Je li Isus iz Nazareta uskrsnuo od mrtvih? Za nas je kršćane ovo pitanje od presudne važnosti i nisam siguran shvaćamo li svu njegovu težinu. Jesmo li, primjerice, svjesni Pavlovih riječi o tome koliko je ključno Kristovo uskrsnuće za našu vjeru? Naime, on piše: „Ako … Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša“ (1 Kor 15,14). Nešto će kasnije apostol Pavao upozoriti da „ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša, još ste u grijesima. Onda i oni koji usnuše u Kristu, propadoše. Ako se samo u ovome životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi“ (1 Kor 15,17–19). Prema tome, bez Kristova uskrsnuća nema kršćanstva, odnosno imali bismo tzv. poništivač (eng. defeater) kršćanstva. Drugim riječima, ako bismo pronašli da se u grobu još uvijek nalazi Isusovo tijelo, odnosno njegove kosti, to bi bio kraj kršćanstva, kraj naše vjere.
Suvremeni čovjek pred Isusovim uskrsnućem
Međutim, ovo je pitanje od ključne važnosti i za današnjega čovjeka koji se pita o smislu i svrsi života, o Božjoj opstojnosti i vlastitoj (be)smrtnosti. Ta ga pitanja i sumnje mogu dovesti do vjerovanja da je kozmičko siroče koje ne zna odakle je došlo i kamo ide, a ako to vrijedi za njega, onda to vrijedi i za sav svijet. Stoga se brojnim našim suvremenicima čini ne samo da je njihov vlastiti život apsurdan, besmislen i nesvrhovit već i da je to usud cjelokupnoga svemira.
Čitavu situaciju gorom čini to što velik broj današnjih ljudi ne vjeruje ni u Božju opstojnost ni u besmrtnost, a opet očajnički žeđa za njima. U konačnici, čovjek ih treba da bi afirmirao vrjednote, smisao i svrhu u svome životu kao i u svijetu oko sebe, ali tragedija se sastoji u tome da su za njega Bog i besmrtnost nedostižan cilj jer po njegovu sudu ne postoje i ne mogu postojati. Ukratko, ako je ovo točno, činilo bi se da je suvremeni čovjek kozmičko siroče koje žeđa za onim stvarima koje treba, a ne može ih nikako svojim snagama postići.
Suočeni smo tako s dilemom: ili je Isus iz Nazareta uskrsnuo od mrtvih ili je još uvijek u grobu. Ako je Isus iz Nazareta uskrsnuo od mrtvih, onda bi to današnjemu čovjeku dalo i Boga i besmrtnost. Međutim, ako je Isus još uvijek u grobu, današnji se čovjek vraća uzaludnoj potrazi za smislom i svrhom. Iz toga se razloga zajedno sa suvremenim tražiteljima željno i s nadom pitamo: „Je li Isus iz Nazareta uskrsnuo od mrtvih?“
Činjenice koje zahtijevaju objašnjenje
U potrazi za odgovorom na ovo pitanje, suočit ćemo se s četiri dobro utemeljene činjenice koje prihvaća većina novozavjetnih učenjaka: 1) Isusovo raspeće i ukop, 2) otkriće njegova praznog groba, 3) ukazanja živoga Isusa poslije njegove smrti i 4) nastanak kršćanske vjere. Imajući ove činjenice pred očima, pitamo se: „Koje je njihovo najbolje objašnjenje?“ U ovome tekstu prvenstveno ćemo ih promotriti u svjetlu naturalističkih teorija koje pokušavaju objasniti ove četiri činjenice i vidjet ćemo uspijevaju li u tome. O kojim je teorijama riječ? To su 1) teorija zavjere, 2) teorija prividne smrti, 3) teorija pogrješnoga groba, 4) teorija premještenoga tijela i 5) halucinacijska teorija.
Isusovo uskrsnuće? To ti je obična zavjera!
Prvo, teorija zavjere tvrdi da su nakon Isusove smrti i ukopa učenici ukrali njegovo tijelo iz groba i lagali o uskrsnim ukazanjima. Naočigled ova teorija objašnjava sve četiri činjenice. Koji su onda njezini problemi?
Za početak, teorija zavjere poprilično je anakronistična. Naime, ta teorija ne gleda na Isusove učenike kao na prvostoljetne Židove koji nisu posjedovali pojam umirućega Mesije, a kamoli Mesije koji će uskrsnuti. (Štoviše, imajući na umu Pnz 21,22–23, postaje nam jasno da razapinjanje tobožnjega Mesije ne bi bio dokaz da je ta osoba Mesija, nego upravo da nije Mesija! Razapinjanje bi uništilo sve nade učenika da je Isus Izraelov obećani Mesija. Nakon toga bi učenici ili otišli kući ili krenuli u potragu za novim Mesijom.) Radije, teorija zavjere gleda na situaciju kroz koju su učenici prolazili u svjetlu kršćanske povijesti i kršćanskih učenja.
K tomu, prvostoljetni su Židovi vjerovali u opće uskrsnuće na kraju vremena koje nije imalo veze s Mesijom. No učenici su u svome propovijedanju govorili o uskrsnuću koje je pojedinačno i u povijesti.
Nadalje, ne samo da je bilo moralno nemoguće da učenici ukradu Isusovo tijelo i lažu da je uskrsnuo od mrtvih već je to i psihološki nemoguće. Moralno je nemoguće jer su po svim naznakama učenici bili dobri i iskreni muškarci i žene, a ne varalice. Psihološki je pak nemoguće zato što su nakon Isusova raspeća učenici bili zbunjeni, neorganizirani, uplašeni, sumnjičavi i žalosni te stoga nisu bili niti psihički motivirani, a niti su bili mentalno sposobni osmisliti jednu takvu divlju i složenu prijevaru.
Konačno, problem s teorijom zavjere jest što ne objašnjava korjenitu preobrazbu i iskrenu vjeru učenika te ih predstavlja kao lažove i prevarante. Međutim, to nema previše smisla jer ispada da su učenici svojevoljno umrli ne za laž koju su smatrali istinitom, nego za laž koju su oni sami izmislili! Prema tome, čini se da je izuzetno neplauzibilno da su Isusovi učenici inscenirali uskrsnuće.
Ma samo im se činilo da je Isus umro
Ipak, prema teoriji prividne smrti, može biti da Isus zapravo nije umro na križu, nego je bio u nesvijesti ili nešto tomu slično. Potom je nakon nekoga vremena provedenoga u grobu Isus uspio živ pobjeći i uvjeriti svoje učenike da je Izraelov obećani Mesija.
Osim što zanemaruje kako evanđeoske i pavlovske tako i izvanbiblijske izvještaje o Isusovu raspeću i njegovoj smrti, problem je s ovom teorijom što ignorira činjenicu da je Isus bio podvrgnut stravičnomu mučenju i raspeću. Čak i da je Isus nekim čudom uspio preživjeti sve to, preminuo bi u grobu od posljedica mučenja i razapinjanja.
Ukratko, ova je teorija neplauzibilna jer polumrtvi, zomboidni šarlatan nikoga ne bi mogao uvjeriti da je Uskrsli Gospodin. K tomu je teorija prividne smrti anakronistična: ne objašnjava novinu vjere u povijesno uskrsnuće Mesije (naspram tek općega uskrsnuća na kraju vremena nepovezano s Mesijom).
Čovječe, pa to je krivi grob!
I dok prva dva naturalistička objašnjenja ne uspijevaju objasniti četiri činjenice, što je s preostalim teorijama? Uspijevaju li one ponuditi plauzibilno objašnjenje za Isusovo raspeće i smrt, prazan grob, posmrtna ukazanja i vjeru učenika? Ne, ne uspijevaju.
Za početak, pogledajmo što tvrdi teorija pogrješnoga groba. Prema ovoj teoriji, žene su se u nedjeljno jutro izgubile i došle do drugoga groba koji je bio prazan. Ugledali su nekoga vrtlara i pitali ga za Isusa iz Nazareta, a on im je odgovorio da nije tu. To je iskustvo toliko uznemirilo žene da su pobjegle, a nakon što su učenici doživjeli vizije živoga Isusa, priča žena razvila se u izvještaj o njihovu otkriću praznoga groba. No riječ je o promašenoj teoriji. Nekoliko je razloga za to.
Prvo, prema evanđeljima, žene su promatrale u koji je grob Josip iz Arimateje položio Isusovo tijelo (Mt 27,61; Mk 15,47; Lk 23,55) jer su namjeravale kasnije pohoditi grob. Ako je tomu tako, onda nije vjerojatno da su otišle na krivi grob. Drugo, čak i da su žene otišle na krivi grob, ubrzo bi bilo one same bilo učenici bilo židovski protivnici otkrili njihovu pogrješku. Konačno, teorija pogrješnoga groba objašnjava samo prazan grob dok ne može objasniti posmrtna ukazanja, a ni nastanak kršćanske vjere (za to su nam potrebne druge teorije). Prema tome, teorija pogrješnoga groba pada u vodu.
Znaš, Josip iz Arimateje premjestio je Isusovo tijelo
Međutim, netko bi mogao tvrditi da je Josip iz Arimateje privremeno pokopao Isusovo tijelo u svoj grob, ali ga je kasnije premjestio u zajedničko groblje za zločince. Kada su pak Isusovi učenici došli na prazan grob, zaključili su da je Isus uskrsnuo od mrtvih. Postoje najmanje četiri problema s teorijom premještenoga tijela.
Prvo, židovski zakon branio je micanje tijela nakon ukopa. Jedina je iznimka bila micanje tijela u obiteljski grob.
Drugo, Golgota je bila blizu zločinačkoga groblja i stoga nije bio problem tamo pokopati Isusovo tijelo ako je to bila krajnja nakana. Drugim riječima, teorija ne objašnjava zašto bi Isus bio pokopan prvo u Josipovu grobnicu ako ga se planiralo ubrzo maknuti u ionako blizu dostupno groblje.
Treće, onoga trenutka kada bi učenici počeli naviještati da je Isus uskrsnuo od mrtvih, Josip iz Arimateje mogao ih je jednostavno ispraviti i reći im da je Isusovo tijelo u zajedničkome groblju za zločince. Nepostojanje takvoga alternativnog objašnjenja kod prvih protivnika kršćanstva snažno kontraindicira ovoj teoriji. Naime, prvi odgovor protivnika kršćanstva nije bio nešto poput „Pitajte Josipa iz Arimateje i reći će vam da je samo premjestio njegovo tijelo; evo pravoga groba, evo kostiju”, nego „Njegovi su učenici ukrali tijelo”. No već smo vidjeli problem s tim objašnjenjem.
Konačno, dok ova teorija objašnjava Isusov prazan grob, ne objašnjava Isusova posmrtna ukazanja jer i dalje ostaje pitanje kako su mogli usvojiti vjerovanja koja su bila strana prvostoljetnim palestinskim Židovima (primjerice, ranije spomenuto vjerovanje u povijesno uskrsnuće Mesije). Osim toga, teorija premještenoga tijela ne objašnjava ni nastanak kršćanske vjere.
Isusova ukazanja? Sve su si to oni umislili!
Naposljetku, usredotočimo se na halucinacijsku teoriju, prema kojoj su Isusovi učenici umislili da im se njihov učitelj ukazao, odnosno oni su halucinirali Uskrsloga Gospodina. Ipak, ni ova teorija ne uspijeva objasniti Isusovo uskrsnuće.
Prvo, moramo imati na umu da se Isus nije ukazao samo jednom, već mnogo puta; ne samo na jednome mjestu, već na mnogo mjesta; ne samo jednoj osobi, već različitim ljudima; ne samo pojedincima već i skupinama; ne samo vjernicima već i nevjernicima. Primjerice, apostol Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima svjedoči o složenosti i različitosti Isusovih posmrtnih ukazanja:
„Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bî pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici. Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno; većina ih još i sada živi, a neki usnuše. Zatim se ukaza Jakovu, onda svim apostolima. Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni“ (1 Kor 15,3–8).
Stoga, ne može se tako lako halucinacijskom teorijom objasniti složenost i različitost ukazanja.
K tomu, ova teorija zapravo ne objašnjava nastanak kršćanske vjere. Imajući na umu da su učenici bili prvostoljetni Židovi i njihova vjerovanja o zagrobnome životu i uskrsnuću, da su učenici doista imali halucinacije ili vizije preminuloga Isusa ne bi iz toga zaključili da je njihov ljubljeni učitelj tjelesno uskrsnuo od mrtvih, nego da su te vizije upravo vizije mrtvoga čovjeka ili vizije Isusa koji će doći na oblacima u slavi. Ili, kao što napominje novozavjetni stručnjak N. T. Wright, vizije umrlih za nekoga iz antičkoga svijeta jednako kao i za ljude danas ne bi bile dokaz da je osoba živa, već naprotiv da je mrtva (cf. Wright 2003, 691). Osim toga, halucinacijska teorija niti ne pokušava objasniti Isusov ukop i njegov prazan grob, pa je potrebna dodatna hipoteza kako bi se objasnile te činjenice.
Prema tome, ni ova teorija ne uspijeva objasniti četiri dobro utemeljene činjenice: Isusovo raspeće i smrt, prazan grob, posmrtna ukazanja i vjeru učenika. Preostaje nam tako objašnjenje koje su ponudili izvorni očevici: Isus iz Nazareta uskrsnuo je od mrtvih.
Uskrsnuće Isusa iz Nazareta
Ipak, netko bi usprkos svemu mogao inzistirati da je u najmanju ruku nevjerojatno, ako ne i nemoguće da je Isus uskrsnuo od mrtvih. U prirodi obično ne nailazimo na to da osobe ustaju od mrtvih, pa zašto očekivati da se to dogodilo u slučaju Isusa iz Nazareta? Je li onda plauzibilno tvrditi da je Isus uskrsnuo od mrtvih? Ono što je važno primijetiti u ovome prigovoru da je utemeljen na apriornome naturalizmu, prema kojemu ne postoji transcendentni Bog i sve što postoji jest priroda. No ako je moguće da postoji transcendentni Bog (a postoje dobri razlozi za to), onda su i čuda poput uskrsnuća moguća. Prema tome, posjedujući prikladno pozadinsko znanje, možemo zaključiti da je plauzibilno da je Isus iz Nazareta uskrsnuo od mrtvih.
Međutim, makar mi posjedovali dobre povijesne razloge zašto smatrati da je Isus tjelesno uskrsnuo od mrtvih, nikada ne smijemo zaboraviti da prihvaćanje uskrsnuća Sina Božjega nije puka posljedica povijesnoga istraživanja ili konkluzija argumenta kojemu moramo dati svoj intelektualni pristanak, već nešto što trebamo prihvatiti u vjeri. Tȁ naša vjera nije utemeljena na dokaznoj građi za uskrsnuće, nego na događaju uskrsnuća. Naše se tako uvjerenje kao i uvjerenje nebrojenih kršćana kroz povijest u zbiljnost tjelesnoga Isusova uskrsnuća temelji u prvome redu na nezabludivome svjedočanstvu i autoritetu Duha Svetoga i Katoličke Crkve.
Konačno, koje značenje Isusovo uskrsnuće ima za nas? Ono ima trojako značenje. Prvo, soteriološko jer je Isusovo uskrsnuće pobjedonosni dovršetak našega otkupljenja. Drugo, apologetsko zato što je Isusovo uskrsnuće najveće Kristovo čudo i kao ispunjenje njegovih proroštava najsnažniji dokaz njegova nauka. Naposljetku, egzistencijalno jer Kristovo uskrsnuće pokazuje čovjeku da smrt nije kraj njegova putovanja, nego da mu je Isus otvorio vrata u vječni život kroz koja je pozvan proći.
Prema tome, imajući na umu kako povijesnu dokaznu građu za Isusovo uskrsnuće tako i nezabludivo svjedočanstvo Duha Svetoga i autoritet Crkve, bivamo utješeni jer smo spoznali da nismo kozmička siročad prepuštena sama sebi te da je Krist pobijedio smrt i otvorio nam vrata u vječni život. Stoga, možemo radosno uskliknuti: Surréxit Dóminus vere!
Luka Ilić
Korištena literatura
Craig, William Lane. 2008. Reasonable Faith, 3. izd. (Wheaton: Crossway Books).
Wright, N. T. 2003. The Resurrection of the Son of God (Minneapolis: Fortress Press).
Us