Nemali je broj onih koji smatraju da ako uspiju objasniti podrijetlo religijskih vjerovanja kod pojedinih osoba da su time onda nekako doveli u pitanje istinitost religije kao takve. Primjerice, britanski filozof Bertrand Russell pokušava objasniti vjeru većine ljudi u Boga jer su tako odgajani od ranoga djetinjstva (cf. Russell 2009, 572). Štoviše, on tvrdi da većina ljudi ne prihvaća religiju poradi argumenata, već iz emocionalnih razloga (cf. ibid., 576). Prema Russellu, temelj je religije strah—strah od nepoznatoga, strah od poraza, strah od smrti. „Strah je“, nastavlja Russell, „roditelj okrutnosti i stoga ne čudi da okrutnost i religija idu ruku pod ruku. To je zato što je strah u temelju tih dviju stvari“ (ibid., 577). Što nam pak može pomoći nadvladati strah u kojemu je čovječanstvo živjelo toliko generacija? Znanost! Ona nas zajedno s našim vlastitim srcem može podučiti da „više ne tragamo okolo za izmišljenim osloncima, da više ne izmišljamo saveznike na nebu, nego da se radije usredotočimo na vlastite napore ovdje dolje kako bismo ovaj svijet učinili prikladnim mjestom za život, umjesto mjestom kakvim su ga načinile crkve tijekom svih ovih stoljeća“ (ibid., 577–578). Iz ovoga bi slijedilo da ako je netko počeo vjerovati iz straha, to bi se vjerovanje trebalo dovesti u pitanje, pa čak i odbaciti jer način kako je nastalo (iz straha) dovodi u pitanje njegovu istinitost.
Međutim, čak i kada bi bilo točno da većina kršćana vjeruje u Boga / istinitost kršćanstva jer su tako odgajani ili pak iz straha od smrti, iz toga ne slijedi da Bog ne postoji, odnosno da je kršćanstvo neistinito. Ako bismo inzistirali da je tomu tako, onda bismo počinili logičku pogrješku zvanu zabluda podrijetla (eng. genetic fallacy). Riječ je o neformalnoj logičkoj falaciji ignoratio elenchi kojom prosuđujemo da su premise ili konkluzija nekoga argumenta istinite ili neistinite ovisno o njihovome podrijetlu: predstavi se (možebitni) nastanak / podrijetlo neke tvrdnje ili vjerovanja i iz toga se zaključuje na (ne)istinitost tvrdnje ili vjerovanja.
Primjerice, netko bi mogao tvrditi da je činjenica što sam odrastao u katoličkoj obitelji i što su me roditelji odgojili u toj tradiciji razlog zašto vjerujem u Boga i istinitost kršćanstva. Međutim, da sam rođen u Afganistanu ili Indiji, onda bih vjerovao da je islam, odnosno hinduizam istinit. Stoga bi se svaki put kada branim neko vjerovanje iz svoje religijske tradicije, to što tvrdim trebalo gledati sumnjičavo ako ne i automatski diskvalificirati. No problem s ovom vrstom argumentacije možemo prikazati na drugome primjeru. Što ako bi mi netko prigovorio kako je činjenica da su me, recimo, roditelji naučili da je 2+2=4 razlog zbog kojega je to moje vjerovanje neistinito. Osim što bismo svoga sugovornika mogli s pravom upozoriti da se dobar dio naših vjerovanja o svijetu oslanja na autoritet drugih osoba jer nemamo mogućnosti i resurse baviti se svim znanstvenim disciplinama i umijećima, mogli bismo mu također reći da premda bio slučaj da su me roditelji naučili kako je 2+2=4, postoje neovisni razlozi zašto smatrati da je 2+2=4, a ne, recimo, 5, 22 ili ﬡ. K tomu, možda je istina da nisam u stanju ponuditi te razloge ili to činim na neadekvatan način, ali treba razlikovati moju nemogućnost da ponudim / kvalitetno izložim razloge u korist nekoga vjerovanja od postojanja razloga u korist nekoga vjerovanja. Slijedi da se argument za određeno vjerovanje treba promotriti neovisno o mojoj vjerskoj pozadini ili načinu kako sam počeo vjerovati da je 2+2=4 i vidjeti može li izdržati test valjanosti i istinitosti.
No čak i ako bi se, primjerice, evolucijom (dobrim dijelom) moglo objasniti podrijetlo same religije (Daniel Dennett), iz toga i dalje ne bi slijedilo da Bog ne postoji ili da je kršćanski teizam neistinit. Kao i kod pitanja „kako je osoba počela vjerovati u x?“ i ovdje moramo promotriti neovisne razloge zašto smatrati da Bog postoji, da religija posjeduje ne samo naravnu već i nadnaravnu komponentu, da je ova ili ona religija istinita itd. te vidjeti mogu li ti argumenti izdržati test valjanosti i istinitosti.
Osim toga, nemali bi se broj ateista našao u problemima jer prvotno nisu povjerovali u ateizam zbog argumenata, nego iz bunta, zbog nepravde i nedosljednosti pripadnika raznih religijskih tradicija ili da bi mogli činiti što god ih je volja bez ikakvih reperkusija. No ako bismo im prigovorili da je njihovo vjerovanje neistinito jer posjedujemo (barem prvotno) objašnjenje njihova vjerovanja u istinitost ateizma, uvjeren sam da bi dobar dio njih rekao kako nisu ateisti zbog gore navedenih ili nekih drugih sličnih razloga, već imaju dobre filozofijske i znanstvene razloge za to. Međutim, osim ako ne žele pristati na onu staru poslovicu „što je dopušteno Jupiteru nije dopušteno volu“, trebaju primijetiti da isto vrijedi i za kršćanske teiste. Naime, makar se uspjelo objasniti zašto su počeli vjerovati u Boga, to ne znači da ne posjeduju dobre razloge za smatrati da je kršćanski teizam istinit, primjerice, svjedočanstvo Duha Svetoga i autoritet Katoličke Crkve, povijesna dokazna građa u Isusovo uskrsnuće, Akvinčevih pet putova, Leibnizov kozmologijski ili kalām kozmologijski argument za Božju opstojnost.
Konačno, ateisti i svi oni koji se služe argumentom „Ti posjeduješ religijsko vjerovanje r zato što si rođen u zemlji x. Dakle, treba odbaciti religijsko vjerovanje r“ susreću se s još težim problemom. Naime, ako bi mi netko prigovorio da bih bio musliman da sam rođen u Pakistanu ili Maliju, tada bih također vjerovao da je moralno, primjerice, zaliti ženino lice kiselinom osramoti li obitelj ili obrezivanje djevojčica. Slijedi li iz toga da bih trebao smatrati da stoga ipak nije istina da je zaliti koga kiselinom ili obrezivanje djevojčica moralno pogrješno, kako sada vjerujem zbog odrastanja u zapadnoj kulturi? Štoviše, bih li zbog toga trebao smatrati da su moralni sudovi općenito neistiniti ili besmisleni? Ne mogu se koristiti Russellovim argumentom da bih odbacio religijska vjerovanja i ujedno racionalno očekivati da ću sačuvati moralna vjerovanja. Ako prolazi tvrdnja „ti posjeduješ religijsko vjerovanje r zato što si rođen u zemlji x“, onda definitivno prolazi i tvrdnja „ti posjeduješ moralno vjerovanje m zato što si rođen u zemlji x“, a to onda pogađa ne samo moja religijska već i moja moralna vjerovanja.
Prema tome, čak i kada bi bio slučaj da su Bertrand Russell i ostali ateistički kritičari u pravu da većina ljudi vjeruje zato što su tako odgajani ili pak iz straha, iz toga ne možemo zaključiti ni na istinitost ni na neistinitost kršćanstva. Radije, trebaju se suočiti s onim što kršćani smatraju najboljim argumentima i dokaznom građom za istinitost kršćanskoga teizma da bi vidjeli drži li vodu ili ne.
Luka Ilić
Korištena literatura
―――. 2009. The Basic Writings of Bertrand Russell (London & New York: Routledge).