Neke filozofske tvrdnje jesu ili se barem čini da jesu samopobijajuće. Naprimjer eliminativni materijalist koji tvrdi da ne postoji značenje ili semantički sadržaj time pretpostavlja da njegova tvrdnja nema značenje niti semantički sadržaj. Ali iskaz može biti istinit (ili neistinit) samo ako ima značenje ili semantički sadržaj. Stoga tvrdnja eliminativnoga materijalista povlači za sobom da ona sáma nije istinita. (Bavio sam se ovim problemom i različitim uzaludnim pokušajima da se on zaobiđe mnogo puta.) Kognitivni relativizam također je teško formulirati na način koji nije samopobijajući. U Skolastičkoj metafizici obrazložio sam da su scijentizam, Humeove rašlje kao i pokušaji da se zaniječe postojanje promjene ili da se zaniječe načelo dovoljnoga razloga također svi samopobijajući. Ovaj stil kritike određene pozicije ponekad se naziva argumentom retorzije.
Na konferenciji na kojoj sam bio ne tako davno jedan je od sudionikā predložio da je pozivanje na argument retorzije isto što i logička pogreška tu quoque (ili „pozivanje na licemjerje“). Tu quoque jest pogreška pri kojoj netko odbacuje tvrdnju samo zato što osoba koja iznosi tu tvrdnju djeluje na način koji joj nije dosljedan. Naprimjer, ako vas ja pokušavam uvjeriti da nije pametno previše piti, a vi kažete: „Ali ti previše piješ cijelo vrijeme! Dakle, ja mogu odbaciti to što govoriš.“, počinili ste logičku pogrešku tu quoque. To što je netko licemjer ne dokazuje da je ono što on govori neistinito. Ali nisu li argumenti retorzije isto što i takvo pozivanje na licemjerje?
Ne, nisu. Kao što svaki učitelj logike i kritičkoga mišljenja zna, jedan je od problemā do kojih dolazi pri poučavanju o logičkim pogreškama taj što studenti često prejednostavno razumiju što neka pogreška obuhvaća i stoga krenu uviđati pogreške tamo gdje ih i nema. Nije svaka uporaba jezika koja ima emocionalne konotacije automatski logička pogreška pozivanja na emociju. Nije svaki napad na osobu automatski logička pogreška ad hominem. Nije svako pozivanje na autoritet pogrešno pozivanje na autoritet. Argument reductio ad absurdum ne bi se trebao brkati s logičkom pogreškom skliske padine. I tako dalje.
Na isti način nipošto nije svako pozivanje na protivnikovu nedosljednost automatski i logička pogreška tu quoque. Naprotiv, isticanje da određeno gledište vodi u nedosljednost standardni je postupak u logičkoj kritici. To, primjerice, prigovor reductio ad absurdum obuhvaća, a nitko ne može zanijekati da je reductio pravovaljan način argumentacije. Problem s argumentima tu quoque nije u samome pozivanju na nedosljednost. Problem je u tome što konkretna vrsta nedosljednosti na koju se raspravljač poziva nije bitna za konkretnu temu koja je u pitanju.
Dakle, pretpostavimo da sam ja pijanac, ali da vam kažem da je loše biti pijanac na temelju činjenice da je pijanstvo nedostojno, da šteti zdravlju, sprečava osobu da obavlja posao i opskrbljuje svoju obitelj itd. Moje licemjerje uopće nije povezano s istinitošću tvrdnje koju iznosim jer je tvrdnja
(1) Feser je pijanac.
savršeno spojiva, logički govoreći, s tvrdnjom
(2) Loše je biti pijanac.
i također savršeno spojiva s tvrdnjom:
(3) Pijanstvo je nedostojno, šteti zdravlju, sprečava osobu da obavlja posao i opskrbljuje svoju obitelj itd.
Stoga odbaciti tvrdnju (2) ili odbaciti argument iz (3) koji dokazuje (2) na temelju tvrdnje (1) nije razumno. Ali upravo to čini osoba u mojemu primjeru koja čini logičku pogrešku tu quoque.
Argument retorzije uopće nije sličan tome. Razmotrimo prigovor upućen elejskim filozofima poput Parmenida ili Zenona da oni ne mogu na suvisao način zanijekati da se promjena događa. Ideja je ovdje da se Elejac drži tvrdnje
(4) Promjena ne postoji.
ali u isto vrijeme izvršava čin – naprimjer, čin donošenja zaključka iz ovih ili onih premisa, pri čemu sâm taj čin podrazumijeva promjenu – koji povlači za sobom tvrdnju:
(5) Promjena postoji.
Tvrdnja (4) nije logički spojiva s tvrdnjom (5). Ovdje imamo „performativno proturječje“ u smislu da sâm čin branjenja stava povlači za sobom neistinitost toga stava. Stoga, u pitanju nije puko licemjerje, već implicitna logička nedosljednost.
Možemo na to gledati i na sljedeći način. Je li pijanstvo još uvijek loša stvar čak i ako sam ja sâm, zapravo, pijanac? Naravno. Zbog toga je logička pogreška tu quoque odbaciti moju tvrdnju da je pijanstvo loše samo zato što sam ja sâm pijanac. Ali je li promjena, uistinu, iluzija ako Parmenid, zapravo, logički donosi određeni zaključak iz premisā svojega argumenta? Nije. Zbog toga nije logička pogreška tu quoque odbaciti Parmenidovo nijekanje promjene ako ga odbacujemo na temelju činjenice da se sâm Parmenid mora podvrgnuti promjeni pri samome činu njezina nijekanja.
Naravno, Parmenid bi mogao odgovoriti: „Ah, ali to pretpostavlja da ja, uistinu, polazim od premise i na temelju nje donosim zaključak, a ja poričem da to činim upravo zato što bi to bio primjer promjene! Stoga ti meni stavljaš svoje riječi u usta!“
Ali, kao prvo, čak i kada bi se kritičarev argument retorzije protiv Parmenida, zaista, svodio na stavljanje vlastitih riječi u Parmenidova usta, taj argument još uvijek ne bi nužno bio i logička pogreška tu quoque.
I, kao drugo, takav argument, zapravo, nije isto što i stavljanje riječi u usta. Kritičar može reći Parmenidu: „Parmenide, ti si dao argument protiv postojanja promjene. Ja sam samo istaknuo, jer je sâmo ponavljanje takvoga argumenta primjer promjene, da si ti sâm već implicitno podvrgnut njezinu postojanju unatoč svojemu izričitom nijekanju. Ja ističem proturječje u tvojemu stavu, ne uvodim nikakvu premisu izvana. Stoga, ako želiš pobiti moju kritiku, nije za tebe dobro da me optužuješ za stavljanje riječi u tvoja usta. Moraš pokazati kako možeš preformulirati svoj stav tako da se izbjegne implicitno proturječje.“
Naravno, takva preformulacija nije moguća zato što bi sâm čin pokušaja da se taj stav formulira uvukao Parmenida upravo u isto onakvo implicitno proturječje koje pokušava izbjeći. Ali to bi bio njegov problem, a ne problem njegova kritičara. (Eliminativizam je, naravno, u istome sosu – to sam i pokazao u objavama čije se poveznice nalaze ranije u tekstu – kao što su i neke druge tvrdnje protiv kojih bi se argumenti retorzije mogli primijeniti.)
Autor prijevoda: Zlatko Gavran. Pregled prijevoda: Andrija Rizvić. Zahvaljujemo na velikodušno ustupljenom tekstu. Prijevod je objavljen uz izričitu dozvolu dr. Edwarda Fesera.
Izvornik: https://edwardfeser.blogspot.com/2016/05/self-defeating-claims-and-tu-quoque.html