Ima nešto jako podcjenjivački, pa i nekatolički, u izjavama poput „komu je apologetika ikada pomogla?“, „koga je pet putova sv. Tome Akvinskoga dovelo k Bogu?“ ili „ako si do vjere u Boga došao pomoću dokaza, to nije prava vjera“. Ne samo da osoba koja takvo što tvrdi podcjenjuje apologetiku nego i omalovažava vjeru ljudi kod kojih je Duh Sveti iskoristio, primjerice, kalām kozmologijski argument za Božju opstojnost i dokaznu građu za povijesnost Isusova uskrsnuća da bi kod njih doveo do pristanka vjere. Čemu uopće ta lažna dilema: ili argumenti ili Duh Sveti? Zašto se nekim katolicima čini toliko strašnim da bi Bog mogao iskoristiti argumente za Božju opstojnost kako bi ljude privukao k sebi?
Fideističko poimanje vjere kao skok u nepoznato
Vjerujem da ste često imali prilike čuti kako je neka osoba učinila „skok vjere“ ili „skok u nepoznato“ koji kao da isključuje bilo kakvu „zagađenost“ razumom jer, tako barem smatraju neki kršćani, kada bi argument učinio osobu prjemčivijom za pristanak vjere, onda to ne bi bila vjera. Međutim, zašto prijezirno odbacivati argumente za istinitost kršćanstva? Zašto pristati na (novo)ateističko i fideističko poimanje vjere kao „skoka u nepoznato“, kao nečega apsurdnoga i slijepoga, kao nečega što nema opravdanja i utemeljenja mimo osobne odluke, shvaćajući čin vjere isključivo voluntaristički i iracionalno?
Nesumnjivo je da je vjera iznad razuma, ali oni koji njeguju fideističko poimanje vjere u opasnosti su smatrati da pristanak vjere nije u skladu s razumom, da su vjera i razum u sukobu. Za takve vrijedi „ili vjera ili razum“, zaboravljajući da katolička predaja vidi i vjeru i razum kao nužne. Ili riječima sv. Ivana Pavla II.: „Vjera i razum izgledaju poput dvaju krila kojima se ljudski duh uzdiže k promatranju istine“. Nadalje, ta je njihova krnja vjera isključivo osobna jer čini vjeru Crkve (a i autoritet Učiteljstva, u slučaju Katoličke Crkve) irelevantnom. Konačno, čini mi se također da se ta vjera ne temelji na autoritetu „samoga Boga, koji se ne može prevariti niti može varati“ (Dei filius §3), već na pobožnim osjećajima i autoritetu osobe koja je odlučila povjerovati.
Ispada da je to njihovo fideističko poimanje vjere, koje nije samo protivno katoličkomu shvaćanju nego i onomu glavnih kršćanskih konfesija, vrjednije jer nema nikakve veze s razumom, tj. s argumentima i dokazima. Kao da govore: „Blaženi koji nemaju dokaza, a vjeruju!“ Oni će tako reći: „Dovoljno nam je Sveto pismo!“, zaboravljajući pritom ne samo na biblijske tekstove u prilog bavljenja apologetikom već i to da, primjerice, pretpostavljaju povijesnu pouzdanost (barem nekih) novozavjetnih tekstova o Isusu iz Nazareta.
Nema bijega od apologetike!
Naime, ako ti dođe netko s tvrdnjom da Isus Krist nikada nije postojao, nego da je riječ o legendi ili argumentira da Isus nije izgovorio/učinio stvari navedene u evanđeljima, ti ćeš ili prihvatiti te njegove tvrdnje ili ih odbaciti i ponuditi svoje argumente za povijesnu pouzdanost evanđelja (ili, u najmanju ruku, u prilog povijesne pouzdanosti nekih epizoda iz Isusova života). Ako prihvatiš njegove tvrdnje, ne samo da ti vjera postaje slijepa već i besmislena: Isus ili nije postojao ili nije govorio/činio ono što evanđelja tvrde da je govorio/činio.
Ako Isus nije postojao, onda definitivno nije činio i govorio ono što piše u evanđeljima, nego su sâm Isus kao i njegove riječi i djela izmišljotina autora tih spisa. Nije onda ni uskrsnuo i u tome je slučaju naša vjera uzaludna. Ako je pak Isus postojao, ali nije govorio/činio ono što evanđelja tvrde te je to prvenstveno proizvod mašte prvih kršćana, kako u tome slučaju vjerovati onomu što piše u evanđeljima? Na čemu se onda temelji tvoj pristanak vjere, tvoja osobna odluka u prilog Krista? Na običnoj fikciji te pobožnim željama i tlapnjama! U tome ti slučaju ne preostaje ništa drugo osim donošenja odluke na temelju fikcije koja ti egzistencijalno koristi, koja te tješi u ovoj dolini suza, ali to ne mijenja činjenicu da je riječ o običnoj tlapnji. Iz toga razloga smatram da je cijena fideističkoga poimanja vjere previsoka.
Odlučiš li se pak pokazati da Isus nije bio legenda ili da je Isus govorio/činio ono što piše u evanđeljima i izneseš razloge za to, uključujući argumente za povijesnost evanđelja, ti se, htio – ne htio, baviš apologetikom, odnosno argumentima i dokazima nastojiš utvrditi/obraniti svoju vjeru.
Međutim, tu je i treća opcija. Naime, možeš prihvatiti da s povijesne strane ne postoje argumenti za povijesnu pouzdanost evanđelja, ali ti Duh Sveti potvrđuje istinitost i pouzdanost evanđelja kada ih čitaš. Istina, ti ne nudiš argumente za povijesnost evanđelja, ali ti znaš da je ono što u njima stoji istinito na temelju, primjerice, samoovjeravajućega svjedočanstva Duha Svetoga. Drugim riječima, ti znaš da je ono što je u evanđeljima zapisano pouzdano i istinito, ali nisi u stanju pokazati drugima zašto je pouzdano i istinito. (Više o tome ovdje.)
Dolje fideizam! Živjela apologetika!
Fideističko poimanje vjere tako se pokazuje promašenim, a isto tako i prigovori našega kršćanskog fideista da je bavljenje apologetikom nepotrebno i uzaludno. Umjesto toga potrebno je ispravno shvatiti ulogu i cilj apologetike.
Za početak, potrebno je uočiti potrebu bavljenja apologetikom ne samo radi utvrđivanja vjernika u njihovoj vjeri nego i kao odgovor na pitanja brojnih kršćana koje opsjedaju sumnje. Kao što naš Fred Delacroix upozorava:
„Oni koji prigovaraju apologetici moraju se pitati što bi oni odgovorili nekomu tko tvrdi da je Isus mit i da nikada nije postojao ili mladomu čovjeku kojemu su te internetske rasprave jedino do čega može doći u ovome izoliranom svijetu. Žele li kršćani da postoji netko tko će na temelju znanosti, povijesti i odličnih argumenata posvjedočiti nedvojbenu istinu Kristova postojanja i time se usprotiviti beskrajnim lažima, pseudoznanosti i naklapanjima? Ili je odgovornije od kršćana pustiti mlade neodlučne ljude i one koji tragaju za razumnim utemeljenjem svoje vjere na milost i nemilost smeća koje pluta po internetu?“
Drugim riječima, ne budemo li nastojali oko apologetike, nemali će broj vjernika odlutati od katoličke vjere jer će povjerovati da je kršćanstvo izmišljotina čobana koji nisu znali drugačije, ali koju smo mi davno trebali nadići.
K tomu, smatram da apologetiku trebamo shvatiti u kontekstu krčenja puta k vjeri. Apologetika nastoji, s jedne strane, obraniti mogućnost, prikladnost, nužnost i spoznatljivost božanske objave, dok s druge stremi pokazati postojanje objave koju nam je predao Isus Krist, a predlaže Katolička Crkva. No katolički apologet zna da čak i ako razumski riješi poteškoće, prigovore i dvojbe kod svoga sugovornika, potonji ne može učiniti pristanak vjere bez milosti, tȁ vjera nije zaglavak silogizma, već dar koji dolazi od Boga i osoba mora iskati taj dar s poniznošću, pouzdanjem i ustrajnošću.
Mogli bismo tako apologetiku usporediti s glasom što viče u pustinji: „Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!“ (Mt 3,4). Kao što dobro znamo, Ivan Krstitelj poziva ljude na obraćenje i upućuje ih na Isusa Krista, ali oni sámi u slobodi moraju odlučiti što će učiniti. Slično kao i Ivan Krstitelj, apologetika pripravlja put činu vjere, uklanjajući prigovore, nudeći razloge zašto smatrati katoličku vjeru istinitom te upućujući na njezinu ljepotu, smislenost i prikladnost, ali pritom ostavlja osobi slobodu da odbije ili prihvati dar vjere.
Luka Ilić