, participirajući tako u većoj mjeri na bitku. Nadalje, budući da posjeduje razumsku dušu, čovjek je viši na hijerarhiji bića od mačke i tako ima više udjela na bitku. Anđeli su pak na hijerarhiji bića više od čovjeka jer njihovo participiranje na bitku nije ograničeno materijom kao kod čovjeka, nego samo po njihovoj biti. I tako se uspinjemo sve dok ne dođemo do vrha, odnosno do Onoga koji sâm jest subzistentni bitak (lat. ipsum esse subsistens) ili Boga. Za Njega bismo mogli reći da stoji na vrhu hijerarhije bića ili, još bolje, da je onkraj te hijerarhije, stvarajući sva bića, održavajući ih u postojanju i dajući im moć djelovanja. Postoji tako prisna veza među svim stvorenjima koja svoj izvor i uvir imaju u Trojedinome Bogu, a ta se prisnost očituje i u tome što je Bog „htio ovisnost stvorova jednih o drugima. Sunce i mjesec, cedar i sitan cvijet, orao i vrabac: nebrojene razlike i nejednakosti znače da nijedan stvor nije sâm sebi dovoljan. Oni postoje samo u ovisnosti jednih o drugima da se međusobno dopunjuju služeći jedni drugima“ (KKC 340).
Čovjek kao kruna stvaranja
Gdje je pak u svemu tome čovjek? Kao što sam već naznačio ranije, čovjek je vrhunac Božjega stvarateljskog djela i dodijeljena mu je posebna uloga – biti vrtlar stvorenoga (više o tome kasnije).
Za početak, u prvome biblijskom izvještaju o stvaranju otkrivamo da je čovjek stvoren šestoga dana stvaranja i to na sliku i priliku Božju. Čovjek kao muško i žensko jest imago Dei (cf. Post 1,26-27), a kao slika Božja čovjek je obdaren intelektom i voljom. Nakon što ih je pak stvorio, Bog je blagoslovio muško i žensko te im rekao: „Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!“ (Post 1,28, naglašavanje moje). K tomu, u drugome izvještaju o stvaranju čitamo kako „Gospodin, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša“ (Post 2,7). Drugim riječima, čovjek u sebi objedinjuje kako duhovni tako i materijalni svijet. Osim toga, saznajemo da „Gospodin, Bog, uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuva“ (Post 2,15, naglašavanje moje). (Više o značenju Post 1,28 i 2,15 kasnije u tekstu.)
Nadalje, Bog je čovjeka htio od samoga početka. Čovjek je tako plod Božje želje od vječnosti. Drugim riječima, Bog je htio mene, tebe i sve ljude u čitavome svijetu od vječnosti. Tȁ da nas nije htio i da nas je mrzio, ne bi nas ni stvorio. Kao što reče papa Benedikt XVI.: „[S]vaki od nas plod [je] Božje misli. Svaki od nas je željen, svaki voljen, svaki nužan“ (citirano u: Laudato si’ 65). K tomu, tvrdnja da je čovjek stvoren na Božju sliku pokazuje „golemo dostojanstvo svake ljudske osobe, koja ‘nije tek nešto, nego netko’. Sposobna je upoznati sebe, posjedovati se i slobodno se davati te ulaziti u zajedništvo s drugim osobama“ (Laudato si’ 65). Svime se time želi reći da čovjek kao imago Dei ima neizbrisivo i neizmjerno dostojanstvo te vrijednost. Mi tako nismo slučajni nusproizvod usred beznadnoga i besmislenoga kaosa, već svakomu od nas Bog govori: „Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh“ (Jer 1,5).
Čovjek treba biti vrtlar stvorenoga
Vidimo tako da je čovjek imago Dei, „živa duša“, kruna Božjega stvaranja. Veliko je to dostojanstvo koje je Bog podario čovjeku, a zasigurno s tim dolazi i odgovornost – odgovornost prema stvorenome svijetu.
Kakav bi onda trebao biti čovjekov odnos prema stvorenome? O tome čitamo u Knjizi Postanka: „I blagoslovi ih Bog i reče im: ‘Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!’“ (Post 1,28, naglašavanje moje). Nekima bi se čitanjem ovoga teksta moglo pričiniti da se riječima „podložite“ i „vladajte“ implicira da bismo stvorenomu svijetu trebali pristupati iskorištavački i ugnjetavački. Zar Sveto pismo promiče samovoljni i izrabljivački odnos prema stvorenju?
Međutim, rekao bih da to shvaćanje nije kršćansko, već je radije novovjekovna izmišljotina. Novovjekovni mislioci poput Francisa Bacona, Renéa Descartesa i drugih odbacili su organsko shvaćanje svijeta s njegovim finalnim i formalnim uzrocima kao i potragu za mudrošću te usvojili matematičko-mehanicističko shvaćanje svijeta koji se može manipulirati i koristiti za čovjekovo dobro i potrebe. Za razliku od skolastika, mehanicisti u prirodi nisu vidjeli nikakve naravne vrste, supstancije s vlastitim finalnim uzrocima prema kojima postoji veća odgovornost negoli prema pukim atomima u kretanju bez finalnosti ili stvarne naravi. Možda usporedba s umjetnošću može pomoći ovdje. Nije li drugačiji osjećaj odgovornosti prema osmišljenome umjetničkom djelu negoli spram nasumične nakupine neosmišljenih predmeta na ulici? Zasigurno, nasumična nakupina neosmišljenih predmeta na ulici neće u nama izazvati isti osjećaj divljenja i želju za očuvanjem kao što to čini Caravaggiov Poziv sv. Mateja. Tako bi slika osmišljenoga umjetničkog djela odgovarala skolastičkomu shvaćanju, a nasumične nakupine mehanicističkomu.
Vremenom će to novo shvaćanje voditi prema tome da će čovjek sve manje mariti za prirodu i sve je više izrabljivati. Ne želim time reći da se čovjek tek u Novome vijeku počeo odnositi prema stvorenome na neuredan način jer to je krenulo već prvim grijehom naših praroditelja: ulaskom grijeha u svijet poremetio se ne samo naš odnos prema Bogu i bližnjemu nego i prema zemlji, odnosno stvorenju. Kao što napominje papa Franjo, odbacivši Boga, čovjek je sebe postavio namjesto Njega, odbivši priznati se ograničenim stvorenjem (cf. Laudato si’ 66). Ipak, usvajanje mehanicističkoga shvaćanja svijeta i čovjeka kao gospodara i vlasnika prirode dovest će i do radikalne promjene čovjekova odnosa prema stvorenome.
No ako ranije riječi iz Knjige Postanka ne znače da bi čovjek trebao tiranski gospodariti i iskorištavati svijet, što onda znače? Na što je čovjek točno pozvan? Čovjek nije pozvan biti apsolutni despot koji druga stvorenja koristi samo radi vlastite potrebe, nego je pozvan „čuvati i obrađivati“ (cf. Post 2,15) vrt svijeta, odnosno biti vrtlar stvorenoga. Međutim, zašto će to činiti? Čovjek će skrbiti o stvorenome najprije iz ljubavi prema samome Bogu koji mu je povjerio Svoju zemlju i sve što je na njoj, koji ga je postavio u svijet kao razumnoga i dobroga upravitelja. No čovjek će biti vrtlar stvorenoga i iz ljubavi prema svojim precima koji su mu svijet predali, a isto tako i iz ljubavi prema naraštajima što tek imaju doći. Naposljetku, čovjek će prepoznati da je Božje stvorenje koje očituje istinitost, dobrotu i ljepotu vrijedno očuvanja i njegovanja.
Ne biti vrtlar stvorenoga očituje neurednost
Međutim, što ako se čovjek ne želi odazvati pozivu da bude vrtlar stvorenoga? Što ako nastavi njegovati neuredan i ravnodušan odnos prema Božjemu stvorenju? Što ako napose kršćani odbiju prihvatiti da „su njihova odgovornost prema stvorenome svijetu i njihove dužnosti prema prirodi i Stvoritelju sastavni dio njihove vjere“ (sv. Ivan Pavao II., citirano u: Laudato si’ 64, tekst blago izmijenjen)?
Za početak, smatram da će time očitovati nepoštovanje prema Bogu koji je htio i da stvoreno svjedoči Njegovu slavu. Nadalje, odbacimo li biti vrtlari stvorenoga, pokazat ćemo nezahvalnost prema Bogu koji nam je darovao stvorenje kako bismo uz pomoć stvorenoga postigli svrhu za koju smo stvoreni – vječno blaženstvo i zajedništvo s Bogom i Njegovim svetima.
K tomu, neurednim odnosom prema stvorenome čovjek očituje neodgovornost. Kako to? Zato što čovjek pogrješnim odnosom prema Božjemu stvorenju odbacuje poslanje koje mu je povjerio Bog. K tomu, pokazuje neodgovornost prema bližnjima današnjice koji trpe posljedice neodgovornoga odnosa prema stvorenome, a isto tako i prema budućim naraštajima koji će te posljedice tek trpjeti, ali i prema samome stvorenju koje je izranjeno izrabljivanjem. Vidimo također da se ovdje otvara i pitanje pravednosti kako prema našim ranjivim suvremenicima tako i prema budućim naraštajima. Što se potonjih tiče, oni će živjeti s posljedicama našega sadašnjeg odnosa prema stvorenome svijetu. Zemlja nije naša, već je Gospodinova, koji nam je povjerio poslanje skrbi o njoj, a na nama je da o njoj brinemo te ju u što boljemu stanju predamo onima koji će doći poslije nas.
Naposljetku, neuredan se odnos prema stvorenome pokazuje kao grijeh. Istina, lako je ismijavati pojmove poput „ekološko obraćenje“ i „ekološki grijesi“ te govoriti: „Vidi glupih ljevičara, progresivnih kršćana, eko-frikova i klimatskih paničara!“ No pitajmo se: „Ako čovjek bilo nebrigom bilo izravnim nepravednim i neodgovornim djelovanjem uništava bogatstvo, raznolikost, uređenost i ljepotu stvorenja koje mu je Bog povjerio na brigu, što li je to ako ne grijeh?“
Kako postati vrtlar stvorenoga?
Potrebno je stoga promijeniti naš način postupanja prema stvorenome, ali i promijeniti naš način života. To nikako ne znači prihvatiti ideologije koje u konačnici niječu čovjekovo dostojanstvo poput antinatalizma, kontrole populacije ili nerazboritih „zelenih“ politika, kao da za očuvanje planeta i prirode trebamo njegovati mržnju prema čovjeku. Nikada nemojmo zaboraviti da ne može biti pravednoga odnosa prema stvorenome svijetu ako ne ljubimo bližnjega.
No to znači da je potrebno voditi brigu o stvorenome kako na osobnoj tako i na razini mjesne zajednice, domovine, a onda i svijeta. To znači da je čovjek pozvan preispitati se služi li se stvarima na prikladan, dostojanstven i razuman način ili se njima koristi na neuredan način, njegujući izrabljivački odnos. To znači da je čovjek pozvan poštivati dobrotu i ljepotu koja je vlastita svakomu stvorenju da „izbjegne neurednu upotrebu stvari jer bi time prezreo Stvoritelja i uzrokovao zlokobne posljedice za ljude i njihov okoliš“ (KKC 339). To znači da je čovjek pozvan postati mudri upravitelj i vrtlar stvorenoga, a ne suludi i samovoljni izrabljivač koji je radi vlastitih interesa spreman onečišćavati, devastirati i iscrpljivati naš zajednički dom. Konačno, to znači odbaciti mentalitet manipuliranja i uništavanja stvorenoga kao i kulturu odbacivanja te (ponovno) preuzeti ulogu su-stvaratelja i su-umjetnika Božjega umjetničkog djela, odnosno zadaću njegovanja i skrbi o stvorenome svijetu u skladu s poslanjem koje nam je povjerio sâm Trojedini Bog.
A kako bi svatko od nas mogao postati istinski vrtlar stvorenoga od velike će nam pomoći biti Blažena Djevica Marija, kraljica svega stvorenoga, i sv. Josip, taj mudri upravitelj i ponizni radnik. Neka nam njihovi primjeri i zagovor pomognu da svojim radom i nastojanjima održavamo Božju sliku u nama i postanemo istinski upravitelji i čuvari ovoga vrta našega planeta na veću slavu Božju.
Luka Ilić