Je li se Isus utjelovio prvenstveno kao čovjek, a ne kao muškarac?

Ponekad, tipično u liberalnijim teološkim krugovima (premda ne isključivo u njima), možete čuti varijaciju na sljedeću tvrdnju: „Isus se utjelovio prvenstveno kao čovjek, a ne kao muškarac.” Koji je problem s tom izjavom? Nije jasno što bi ona trebala značiti.

Jedno moguće (i očito pogrešno) značenje puka je negacija Isusove muškosti: Isus je bio čovjek, ali ne muškarac (ni, pretpostavljamo, žena). No to je toliko bizarno i protivno svemu što znamo o Isusu (i o biologiji ljudskih bića općenito) da bi ovakvu interpretaciju teško mogli uzeti za ozbiljno. Ako je ona išta, vjerojatno je parodija onoga što je liberalni teolog htio reći. U interesu milosrdnog razumijevanja našeg sugovornika, potražimo neko drugo tumačenje.

Trebamo li njegovu tvrdnju radije shvatiti u ontološkom smislu? Da u utjelovljenju Kristovo čovještvo ima neku vrstu metafizičkog prioriteta nad njegovom muškošću? Da je egzistencijalno ili esencijalno iznad njegove muškosti ili da ima asimetričan odnos realiteta spram njegove muškosti ili nešto tome slično?

Bojim se da to nije velik pomak u jasnoći. Naime, jesu li gornje tvrdnje uopće smislene te – ako su smislene – jesu li plauzibilne ili ne, ovisit će o velikoj količini metafizičkih pretpostavki. Pretpostavki koje zastupnik sporne izjave rijetko, ako ikad, pokušava eksplicirati ili opravdati.

Primjerice, ako ste platonist i mislite da ono univerzalnije i apstraktnije ima egzistencijalni prioritet nad onim partikularnijim i konkretnijim, onda bi sporna tvrdnja s početka bila shvatljiva. S druge strane, ako ste više aristotelovski nastrojeni, ta će vam tvrdnja biti vrlo sumnjiva. Naime, prema Aristotelovu shvaćanju kategorija¹, ono što ima egzistencijalni prioritet su tzv. primarne supstancije – konkretne individue u svijetu, poput Sokrata ili mojeg mačka Gorana, a ne sekundarne supstancije (atribucije poput čovjek, mačka itd.). Stoga, ako ima smisla govoriti o egzistencijalnom prioritetu utjelovljenog Sina, to će onda biti konkretni Isus, ne čovjek ili muškarac.

Međutim, možda se želi reći kako čovjek izriče supstancijalnu formu, a muškarac izriče tek akcidentalnu formu. Budući da su akcidenti realni tek ukoliko inheriraju² u supstancijama, može se reći kako muškost ima deriviranu egzistenciju od supstancije u kojoj inherira (čovjek). To se čini smislenim. No osim što bi (tako shvaćen) liberalni teolog pretpostavljao netrivijalnu količinu kontroverznog metafizičkog nauka (platonizam je pogrešan, teorija je tropa pogrešna, humeovska je teorija svežnja pogrešna, procesna je ontologija pogrešna itd.), tu bismo – prema aristotelovskoj shemi – još uvijek govorili o sekundarnim supstancijama (apstrakcijama od konkretnih individua). Ako je u tom smislu ispravno reći da se Sin primarno utjelovio kao čovjek, a ne kao muškarac, onda je jednako ispravno reći da se primarno utjelovio kao konkretni Isus, a ne kao čovjek ili muškarac. Ako vam to zvuči bizarno, onda bi to mogla biti dobra naznaka kako je naš (vjerojatno liberalni) teolog imao nešto drugo na umu.

S druge strane, možda je teolog ipak platonist u srcu te je načelo iza njegove tvrdnje nešto poput sljedećeg: u utjelovljenju, egzistencijalni prioritet ima općenitija, manje specifična kategorija od partikularnije, više specifične kategorije. No to povlači bizarne, ako ne i apsurdne posljedice koje bi liberalni teolog vjerojatno htio izbjeći. Naime, Krist se utjelovio primarno kao čovjek, a ne kao muškarac. Međutim, Krist se utjelovio primarno kao životinja, a ne kao razumna životinja (čovjek). No Krist se utjelovio primarno kao materijalno biće, a ne kao životinja. Međutim, Krist se utjelovio primarno kao biće, a ne kao materijalno biće. Opet, bizarnost ovog niza sugerira kako je ta interpretacija pogrešna.

K tome, nije loše napomenuti kako su termini muškarac ili žena specifikacije čovječnosti te izriču nešto ontološki sadržajnije od samo čovjek³. Reći stoga da se Krist utjelovio kao čovjek znači reći nešto manje sadržajno nego da se utjelovio kao muškarac. Nije jasno zašto bi prioritet u atribuciji trebao biti u onome što je manje sadržajno.

U redu, ako ontološka intepretacija sporne tvrdnje vjerojatno nije ispravna, kako bismo ju drukčije mogli shvatiti?

Možda kao tvrdnju o motivima – u psihološkom smislu. Svima je intuitivno jasna ideja ljestvice motiva. Valentin se želi vratiti u formu. Primarni mu je motiv zdravstveni (ne želi umrijeti od srčanog udara s 35 godina), no sekundarni mu je motiv estetski (želi izgledati privlačno na plaži). Bio bi najsretniji da ostvari oboje, no ako ostvari samo primarni motiv (bolje zdravlje, bez dobrog izgleda) bit će sretniji nego ako ostvari samo sekundarni (dobar izgled, bez zdravlja). Postoji stupnjevitost među motivima tako da ih se može postaviti u odnos više i niže. Tvrdnja bi onda bila da je u ljestvici motiva koju je Sin imao pri utjelovljenju, uzeti čovječnost bio je iznad uzeti muškost (štogod to točno značilo).

Je li ova interpretacija išta bolja? Ne baš. Naime, čini se u najmanju ruku preuzetna: „Ja mogu čitati um vječnog Logosa pri inkarnaciji i sad ću vam reći ljestvicu njegovih motiva”. Možda bi bilo milosrdnije shvatiti to kao tvrdnju ne o čitanju misli božanske osobe, nego o objavljenim istinama. Drugim riječima, u objavi (Pismu ili Predaji) sadržana je istina o motivima Sina spram čovječnosti i muškosti te njihovom poretku pri utjelovljenju. Problem s tim je što nije evidentno gdje bi se u objavi ta istina trebala nalaziti. Koje poglavlje kojeg evanđelja ili koji dio koje poslanice obznanjuje nešto tako specifično? Bojim se da je to jednako jalovo kao i pokušaji telepatije spram Sina.

Čini se da izgledi psihološke interpretacije nisu bolji od ontološke. Možda stoga spornu lokuciju valja shvatiti u etiološkom smislu – kao uzročnu tvrdnju. Naime, milosne posljedice utjelovljenja većim su dijelom utemeljene u čovještvu Sina općenito, a ne u njegovoj muškosti specifično. Drugim riječima, uzrok većeg dijela milosti koje čovječanstvo prima Kristova je ljudska narav, ne muškost te naravi. Ima li to smisla?

Ovo je znatno plauzibilnije shvaćanje. Premda u njemu nedvojbeno ima puno istine, treba na umu imati tri stvari. Prvo, to ne znači kako nema važnih (čak presudnih) te za povijest spasenja – kako je to Otac odvijeka zamislio – nužnih⁴ plodova utjelovljenja koji proizlaze iz Kristove muškosti specifično. Na što mislim? Na Isusov odnos prema Crkvi kao mladoženja prema zaručnici (i stoga njegov odnos prema nama kao članovima Crkve). Mislim na autoritet koji Krist kao božanski mladoženja ima spram Crkve koji je analogan božanski uspostavljenom autoritetu muža u obitelji. Mislim na potencijalne posljedice za mušku ekskluzivnost svećeništva. Primjeri se mogu nizati. Sve je to ukorijenjeno ne u Kristovoj čovječnosti općenito, nego u njegovoj muškosti specifično.

Tome možemo nadodati prikladnost Logosova utjelovljenja kao muškarca s obzirom na (ne zaboravimo, normativnu) objavu druge božanske osobe kao Sina – odnosno postojanje simetrije u njegovu muškom utjelovljenju i njegovu muževnom odnosu kao Sin spram Oca. Premda je prvo plauzibilno kontingentno, iz toga ne slijedi da je slučajno ni arbitrarno. Naprotiv, informirano je vječnim i nužnim odnosom božanskih osoba.

Drugo, sve konkretne milosti koje primamo zahvaljujući milosti utjelovljenja, primamo zahvaljujući Sinovljevoj konkretnoj čovječnosti, koja nije bespolna, apstraktna ili nediferencirana. U stvarnom smislu riječi, sve milosti slijede iz konkretnog muškarca, Isusa Krista.

Treće, preciznije je reći kako primamo milosti Kristova utjelovljenja ne zbog njegove čovječnosti (ili muškosti) specifično, nego zbog unije božanske i ljudske naravi u Logosu. Drukčije rečeno, sjedinjenje božanske osobe s ljudskom naravi – ne sama ljudska narav koja je uzeta – ono je što nam, ispravno govoreći, omogućuje milost na milost koju primamo. Etiološka interpretacije tvrdnje da se „Krist primarno utjelovio kao čovjek, a ne kao muškarac” više zamagljuje nego rasvjetljava tu ključnu istinu. Milost sjedinjenja bolji je i precizniji (te daleko drevniji) teološki izraz za ono što, etiološki shvaćeno, naš teološki obrazovan prijatelj smjera reći.

Postoji barem još jedno moguće razumijevanje sporne tvrdnje o utjelovljenju. Nazovimo ju anti-mizogina interpretacija. Prema tom shvaćanju reći da se „Isus utjelovio primarno kao čovjek, a ne kao muškarac” značilo bi nešto poput afirmacije jednakog dostojanstva muškarca i žene, odnosno negacije nižeg ontološkog ili moralnog statusa žene. Premda je to sasvim sigurno točno, čini se vrlo čudno to tvrditi govorom o utjelovljenju Sina i njegovoj muškosti. Zašto bi jednako dostojanstvo muškarca i žene – kako god razumjeli termin ljudsko dostojanstvo – ovisilo u bilo kojem smislu o tome je li se Sin utjelovio kao muškarac ili ne?

Pa, možda mislite kako je jedini mogući motiv utjelovljenja kao jedan spol, a ne drugi taj da jedan spol ima veće dostojanstvo ili veći status od drugog. No zašto biste to mislili? Može postojati čitav niz razloga zašto bi se Sin utjelovio kao jedan, a ne kao drugi spol, koji ne uključuje razliku u ontološkom ili moralnom ili dostojanstvenom statusu muškaraca i žena. Neke konkretne prijedloge prikladnosti Sinovljeva utjelovljenja kao muškarca vidjeli smo ranije u tekstu (u muževnim terminima objavljen odnos Sina spram Oca; simetrija Kristova autoriteta kao mladoženje spram Crkve i muževljeva autoriteta u obitelji itd.)

Želim reći ovo: sasvim racionalno možete afirmirati (s ljudima zdravog razuma, biolozima, crkvenim ocima, naučiteljima i papama kroz povijest) kako postoje razlike između muškaraca i žena, uključujući razlike u biologiji, tipičnim temperamentima i ulogama, prikladne društvene razlike, razlike u ulogama u Crkvi ili slično, a da pritom ne mislite kako postoje razlike u moralnoj vrijednosti ili pripadnosti istoj naravnoj vrsti ili njihovom nadnaravnom pozivu.

Da iskoristim vjerojatno već izlizanu usporedbu, iz činjenice da postoje objektivne razlike među instrumentima u orkestru ne slijedi ništa nužno o vrijednosti ili dostojanstvu tih instrumenata. Dapače, ako želite imati dobar orkestar, bolje bi vam bilo da uključite sve relevantne instrumente, u njihovoj relevantnoj ulozi.

Ako još uvijek mislite da činjenica Logosova utjelovljenja kao muškarca (ili pak prikladnost njegove muške inkarnacije) sugerira niže dostojanstvo žene, razmotrite sljedeće: Logos je uzeo ljudsku narav, ali nije uzeo anđeosku narav. Anđeli su u moći, znanju, svetosti, bitku uopće daleko iznad ljudi. Ako činjenica da je druga božanska osoba uzela ljudsku narav, a ne anđeosku ne sugerira ništa o nižem dostojanstvu anđela, onda jednako tako činjenica da je druga božanska osoba uzela specifično mušku ljudsku narav ne sugerira ništa o nižem dostojanstvu ženske ljudske naravi.

Slično kao i s etiološkim tumačenjem, premda nedvojbeno ima puno istine u onome što naš teolog misli s anti-mizoginom interpretacijom, njegov način govora daleko više zamagljuje nego što rasvjetljava. Naravno, moguće je da naš sugovornik ima na umu nešto više od puke afirmacije dostojanstva žena: možda time želi reći heterodoksne stvari o rezerviranosti svetog reda za muškarce ili sugerirati dubiozne postmodernističke interpretacije spola ili roda. No, tim gore za njega.

Što god da liberalni teolog mislio s frazom „Isus se prvenstveno utjelovio kao čovjek, a ne kao muškarac”, plauzibilno je jednostavno u krivu, na slabom je epistemičkom terenu ili je pak ono istinito što namjerava reći bolje izrečeno na drukčiji način. Sugerirao bih stoga da se ta fraza povuče iz aktivne uporabe jer je vjerojatnije da će zbuniti nego prosvjetliti.

Hrvoje Juko, SJ

---