Priziv savjesti kontroverzna je tema u brojnim današnjim društvenim, pravnim i bioetičkim raspravama. Za protivnike prava na priziv savjesti upitno je uopće postoji li ta institucija, pa će govoriti o takozvanome pravu na priziv savjesti, tvrdit će da je to izmišljotina Crkve i da je zapravo riječ o odbijanju „vršenja standardnih postupaka u medicini“. U ovome mi tekstu nije namjera odgovoriti na kritike upućene protiv priziva savjesti.[1] Radije, svrha je ovoga teksta ponuditi argument za poštivanje priziva ili prigovora savjesti bez pozivanja na ideju pravā. Pritom ću se ograničiti na pitanje priziva savjesti medicinskih stručnjaka, odnosno liječnika i ostaloga medicinskog osoblja. U svome ću se tekstu u prvome redu osloniti na članak A Thomistic Argument for Respecting Conscientious Refusals (2016) čiji je autor poljski filozof Michał Głowala.
Tomističko poimanje savjesti
O tomističkome sam poimanju savjesti već imao prilike pisati, pa ću ovdje iznijeti samo ono što je relevantno za naš argument. Prvo, savjest se definira kao primjena znanja o moralnome zakonu na a) planirani ili b) već učinjeni osobni čin. Pritom postoji dvostruka mogućnost primjene toga znanja: 1) pitamo se je li moje djelovanje zbilja osobni čin te mu posljedično nedostaje moralna procjena; 2) pitamo se o opravdanosti djelovanja i tu je riječ o refleksiji kojom moralno prosuđujemo neki čin. Što se pak moralne refleksije tiče, ona se, kao što sam naznačio ranije, može odnositi na a) predočeni plan djelovanja (conscientia antecedens), odnosno moja me savjest potiče, nagovara i obvezuje (instigare, inducere, ligare) da nešto učinim ili zabranjuje da nešto učinim; ili b) već učinjeni čin (conscientia consequens), tj. savjest me bilo optužuje ili uzrokuje da se kajem (accusare, remordere) bilo brani ili ispričava (defendere, excusare) ovisno o tome slaže li se čin x ili ne s mojim moralnim znanjem (cf. Hoffmann 2012, 257).
Nadalje, u kontekstu promišljanja o savjesti važno je primijetiti dvije stvari. Prvo, sud savjesti obvezuje činitelja, odnosno djelovati u skladu s vlastitom savješću nužan je uvjet za moralno dobro djelovanje (cf. Głowala 2016, 21). Prema tome, ako je čin x protivan mojoj savjesti, a ja činim x, činim nešto što je moralno pogrješno. To vrijedi i ako je moja savjest pogrješna.[2] Drugo, pogrješnost suda savjesti ne odrješuje me moralne odgovornosti osim ako je neznanje nehotimično. Drugim riječima, djelovati u skladu s vlastitom savješću nije dovoljan uvjet, već samo nužan uvjet moralno dobroga djelovanja (cf. ibid., 21–22). Posljedično, ako slijedim svoju savjest, a sud je savjesti pogrješan, čin je moralno pogrješan premda ga činim u skladu s vlastitom savješću. Ukratko, smatrati da je ono što činim moralno dobro ne znači da je to što činim doista moralno dobro. Primjećujemo tako da moralna kvaliteta čina (do određene mjere) ovisi o činiteljevu sudu savjesti po pitanju čina.
Argument za priziv savjesti
Izlaganje argumenta
Definiravši što je savjest i obvezujuću snagu suda savjesti, prijeđimo na argument za priziv savjesti. Taj bismo argument mogli formulirati na sljedeći način:
- Ako činitelj ozbiljno smatra da je čin x moralno pogrješan, činitelj bi mogao učiniti x samo u lošoj vjeri.
- Ako bi činitelj mogao učiniti x samo u lošoj vjeri, činitelj bi trebao moći odbiti učiniti x.
- Ako činitelj ozbiljno smatra da je čin x moralno pogrješan, činitelj bi trebao moći odbiti učiniti x. (iz 1, 2)
Gore navedeno možemo primijeniti na konkretno djelovanje ili niz djelovanja koji su protivni činiteljevoj savjesti:
- Činitelj ozbiljno smatra da je čin x moralno pogrješan.
- Dakle, činitelj bi trebao moći odbiti učiniti x. (iz 3, 4)[3]
Prikažimo ovaj argument na primjeru. Zamislimo dr. Marka Markovića koji je suočen sa zahtjevom da učini pobačaj. Međutim, dr. Marković smatra da je pobačaj moralno pogrješan jer po njemu riječ je o hotimičnome usmrćivanju nevinoga ljudskog bića. Drugim riječima, pobačaj je za dr. Markovića ubojstvo. No ako on smatra da je pobačaj moralno pogrješan, slijedi da je po njemu pobačaj teško zlo kako prema nerođenome djetetu tako i prema njegovoj majci. Pritom dr. Marković ne misli da je sama majčina želja ili želja neke druge osobe dovoljno jamstvo da ubijanje neće biti teško zlo. Štoviše, dr. Marković možda smatra da je pobačaj poput ubojstva intrinzično zao čin koji je pogrješan ili nedopustiv u bilo kojoj okolnosti. Stoga, ako bi dr. Marković učinio pobačaj, trebao bi učiniti nešto što smatra teškim zlom kako prema djetetu tako i prema njegovoj majci te bi djelovao u lošoj vjeri (lat. mala fide) ako bi učinio taj čin. Dakle, ako bi dr. Marković odlučio učiniti pobačaj, odlučio bi učiniti teško zlo svojim pacijentima (cf. ibid., 24).
Ne samo da ovdje uočavamo problem za moralni integritet dr. Markovića već ga i ne bismo trebali obvezati da čini nešto što je protivno dobru njegovih pacijenta (ili, u najmanju ruku, nešto što on smatra da je protivno dobru njegovih pacijenata). Stoga, ne bismo ga trebali obvezati da djeluje u lošoj vjeri i protiv dobra svojih pacijenata. Budući pak da je medicinsko osoblje dužno djelovati u dobroj vjeri i za dobro pacijenta, trebamo smatrati da dr. Marković ne može učiniti nešto što može učiniti samo u lošoj vjeri. Naime, kao što smo vidjeli ranije, djelovati protiv vlastite savjesti čini nečiji čin objektivno moralno pogrješnim (i to je nespojivo s pravilima medicinske struke). Očekivati pak od medicinskoga osoblja da djeluje protiv vlastite savjesti, odnosno da čini nešto što smatra objektivno moralno pogrješnim, nespojivo je s očekivanjem da djeluje moralno konzistentno ili pak u dobroj vjeri. Dakle, medicinskoga bi se stručnjaka (primjerice, dr. Markovića) koji savjesno drži da je određeno djelovanje moralno pogrješno trebalo smatrati objektivno nesposobnim da ga učini (cf. ibid., 24–25).
Ma koji priziv savjesti! Čini što ti se nalaže!
Međutim, naš bi sugovornik mogao prigovoriti da medicinski stručnjaci uopće ne bi trebali djelovati u dobroj vjeri ili pak moralno konzistentno, nego bi samo trebali činiti ono što mi od njih tražimo ili na što ih zakon obvezuje. Našemu pak sugovorniku treba odgovoriti da medicinski zahvati nisu puki mehanički niz koraka koje medicinskomu stručnjaku naređuju bilo pacijenti bilo menadžeri bilo zakon, nego u medicini postoji složenost i neizvjesnost koja zahtijeva kompetentnoga činitelja koji donosi odluke. Štoviše, bilo koji etički kodeks medicinske struke trebao bi prepoznati da je djelovanje u dobroj vjeri nužan (premda ne i dovoljan) uvjet za dobro medicinsko djelovanje (cf. ibid., 25).
Je li potreba pacijenta važnija je od liječnikove savjesti?
Ipak, naš bi se sugovornik mogao brzo oporaviti od šoka, pa uzvratiti novim prigovorom. Naime, mogao bi argumentirati da bi u medicini stručnjakova osobna moralna uvjerenja trebala ustupiti mjesto brigom za pacijentovo dobro te bi u slučaju sukoba između liječnikove savjesti i potreba njegova pacijenta, liječnikovo pravo na priziv savjesti trebalo biti ograničeno, a neki bi čak rekli da je ovakva „žrtva“ liječnikovih osobnih interesa dio medicinske tradicije (cf. ibid., 25–26).
Problem s ovom tvrdnjom jest što je jedan od nužnih uvjeta brige o pacijentovu dobru stručnjakovo uvjerenje da ne čini zlo pacijentu. Dr. Marković tako ne može učiniti nešto što smatra da šteti pacijentu te stoga ne možemo od njega očekivati da pacijentu ponudi liječenje koje on smatra teškim zlom. I dok možemo pokušati uvjeriti dr. Markovića da je, protivno njegovu sudu, medicinski zahvat x dobar za pacijenta, ne možemo razumski očekivati da dr. Marković ide protiv vlastite savjesti samo kako bi učinio nešto što je (navodno) dobro za pacijenta (cf. ibid., 26).
Naime, budući da je djelovanje u dobroj vjeri nužan (premda ne i dovoljan) uvjet za bilo koje dobro medicinsko ponašanje i stvarnu brigu o pacijentima, medicinski stručnjak mora zahtijevati da se poštuju njegovi sudovi o tome što jest (i što nije) dobro za pacijenta. Ako je pak pozvan djelovati u dobroj vjeri i brinuti o svojim pacijentima, mora mu biti dopušteno ne učiniti nešto što ne može učiniti u dobroj vjeri (jer smatra da je to pogrješno). Pritom nije riječ o sebičnome zahtjevu medicinskoga stručnjaka koji je u sukobu s pacijentovim interesima, nego o nečemu što je nužno da bi medicinski stručnjak djelovao u dobroj vjeri i da bi se skrbilo o pacijentu. Medicinskomu se stručnjaku to treba omogućiti ako od njega zahtijevamo da djeluje u dobroj vjeri i da skrbi o svojim pacijentima (cf. ibid.). Primjerice, zamislimo pacijenta koji inzistira da je za njegovo dobro da mu liječnik iskopa oči, amputira zdrave noge ili nešto tomu slično. Treba li liječnik bespogovorno učiniti to jer mu pacijent tvrdi da je to za njegovo dobro? Naravno da ne. No naš bi kritičar mogao prigovoriti da je u tome slučaju riječ o subjektivnoj iluziji te bi se medicinski stručnjaci trebali voditi zakonodavstvom države. No bi li liječnik u nacističkoj Njemačkoj trebao moći odbiti, recimo, sterilizirati nearijevca jer je to protivno njegovoj savjesti? Naime, ako bi odbio, činio bi nešto nezakonito, ali čini se očitim da bi u ovome slučaju trebao moći odbiti slijediti zakone koji se protive njegovoj savjesti.
Silom protiv savjesti?
No mogli bismo postaviti pitanje: bi li bilo moralno dopustivo prisiliti dr. Markovića da učini nešto što on ozbiljno smatra moralno pogrješnim, a time i zahtijevati od njega da čini moralno pogrješan čin? Američki filozof Christopher Tollefsen smatra da je nedopustivo prisiliti/obvezati činitelja ako činitelj smatra da je čin x intrinzično zao i posljedično zao u bilo kojoj okolnosti (cf. Tollefsen 2009, 107). Michał Głowala pak napominje: 1) prisiliti nekoga da djeluje protiv vlastite savjesti nikada nije način da se postigne moralno dobro jer čin učinjen protivno savjesti uvijek je objektivno moralno zao (čak i ako bi bio slučaj da je sud savjesti pogrješan); 2) ova vrsta zla nespojiva je s pravilima medicinske struke jer su medicinski stručnjaci dužni djelovati u dobroj vjeri, brinuti o svojim pacijentima, a djelovati protivno savjesti nespojivo je s tim zahtjevom (cf. Głowala 2016, 27).
Priziv savjesti? Neka ga, samo ti uputi na nekoga drugoga
No ako dr. Marković smatra da su, recimo, pobačaj i eutanazija moralno pogrješni, ne bi li mogao uputiti pacijenta drugomu liječniku koji pobačaj i eutanaziju ne smatra moralno pogrješnima i koji bi bio spreman učiniti ih? Ako dr. Marković smatra da je riječ o nečemu što je moralno pogrješno (pa i intrinzično zlim činom koji ne može biti opravdan ni u kojoj situaciju, nikakvim namjerama ili očekivanim učincima), onda je upućivanje na drugoga liječnika neprihvatljivo. Primjerice, što ako bi nam došla osoba koja želi da mu iskopamo oči ili da mu amputiramo zdrave noge, a to se protivi našoj savjesti, bismo li tada toga pacijenta trebali uputiti drugomu liječniku koji bi to bio spreman učiniti? Ili jesu li nacistički liječnici koji su imali problema s rasnim sterilizacijama trebali upućivati ljude nacističkim liječnicima koji nemaju problema s tim? Ako je u tim slučajevima pogrješno, onda je pogrješno i za eutanaziju i pobačaj. Da bi dr. Marković u dobroj vjeri uputio pacijenta drugomu stručnjaku, treba biti uvjeren da je medicinski zahvat dobar za pacijenta, a ako zna da tomu nije tako, ne može u dobroj vjeri uputiti pacijente tim medicinskim stručnjacima.
Konačno, ako medicinskim stručnjacima dopustimo da budu izuzeti iz pružanja medicinskoga zahvata, ne znači li to da im dajemo prednost pred pacijentima? Nipošto! Naime, medicinskim stručnjacima pružamo samo nužan (premda ne i dovoljan) uvjet da djeluju u dobroj vjeri, a moramo im to pružiti ako od njih tražimo da djeluju u dobroj vjeri i za dobro pacijenata (cf. ibid.).
Zaključak
U ovome sam tekstu predstavio argument za priziv savjesti bez pozivanja na ideju pravā. Taj sam argument formulirao na sljedeći način:
- Ako činitelj ozbiljno smatra da je čin x moralno pogrješan, činitelj bi mogao učiniti x samo u lošoj vjeri.
- Ako bi činitelj mogao učiniti x samo u lošoj vjeri, činitelj bi trebao moći odbiti učiniti x.
- Ako činitelj ozbiljno smatra da je čin x moralno pogrješan, činitelj bi trebao moći odbiti učiniti x. (iz 1, 2)
Smatram da je riječ o dobrome argumentu za priziv savjesti. Vjerujem tako da sam ponudio dobre razloge zašto smatrati da je djelovanje u skladu sa sudom savjesti nužan (premda ne i dovoljan) uvjet moralno dobroga djelovanja. Dakle, medicinski bi stručnjaci trebali moći odbiti učiniti čin koji se protivi njihovoj savjesti.
Luka Ilić
Korištena literatura
- Głowala, Michał. 2016. „A Thomistic Argument for Respecting Conscientious Refusals”. Diametros 47 (2016): 19–34.
- Hoffmann, Tobias. 2012. „Conscience and Synderesis“, u: Brian Davies (ur.) & Eleonore Stump (ur.). The Oxford Handbook of Aquinas (Oxford: Oxford University Press), 255–264.
- Renard, Henri. 1953. Philosophy of Morality (Milwaukee: The Bruce Publishing Company).
- Tollefsen, Christopher. 2009. „Conscience, Religion and the State”. The American Journal of Jurisprudence 54 (2009), no. 1: 93–115.
[1] Hrvoje Vargić napisao je niz tekstova o pravu na priziv savjesti u kojemu razjašnjava što je priziv savjesti i odgovara na kritike upućene na račun te institucije.
[2] Ovdje bih napomenuo da je obvezujuća snaga pogrješne savjesti kvalificirana i akcidentalna. Prvo, kvalificirana je zato što obvezuje uvjetno, tj. pogrješna moralna savjest ne obvezuje apsolutno jer može doći do promjene uvjeta kao što je promjena sáme savjesti, pa ako mi je savjest prije govorila da je zlo zapravo nešto dobro (primjerice, krađa), sada mi govori da je to zlo uistinu nešto zlo. Drugo, pogrješna moralna savjest obvezuje akcidentalno. Naime, kao što Akvinac objašnjava,
„onaj koji ima pogrješnu savjest, a vjeruje da je ispravna (u protivnome, ne bi pogriješio), prianja uz svoju pogrješnu savjest zbog ispravnosti za koju vjeruje da je tamo te, strogo govoreći, prianja uz ispravnu savjest, ali koja je takoreći pogrješna akcidentalno, utoliko što je ta savjest, koju smatra ispravnom, slučajno pogrješna“ (De veritate q. 17, a. 4).
Akvinac tako smatra da, strogo govoreći, osoba je uvijek obvezana ispravnom savješću, ali je samo akcidentalno obvezana pogrješnom savješću.
[3] Iako se argument temelji na onome što je Michał Głowala napisao u svome članku, potonji nije eksplicirao ovaj argument.