Što je pogreška ad hominem?

Kao što studenti logike znaju, nije svako pozivanje na autoritet pogrešno pozivanje na autoritet. Pogreška je počinjena samo kada navodni autoritet na koji se pozivamo ne posjeduje, zapravo, stručno znanje o predmetu o kojemu se raspravlja ili kada se može opravdano pretpostaviti da nije sasvim nepristran. Stoga, kada biste vjerovali da su PC-evi bolji od Macovih računala samo na temelju mišljenja vašega tehnofobnog ortodonta ili lokalnoga prodavača PC-eva koji ima viška zalihe kojega se želi riješiti, počinili biste pogrešku pozivanja na autoritet – u prvome slučaju jer vaš ortodont, iako je pametan lik, nema, vjerojatno, mnogo znanja o računalima, a u drugome slučaju jer, iako bi prodavač mogao posjedovati takvo znanje, postoji opravdana sumnja u to daje li vam on nepristrano mišljenje. Ali kada biste vjerovali da su PC-evi bolji od Macovih računala jer vam je profesor računalnih znanosti rekao tako, tu ne bi bilo pogreške jer je on, vjerojatno, stručan za to pitanje i jer nema poseban razlog da vam nametne PC-eve. (To ne znači nužno da bi on bio u pravu, naravno; argument može biti pogrešan čak i kada nije logički pogrešan.)

Na sličan način ne obuhvaća svaki napad ad hominem – napad „protiv čovjeka“ ili osobe – pogrešku ad hominem. „Napadanje čovjeka“ može biti sasvim legitimno i ponekad čak zasluženo, čak i u kontekstu rasprave ako je upravo sâma osoba problem.

Napadanje osobe sadrži pogrešku kada se raspravlja o tome je li neka tvrdnja koju osoba iznosi istinita ili je li neki argument koji ona daje uvjerljiv, a napadač pritom ili (a) načelno zanemari pitanje je li tvrdnja istinita ili argument uvjerljiv te umjesto toga samo napadne osobu koja ju/ga iznosi (u tome slučaju imamo pogrešku crvene haringe) ili (b) eksplicitno ili implicitno natukne da se tvrdnja može odbaciti kao neistinita ili argument kao neuvjerljiv na temelju nekoga nevažnog navodnog nedostatka osobe koja ju/ga iznosi (u tome slučaju imamo pogrešku trovanja izvora ili možda tu quoque).

Naprimjer, recimo da ste iznijeli argument protiv „istospolnoga braka“ i da netko odgovori tako da vas nazove zadrtim ili tako da izjavi da takav argument iznosite samo da biste opravdali neku svoju religijski motiviranu predrasudu. To su klasični primjeri pogrešaka ad hominem. U prvome slučaju osoba koja vam odgovara pokušava promijeniti temu – pokušava učiniti vas i vašu navodnu zadrtost temom razgovora onda kada bi u pitanju trebala biti uvjerljivost vašega argumenta. U drugome slučaju osoba ne mijenja temu – ona se, doista, bavi pitanjem je li vaš argument uvjerljiv – ali se, ipak, poziva na nevažno razmatranje u vrednovanju njegove uvjerljivosti jer uvjerljivost ili neuvjerljivost vašega argumenta nema nikakve bitne veze s vašim motivima za iznošenje toga argumenta.

Međutim, ako tema rasprave nije tvrdnja ili argument osobe, već upravo neki aspekt sâme te osobe, onda nema pogreške u skretanju pozornosti na nedostatke te osobe, a u nekim slučajevima može čak biti sasvim prikladno učiniti to na polemičan način.

Naprimjer, pretpostavimo da je u pitanju je li određena osoba pouzdan svjedok ili nepristran izvor informacija u sudskome slučaju. Onda nema baš nikakve pogreške u isticanju toga da je osoba poznata po tome da je kompulzivni lažljivac, ili da ima loše pamćenje ili slab vid, ili da je bila pijana u trenutku događajā kojima je, navodno, svjedočila, ili da ishod slučaja utječe osobno na nju. Ovo su kritike ad hominem – kritike usmjerene „protiv čovjeka“ samoga – ali logičke pogreške nema jer je upravo vjerodostojnost samoga čovjeka u pitanju.

Ili recimo da opet u pitanju nije to je li određena tvrdnja istinita ili određeni argument uvjerljiv, već je li određena osoba razumna, intelektualno poštena, vrijedna da se s njome pokuša razgovarati itd. Naprimjer, recimo da netko u komentaru pokaže svojim načinom ponašanja da je neznalica, gunđalo, troler itd. – recimo, opetovanim iznošenjem preopćenitih, neutemeljenih ili poremećenih tvrdnji, odbacivanjem ideja ili argumenata koje očito čak i ne razumije ili knjigā koje ne namjerava pročitati, ili, dakako, počinjenjem pogreške ad hominem i ostalih pogrešaka gdje god stigne. U takvome slučaju nema ničega krivog u nazivanju takve osobe neznalicom, gunđalom, trolerom itd. i u odbijanju da se njome dalje bavimo. To je, svakako, napad na osobu, ali nije pogreška. To je tek neposredan zaključak iz činjenica, valjano utemeljen sud o toj osobi i njezinu ponašanju, a ne pogrešan odgovor na određeni argument koji je ta osoba dala.

Ili recimo da netko stekne ugled stručnjaka za određenu temu iz javnoga diskursa kada je, zapravo, njegovo gledište o toj temi dokazivo neutemeljeno. Pretpostavimo zatim da ta osoba pokazuje krajnju drskost i prijezir prema onima koji, zapravo, jesu stručnjaci za taj problem, pri čemu njezino neopravdano samopouzdanje, zapravo, služi da pojača u onih koji ništa ne znaju lažni utisak da ona, sigurno, zna o čemu govori. I ovdje je napad na sâmu osobu legitiman upravo zato što je u pitanju jedna od njezinih kvaliteta, tj. njezino drsko glumljenje stručnosti. Dakako, ruganje i druge polemičke metode mogu biti legitimna sredstva pri takvu napadu jer se drskomu glumljenju često ne može učinkovito suprotstaviti ni na koji drugi način, a bilo kakav nježniji pristup krivcu mogao bi samo pojačati lažni utisak da su on i njegova gledišta vrijedna poštovanja. Stoga, primjerice, nije samo legitimno već i, prema mojemu mišljenju, imperativ ne samo pobiti sofizme samodopadnih piskarala poput Richarda Dawkinsa i Lawrencea Kraussa već i dati teške retoričke batine, da se tako izrazim.

[Ovdje moram učiniti digresiju kako bih se pozabavio nečime što mi smeta. Nešto što se naziva „Feserovim tonom“ predmet je povremenoga raspravljanja, i to ne samo među nekim mojim sekularističkim kritičarima već i među nekolicinom mlakonja iz kršćanske blogosfere. Ali ne postoji takva stvar kao što je „Feserov ton“ ako se pod njime misli na neki moj zloban modus operandi. Ponekad je moje pisanje polemično; u pravilu nije. Napisao sam pet knjiga i uredio još dvije.1 Upravo jedna od njih – The Last Superstition – jest polemična. Naravno, neki su od mojih neakademskih članaka i objava na blogu također polemični. Ali to je pristup kojemu pribjegavam kod određene kategorije protivnika, a obično i kod ljudi koji su sámi polemični pa im s pravom vraćam milo za drago. Žaliti se na to jest kao da se žalite na policiju koja uzvraća paljbu pljačkašima banke. U ovoj objavi kao i u drugim povezanim objavama koje ćete naći u njoj bavio sam se pitanjem zašto je i u kojim okolnostima polemika opravdana. Kraj digresije.]

Drugi primjer. Tu quoque vrsta je pogreške ad hominem pri kojoj se neka tvrdnja odbacuje samo zato što osoba koja ju iznosi ne djeluje na način koji joj je dosljedan. Ali postoje slučajevi u kojima je činjenica da ponašanje osobe nije dosljedno tvrdnji koju ona iznosi, zapravo, važna za vrednovanje te tvrdnje. Pretpostavimo, naprimjer, da netko tvrdi da nije moguće iznositi tvrdnje. Ovo je performativno proturječje i iako je dokazna vrijednost utvrđivanja performativnih proturječja stvar prijepora u filozofiji, legitimno je barem pitati se je li gledište koje povlači za sobom takvo proturječje suvislo. Ako bi netko mogao postupiti onako kako savjetuje drugima da postupaju, a ni sâm ne pokušava tako postupati – pijanac koji osuđuje druge zbog njihova opijanja, recimo – to sámo po sebi očito ne dokazuje da njegov savjet nije dobar savjet. Puko licemjerje nije od velikoga epistemološkog značaja. Ali ako postoji razlog da mislimo kako netko ne bi mogao čak ni u načelu prihvatiti određeni način postupanja, onda jest barem upitno je li taj način postupanja dobar i odražava li suvisao tijek misli.

Konačno, postoje određeni stavovi čije sâmo razmatranje ne može ne odražavati određeni stupanj moralnoga nedostatka kod osobe koja ih predlaže. Jer moralni karakter djelomično obuhvaća posjedovanje moralno čestitih senzibiliteta, a ti će senzibiliteti u pravilu voditi osobu da ocijeni određena djelovanja kao neprihvatljiva i nedostojna ozbiljnoga razmatranja. Stoga činjenica da ih dâna osoba ne ocjenjuje kao takve jest dokaz manjkavih senzibiliteta. Pretpostavimo, naprimjer, da netko ozbiljno izjavi da postoje dobri argumenti u obranu mučenja bebā „iz fore“. Teško je vidjeti kako bi netko mogao iskreno vjerovati u takvu stvar osim kada bi njegovi moralni senzibiliteti bili duboko pokvareni. (Je li on kriv za tu pokvarenost pitanje je koje ostavljam po strani kao nevažno za trenutačnu raspravu.)

Uočite što ja ne govorim. Ja ne govorim da je „Ti si loša osoba; dakle, tvoj je argument nevaljan!“ dobar odgovor. To nije dobar odgovor; to bi bila pogreška ad hominem. Ako postupci koje osoba zastupa, uistinu, jesu nemoralni, onda bi trebali postojati i neovisni razlozi koji dokazuju da, zaista, jesu takvi, a koji nemaju nikakve veze s karakterom osobe.

Ipak, ako su takvi postupci nemoralni, i ako je moralni karakter djelomično stvar posjedovanja ispravnih senzibiliteta, i ako osoba svojom spremnošću da, doista, razmatra određene mogućnosti pokazuje da nema ispravne senzibilitete, onda nema pogreške u tome da to i istaknemo. Štoviše, neisticanje toga moglo bi u nekim slučajevima dovesti do potkopavanja moralnih senzibiliteta koji, općenito, prevladavaju u društvu, i to tako da bi se određena nemoralna djelovanja počela smatrati dobrima ili obranjivima. (Za više o ovome pitanju vidi moju raspravu o stavovima Elizabeth Anscombe o ovoj temi u ranijoj objavi.)

Postoji dakle barem pet vrsta slučajeva u kojima kritika „na račun čovjeka“ može biti legitimna i, sigurno, ne pogrešna čak i ako se u širemu kontekstu važu argumenti: kada određujemo vjerojatnost da je nečije svjedočanstvo pouzdano; kada vrednujemo sposobnost osobe kao sudionika u filozofskome razgovoru; kada razotkrivamo prevarantsko obilježje njegova javnoga ugleda kao stručnjaka za određenu temu; kada razotkrivamo performativna proturječja povezana s određenim filozofskim stavom; i kada napominjemo da je spremnost neke osobe da ozbiljno razmotri određena gledišta dokaz pokvarenosti njezinih moralnih senzibiliteta. Ništa od ovoga ne dokazuje da su sâme tvrdnje ili argumenti neke osobe potkopani tek skretanjem pozornosti na nedostatke te osobe. Pretpostaviti da dokazuje bilo bi pogrešno. Ali oni koji viču „Ad hominem!“ često ne znaju što pogreška ad hominem, zapravo, jest.

Autor prijevoda: Zlatko Gavran. Pregled prijevoda: Andrija Rizvić. Zahvaljujemo na velikodušno ustupljenom tekstu. Prijevod je objavljen uz izričitu dozvolu dr. Edwarda Fesera.

Izvornik: http://edwardfeser.blogspot.com/2013/04/what-is-ad-hominem-fallacy.html

---