Kada sam vidio kako je Hrvatskoj na Eurosongu umalo izmakla pobjeda, prvotno mi je jasno bilo žao, ali sam potom osjetio olakšanje kao i pomalo naivnu nadu protiv svake nade. Naravno, žao ti je Baby Lasagne jer su nacionalni žiriji očito gurali Švicarca koji pati od tzv. nebinarnosti i po svemu sudeći naš je predstavnik trebao odnijeti pobjedu. Međutim, potom je došlo olakšanje. Ne zato što bismo se mi „obrukali“ u očima svijeta da smo organizirali Eurosong (iako su HRT-ovci vrlo vjerojatno odahnuli jer definitivno ne bi bili u stanju organizirati takvo što), već zato što bismo morali organizirati festival koji pod krinkom „glazbe koja ujedinjuje“ provodi politički aktivizam kojim promovira protunaravne ideje. Ne mislim pritom na vještičarenje koje smo imali prilike vidjeti kod irske predstavnice ili pak kvaziskandaliziranje finskoga predstavnika koje su Tomislav Gotovac i Vlasta Delimar svojevremeno daleko bolje odradili, nego na to da bi se time promicali izmišljeni pojmovi (ne)binarnosti i ostalih mitoloških bića iz familije transrodnosti.
Ipak, složio bih se ovdje s Utikejt da bi pobjeda Baby Lasagne „značila da bi se kupilo još malo vremena“, ali kao što bi i ona sama potvrdila, bilo je samo pitanje vremena kada će sve te ludosti ući na velika vrata. Ona ističe da je pobjedom Švicarca u govor „ušlo još jedno nepatvoreno luđaštvo (eng.: sheer lunacy)“ zato što mediji sada o tome izvođaču govore u trećemu licu množine, dodajući da „obični ljudi ne znaju kako da se s tim nose, pa misle da će napraviti nešto pametno, hrabro ili za njega ponižavajuće ako za njega budu koristili zamjenicu srednjeg roda ‘ono’“. Utikejt pritom upozorava da ne nasjednemo na i ne širimo to nepatvoreno američko luđaštvo sa zamjenicama, „koje u engleskom jeziku oskudne morfologije možda nije tako očito, ali koje je u visoko flektivnim jezicima kakvi su slavenski apsolutno monstruozno“.
Međutim, tu je i (vjerojatno) naivna nada protiv svake nade da će ovo nepatvoreno luđaštvo ljude probuditi iz njihova drijemeža i potaknuti ih da prepoznaju kako taj „dječak u suknji, s dubokim dekolteom, koji se izjašnjava kao osoba bez spola“ nije budućnost Europe te da je daleko plauzibilnije postojanje bukača, karakondžula i vukojaraca negoli mitologijskoga legendariuma transrodnih aktivista. Istina, to buđenje nije rezultat nekoga novog uvida u stvarno stanje stvari, već je posljedica percipirane nepravde, odnosno krađe našega kandidata, a upravo takve nepravde znaju posebno „zapaliti“ naš narod protiv nečega (u ovome slučaju transrodnosti).
Vratimo se mi mitologiji: ta su mitološka bića transrodnosti rezultat suvremene ideologije samovolje koja zavodi osobe s neuravnoteženim osjećajima i nutarnjim stanjima da se identificiraju kao čudnovati entiteti koje ni J. R. R. Tolkienu u svoj njegovoj maštovitosti ne bi pali na pamet. Pritom su ti promicatelji te suvremene ideologije samovolje „obratili“ nemali broj ljudi na svoju stranu, nastojeći kulturnom hegemonijom i političkim polugama moći uvjeriti, ma prisiliti društvo u cjelini ne samo da prihvate te nepostojeće entitete kao stvarne već mu i tvrde da je sve to zapravo nešto dobro i poželjno.
No čitava je ta ideologija jedna obična laž bez istinskoga utemeljenja u stvarnosti! Ne, interseksualnost nije dokaz da je transrodna mitologija istinita, a ni povijesni primjeri transrodnosti u drugim kulturama kao ni navodno postojanje tzv. trećega roda apsolutno ništa ne dokazuju. I koliko se god trudili u svojoj oholosti političkim fiatom izmijeniti stvarnost, to im ne može uspjeti. Međutim, ono što će tim sljedbenicima transrodne mitologije uspjeti (štoviše, već im uspijeva) jest gurnuti u ponor toliko emocionalno nezrelih i psihički labilnih osoba koje će, ako prežive, budući naraštaji morati liječiti i izvlačiti iz te provalije. Pozvani smo tako svim se silama oduprijeti onima koji nam žele nametnuti tu strahovladu samovolje i trans-hegemoniju, pa makar to djelovalo uzaludno jer su u pitanju životi ljudi.
Ipak, kao sjetni Hrvat ne mogu pobjeći od svoga duhovnoga nasljedstva pesimizma i iščekivanja najgorega mogućeg scenarija. Beznadno se i uzaludno može činiti naša borba protiv tih mitoloških bića i popratne ideologije te je samo pitanje vremena kada će nas to nepatvoreno luđaštvo napokon odvući u neizbježnu kataklizmu. A opet, kao kršćanin dijelim s Tolkienom uvjerenje da nam u konačnici ne prijeti diskatastrofa, već eukatastrofa, odnosno „anti-smak svijeta“ ili „radosni preokret“. Primjerice, kada se činilo da je čovječanstvo ostavljeno na cjedilu i da nam nema izlaza, Vječna je Riječ tijelom postala i ušla u ljudsku povijest kako bi nas spasila i donijela nam istinsku slobodu i mir. Slično, kada su svi mislili da je Isus umro na križu i da je uzdanje Izraela u obećanoga Mesiju umrlo s njim, on je ustao iz groba, pobijedio smrt i donio učenicima i svima koji su ga otada susreli radost i nadu.
Istinsko rješenje problema ovoga svijeta može doći samo od Onoga koji ga je stvorio. Drugim riječima, živim u uvjerenju da će Bog na neki način donijeti rješenje nedaća s kojima se suočavamo i koje će nam prouzročiti još toliko boli i suza, a to će rješenje biti bilo u samoj povijesti bilo okončanjem te iste povijesti. I tako ovaj vječiti pesimistični optimist ne može pobjeći od sumnjičavosti prema ovozemaljskim rješenjima kojima se uvijek iznova okreće, ali istodobno vjerujem da zla ovoga svijeta ne mogu preokrenuti pobjedu koju je Isus Krist ostvario na križu i potvrdio uskrsnućem od mrtvih, pobjedu koja će u svoj svojoj ljepoti i snazi zasjati na kraju vremena.
Luka Ilić