Ponekad čak i od inače pravovjernih katolika možete čuti kako Sveto pismo sadrži pogreške. Kao primjer navest će možda nepodudaranja u Evanđeljima ili druge naizgled proturječne tvrdnje. Je li Isus održao svoj veliki govor na gori kao u Mateju ili na ravnome kao u Luki? Jesu li žene otišle na Isusov grob dok je još bio mrak ili kad je već svanulo? I tako dalje. Ideja da Pismo nije nezabludivo – drugim riječima da sadrži pogreške (ali da je svejedno u nekom smislu istinito i to je za katoličku teologiju dostatno) – postala je toliko raširena da ćete ju redovito čuti i na teološkim (uključujući papinskim) učilištima. Međutim tvrditi da u bilo kojem snažnom smislu Sveto pismo sadrži pogreške krivovjerno je. K tome je u stvarnom smislu blasfemično, jer imputira neistine samome Bogu, koji je prva i vrhovna Istina.
U kojem je značenju neproblematično reći da Pismo sadrži pogreške? Jedan smisao je da ovaj ili onaj manuskript dane kanonske knjige sadrži greške. Postoji skoro 6000 samo grčkih prijepisa Novoga zavjeta i postoje na tisuće varijacija među njima, od kojih su mnoge očito pogreške prepisivača.1
Također je bezazleno reći da ovaj ili onaj prijevod Biblije sadrži pogreške. Misliti da Biblija u izdanju KS-a ili da King James Bible ili Nova Vulgata sadrže krivo prevedene riječi ili izraze ne uzrokuje posebne teološke probleme.
Slično, nije krivo reći da Sveto pismo sadrži neistine rečenice. Drugim riječima, sasvim slobodno možete priznati kako se u Bibliji nalaze neistinite propozicije. Evanđelja, primjerice, sadrže Petrovu negaciju da poznaje Isusa; tvrdnja za koju svaki čitatelj zna da je pogrešna. Knjiga o Jobu sadrži višestruke izjave Jobovih naizgled prijatelja koji ga uvjeravaju da je on sigurno morao počiniti neki grijeh za toliku nevolju – izjave za koje čitatelj unaprijed zna da su lažne. Prve stranice Svetog pisma sadrže laži zmije u Vrtu. No nijedna od tih tvrdnji nije afirmacija ni prvotnog autora (odnosno Boga) ni drugotnih autora Biblije (odnosno ljudskih pisaca) i stoga uopće nisu teološki sporne. Sveti autori prenose (ali ne afirmiraju) mnoge neistinite iskaze.
Također uopće nije sporno tvrditi kako mnoga mjesta Svetog pisma ne treba čitati doslovno. Potpuna nepogrešivost Biblije ne znači niti implicira potpunu doslovnost Biblije. Ako primjerice odbijate čitati knjigu Otkrivenja kao vremensku prognozu ili ako ste nevoljni shvatiti prva poglavlja Postanka kao prirodoznanstveni izvještaj, ne griješite protiv biblijske nezabludivosti.
Značenje u kojem onda jest problematično reći da Pismo sadrži pogreške jest u smislu da su sveti autori – i Bog preko njih – sami afirmirali nešto neistinito. Drugim riječima, problematično je kazati da se među propozicijama koje hagiografi te Bog preko njih tvrde kao istinite u Pismu nalaze i propozicije koje su neistinite. To je supstantivna tvrdnja o pogreškama u Pismu i ona je nespojiva s pravovjerjem. O tome se možemo uvjeriti iz učiteljskih dokumenata Crkve te svjedočanstva crkvenih otaca.
Crkveno Učiteljstvo
Učiteljski dokumenti o ovome pitanju ne ostavljaju mjesta sumnji. Papa Lav XIII. u enciklici Providentissimus Deus piše2:
Potpuno je pogrešno i nedopušteno [nefas] ograničavati nadahnuće samo na neke dijelove Svetog pisma ili pak prihvatiti da je sveti pisac pogriješio. Ne može se tolerirati mišljenje onih koji, kako bi sami sebe riješili ovih poteškoća, prosuđuju da se božansko nadahnuće tiče pitanja vjere i morala i ničega više od toga jer, kako oni krivo prosuđuju, kad je riječ o istinitosti nekog retka, trebamo razmotriti ne toliko ono što je Bog rekao, nego razlog i svrhu zbog kojih je to rekao. Naime, sve knjige koje je Crkva primila kao svete i kanonske napisane su, u cijelosti i u svim svojim dijelovima, po govoru Svetog Duha [Spiritu Sancto dictante]; toliko je daleko od mogućnosti da pogreška postoji uz nadahnuće da je nadahnuće ne samo esencijalno nespojivo s pogreškom, nego je isključuje i odbacuje tako apsolutno i nužno kao što je nemoguće da Bog sam, vrhovna Istina, može izreći nešto što nije istinito. To je drevna i neprekinuta vjera Crkve, svečano definirana na saborima u Firenci i Tridentu te konačno potvrđena i izraženije formulirana na Vatikanskom saboru (PD 20).3
Prvi vatikanski sabor, kojeg Lav XIII. ovdje navodi, o knjigama Svetog pisma kaže sljedeće:
Njih dakle Crkva smatra svetim i kanonskim, ne zato što su sastavljene samo ljudskim trudom i potom odobrene njezinim autoritetom; niti samo zbog toga što sadrže objavu bez pogreške; nego zbog toga što su napisane po nadahnuću Duha Svetoga te imaju Boga za autora i kao takve su predane Crkvi (DF II).4
Lav XIII. nastavlja:
Stoga nije nimalo važno što je Duh Sveti preuzeo ljude kao oruđa za pisanje, kao da bi se, ne prvotnom autoru, nego nadahnutim piscima mogla promaknuti neka pogreška. Jer on ih je nadnaravnom moći tako pobudio i potaknuo na pisanje da im je pomogao dok su pisali te su ispravno razumjeli, vjerno napisali i prikladno izrazili s nepogrešivom istinom sve ono i samo ono što je on zapovijedio; u suprotnom on sam ne bi bio autor cijelog Svetog pisma (PD 20).5
Evidentno je kako je prema Lavu XIII. nezabludivost Biblije posljedica nadahnutosti i Božjeg autorstva. Budući da je Bog autor sveg Pisma i da je svo Pismo nadahnuto, slijedi da je u cijelosti nezabludivo. Evo kako tu konkluziju izražava Providentissimus Deus:
Slijedi da oni koji smatraju da bi u autentičnim dijelovima Svetih knjiga moglo biti nešto pogrešno ili iskrivljuju katoličko poimanje božanskog nadahnuća ili čine samoga Boga autorom pogreške. I svi su oci i naučitelji bili tako potpuno uvjereni da su božanske knjige, kako su ih sveti pisci izložili, potpuno bez ikakve pogreške, da su nastojali uskladiti i pomiriti mnoge stvari koje su se činile suprotne ili različite (i koje su gotovo iste kao one kojima se danas prigovara u ime nove znanosti) – ništa manje pobožno ili suptilno nego što su se nastojali pomiriti i uskladiti jedni s drugima; jednoglasno su izjavili da su te knjige, u cijelosti i u dijelovima, jednako nadahnute od Boga te da Bog sam nije mogao ništa kroz svete autore izreći što bi uopće bilo udaljeno od istine (PD 21).6
Papa konsenzus otaca po pitanju nezabludivosti Biblije ilustrira navodom pisma sv. Augustina sv. Jeronimu:
[N]aučio sam iskazivati to poštovanje i čast samo onim knjigama Pisma koje se sada nazivaju kanonskima, da čvrsto vjerujem kako nijedan od njihovih autora nije pogriješio u pisanju. Ako naiđem na nešto u tim tekstovima što se čini suprotno istini, neću sumnjati ni u što drugo osim da je rukopis pogrešan ili da prevoditelj nije shvatio što je rečeno ili da ja nisam ispravno razumio. (Ep. LXXXII, 1, et crebrius alibi)7
Nadalje, papa Pio X. u doktrinarnom pismu Lamentabili sane proskribira sljedeću tvrdnju: „Božansko se nadahnuće ne proteže na čitavo Pismo tako da bi svi njegovi dijelovi bili sigurni od svake zablude” (LS 11).8
Nakon njega, Benedikt XV. U enciklici Spiritus Paraclitus afirmira nauk sv. Jeronima o nezabludivosti Pisma te ponavlja riječi Lava XIII. o nadahnuću i posljedičnoj posvemašnjoj istini Biblije koje smo gore vidjeli. Zatim napominje:
Premda riječi našeg prethodnika ne ostavljaju mjesta sumnji ili prijeporu, uvelike nas žalosti, časna braćo, da ne samo među vanjskima, nego i među djecom Katoličke Crkve, štoviše – što nas još više boli – među samim klericima i profesorima svetih nauka ne nedostaje onih koji, oslanjajući se oholo na svoju prosudbu, ili otvoreno odbacuju ili tajno napadaju Učiteljstvo Crkve po ovom pitanju.
Mi, dakako, podržavamo nastojanje onih koji, kako bi sebe i druge oslobodili od teškoća u svetim Spisima, koriste pomoć svake znanosti i kritičke metode i traže nove puteve i načine za njihovo razjašnjenje; ali jadno će promašiti cilj ako zanemare odredbe našeg prethodnika i prekorače jasne granice koje su Oci postavili.
Doista, unutar tih odredbi i granica nipošto nije sadržano mišljenje novijih autora koji, uvodeći razliku između prvotnog odnosno vjerskog i drugotnog odnosno svjetovnog sadržaja Pisma, žele da se nadahnuće odnosi na svaku tvrdnju, čak i na pojedine riječi Biblije, ali učinke nadahnuća – posebno imunitet od pogreške i potpunu istinu – ograničavaju i sužavaju samo na prvotni odnosno vjerski sadržaj. Prema njihovom mišljenju, Bog u Pismima namjerava i naučava samo ono što se tiče vjere; ostalo pak – ono što se tiče. svjetovnih disciplina – poput je vanjske odjeće božanskoj istini, služi samo kao omotač i prepušteno je slabosti pisca (SP 18-19).9
Benedikt XV. potom piše kako na temelju fenomenoloških opisa u Bibliji ne možemo zaključiti da se radi o pogreškama.10 Koji bi bio mogući primjer? Iz govora o izlasku i zalasku Sunca ili pak opisa Jošuina čuda zaustavljanja Sunca na nebu (usp. Još 10, 12-13), bilo bi krivo zaključiti kako su autori pogriješili, afirmirajući krivu znanstvenu teoriju kretanje Sunca oko statične Zemlje. Jednostavno se radi o opisima toga kako se fenomeni nama pojavljuju, ne ontički bremenitim tvrdnjama. U svakom slučaju, Benedikt XV. zatim nastavlja:
Osim toga, naš prethodnik, uklonivši svaku razliku između prvotnog i drugotnog sadržaja, kako ga nazivaju, i otklonivši svaku dvosmislenost, jasno je pokazao koliko su daleko od istine oni koji misle da „kad je riječ o istinitosti nekog retka, trebamo razmotriti ne toliko ono što je Bog rekao, nego razlog i svrhu zbog kojih je to rekao”. On također naučava da se božansko nadahnuće odnosi na sve dijelove Biblije, bez bez ikakve distinkcije ili razlike te da nijedna pogreška ne može ući u nadahnuti tekst: „potpuno je pogrešno i nedopušteno ograničavati nadahnuće samo na neke dijelove Svetog pisma ili pak prihvatiti da je sveti pisac pogriješio.”
Jednako tako odstupaju od crkvenog nauka, koje potvrđuje svjedočanstvo Jeronima i ostalih otaca, oni koji misle da povijesni dijelovi Pisma ne počivaju na apsolutnoj istinitosti činjenica (SP 21-22).11
Nadalje, papa Pio XII. u enciklici Divino Afflante Spiritu podsjeća na „svečanu definiciju katoličkog nauka” s Tridentskog sabora o nezabludivosti i nadahnuću Svetog pisma (Crkva prihvaća kanonske knjige ne samo zato što sadržavaju objavu bez pogreške, nego jer su napisane po nadahnuću Duha Svetoga i imaju Boga kao svoga autora) te ponavlja nauk Lava XIII. kako je božansko nadahnuće esencijalno nespojivo s postojanjem pogrešaka u Pismu:
Taj dakle nauk, koji je naš prethodnik Lav XIII. izložio s tolikom bremenitošću, i mi predlažemo svojim autoritetom i naglašavamo da ga se svi religiozno drže (DA 4).12
Dalje u dokumentu uspoređuje utjelovljenje Logosa koji nam je postao u svemu sličan, osim u grijehu, s Božjim riječima u Bibliji, koje su u svemu slične ljudskom govoru, osim u sadržavanju pogrešaka:
Jer kao što je supstancijalna Božja Riječ postala slična ljudima u svemu „osim u grijehu” (Heb 4, 15), tako su i Božje riječi, izražene ljudskim jezikom, u svemu postale slične ljudskom govoru, osim u pogrešci (DA 37).13
Vraćajući se opet temi nezabludivosti Pisma, Pio XII. u enciklici Humani Generis piše:
[M]nogi također predlažu ili u umove usađuju mišljenja na štetu božanskom autoritetu Svetog pisma. Odvažno iskrivljuju smisao definicije Vatikanskog sabora o Bogu kao autoru Svetog pisma i iznova predlažu mišljenje, već mnogo puta osuđeno, prema kojem se nezabludivost Svetih spisa odnosi samo na pitanja Boga ili morala i vjere. Čak krivo govore o ljudskom smislu Svetih knjiga ispod kojeg bi ležao njihov božanski smisao, kojeg jedinim proglašavaju nepogrešivim (HG 22).14
Ne postoji ni naznaka (ni naznaka naznake) alternativnog nauka o nadahnuću i posljedičnoj nezabludivosti Pisma u učiteljskim dokumentima (ako mislite „ali Dei Verbum 11”, nastavite čitati). Magisterijalna težina gornjih izjava i njihovo konzistentno opetovanje ne ostavlja nam slobodu odstupiti od te doktrine. O njoj, k tome, svjedoče i rani divovi vjere.
Crkveni oci
Osim već navedenih primjera, papa sv. Lav Veliki, sam crkveni otac i naučitelj, u pismu Marcianu Augustu kaže kako „ni u jednoj riječi ne možemo odstupiti od nauka evanđelja i apostola niti prihvatiti bilo koje mišljenje o Božanskom pismu drukčije od onoga koje su blaženi apostoli i naši oci naučavali i učili”. Ako ni u jednoj riječi ne možemo odstupiti od Pisma (kako slijedi iz onoga što Lav Veliki kaže), teško je vidjeti kako ono može biti išta osim posve istinito i ni u čemu pogrešno. Ako to ne vidite, razmotrite ovaj jednostavan argument: ne možemo odstupiti samo od istine, dok možemo i trebamo odstupiti od pogreške. Međutim, ne možemo odstupiti ni od jednog dijela Pisma (kako Lav Veliki naučava). Dakle, ni jedan dio Pisma nije pogreška.
Daleko od toga da su Augustin, Jeronim ili Lav Veliki iznimke u ranoj Crkvi, oni su norma. Norman Geisler napominje:
Kao što je drugdje demonstrirano (vidi Hannah, Inerrancy and the Church, 1984; Geisler, Systematic Theology, vol. 1; Woodbridge, Biblical Authority, 1982), totalna nezabludivost bila je standardna pravovjerna pozicija kroz povijest kršćanske Crkve. To je istinito od najranijih vremena. Pozicija ograničene nezabludivosti (samo je duhovni ili otkupiteljski materijal bez pogreške) kasni je pogled u povijesti Crkve koji je nastao kao rezultat prilagođavanja doktrine nezabludivosti modernoj znanosti i biblijskom kriticizmu.15
Drugdje slično piše:
Najraniji crkveni oci vjerovali su da je Biblija nezabludivo pravilo vjere. Apsolutno je istinita u svim svojim tvrdnjama, budući da ju je dao sam Bog. Biblija je dosljedna; ne sadrži proturječja i ima apsolutni božanski autoritet. To se odnosi na sve povijesne tvrdnje Pisma kao i na duhovne i moralne istine.16
K tome J. N. D. Kelly, govoreći o pogledu crkvenih otaca spram nezabludivosti Biblije, piše: „Opći stav bio je da je Pismo ne samo izuzeto pogreške, nego i da ne sadrži ništa suvišno.”17 Isto nalazimo u Cahtolic Bible Dictionary:
Drevna je Crkva vjerovala u [nezabludivost Pisma] bez imalo nesigurnosti. Već u drugom stoljeću teolozi su proglasili da je Pismo posve savršeno (sv. Irenej, Protiv Hereza 2.28.2.) i istinito (sv. Klement Rimski, 1 Klem 45.2). Unatoč prividnim napetostima, nikad si ne proturječi (sv. Justin Mučenik, Dial. 65). Slična su mišljenja izražena diljem patrističkog i srednjovjekovnog razdoblja, sve do europskog prosvjetiteljstva, kad je premoćni konsenzus kršćanske tradicije prvi put stavljen u pitanje.18
Od ranih otaca preko Srednjeg vijeka sve do modernog razdoblja, bilo eksplicitna teologija, bilo pozadinska pretpostavka u teološkom argumentiranju nije odstupala od tog nauka. Stoga, ako kao katolici nemamo slobodu odstupiti od pravila vjere crkvenih otaca, onda nemamo slobodu odstupiti od doktrine o pisamskoj nezabludivosti. K tome, ako kao katolici nemamo slobodu odstupiti od konstantnog učenja naučitelja i papa, onda nemamo slobodu odstupiti od doktrine o nezabludivosti Pisma. Ijedan od ova dva izvora bio bi dovoljan; zajedno su premoćno jasni.
Dei Verbum 11
No nismo li u našem pregledu dosad previdjeli ključan trenutak razvoja nauka o nezabludivosti na Drugom vatikanskom saboru? Liberalni teolozi često tvrde kako je Dei Verbum prijelomni trenutak u doktrini o istinitosti Biblije jer taj dokument naučava ograničenu nezabludivost – da se ona odnosi samo na one tvrdnje koje su u svezi s našim spasenjem (a ne na druge, koje nisu zapisane radi našega spasenja). Pogledajmo izbliže tu poziciju.
Dogmatska konstitucija o božanskoj objavi Drugog vatikanskog sabora, Dei Verbum, naučava sljedeće:
Budući da sve ono, dakle, što nadahnuti pisci ili hagiografi izjavljuju valja držati izjavljenim od Duha Svetoga, mora se dosljedno ispovijedati da knjige Pisma čvrsto, vjerno i bez zablude naučavaju istinu koju htjede Bog da radi našega spasenja bude zapisana u Svetom pismu (DV 11).19
Tvrdnja je onda da se kvalifikacija „radi našega spasenja” odnosi na „istinu” koju Pisma bez zablude naučavaju. Mimo te kvalifikacija, istina nije zajamčena. Drugim riječima, ako u Bibliji postoje afirmacije autora koje u njoj nisu „radi našega spasenja”, nego iz drugih motiva, onda nezabludivost nije zajamčena. Pogreške su moguće, ako ne i stvarno prisutne.
Je li ovakvo tumačenje dokumenta uvjerljivo? Ne, iz više razloga. Prvo, nije povijesno vjerojatno; drugo, ontološki je nemoguće; treće, teološki nije moguće. Pogledajmo ih redom.
Prvo, povijesni razlozi. Primijetite prije svega kako sporno čitanje Dei Verbuma nije gramatički nužno. Drugim riječima, gramatički je sasvim moguće izraz „radi našega spasenja” [nostrae salutis causa] shvatiti ne kao modifikaciju „istine” [veritatem], nego kao razlog zašto je ta istina „zapisana” [consignari]. To znači da nam kvalifikacija kaže zašto je Bog htio da istina bude zapisana; nije ograničenje istine samo na određen skup zapisanoga iz posebnog motiva. Opet drukčije rečeno, konačna formulacija Konstitucije kaže nam razlog nezabludivosti, ne njezin (ograničen) opseg.
Ima li ovakvo čitanje uporišta u povijesti? Apsolutno. U svojem komentaru na Dei Verbum, kardinal Augustin Bea, koji je znatno doprinio nacrtu te konstitucije, piše sljedeće:
Ranija verzija sheme (treća po redu) rekla je da svete knjige naučavaju ‘istinu bez pogreške’. Sljedeća shema, četvrta, nadahnuta riječima sv. Augustina, dodala je pridjev ‘spasonosna’, tako da je tekst tvrdio kako Pismo naučava ‘čvrsto, vjerno, posve bez greške spasonosnu istinu’. U glasanju koje je uslijedilo, sto osamdeset i četiri saborska oca zatražila su da se pridjev ‘spasonosna’ ukloni jer su se bojali da bi to moglo dovesti do nesporazuma, kao da bi se nezabludivost pisma odnosila samo na pitanja vjere i morala, dok bi moglo biti pogrešaka u govoru o ostalim stvarima. Sveti je Otac u određenoj mjeri dijelio tu nelagodu i odlučio zatražiti da Komisija razmotri ne bi li bilo bolje isključiti taj pridjev, jer bi mogao uzrokovati nesporazum.20
Komentirajući zatim pitanje odnosi li se nezabludivost Pisma kako to konačna inačica Dei Verbum izražava i na povijesne događaje, Bea piše:
S moje strane, mislim da se na to pitanje mora odgovoriti potvrdno, to jest da su ti ‘pozadinski’ događaji isto opisani bez pogreške. Zapravo, tvrdimo općenito da nema granica toj nezabludivosti i da se ona odnosi na sve što nadahnuti pisci i stoga sve što Duh Sveti svojim sredstvima afirmira… Ta ideja, koja se opetovano pojavljuje u različitim oblicima u nedavnim dokumentima crkvenog Učiteljstva (usp. E.B. 124, 279, 450 et seq., 539 et. Seq. 559) ovdje se jasno razumije u smislu koji isključuje mogućnost da Pismo sadrži bilo kakvu tvrdnju protivnu činjeničnoj stvarnosti. Specifično, ti nas dokumenti Učiteljstva obvezuju da prepoznamo kako Pismo daje istiniti opis događaja, naravno ne u smislu da uvijek pruža potpun i znanstven izvještaj, nego u smislu da ono što se u Pismu tvrdi – čak i ako se ne nudi potpuna slika – nikad ne proturječi činjeničnoj stvarnosti. Da je stoga Sabor htio uvesti ovdje novu ideju, drukčiju od one predstavljene u nedavnim dokumentima vrhovnog učiteljskog autoriteta koji odražava vjerovanja ranih otaca, morao bi to jasno i izričito reći. Pitajmo sad postoje li ikakve naznake koje sugeriraju takvo ograničeno tumačenje nezabludivosti. Odgovor je odlučno niječan. Nema ni najmanjeg traga takve naznake. Naprotiv, sve ukazuje protiv ograničenog tumačenja.21
Ne samo da jedan od važnih autora Konstitucije odbacuje liberalno čitanje; ne samo da oci na Saboru nisu glasali s liberalnim čitanjem na umu (već su specifično tražili da se takav potencijalni nesporazum izbjegne), nego i fusnote na koje se sam sporni broj dokumenta poziva nekonzistentne su s liberalnim čitanjem. U najdužem podrubnom navodu čitavog dokumenta, Konstitucija se poziva na nauk sv. Augustina, sv. Tome Akvinskog, Tridentski sabor, Papu Lava XIII. i papu Pija XII., od kojih svi afirmiraju neograničen opseg biblijske nezabludivosti.22 Misliti da Dei Verbum uvodi sasvim novo (i prethodnome protivno) shvaćanje nezabludivosti Pisma potpuno je stoga neplauzibilno. To bi bilo kao da odvjetnik pusti na suđenju snimku na kojoj se jasno vidi kako optuženik ubija žrtvu. Nakon toga preda sudu dokumente sa skupljenim svjedočanstvima očevidaca koji nedvosmisleno tvrde da su vidjeli kako optuženik ubija žrtvu. Potom preda rezultate DNA ispitivanja prema kojem se optuženikov DNA nalazi na kompromitirajućim dijelovima žrtvina tijela. I nakon toga kaže: „Na temelju svih ovih referenci, jasno je da je moj klijent nevin”. Ako je išta jasno, onda je to ono suprotno.
Kao što Scott Hahn piše,
Budući da praktično sve fusnote kroz čitavu Konstituciju naglašavaju kontinuitet dokumenta s ranijim crkvenim naukom, sasvim je nevjerojatno da izraz „radi našega spasenja” predstavlja odmak od konstantnog vjerovanja Crkve u neograničenu nezabludivost… Zasigurno bi koncilski oci na Drugom vatikanskog saboru imali tešku obvezu obznaniti vjernicima da se 1965. godine predlaže novo razumijevanje nezabludivosti. Činjenica da to nisu učinili značajna je indikacija da nisu namjeravali nikakvu pravu promjenu stava od klasičnog katoličkog nauka o tom predmetu.23
Drugo, ontološki razlog nemogućnosti liberalnog čitanja. Isti broj Konstitucije – svega nekoliko redaka prije kontroverzne tvrdnje – izjavljuje sljedeće:
Božanska objava, sadržana i izložena u Svetom pismu, zapisana je po nadahnuću Duha Svetoga. Sve naime knjige Staroga i Novoga zavjeta, sa svim njihovim dijelovima, sveta majka Crkva smatra svetim i kanonskim prema apostolskoj vjeri zato što, napisane po nadahnuću Duha Svetoga (usp. Iv 20, 31; 2 Tim 3, 16; 2 Pt 1, 19-21; 3, 15-16), imaju Boga za autora te su kao takve predane Crkvi. Pri sastavljanju svetih knjiga Bog je izabrao ljude koje je upotrijebio koristeći njihove sposobnosti i moći, tako da su oni, njegovim djelovanjem u njima i po njima, kao pravi autori napisali sve ono i samo ono što je on htio (DV 11).24
Ako su ljudski autori napisali „sve ono i samo ono” što je Bog htio; ako „sve ono… što nadahnuti pisci ili hagiografi izjavljuju valja držati izjavljenim od Duha Svetoga”; i ako su ljudski autori afirmirali neistine, onda slijedi je Bog htio da napišu neistine i da Bog izjavljuje te neistine. Afirmirati liberalnu poziciju znači imputirati neistine samome Bogu. No takva imputacija jednako je ontološki nemoguća kao pripisivanje Bogu neznanja ili manjka moći ili materijalne sastavljenosti. Ne samo da je to nemoguće, nego je i blasfemično; imputira laž moralno savršenom Bogu.
Recimo to drukčije, u obliku jednostavnog argumenta. Dei Verbum afirmira sljedeće: ljudski su autori Biblije napisali „sve ono i samo ono” što je Bog htio. Sve što ljudski autori afirmiraju, afirmacija je Boga. Dakle, ako ljudski autori afirmiraju pogreške, onda Bog afirmira pogreške. Međutim, Bog ne može afirmirati pogreške (jer je sama Istina). Dakle, ljudski autori ne mogu afirmirati pogreške. Dakle, prema onome što sama Konstitucija kaže, Biblija ne može sadržavati pogreške. Tvrditi suprotno impliciralo bi bogohulno pripisivanje laži Bogu.
Treće, teološki razlog zašto je liberalno čitanje pogrešno. Jedina kategorija koja bi omogućila ograničeno shvaćanje nezabludivosti u Dei Verbum nakon prethodnih i autoritativnih afirmacija neograničenog opsega, kategorija je razvoja nauka. Međutim, razvoj nauka neće biti od velike koristi.
Kao što sam drugdje i u drukčijim kontekstima već pisao, autentičan razvoj ne može proturječiti nekom od aspekata nauka čiji je navodni razvoj, nego mora – prema riječima Prvog vatikanskog sabora – „zadržati onaj smisao koji je jednoć izjavila sveta majka Crkva, niti se ikada smije odstupiti od tog smisla pod prividom i u ime boljeg razumijevanja” (DF 4)25. Sv. John Henry Newman, otac teorije razvoja doktrine, piše kako autentičan razvoj „mora zadržati i doktrinu i načelo s kojim je započeo”, dok sv. Vinko Lerniski – klasična patristička referenca za govor o razvoju nauka – naglašava da svaki napredak mora biti u „istoj doktrini”, mora imati „isto značenje” i „isti import” kao nauk koji razvija; „eodem tamen sensu, eademque sententia”, prema govoru Ivana XXIII. pri otvaranju Drugog vatikanskog sabora.26
Međutim, u prvom dijelu teksta vidjeli smo obilno koji je smisao sveta majka Crkva već dala nauku o nezabludivosti Pisma. Dakle, kasniji razvoj u smjeru proturječenja tom nauku (nije neograničen, nego ograničen) jednostavno teološki nije moguć. Ne bi bio razvoj, nego korupcija doktrine.
Stoga, na povijesnim, ontološkim i teološkim temeljima, liberalno je čitanje Konstitucije Dei Verbum pogrešno. Nezabludivost Pisma nije ograničena.
Hrvoje Juko, SJ
—