U prethodnom sam tekstu argumentirao da je trajan nauk Crkve – ilustriran Učiteljstvom i crkvenim ocima – da je Sveto pismo nezabludivo. Negiramo li to, ne samo da smo izvan zajedništva vjere, nego blasfemično imputiramo neistine samom Bogu, prvoj i vrhovnoj Istini.
Kako onda trebamo razumjeti naizgledna proturječja, prividno bizarne afirmacije i razlike u Bibliji, ako ne kao pogreške? Moguća su rješenja različita i nisu međusobno isključiva.1 U ovom popratnom tekstu želim samo predložiti i ukratko istražiti nekoliko potencijalnih pristupa.
Prvi i najjasniji je da trebamo pokušati shvatiti žanr teksta i u skladu s njim što je točno hagiograf htio afirmirati kao istinu. Ako primjerice razumijete da je Knjiga o Jobu književnog žanra drame (ili nešto tome dovoljno blizu), bez problema ćete moći shvatiti razgovor Boga sa Satanom kao dramatsko postavljanje scene; svojevrsni compositio loci ili uvertiru dramskoj radnji (bez bizarnih posljedica koje bi slijedile iz afirmiranja doslovnog, kvazi-stenografskog zapisa glasovnog pogađanja Boga s demonskim likom). Slično vrijedi za naizgled fizičke opise Boga koje možete naći u npr. Postanku ili Psalmima. Ako razumijete da je autor koristio narativna sredstva i stilske figure tipične za svoju književnu vrstu, nećete morati afirmirati da Bog doslovno šeta Edenom, ima nosnice i mišiće itd., a istodobno bi trebao biti čisti Duh. Ili, kao daljnji primjer, ako razumijete narativne figure Postanka, razumjet ćete kako ne morate afirmirati da Bog „ide dolje da vidi” rade li stanovnici Sodome i Gomore doista „kako veli tužba” koja je do njega „stigla” (usp. Post 18, 21), dok mu se istodobno pripisuje sveznanje (usp. 1 Sam, 2, 3). Ništa od toga nije strano nauku o Pismu;2 ništa od toga nije novo.
Ono što bi moglo biti novo i od znatne pomoći (barem kad je riječ o evanđeljima) rad je Michaela Licone. U svojim nedavnim djelima Why Are There Differences in the Gospels?3 te Jesus, Contradicted,4 Licona argumentira da su evanđelja po žanru antičke biografije (bioi ili životi) te uvelike razjašnjava retorička i kompozicijska sredstva koja su autori takvih biografija, poput Plutarha, koristili i razumjeli kao savršeno prikladna i unutar kanona svojega žanra. Riječ je o sredstvima poput transfera riječi ili djela, dislociranja i teleskopiranja događaja, konflacije i kompresije narativa, reflektorskog fokusiranja; pojednostavljivanja, proširivanja narativnih detalja te parafraziranja.5 Takva su sredstva, prema Liconi, bila univerzalno korištena u antičkim biografijama. Ni njihovi autori ni njihovi čitatelji nisu očekivali organizaciju ni prepričavanje materijala koje bi bilo tipično za suvremenu i akademsku historiografiju. Stoga, kad u evanđeljima nalazimo, primjerice, tematske, a ne kronološke organizacije materijala (kao kod grupiranja Isusovih govora ili djela) ili drukčije parafraze tvrdnji (kao kod Isusova krštenja), to je nešto što bismo očekivali s obzirom na konvencije njihove književne vrste.6 Misliti da su evanđelisti tu napravili kronološke pogreške ili si proturječili bilo bi jednako krivo i jednako smiješno kao misliti da je pjesnik pogriješio kad je koristio metafore („Kažeš da je tvoja ljubljena vila? Pogrešno! Ona je homo sapiens!”) ili da autor basne griješi kad koristi personifikacije („Kažeš da stabla plješću rukama od radosti? Pogrešno! Stabla nemaju ruke ni emocije!”). Jednostavno se radi o kanonskoj uporabi retoričkih i kompozicijskih sredstava. Atribuirati evanđelistu pogrešku u takvim slučajevima, ironično, značilo bi da bismo mi sami počinili kategorijsku pogrešku.
Osim toga, u usporedbi barem s Plutarhom, evanđelisti su daleko manje slobodni u svojim parafrazama. Kako Licona napominje,
Plutarh parafrazira dosljedno i slobodnije nego Evanđelja. To me je dovelo do zanimljivog opažanja. Unatoč činjenici da evanđelisti koriste mnoga kompozicijska sredstva koja su se poučavala u kompozicijskim udžbenicima te druga koja je koristio Plutarh, opseg onoga što su evanđelisti uređivali minimalan je prema antičkim standardima. Koliko god da su razlike među Evanđeljima zanimljive, odbijanje autora da slobodnije parafraziraju ono je što je upečatljivo čitateljima upoznatima i s Evanđeljima i s Plutarhovim Životima. To je osobito istinito za sinoptička Evanđelja.7
Gerald Downing, uspoređujući slobodu koju je Josip Flavije (antički židovski povjesničar) koristio u parafraziranju svojih izvora s onom koju su Matej i Luka koristili spram Marka u paralelnim kontekstima, zaključuje da su evanđelisti pokazivali daleko manje verbalnih odstupanja od izvora u Isusovim govorima nego što je Josip pokazivao čak i kod hebrejskog Svetog pisma.8
U svakom slučaju, nužnost ispravnog razumijevanja kako žanra tako i sredstava tipičnih za njega naglasio je još Pio XII.:9
Nije rijetko – da samo to spomenemo – kad neki zlonamjerno tvrde kako su se sveti pisci udaljili od povijesne vjernosti ili da su događaje opisali manje točno, da se ne radi ni o čemu drugome nego o uobičajenim i prirodnim načinima govora i pripovijedanja drevnih ljudi, koji su bili redoviti u međusobnom ljudskom ophođenju te su se legitimno i uobičajeno koristili. Stoga pravedna prosudba zahtjeva da se, kad se ti načini nađu u božanskoj objavi koja je izražena ljudskim riječima za ljude, ne smatraju pogreškama ništa više nego kad se isti načini koriste u svakodnevnom životu. Pomnim proučavanjem i točnom procjenom drevnih načina govora i pisanja može se riješiti mnogo toga što se protivi istini i povijesnoj vjerodostojnosti Svetog Pisma, ništa manje nego što će takvo proučavanje pridonijeti potpunijem i jasnijem razumijevanju uma svetog pisca10 (DA 38-39).
Dodatna mogućnost rješavanja navodnih proturječja jednostavno je harmonizacija događaja. Taj pristup nalazimo već kod crkvenih otaca, u različitim stupnjevima plauzibilnosti. Kako bi izgledala jedna harmonizacija? Evo primjera: prema Ivanu, žene su na uskrsno jutro otišle na Isusov grob „još za mraka” (Iv 20, 1), dok Matej i Marko kažu da je to bilo „u osvit prvoga dana” (Mt 28, 1), odnosno „veoma rano, o izlasku sunčevu” (Mk 16, 2).
Možete misliti (kako se meni čini ispravnim) da autori tu nisu namjeravali afirmirati točne vremenske koordinate, nego čitatelju pružiti samo ugrubo vremenski okvir – u rano jutro; dok sunce još nije posve izašlo, ali više nije ni noć. S druge strane, ako stvarno smatrate da su evanđelisti namjeravali tvrditi točno vrijeme u svojim izvještajima, možete jednostavno uskladiti događaje bez posebnog proturječja: žene su krenule prije nego je Sunce uopće izašlo, dok je još bio mrak, a na putu je osvanulo. Nema ništa osobito neplauzibilno u toj sugestiji osim općeg suvremenog zaziranja čak i od mirisa harmonizacije. Premda je ideja usklađivanja izvještaja mnogim modernim bibličarima anatema, nikad nisam čuo dobar argument zašto bi harmonizacija načelno bila pogrešna. Jedini razlog koji su nama profesori na teologiji servirali je da nam autori ne daju dozvolu to činiti ili da je to nelegitimno raditi. No zašto bi to bilo nelegitimno? Zašto bi nam bila potrebna posebna dozvola autora da, ako postoji plauzibilna i jednostavna mogućnost, harmoniziramo naizgledna proturječja?
Recimo da vam dva prijatelja neovisno ispričaju o svojem zajedničkom susretu s medijima na ulici. Prvi vam prijatelj kaže: „Bio sam na Placu s Goranom, kad je ispred mene izletio tip s Indexa i pitao me tako glupa pitanja da sam poželio umrijeti.” Drugi vam prijatelj ispriča: „Ma čuj, bili smo u Katedrali i onda smo imali neželjeni susret s dnovinarima, he he he. Ne samo da je tip gurnuo mirkofon Valentinu u lice, nego je mene kamerman odgurno kako bi mogao uhvatiti kadar.”
Možda biste uskladili njihove priče na sljedeći način: Goran i Valentin prvo su bili u Katedrali i onda su se spustili na Jelačićev Trg. Tamo su imali neugodan susret s novinarom Indexa, u čijoj je pratnji bio i kamerman. Barem su Valentinu postavljena glupa pitanja.
Što bi bilo nelegitimno u takvom usklađivanju ova dva izvještaja, ako imate neovisnih razloga vjerovati da su vaši prijatelji pouzdani? Morate li tražiti njihovu posebnu dozvolu da te verzije događaja harmonizirate? Očito ne.
Drugim riječima, ako bi vam netko sugerirao da činite nešto načelno pogrešno kad harmonizirate Valentinovu i Goranovu priču, s pravom biste ga ignorirali. Ako već znate da su dana dva izvještaja istinita, onda nema ništa načelno pogrešno u njihovom potencijalnom usklađivanju, ništa manje nego što bi bilo pogrešno pokušati harmonizirati rezultate zasebnih dijelova znanosti (recimo, kemije i fizike) za koje imate dobrih razloga vjerovati da su istiniti ili pak neovisnih povijesnih izvještaja (recimo, s različitih strana iz Stogodišnjeg rata) za koje imate dobrih razloga vjerovati da su istiniti.
Štoviše, katolički egzeget – koji u evidencijskoj bazi11 ima nezabludivost Pisma – bio bi iracionalan ako bi to načelno odbijao činiti. Pio X. u doktrinarnom pismu Lamentabili Sane osuđuje sljedeću propoziciju: „Ako se egzeget želi korisno baviti biblijskim studijem, treba najprije odložiti svako unaprijed stvoreno mišljenje o nadnaravnom porijeklu Svetog pisma i treba ga tumačiti na isti način kao i druge čisto ljudske dokumente” (LS 12).12 Budući da egzeget ne treba odložiti mišljenje o nadnaravnom podrijetlu (i posljedičnoj nezabludivosti) Svetog pisma, onda može epistemički skroz legitimno, zbog svoje evidencijske baze, dosljedno tumačiti naizgled neskladne ili proturječne izvještaje Pisma. Odbiti to učiniti bilo bi jednako bizarno i iracionalno kao odbijanje makar potencijalno uskladiti priče Valentina i Gorana, za koje neovisno znate da su istinite.13
Možda biste sugerirali opravdani oprez prema harmonizacijama jer postoji opasnost žanrovske diskrepancije između navodno kompatibilnih narativa, rezultat čega bi bilo nešto dostojno ismijavanja. Tako završite s himerom od harmonizacije naizgledne povijesti s jedne i mita ili basne ili poezije s druge strane. Dakako, to je puno bolji razlog za oprez u korištenju harmonizacije nego puka tvrdnja da je harmoniziranje nelegitimno. Ali to ni dalje nije načelan razlog za njeno izbjegavanje. Ona, uz dužni oprez prema žanrovima, nakanama autora itd., nije izbačena iz vaše kutije alata.
S druge strane, možda mislite da harmonizacije mogu dovesti ljude u ozbiljne zablude i da ih zbog toga ne trebamo koristiti. Ako imate dva biblijska izvještaja A i B te ih uskladite u jedan koherentni narativ C, ljudi mogu izgubiti iz vida važne stvari. Prvo, možda C nije jedini konzistentni način harmonizacije za A i B. Zašto, možete legitimno pitati, ne D ili F? Vaš izbor jedne, a ne druge harmonizacije potencijalno je teološki ili ideološki bremenit i može navesti druge ne na biblijsku, nego na vašu ideosinkratičnu doktrinu. Drugo i još važnije, ljudi mogu zaboraviti kako je C (ili D ili F) vaš vlastiti (nenadahnut i pogrešiv) konstrukt. Ono što je nadahnuto i nezabludivo su A i B; C (ili D ili F) to nije. Postoji stoga opasnost da ljudi harmoniziranom izvještaju (jer je lijepo usklađen i slobodan od teškoća) daju prednost pred onim što stvarno ima autoritet – biblijskim (makar naizgled disparatnim ili proturječnim) izvještajima.
Opet, to su puno bolji razlozi za oprez kod pokušaja harmonizacije. No jesu li takvi da ih načelno isključuju? Kao kod prethodnog prigovora, nije jasno po čemu bi to bio slučaj. Nije primjerice jasno kako ti prigovori ne bi jednako pogodili bilo koje egzegetsko nastojanje. Egzegetovo razlaganje i tumačenje Svetog teksta nije sam Sveti tekst, nego njegov konstrukt. Postoji više mogućih egzegeza (i više mogućih čitavih teologija na temelju njih) koje možete predložiti. Ako mogućnost izbora između egzegeze C ili D ili F ne diskvalificira rad egzegeta, zašto bi onda analogna mogućnost to učinila za harmonizatora? Isto tako, zašto bi mogućnost teološke ili ideološke impregniranosti neke egzegeze (ili pak čitave biblijske teologije) te mogućnost da ona navede ljude ne na biblijsku, nego na egzegetovu ideosinkratičnu doktrinu bila išta manje pogubna od analogne mogućnosti za harmonizatora? Jednako vrijedi i za opasnost da bi ljudi nekoj mogućoj egzegezi (jer lijepo objašnjava tekst) dali prednost pred onim što stvarno ima autoritet – samim biblijskim sadržajima. Ako je to bod protiv harmonizacije, onda je i protiv egzegeze. No ako ne diskvalificira egzegezu, onda ne diskvalificira ni harmonizaciju. Razlozi za oprez svakako jesu, ali razlozi za napuštanje radnog mjesta nisu.
Možda biste predložili da izbjegavamo harmonizacije jer je povijest puna njihovih loših pokušaja. Uzmite primjer izvještaja o izlječenju satnikova sluge (usp. Mt 8, 5-13; Lk 7, 1-10). Prema Luki, satnik šalje Isusu židovske starješine i sluge da zagovaraju njegovu stvar, dok prema Mateju sam satnik moli Isusa za izlječenje. Neki su stoga predložili harmonizaciju na sljedeći način: satnik je prvo poslao židovske starješine Isusu, pa potom vlastite sluge, no onda se predomislio te sam osobno otišao zamoliti Isusa za pomoć. Premda time izbjegavate proturječje – tvrdi kritičar – takav je poredak događaja beznadno ad hoc. Slično za Judinu smrt (vješanje ili mu se utroba raspuknula?), slično za mnoge druge pokušaje.
Što možemo reći na to? Čak i ako se slažete s kritičarevom niskom procjenom tog (ili drugih) pokušaja usklađivanja, to opet ništa ne govori protiv harmonizacije načelno. Abusus non tollit usum i kao što nizanje primjera loših inferencija ne čini ništa protiv legitimnosti logičkih argumenata, tako nizanje primjera loših harmonizacija ne čini ništa protiv njihove legitimnosti.14
Ako to nije dobar prigovor, možda je ovo bolji kandidat: u znanosti ne možemo pretpostaviti (možda ni zaključiti na) išta nadnaravno. Metodološki naturalizam treba spriječiti katoličkog egzegeta da u svojstvu znanstvenika uključi nezabludivost Biblije u svoju evidencijsku bazu. To će onda diskvalificirati harmonizaciju, jer egzeget neće moći legitimno reći da zna kako su dva naizgled proturječna izvještaja istinita. Drukčije rečeno, egezget qua znanstvenik ne može legitimno predlagati tumačenja na bazi nezabludivosti (i stoga konzistentnosti te stoga mogućoj harmonizaciji) Pisma.
Je li ovo uspješniji prigovor? Na kritičarovu žalost, nije. Čak i da je istina kako egzeget – dok operira kao znanstvenik – ne može imati nezabludivost Pisma u svojoj evidencijskoj bazi, to opet ne isključuje načelnu legitimnost harmonizacije, ništa više nego što bi diskreditiralo povjesničarevo usklađivanje sekvencije događaja u povijesti Egipta iz dva zabludiva, ali pouzdana izvora. Nezabludivost vašeg izvora zasigurno je odličan temelj (ceteris paribus) za harmonizaciju dvaju izvještaja, ali daleko je od toga da bude jedini mogući temelj za takvo usklađivanje. Harmonizatoru može biti sasvim dovoljno da su dva izvještaja, A i B, plauzibilno istinita. Nezabludivost je poželjan dodatak, koji epistemički ojačava njegov postupak, ali nije nužan.
Nadalje, čak i ako je istina da qua znanstvenik, egzeget treba slijediti metodološki naturalizam, to ga ne sprječava da qua potpuna osoba (kad skine svoj znanstveni šešir, što god to točno značilo) u svoje tumačenje Svetog pisma uključi puni spektar onoga što zna. Drugim riječima, čak i ako prihvatite da je metodološki naturalizam dobar demarkacijski kriterij znanosti,15 njegova znanstvena evidencijska baza bit će samo dio; samo odsjek egzegetove ukupne evidencijske baze. Što bi ga trebalo spriječiti da kaže da je predložena harmonizacija, istina, neuvjerljiva na temelju samo dijela njegove evidencijske baze, ali uvjerljiva na temelju njegove ukupne evidencijske baze? Ništa; ništa ga u tome ne sprječava.
No još važnije, zašto bismo točno prihvatili metodološki naturalizam kao kriterij znanstvenosti? Čini se bizarnim i – ako išta – neznanstvenim u praksi koja je orijentirana istini prihvatiti doksastičko ograničenje koje bi nas potencijalno moglo spriječiti od dolaska do istine. Kako se ponekad zabavno primjećuje, metodološki bi nas naturalizam spriječio da zaključimo „Bog je stvorio sve atome” čak i ako bismo otkrili da je na svakom atomu napisano „Made by God”. To bi se činilo analognim prekrivanju očiju ili ušiju vozaču u ime metodologije. No zašto bi vozač trebao prihvatiti takva ograničenja?
U svakom slučaju, unatoč danas pomodnoj averziji spram harmonizacije, teško je vidjeti što bi točno s tim postupkom trebalo biti pogrešno. Nijedan od razmotrenih prigovora nije uspješan. Dok god ste epistemički odgovorni, čini se da može biti dio vašeg organona u dosljednom čitanju Pisma. Ako vam se ona posebno ne sviđa, to vas ne lišava drugih plauzbilnih načina rješavanja biblijskih problema. Kao vjeran katolik, ne morate se bojati afirmirati svetopisamsku nezabludivost.
Hrvoje Juko, SJ
1Kao primjer, vidi ovaj niz predavanja Timothyja McGrewa o navodnim pogreškama i proturječjima u Novome zavjetu.
2Usp. Divino Afflante Spiritu 37-42; Dei Verbum 12-13.
3Michael Licona, Why Are There Differences in the Gospels? What We Can Learn from Ancient Biography (New York: Oxford University Press, 2017).
4Michael Licona, Jesus, Contradicted. Why the Gospels Tell the Same Story Differently (Grand Rapids, Michigan: Zondervan, 2024).
5O retoričkim slobodama antičkih autora u parafraziranju, vidi osobito Licona, Why Are There Differences in the Gospels, 9-14. O kompozicijskim sredstvima te analizi kako ih je Plutarh koristio vidi: Isto, 19-111. Naravno, Liconin pristup nije bez kritičara – vidi npr. Lydia McGrew, The Mirror or the Mask: Liberating the Gospels from Literary Devices (Tampa: DeWard Publishing Company, 2019).
6Za analizu načina kako evanđelja koriste sredstva antičkih biografija, vidi Licona, Why Are There Differences in the Gospels, 119-196.
7Isto, 199. Moj prijevod.
8Usp. Gerald Downing, Redaction Criticism: Josephus’ Antiquities and the Synoptic Gospels (II), 33, u: Journal for the Study of the New Testament 3, br. 9 (1980.): 29-48.
9Prijevodi crkvenih dokumenata su moji, osim ako nije drukčije naznačeno. U podrubnim bilješkama donosim latinske originale.
10„Non raro enim — ut hoc solummodo attingamus — cum Sacros Auctores ab historiae fide aberrasse, aut res minus accurate rettulisse abiurgando nonnulli iactant, nulla alia de re agi comperitur, nisi de suetis illis nativis antiquorum dicendi narrandique modis, qui in mutuo hominum inter se commercio passim adhiberi solebant, ac reapse licito communique more adhibebantur. Iusta igitur mentis aequitas postulat, ut haec, cum in divino eloquio, quod pro hominibus verbis humanis exprimitur, inveniantur, non magis erroris arguantur, quam cum eadem in cotidiano vitae usu habeantur. Cognitis igitur accurateque aestimatis antiquorum loquendi scribendique modis et artibus, multa dissolvi poterunt, quae contra Divinarum Litterarum veritatem fidemque historicam opponuntur; neque minus apte eiusmodi studium ad Sacri Auctoris mentem plenius illustriusque perspiciendam conducet.”
11O konceptu evidencijske baze i kako je relevantna za procjenu vjerojatnosti hipoteza vidi Alvin Plantinga, Where the Conflict Really Lies (New York: Oxford University Press, 2011), 167 ff.
12„Exegeta, si velit utiliter studiis biblicis incumbere, in primis quamlibet praeconceptam opinionem de supernaturali origine Scripturae Sacrae seponere debet, eamque non aliter interpretari quam cetera documenta mere humana”.
13Recimo to malo preciznije. Imate li dva različita izvještaja A i B takve da znate da oba imaju faktične tvrdnje jednake ontičke razine (drugim riječima, među njima ne postoji nešto poput žanrovskog dispariteta) i neovisno znate da su oba istinita, onda nema ništa iracionalno ni nelegitimno u predlaganju harmonizacije za A i B.
14Koje bi moglo biti plauzibilnije rješenje razlike u izvještajima između Mateja i Luke o satnikovom sluzi? Licona predlaže da se radi o dobro poznatom kompozicijskom sredstvu simplifikacije. Budući da su starješine i sluge zagovarali satnikovu stvar, možete slobodno unutar kanona antičkih života stvar pojednostavniti i reći kako satnik zagovara tu stvar. Ako sluga osobe X govori s autoritetom osobe X, onda je to ekvivalentno slučaju da sama osoba X govori. Ako razmislite, vidjet ćete da je takva vrsta govora najnormalnija i bez problema prihvaćena i među nama dans. Sagradio sam kuću, ali nisam je gradio ja, nego zidari koje sam unajmio. General je pobijedio neprijatelja, ali nije pobjedu odnio on, nego skupina vojnika koju je poslao iza neprijateljskih linija da iznenade protivnike. Primjeri se mogu nizati.
15Što nije znanstvena teza, nego kontroverzna teza filozofije znanosti.